srijeda, 29. lipnja 2011.

NasLOVEnice: Kate Quinn


Kate Quinn je mlada autorica povijesne fikcije koja me i više nego zadivila sa svoje prve dvije (i za sada jedine) knjige. 
No, ono što me zadivilo više od sjajne i maštovite radnje, izvrsnog stila pisanja i zanimljivog osvrta na izmišljene i prave povijesne ličnosti, su naslovnice njezina dva djela.
Ovdje ih donosim i vama na sud, kao i naslovnicu trećeg djela koje će svjetlo dana ugledati tek 2012.

Kate Quinn je sama izabrala naslovnice svojih knjiga, a inače se mogu pronaći u dvije verzije:


I druga, mračnija verzija:


Priznajem, nisam imala pojma tko je Kate Quinn, tko ljubavnica Rima, a tko kćeri istog, ali sam se na prvi pogled zaljubila u njezine knjige koje su me očarale i sadržajem. Sada je jedna od mojih omiljenih autorica, a sve zahvaljujući naslovnicama. :)
Trenutno sam u slatkom iščekivaju vladarice sedam brda čija je naslovnica također atraktivnog i filmskog izgleda kao njene prethodnice:


Koja se verzija naslovnica vama više sviđa?  Da li 'padate' na dobre naslovnice? Komentari, dobrodošli!

utorak, 28. lipnja 2011.

Vampirska akademija: Poljubac sjene


Brzo i grubo: treća knjiga serijala je ujedno i ona u kojoj se Rosein svijet izvrće naglavačke, a zasad ima i najviše akcije.

Mnogo se toga dogodilo u Poljupcu sjene. Rosein prijatelj Mason koji je poginuo u Spokaneu se sada pojavljuje na tlu Akademije kao duh. Čini se kao da pokušava upozoriti Rose na nešto, ali opasnost koja prijeti ostaje do samog kraja za nju tajnom. Morojska kraljica Tatiana nastoji razdvojiti Lissu od njenog dečka Christiana te je spojiti sa svojim nećakom Adrianom. U isto vrijeme se odvija i suđenje Viktoru Daskhovu koji jedini zna za zabranjenu ljubav između Rose i njenog mentora Dimitrija Belikova. Sama Rose polako otkriva što to zapravo znači biti 'od sjenke poljubljena', a povrh svih tih nedaća i čudnovatosti počinje se pitati i o svojoj ulozi buduće Lissine čuvarice.
Što mi se svidjelo u ovoj knjizi? Pa za početak, svidjelo mi se što je Mead u priču ubacila nekoliko horor elemenata i definitivno puno više akcije s kojom je zatvorila knjigu. Svidjela mi se priča o duhovima, jer obožavam takve stvari i bilo je super čitati kako se razvija prijateljstvo između Christiana i Rose, a pogotovo vidjeti kako u borbi funkcionira morojsko-dhampirski par.
Što mi se nije svidjelo u ovoj knjizi? Puno toga. Jednostavno mi ne sjeda način na koji Richelle Mead piše i način na koji je artikulirala Rose. Čini mi se da ima puno bespotrebnih psovki i glumatanja koji bi valjda trebali približiti vampire urbanim klincima za koje Mead pretpostavlja da riječi poput 'kuja' i 'sranje' koriste u svakoj rečenici. Inače nisam neki puritanac što se toga tiče i psovke me ne smetaju ni na filmu ni u knjizi, ali opet mislim da i psovke imaju svoju funkciju u gradnji lika koja se ovdje, nažalost, svela na ' joj što sam cool'. Tu je i stari problem koji Mead ima, a to je pisanje po principu tell, don't show. Mrzim to. Također, priča je često ispresijecanja objašnjenjima i sjećanjima koja smo već dobili u prve dvije knjige i to mi je bilo potpuno suvišno pošto sumnjam da će itko započinjati čitati sagu od treće knjige.
Sada slijedi spoiler pa budite upozoreni: nikako mi se nije svidjela ljubavna scena između Rose i Dimitrija koja, osim što je veoma kratka, upravo pati od tell, don't show simptoma cijelog serijala. Mead je to odradila uistinu bezveze i bilo bi bolje da je unajmila nekavog ghost writera da to odradi za nju.

Ipak, ipak, ipak – ovo je knjiga koja se pročita za dan, dva i nikako nije dosadna. Možda pisanje Richelle Mead nije bogzna kakvo, ali priča je dobila svoj prvi veliki obrat i vodi u neočekivanom smjeru. Ja bih svakako željela čitati više o morojskom dvoru i svim mastima premazanoj kraljici Tatiani, kao i Adrianu koji je moj junak serijala, dok me Lissin lik ostavio standardno iziritiranom njenim cjelokupnim opusom te joj svečano priznajem da je postala nepodnošljivija od Rose. Naslov na engleskom je Shadow kiss.

ponedjeljak, 27. lipnja 2011.

Judith McNaught: Prije tebe


Brzo i grubo: Westmoreland serijal se nastavlja, a posljednja je knjiga ujedno i najslabija od svih.

Ipak, ne radi se o lošem romanu. Ovaj put ostajemo u regency razdoblju iz Whitney, my love i u društvu manje-više istih likova. Stephen Westmoreland, Claytonov brat, je u međuvremenu naslijedio titulu grofa od Langforda i time se popeo na prvo mjesto liste najpoželjnijih neženja u Engleskoj. Naime, prije je bio samo bogat i nevjerojatno zgodan, što ipak nije bilo dovoljno za Emily Lathrop u koju je tada bio zaljubljen. Emily se radije udala za uglednog i starog vojvodu, njihova afera je završila skandalom i dvobojem, a Stephen je ostao ogorčen i zasićen ženskim rodom te, naravno, neoženjen. Jedne noći Stephen nesretnim slučajem zgazi kočijom mladog plemića Burletona čija je zaručnica upravo stizala brodom iz Amerike. Ta ista zaručnica, Charise Lancaster, je tada negdje zapravo bila na svom medenom mjesecu s brodskim časnikom za kojeg se usput udala u izljevu beskrajne romantike i vlastite gluposti (Marijana Čvrljak, we salute you). Izjedan savješću i krivnom, Stephen odlazi na dokove da dočeka Charise, no umjesto Charise, on vijest o Burletonovoj smrti iznosi njenoj plaćenoj pratilji, Sheridan, ne znajući da ona nije Charise. Spletom još nesretnijih okolnosti, Sheridan na mjestu događaja dobija udarac u glavu i potpuno zaboravlja tko je. Budi se u Stephenovoj kući i prihvaća jedine informacije koje joj daju: ona je Charise Lancaster, a njezin je zaručnik nitko drugi nego Stephen Westmoreland...

Ovo je još jedna američko - engleska romansa od Judith McNaught, ali po mom mišljenju manje uspjela od one u njenom romanu Once and Always. Opet, nikako nije loša, iako sam ja očekivala puno više zavrzlama i nesporazuma nego što ih je bilo. To pripisujem iskustvu s Whitney, my love, ali meni nijedna njena knjiga nije toliko dobra kao ta. Sheridan i Stephen su mi bili ok, ali sjaj im je pomalo ukrao Nicholas DuVille, sofisticirani i cinični Francuz koji se pojavljuje u Whitney, my love i koji je bio ludo zaljubljen u Whitney. Roman svakako ima sjajnih i pamtljivih scena kao što su uvođenje Sheridan u englesko visoko društvo, netrpeljivost i okršaj između Stephena i Nicholasa i pojavljivanje prave Charise Lancaster. Tu su opet i Whitney i Clayton i udovica vojvotkinja, ali i novi sporedni likovi koji čine sliku potpunom i originalnom. McNaught piše standardno sjajno, a osobito mi se sviđa što ne ponavlja šprancu po kojoj piše, tako da sam još uvijek u stanju razlikovati njene knjige međusobno, što mi se baš ne događa s nekim drugim autoricama.Također, Sheridanina američka prošlost i prošlost njene obitelji su mi bile divno opisane, ali McNaught uvijek daje opsežan i detaljan prikaz junakinjine prošlosti kao i razvoj njenog lika, a ponekad u tome čak i malo pretjera. No vjerujem da dosta čitateljica ipak uživa u tim obiteljskim pričama i napeto čekaju razrješenje i takvih sporednih obiteljskih zavrzlama. 

petak, 24. lipnja 2011.

Sam Christer: Tajna Stonehengea


Što se kuha u popularnom romanu Tajna Stonehengea britanskog autora Sam Christera?

Sastojci: drevno kamnje, tajni kultovi, mladi arheolozi i naravno, odbrojavanje do ljetnog suncostaja.

Priprema: Uzmite mistični Stonehenge i hranite ga ljudskim žrtvama da održite zaštitu i blagoslov tajnovitih stijena.

Nazvati Sama Christera novim Dan Brownom bilo bi posve pogrešno. Zašto? Zato jer me ne bi čudilo da su Sam i Dan jedna te ista osoba. Počevši od iritantnog stila pisanja u prezentu, preko glavnog lika koji je, naravno, inteligentan i nevjerovatno sposoban arheolog, ideje koja je rođena od preočitih svjetskih zagonetki (što je po mom mišljenju igranje na sigurno, pogotovo za prvijenac) do kratkog vremenskog perioda u kojemu se radnja odvija.

Da bih vam približila svoj doživljaj djela izložiti ću ukratko o čemu se radi.
Dakle, poznati skupljač umjetnina i lovac na blago Nataniel Chase ubija se u svom luksuznom domu nedaleko od samog Stonehengea te svom sinu (naravno arheologu) Gideonu ostavlja sve svoje nasljedstvo uključujući ogromnu tajnu o svom životu i životu njegove majke. Negdje u isto to vrijeme kćer američkog podpredsjednika, Caitlin Lock, misteriozno nestaje pa se stoga na noge podiže čitava policija Britanije, vojska, FBI, CSI, Chuck Norris i tko sve ne… Uglavnom, shvaćate što želim reći.
Policajka Megan koja radi na istrazi povezuje ta dva događaja, kao i niz drugih neobičnih nestanaka, smrti i aktivnosti te dolazi do naizgled nevjerovatnog zaključka.
Caitlin, Gideon, Nataniel, policajka koja je zadužena za obje istrage, njen šef, njen muž i tako dalje, svi su neraskidivo povezani i do grla upleteni u tajnu koja seže do par tisućljeća prije Krista. Naravno, već pogađate da je za sve kriv misteriozni tajni kult koji već tisućljećima štuje i obožava Stonehenge te vjeruje da kamenje posjeduje iscjeliteljsku moć – ta se činjenica kao i sve ostalo otkriva na samom početku romana. Čitatelju je otkriveno doslovno sve. Svaka smicalica, svaki zaplet, svaki krivac i svaka žrtva. Ostatak knjige provedete čitajući kako likovi to otkrivaju, što je poprilično dosadno unatoč pristojnoj priči ,jer na čitatelju i njegovoj mašti nije ostavljeno apsolutno ništa. Stoga je kritika amazona koja na poleđini knjige navodi da 'će vas napetost i neizvjesnost držati prikovanim do kraja' obično napuhavanje. Likovi su suviše klišeizirani, a cijelo djelo jednostavno vrišti 'Dan Brown'.

No, da dodam i malo svjetlosti na svoju osobnu kritiku, smatram da je djelo samo po sebi potpuno pristojno štivo za čitati u autobusu, na plaži ili da popunite prazninu slobodnog vremena između obaveza. Također mi se sviđa i naslovnica koja prikazuje zalazak Sunca nad Stonehengem te atraktivni efekti na lijepom fontu. Smatram da bi ova ideja kao podloga za film možda bolje upalila, naravno, s time da se uzme u obzir držanje ključnih sastojaka priče tajnom do samog kraja kako bi se dobilo na napetosti.

ponedjeljak, 20. lipnja 2011.

Jo Nesbø: Nemeza


Brzo i grubo: manje napeto od Crvendaća, ali još uvijek prilično napeto.

I bez nacista ovaj put. Svejedno, Nesbøv Harry Hole mi je prilično prirastao srcu. Harry sada radi na slučaju pljačke banke u kojoj je ubijena službenica Stine Grette. Razlog zbog kojeg je ubijena je prilično čudan i sumnjiv: njezin šef je šest sekundi predugo praznio sef. Surađujući s odjelom za pljačke, Harry dobija novu privremenu partnericu, Beate Lønn koja može prepoznati svako lice koje je ikad vidjela u životu. Na njenu nesreću, Beate će (neko vrijeme) uspješno šarmirati inspektor Tom Waaler, beskrupulozni sociopat poznat nam otprije iz Crvendaća. Tu je i drugi slučaj kojeg Harry istražuje na svoju ruku: ubojstvo Anne Bethsen, njegove bivše ljubavnice iz mladenačkih dana s kojom je večerao iste noći kad je ubijena. Od novih likova pojavljuju se još bračni par Albu: naoko savršeni Arne i izoperirana Vigdis; romski Keyser Söze u liku Raskola Baxheta, te braća Lev i Trond Grette.

Ono što obožavam kod Nesbøvih krimića je rovaranje po mračnim zakucima ljudske psihe koji su gotovo uvijek izvorište počinjenih zločina. U Nemezi se naglasak stavio na ljudski poriv za osvetom, iako se meni čini da je i u Crvendaću vrlo slična motivacija pokretala glavnog 'zlikovca'. Slučaj Anne Bethsen mi se manje svidio od slučaja Stine Grette, čak bih rekla da je cijela priča s Annom pomalo nategnuta, ali ako vas to tješi, prepuna je obrata. S druge strane, priča s pljačkom banke mi je bila super zanimljiva.
Jedini eventualni minusi koje bih mogla navesti su Harryevi ciklički problemi s alkoholom (jednostavno nakon vremena vam se ne da čitati kako on recidivira svaki tjedan kad iskrsne neki problem na poslu – pretjerujem, ali skoro tako i dođe), izkarikiranost Toma Waalera (zločesti policajac s osmijehom Davida Hasselhofa sklon rasizmu, nacizmu, šovinizmu, sadizmu, mačizmu i Princeovoj glazbi) koji malo gubi na uvjerljivosti i meni dosadni par Albu.
Zato veliki plus ide za Raskola Baxheta za kojeg imam osjećaj da je inspiriran likom legendarnog Keysera Sözea iz filma Privedite osumnjičene. Nesbø zna da krimićima trebaju superinteligentni zločinci s šerijatskim osjećajem za pravdu. Isto tako, krimićima trebaju i likovi poput Beate Lønn, policajke sa 'supermoćima' makar to bilo samo prepoznavanje lica. Uglavnom, za Nemezu definitivno ide preporuka, iako mi je Crvendać ipak bio za dva koplja bolji.

subota, 18. lipnja 2011.

NasLOVEnice: Megan Whalen Turner


Megan piše fantasy za mlade i sve one koji se tako osjećaju. Ja se zasad samo divim naslovnicama njenih knjiga. Serijal nema službeno ime pa su fanovi iskovali naziv The Queen's Thief. Svakako obratite pozornost na naslovnicu The Queen of Atollia - čini se kao da nam kraljica nešto pokazuje ...







petak, 17. lipnja 2011.

Paige Toon: Lucy u oblacima


Što se kuha u chick lit romanu Lucy u oblacima autorice Paige Toon?

Sastojci: odvjetnik, surfer, Australija, Engleska i puno prekooceanskih letova.

Priprema: Pošaljite Lucy na vjenčanje svojih najboljih prijatelja u Australiju i gledajte kako postaje sve više rastrgana između dva izbora.

Opet ja i moja slabost prema slatkim naslovnicama. Toliko puta mi se obila o glavu da bi čovjek pomislio kako ću prestati s time i na ruku si tetovirati dobru staru 'Ne sudi o knjizi prema koricama'. No, moja ruka kao nečim vođena opet izabire chick lit knjigu, ovaj put Lucy u oblacima i na kraju se ispostavlja da je knjiga ipak jednako slatka kao i rozo-plava naslovnica ispunjena šarenim zvijezdicama.

Na dnu ilustracije prikazana je silueta naizgled jednog grada u sumrak, no zagledamo li se bolje vidjet ćemo da lijeva strana prikazuje London, a desna Sydney što očito predstavlja Lucyinu rastrganost između ta dva grada, čemu svjedočimo od prvog poglavlja.
Lucyin dugogodišnji dečko James je mladi odvjetnik s kojim dijeli stan u Londonu i naizgled ljubav njezinog života. I baš kada stvari ne mogu izgledati bolje, Lucy otputuje u Australiju gdje je provela svoje djetinjstvo, na vjenčanje svojih najboljih prijatelja Molly i Sama (za kojim je nekad i sama ludovala). Međutim, na letu za Sydney događa se nešto što započinje dramu cijele knjige, Lucy prima SMS s Jamesovog broja, a poruka je očito od njegove ljubavnice koja joj stavlja do znanja da je James ipak samo njen i da joj nabija rogove.  Od tog trenutka Lucy je rastresena i ne zna čemu vjerovati, no Kupidu ne treba karta da bi putovao i on je već čeka po dolasku u Australiju gdje se Lucy ponovno sreće sa Samovim zgodnim i šarmantnim bratom Nathanom koji se bavi surfanjem i u kojeg se zaljubljuje.

Ova knjiga utjelovljuje sve što chick lit djelo treba imati: dozu humora, dramatike, neočekivanih romansi spojenih u detaljnu priču koja se brzo čita i ne zamara. Doduše, osvrnula bih se na kritiku Andree de Angelis koja smatra da 'čitatelj dugo neće znati što je istina, a što laž u ovom romanu' jer je svakome od prvog poglavlja jasno što je istina, a što laž i tu Paige Toon potpuno zakazuje kod navedenog 'majstorskog ljubavnog zapleta', no bez obzira na to djelo je savršen sastojak opuštajućeg dana na plaži.

Ako niste od onih koji u kinu vole pogledati romantičnu komediju ni ovo vam se neće svidjeti. Moja osobna reakcija na cjelokupni dojam djela bila je: 'Hmm... slatko.' No, nije li to naposlijetku i jedina stvar koju od chick lita tražimo?

četvrtak, 16. lipnja 2011.

Jo Nesbø: Crvendać


Brzo i grubo: Norveška, stari nacisti i jedna nabijena puška. I evo jednog od najrazvikanijih krimića napisanih u posljednje vrijeme.

Romane Jo Nesbøa, ne bez razloga, reklamiraju kao vrlo slične onima Stiega Larssona. Iako bi se dalo raspravljati o sličnostima i razlikama, mislim da usporedba prilično drži vodu. Muškarce koji mrze žene nisam ispustila iz ruku dok ih nisam pročitala do kraja, a slično je bilo i sa Crvendaćem. Svakako moram napomenuti kako su Muškarci imali puno izvitoperenije zločine i pojedine prilično mučne scene, kao i stvarno monstruozne zlikovce kakvi se rijetko viđaju. No, vratimo se na Nesbøa: roman se vrti oko policajca Harrya Holea i pristojnoj hrpici zločina za koje sluti da su povezani. Tu je ubojstvo starog nacista i pijanice Hallgrima Dalea, jedna izuzetno ekstravagantna i prokrijumčarena puška te kasnija ubojstva koja neću otkrivati zbog spoilera. Poglavlja su veoma kratka i u prvom dijelu knjige prošlost se izmjenjuje sa sadašnošću, tako da istovremeno pratimo i Harrya i skupinu norveških dobrovoljaca na Istočnom frontu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ova mi se konstrukcija priče jako svidjela, pogotovo zato jer je na početku bilo nemoguće prokljuviti u čemu je kvaka koja povezuje ove dvije priče, iako je bilo očito da ona definitivno postoji. Već negdje prema kraju knjige, zbog jednog sam detalja skužila 'tko i kako', što mi se kod krimića inače nikad ne događa. Ali za to krivim autorovu jednu informaciju previše, a manje svoj briljantni i perceptivni um.

Kako bilo, u Crvendaću mi se svidjelo sve: protagonisti i počinitelj s kojim sam suosjećala gotovo cijelo vrijeme, sporedni likovi koji su veoma upečatljivi, te prikaz norveškog modernog društva i problematika odnosa prema naslijeđu iz Drugog svjetskog rata. Svidjela mi se Nesbøva očita politička nepristranost i činjenica da je dao priliku i gubitničkoj strani da ispriča svoju priču. Svidjela mi se i psihološka pozadina zločina – bila je uvjerljiva i na neki način i dirljiva. Inače, većina hrvatskih čitatelja i čitateljica, ako ne i svi, je nahvalila Nesbøa i njegovu Oslo trilogiju koju je kod nas izdalo znanje, pa evo i ja dodajem (hvala i preporuka nikad previše) da je Nesbø must read, pogotovo ako ste se nakačili na skandinavski krimić kao i ostatak čitalačkog svijeta. Ja već danas počinjem čitati Nemezu, a na polici strpljivo čeka i Đavolja zvijezda. S obzirom da sam riješila 500 strana Crvendaća u dva dana (da, jako brzo čitam, a u međuvremenu obavim i nešto pošteno), osvrte možete očekivati uskoro.

utorak, 14. lipnja 2011.

NasLOVEnice: Sumrak i njegovi potomci


Već vidim kako se svi stariji od osamnaest hvataju za glavu, ali baš me briga. U ovoj epizodi, broju, nastavku, postu, kako god hoćete, prikazala bih i pokazala naslovnice Sumrak sage i knjiga na koje su te naslovnice imale utjecaj. A utjecale su i na one knjige za koje nikad ne biste mislili da ćete ih vidjeti 'odjevene' u sumračno ruho. Voljeli ili ne voljeli Sumrak (knjige i filmove), morate priznati jedno: naslovnice ova četiri romana su stvarno upečatljive i besprijekorno dizajnirane. Prvo što sam primijetila kod njih je odsustvo svih boja, osim crvene, i naravno, upotreba dvaju ne-boja: crne i bijele. Činjenicu da je ove tri 'boje' posvuda koristila i određena njemačka stranka poznata također i po grandioznim paradama, rimskom pozdravu i čudnovatim križevima, ćemo elegantno zaobići. 




Po objašnjenju autorice Stephenie Meyer, famozna jabuka s naslovnice prve knjige simbolizira edensko iskušenje koje je stavila pred svoju junakinju Bellu. Drugu naslovnicu su odabrali ljudi iz izdavačke kuće, a fanovi spekuliraju kako krvavi cvijet simbolizira Bellinu patnju. Druga struja, kojoj se baš ne priklanjam, tvrdi kako cvijet ne simbolizira ništa. Rastrgana vrpca s treće knjige bi trebala vjerojatno predstavljati i Bellinu rastrganost između Edwarda i Jacoba. Četvrta naslovnica mi dugo nije bila jasna. Svo ovo vrijeme sam figuru bijele kraljice doživljavala kao prijetnju (Aro i njegova kompanija), ali izgleda da je to Bella pretvorena u vampiricu, što bi crvenog pijuna u pozadini činilo njenim ljudskim ja. Ili zalutalog ruskog vojnika koji je povampiren harao Aljaskom. Teško je reći.

Ostale knjige službeno povezane sa sagom izgledaju vrlo slično, a najkreativnije riješena i meni omiljena je definitivno naslovnica sa knjige The psychology of Twilight




A evo kako izgledaju i Sumrakom inspirirane naslovnice klasika Emily Bronte Orkanski visovi (lukavo reklamirana kao Bellina i Edwardova omiljena knjiga), Ponosa i predrasuda i Romea i Julije. Već i ptice na grani znaju da se upravo ovi klasici i pojavljuju u Sumraku, kao i da ih je Meyer otvoreno navela kao svoju inspiraciju za pojedine nastavke sage: 




Naslovnice dvostrukih izdanja serijala Vampire beach su već u domeni totalnog lopovluka. Not cool:




 Nasumične knjige koje evociraju dobro poznati dizajn: 




I, naravno, parodije. Obožavam ih: Nightlight, TwiLite i The Twishite saga. Ovo su stvarno napisane knjige, a parodija na naslovnice ima još mnogo, previše da bi sve stale u ovaj post. Uglavnom umjesto jabuke imaju na sebi bananu, patlidžan, izmet, zahodsku školjku i slično, no to ćete morati sami izguglati, ovo je pristojan blog:





ponedjeljak, 13. lipnja 2011.

Maggie Stiefvater: Šapat


Brzo i grubo: novi likovi su osvježili staru priču o vukovima iz Mercy Fallsa, dok neke stvari, ipak, ostaju nepromijenjene.

Kratko i jasno: Šapat mi se svidio puno više od Drhtaja. To je uglavnom zahvaljujući novom liku, Coleu St. Claireu i činjenici da je i lik Isabel Culpeper u ovom nastavku dobio puno više prostora. Oba lika su prilično stereotipna (Cole je odmetnuto i divlje rock dijete genijalnog oca, a Isabel cinična šminkerica iza čije se fancy odjeće i čizama krije mekano srce), ali i to je bilo dovoljno da razbije monotoniju ostalih likova (Grace, Olivia, Rachel, Sam) koji nit' smrde nit' mirišu. Naravno, Sam i Grace i njihova romansa su još uvijek u prvom planu koji je ujedno bio i najnaporniji za čitanje. Stiefvater je na njima izgubila mnogo praznog i nepotrebnog hoda, a opisi emocija koje struje između njih su na razini srednjoškolskog sastava, kao uostalom i Samovi navodno jako deep&profound stihovi. Maggie, molim te, nemoj više pisati poeziju.
Kad sam već kod praznog hoda, u ovoj knjizi ga je bilo zaista puno, a valjda u svrhu građenja atmosfere – većinu vremena se ništa ne događa: Sam i Grace imaju problema s njenim odjednom brižnim roditeljima, a pojavljuju se i novi vukovi, tj. pojavljuje se divni, drski i rastrojeni Cole. I to je uglavnom to. I da, Grace se počinje mijenjati i tiho boluje do samog kraja kad se i taj problem privremeno razrješava. Čini mi se da Maggie Stiefvater ima ozbiljnih problema sa sastavljanjem zanimljive priče i obrata i da joj fantasy setting služi samo kao podloga za beskrajne izljeve osjećaja i naravno, boli. Emo klinci vjerojatno obožavaju Mercy Falls.  No o tome detaljnije redom:

Grace Brisbane: boluje od vrućice/vukodlačenja kroz cijelu knjigu. Uz fizičku patnju, tu je i svađa s roditeljima, bijeg od kuće, te neshvaćenost i nepripadanje ljudskom društvu. 
Emo faktor: solidna trojka.

Sam Roth: ovaj dečko tužnih žutih očiju i emo frizure većinu vremena se vrti u krug progonjen sjećanjima na roditelje koji su ga pokušali ubiti kad je bio dijete, planovima za budućnost i svakodnevnim problemima kao npr. kako se svidjeti bahatim roditeljima svoje djevojke. Piše pjesme i čita Rilkea, te je često zamišljen i tužan.
Emo faktor: odličan pet.

Cole St. Clair: zgodan, inteligentan i savršen, ali nesposoban da se nosi s tim. Bijeg je pronašao u narkomaniji i svom bendu NARKOTIKA u kojem je u pauzama od drogiranja svirao klavijature i pjevao.
Emo faktor: četvorka koja stremi ka trojki.

Isabel Culpeper: mučena grižnjom savjesti zbog svog brata Jacka i vjerojatno potajno zaljubljena u Sama, pokušava se iskoprcati iz depre flertom s Coleom, ali uskoro će, kladim se, shvatiti kako između njih ipak ima nešto više.
Emo faktor: jadna dvojka.
Bitchy faktor: četvorka, ali nategnuta. Isabel je zapravo svjetionik zdravog razuma u Mercy Fallsu, a to uvijek pozdravljamo kao poželjno.

Uglavnom, usprkos bljutavoj romansi i nepodnošljivoj lakoći postojanja, Šapat je pravi easy read i ima svojih dobrih trenutaka. Priča, iako bezveze razvučena, vodi nekuda, jedino bih voljela da vodi malo brže. Naslovnica je usklađena s prvom knjigom, no mislim da bi bila mnogo bolja da su maknuli siluetu djevojke i zadržali isto srcoliko lišće koje resi naslovnicu Drhtaja. Pogotovo zato jer slično lišće označava poglavlja unutar knjige, ali dobro. Sad nam jedino preostaje čekati na treću knjigu naslovljenu Forever.    

subota, 11. lipnja 2011.

Astrid Lindgren: Braća Lavljeg Srca


Što se kuha u dječjem romanu Braća Lavljeg Srca najpoznatije spisateljice za mlade na svijetu Astrid Lindgren?

Sastojci: okrutni tiranin, drevni zmajevi, tajni prolazi, rat dobra i zla čak i u životu poslije smrti.

Priprema: Pošaljite dva brata u Nangijalu, probudite ih u Dolini Trešanja gdje još uvijek traje doba logorskih vatri i uzbudljivih pustolovina.

Kao Harun i More Priča, i ova knjiga nadilazi godine i impresivna je za čovjeka u svakoj dobi svojom dirljivom, srceparajućom pričom punom lekcija o ljubavi, časti i životu nakon smrti. Ne bih nikome poželjela da ga zaigranost naslova i naslovnice omete u tome da izabere ovo djelo, jer iz njega veću pouku mogu izvući potpuno odrasli ljudi nego djeca, kojoj bi dublji smisao možda mogao i promaći, čisto zbog toga što neke stvari u svojoj dobi ne razumiju dovoljno.

Radnja je pisana iz perspektive malenog Karla Lava koji pati od tuberkuloze od koje polako i umire. Njegov nešto stariji brat Jonatan oličenje je kraljevića iz bajke: naočit, šarmantan i plemenita srca koje najviše na svijetu voli svog malog brata kojeg od milja zove Mrvicom.
Jonatan zna da će Karl uskoro umrijeti i da umiri svog malog Mrvicu priča mu o predivnoj zemlji Nangijali u koju će stići kada se oslobodi tereta ovog svijeta i kako će živjeti u prekrasnoj Dolini Trešanja gdje svatko ima svoj dvor i konja, a ljudi žive u skladu jedni s drugima bezuvjetno si pomažući. Karl je donekle utješen, ali ga i dalje mori što će morati biti odvojen od svog voljenog Jonatana i majke koja preživljava radeći kao švelja do kasnih noćnih sati u svom bijednom domu.

'Tada mi Jonatan reče da vrijeme u Nangijali nije kao ovdje, na zemlji. Ako on i doživi devedesetu , učinit će mi se kao da je do njegova dolaska prošlo samo dva dana.'

No, nitko nije slutio nesreću koja će odnijeti Jonatanov život prije Karlovog. U strašnom požaru Jonatan uprti malenog Karla na leđa i s njime skoči kroz prozor i tako spasi brata, no pri padu je toliko ozlijeđen da na mjestu umire. Užasna dva mjeseca je Mrvica morao poživjeti na zemlji bez Jonatana prije nego mu se pridružio u Dolini Trešanja na njihovom vlastitom Viteškom dvoru. Tu započinju prave pustolovine, prekrasne i bajkovite, ali i one kojih nikada ne bi smjelo biti. Naime, strašni i okrutni tiranin Tengil zaposjeo je Trnoružičinu dolinu gdje provodi teror nad njezinim stanovnicima, a upravo će naši junaci Lavljeg Srca biti glavna okosnica otpora i najveći Tengilovi neprijatelj.

Od likova valja spomenuti sposobnu i pametnu Sofiju koja uzgaja bijele golubice pismonoše, hrabrog i zastrašujućeg Huberta koji se od glavnog sumnjivca pretvara u velikog junaka, Jossija koji bijaše vlasnik taverne Zlatni pijetao, dobrodušnog starca Matiju u čijoj je malenoj kućici glavni stožer otpora protiv tengilovaca i na poslijetku strašnog drevnog zmaja Katlu kojom Tengil drži svih u šaci.

Ono što mi se posebno sviđa kod ovog romana je činjenica da jasno ističe da borba protiv dobra i zla nikad ne prestaje, pa čak ni u prekrasnim dolinama Nangijale, i što poučava da je u ovom životu i svim onim koji slijede nakon njega ljubav najbitniji element svemira i srži postojanja. Odnos dvojice braće je toliko dirljiv da tjera u suze dok čitate, pogotovo na početku kada su još na zemlji i kada Jonatan umire za Karla, te na  samom kraju kojeg ćete morati sami otkriti. Također su dirljive i iskrene misli malog Mrvice dok prolazi ovu strašnu pustolovinu s kojima se svatko može poistovjetiti.

Ovu djelo smatram svevremenskim. Vrijedilo je nekad kao što vrijedi i danas, a u budućnosti bi samo moglo vrijediti još više. Knjiga za sve uzraste i nezaboravno štivo koje dira ravno u srce. I još bih za kraj napomenula da je roman ekraniziran 1977., a IMDB profil filma možete pogledati ovdje.

četvrtak, 9. lipnja 2011.

SferaKonska zbirka priča: [...]


 Brzo i grubo: zbirka spekulativne fikcije domaćih autora varira od priče do priče, ali domaće je ipak domaće.

Ako volite SF i fantasy te srodne im žanrove i podžanrove vjerojatno znate i za Sferakonsku konvenciju koja se svake godine održava na zagrebačkom FER-u. Kad platite upad na to živopisno raskršće LARP-a, predavanja, štandova s knjigama i nakitom i predstavljanja romana, dobijete na ulazu i godišnju zbirku koja inače košta devedest i devet kuna. Ove godine je tako izdana sedamnaesta zbirka po redu koja nije imala tematsko određenje (prošle je godine tema bio steampunk i space opera, a za 2012. se prigodno traže priče o smaku svijeta) pa se tako u njoj našlo svega i svačega. Naslov [...] se čita lakuna, a urednička bilješka pojašnjava: lakuna (lat. lacuna – jama, rupa; nedostatak, mana, manjak), 1. prodor, prekid, praznina, osobito u nekoj knjizi ili nekom spisu; 2. med. pukotina, šupljina u tkivima; sitniji defekt supstancije mozga (Klaićev Rječnik stranih riječi). Idemo po redu.

Ivana Delač: Zmija i ja
Otvoreno priznajem da mi u ovoj priči ništa nije bilo jasno, a najmanje što je autorica htjela reći. Fobija od zmija, koketiranje s edenskom pričom o Evi, preobrazba ... sve to nekako nabacano i uz puno bespotrebnih opisa, čak i uz određenu dozu patetike. Meni nezanimljivo i pomalo naporno za čitanje.

Aleksandar Žiljak: Mrtvi
Nabijeno ideologijom i kritikom današnjeg društva, ali super napisano. Vizija poretka u kojem zombiji rade u tvornici za nikakvu naknadu je vjerojatno pronašla inspiraciju svuda oko nas. Još jednom, odlično napisana priča.

Robi Selan: Mozaik o Aecijevoj potrazi za kćeri Klaudijom
Fora priča o Rimskom carstvu koje se nikad nije raspalo i koje postoji i danas. Puno dobro osmišljenih detalja i akcijska priča u pozadini čini priču zanimljivom i jednom od boljih u zbirci.

Matija Ružđak: Samit
Ružđak nas vodi u daleku budućnost u kojoj je tehnološki najnaprednija rasa upravo ova naša. Svidjela mi se i ideja i pisanje, ali ja sam veliki obožavatelj priča u kojima ljudska rasa svojim napretkom postaje sve sličnija Bogu. Svidjeli su mi se i Khadi također, genetski inžinjering for the win!

Mirko Karas: Kapusla
Nije mi se svidjela ova priča. Dvoje rudara zaglavljeno u kapsuli za spašavanje klizi u pandorum. Ne znam da li mi se više ne sviđa neoriginalnost ideje, kratkoća priče ili bezvezan twist na kraju.

Danijel Bogdanović: Oporavak
Najviše sam uživala u čitanju ove priče, iako ima malenu rupicu u logici, ali koga briga sve dok Bogdanović ovako piše. Vispreno, humoristično, puno originalnih fora i što je najvažnije, totalno neisforsirano. Ribomačke na naslovnicu sljedeće zbirke!

Ante Ivančir: Noli Tangere: Kraj jeseni
Ovo je više nalik nekoj stilskoj vježbi ili uvodu u priču, nego priči. Lijepo napisano i zato šteta što je tako kratko.

Ed Barol: Hladno nebo
Divna priča s genijalnim početkom koji evocira bajku o Snjeguljci, iako se radi o čistom SF-u. Suosjećala sam s Hladnima, ali i njihovim potomcima na Zemlji. Jednostavna, dirljiva i pamtljiva priča, možda i najbolja u zbirci.

Zrinka Ivanko: Gušenje
Uh. Distopija, smeće, sunce, vjetar, ludilo... Očekivala sam nešto malo konkretnije, ali izgleda da je jako popularno pisati priče samo s uvodom i krajem. Meni tu nešto fali.

Zoran Janjanin: Vlasništvo mrtve djevojke
Uživala sam u ovoj priči vjerojatno podjednako kao i u Bogdanovićevoj. Setting je otprije poznat iz Janjaninovih priča (npr. Grobnica za malog princa koja se meni osobito urezala u pamćenje) i kao takav očito dobro funkcionira. Fantastičnih elemenata ima jako malo, ali me to nekako nije smetalo. Glosu za predsjednika!

Andrina Pušić: Mala noćna snimka
Hvala Bogu, ima i uvod i zaplet i rasplet. Na početku me podsjetila na film Paranormal Activity, ali ovo je slatka, pomalo retro priča o dobroćudnim posjetiteljima iz druge dimenzije.

Tomislav Škrljac: Na vaše zadovoljstvo
I ova mi priča djeluje pomalo retro, ali je jednako simpatična (glavni lik kupuje androida koji je osobni životni organizator, no čini se da s njegovim nešto nije u redu). Svidio mi se i način na koji njegov android razmišlja.

Darko Macan: I ja
Kratko i forično, vidi se da je Macan stripaš.

I za kraj, zbirku su uredili Tatjana Jambrišak, Darko Vrban i Bojan Popić, a autor ilustracije na naslovnici (koja mi se, btw, baš sviđa) je Tonči Zonjić.

srijeda, 8. lipnja 2011.

Judith McNaught: Whitney, ljubavi moja


Brzo i grubo: roman koji je revolucionarizirao žanr povijesnog ljubavnog romana. Zar treba dodati išta drugo?

Iako mislim da Judith McNaught zaslužuje jedan poseban članak o sebi kao autorici, teško mi je razdvojiti priču o njenom uspjehu i ovaj osvrt na njen bestseller Whitney, my love. No, da skratim priču, reći su samo kako je prije ovog romana McNaught objavila samo dva suvremena ljubića, Tender Triumph i Double Standards kojima se potvrdila kao uspješna i komercijalna autorica. Ipak, prije pisanja ova dva romana, Judith McNaught je već imala završen rukopis za Whitney, my love kojeg tada još uvijek nitko nije želio objaviti, tako da je roman ugledao žaruljice knjižara tek 1986. godine i odmah postao senzacija. Nesvjesna pravila žanra regency ljubića koji je bio tek u začecima, McNaught je napisala omašno i veličanstveno djelo koje je zauvijek promijenilo taj žanr.
Odmah na početku upoznajemo Whitney, junakinju romana koja je u svojim smušenim tinejdžerskim godinama i koja još uvijek traži svoje mjesto pod suncem. Za to ima dva glavna razloga, od kojih je prvi njezin hladni i distancirani otac, a drugi je lokalni frajerčić, Paul Sevarin u kojeg je Whitney zatreskana preko ušiju. Kad si tako Whitney jednom prilikom dopusti bezazleni ispad pred očevim gostima, a sve ne bi li zadivila Paula, otac je pošalje na svojevrstan preodgoj u Francusku, gdje je u roku od par godina procvjetala u prekrasnu mladu ženu omiljenu u pariškom visokom društvu. Tamo je primjećuje i naš junak, Clayton Westmoreland, vojvoda od Claymorea, koji je bezobrazno samouvjeren, bezobrazno zgodan i još bezobraznije bogat. No Whitney ga pri prvom susretu otpili bez po' muke, na što se on obraća njenom ocu koji je, baš zgodno po Claytona, u financijskim neprilikama. Po povratku u Englesku, Whitney još uvijek ne zna da ju je Clayton kupio poput kobile, te je odlučna da sada do kraja istjera svoju tinejdžersku zaluđenost Paulom Sevarinom...

Ovo je moj omiljeni ljubavni roman svih vremena i vjerojatno ću ga do kraja života pročitati još nekoliko puta. Obožavam Whitney i Claytona kao par, jer sukob među njima nije isforsiran ni umjetno stvoren, već istinski i u priči odlično opravdan. Utoliko je i ljubav među njima na koncu dirljivija od ostalih. Whitney je pak kao glavna junakinja besprijekorna: visprena i puna duha i rijetko kada bez replike koje bi Claytona, koji je mnogo iskusniji i nešto stariji od nje, često dovodile do ludila. Njen odnos s ocem je prilično realan i McNaught je potpuno izbjegla zamku da ga na kraju zatvori s previše plačljivim i patetičnim scenama. Clayton je pak prototip svih regency junaka u kojem se hladni cinizam izmjenjuje s dječačkom nježnošću, a najviše mi se od svega svidjela njegova nevjerojatna upornost da zadobije Whitneyinu ljubav, kao i sve ono što je bio spreman uraditi za nju.
Knjiga je prilično 'lisnata', ali je i priča puna zaokreta i za jedan ljubavni roman ima relativno kompleksnu radnju, te također obuhvaća nešto duži vremenski period. Opisi su sjajni i McNaught se potrudila oko svake haljine, svake prostorije i svake scene. Mislim da je ona jedna od onih ljudi koji bi pisali odlično bez obzira na žanr u kojem pišu, što bi mogla reći još eventualno i za Susan E. Phillips.

Naravno, tko je čitao post o Kraljevstvu snova ili samu knjigu, vjerojatno se sjeća prezimena Westmoreland koje je nosio glavni junak Royce. Pa ovo je nastavak serijala o istoj obitelji, samo što se, naravno, odvija u potpuno drugom razdoblju, iako je Whitney napisana prva. Nadam se da vas ovo sad nije zbunilo. Pored ove dvije, postoji i treća knjiga o obitelji, a zove se Until You, i radi se o Claytonovom bratu Stephenu koji je sporedan i vrlo šarmantan lik u Whitney, my love. Naravno, napisat ću osvrt i na treću knjigu serijala i držati fige da ih netko kod nas što prije prevede i objavi.

I za sam kraj jedna trivia: McNaughtina djeca iz prvog braka se zovu Whitney i Clay, što mi je slatko na jedan bizaran (da ne kažem nastran) način.

ponedjeljak, 6. lipnja 2011.

Salman Rushdie: Harun i More priča

 
Što se kuha u bajkovitom romanu Harun i More priča glasovitog Salmana Rushdiea?

Sastojci: Plutajući Vrtlari, Voden Dusi, Ribe Mnogoždrijelke i mnoštvo Petljancija Koje Traže Petlju.

Priprema: Slavnom Šahu od Bla-Bla otkažite pretplatu na Vodu Priča i njegovu sinu Harunu dodijelite zadatak odlaska na tajni Zemljin mjesec Kahani da ispravi tu pogrešku.

Rushdie nas vodi u svijet prepun nemoguće mogućih stvari, onkraj mašte i dalje od ijedne bajke ikad ispričane. Voljela bih naglasiti da usprkos svim elementima bajkovitosti, stila pisanja i likovima ovo nipošto nije 'još jedna dječja priča'. Autor zalazi toliko duboko u ključna pitanja čovječanstva i života, ljubavi i stvarnosti, religije i filozofije, da je djelo više nalik na nevjerovatno univerzalan i zabavan vodič kroz samo postojanje. I sve to zapakirano je u jednostavne rečenice namijenjene razumijevanju za sve uzraste. Mislim da ne postoji tolika količina riječi pohvale za ovo djelo pa ću se baciti na kratak sažetak.

Priča počinje riječima: 'Bio jednom, u zemlji Alifbeju, jedan tužan grad, najtužniji od svih gradova, grad tako pogubno tužan da bijaše zaboravio i vlastito ime.'
No, u tom tužnom gradu živi i vječito veseo pripovjedač Rašid Khalifa čije su veličanstvene priče poznate diljem turobnog grada na čijem su sjeveru postojale tvornice tuge gdje se ona pakirala i slala po svijetu koji 'kao da je se nikad nije mogao zasititi'.
Slava Rašida Khalife, kojeg su ljubomornici nazivali Šahom od Bla-Bla, dospijela je i do pokvarenih političara iz Doline K koji su mu ponudili angažman za svoju stranku. Teškom financijskom situacijom Rašid je morao pristati i povesti svog sina jednica Haruna sa sobom.
No, tu stvari postaju komplicirane. Događa se nešto apsolutno šokantno. Rašidov izvor, Ocean priča presušuje.
Tim spletom okolnosti Harun i Rašid svoju avanturu započinju na satelitu Kahaniju, tajnom Zemljinom mjesecu čija je putanja tako pomno upravljana od njihovih britkoglavih da Zemlji zauvijek ostaje nevidljiv i neotkriven. Upravo na Kahaniju nalazi se veliki Izvor priča odakle sve priče svijeta izviru u ogromni ocean na čijoj se površini presijavaju boje svih mogućih priča, pripovijesti, basni, bajki, legendi i mitova.
Međutim, Kahani je podijeljen na dvije polutke, vječne noći i vječnog dana, zemlje Ćupa i Gapa između kojih leži Pojas Sumraka.
U Gapu, gdje vlada vječiti dan, stanovnici žive bezbrižno u veselju i vječitom razgovoru i raspravama (naime šutljivost se kod Gapovaca smatra strašnom uvredom), dok u vječnoj tami leži zemlja Ćup gdje vlada strašni Khatam-Šud i njegov kult Bezabana – vječne šutnje. Ćupovci sa strašću mrze priče, čak i govor u svakom obliku, a neki (oni najodaniji Khatam-Šutu ) su otišli toliko daleko da su doslovno zašili svoje usne.
Plan Khatam-Šuda i Ćupvala je jednostavan: istrijebiti sve pripovijesti kao da nikad nisu ni postojale što Gapovci, među njima i Harun, Rašid, glupavi princ Bolo, general Kitab i mnogi drugi podjednako simpatični i čudni junaci, moraju spriječiti pod svaku cijenu jer začepi li se sam Izvor priča na dnu mora, sve će priče biti zatrovane sintetiziranim otrovom s Khatam-Šudova broda sjena i naposlijetku nestati. Sintetizirani otrov Ćupvala nije ništa drugo doli 'protupriča'.
Želimo li priču 'ubiti' moramo je učiniti dosadnom; ljubavne romane tragičnima, akcijske neuzbudljivim, komične nehumorističnim itd.
Da bi problem bio još i veći Ćupvale su pronašli način da se odvoje od svojih sjena (koje i inače vode svoj vlastiti život u zemlji Ćup) koje su postale zadužene za izgradnju ogromnog čepa za sami Izvor i daljnjeg trovanja Oceana, a samim time 'podvojio' se i sam okrutni Khatam-Šud te se naša raspričana skupina morala razdvojiti da bi potpuno porazila neprijatelja i samim time u djelu dobivamo dvije uzbudljive pustolovine.

Usudila bih se primijetiti da je kod Rushdiea tanka linija između onoga što zovemo stvarnim svijetom i onoga što smatramo maštom. Iako se isprva čini da se radi o tipičnoj borbi između dobra i zla (s Ćupvalama kao antagonistima ) zapravo možemo naslutiti da ni jedni ni drugi u potpunosti nisu u jednom od ta dva elementa, baš kao i ljudi u stvarnosti. Gap je hinduska riječ koja označa besmislicu, brbljanje, a takvi i jesu, poput karikatura i budalaša. Tako ni Ćupvale ( šutljivci, prevedemo li opet s hindu jezika ) nisu u potpunosti oličenje zla; po smrti Khatam-Šuda i izlaska Sunca nad Ćupom oni se odriču zakona šutnje, slave svrgavanje tiranina i vesele se budućoj suradnji s Gapom jer postignut je novi dogovor. Jedan dan i jedna noć koji se neprestano smjenjuju na Kahaniju je sretan završetak što metaforički svjedoči o mnogo stvari.
Cijela knjiga vrlo očito odiše Indijom i elementima iz raznih istočnih kultura počevši od kuće na vodi pokvarenog Allista Napuhanka koja se zove 'Tisuću i Jedna noć Plus jedna'.
Naposlijetku, i sam naziv mjeseca Kahani na hinduskom znači ni više ni manje nego 'priča'.
Po Rašidovom i Harunovom povratku u 'stvarnost' završetak je očekivano sretan i prekrasan jer su stanovnici tužnog grada izašli na ulice po kiši i stali se prskati, smijati, veseliti i pjevati pjesme, a sve zato jer su se sjetili kako im se zove grad: Kahani. :)
Previše toga za reći za jedan maleni osobni osvrt u postu. U svakom slučaju ovo ću djelo čuvati godinama i preporučujem ga svima bez obzira na dob, spol, vjeru ili rasu. Nimalo ne začuđuje činjenica da sam po dodavanju ove knjige u naš shelfari ugledala oznake poput 'favourite ever' i 'best book'.

Naposlijetku, voljela bih odvojiti nekoliko meni dragih citata iz ovog djela koje Stephen King naziva 'knjigom za svakoga tko voli dobru priču, uz to i djelo književnog genija':

'Evo što je nevolja s vama tužnim gradskim tipovima: smatrate da neko mjesto mora biti bijedno i dosadno poput žabokrečine prije no što povjerujete da je stvarno.'

'Pa ne želite valjda da iznosim samo slatke i začinjene priče? - prosvjedovao je.
Ljudi mogu uživati i u najtužnijim srceparajućim stvarima, dok ih god smatraju lijepima.'

'Budući da sve vrijeme žive u sunčevoj svijetlosti, zažele se zvijezda, Zemlje, sjaja Drugog Mjeseca. Tama, moja gospodo, ima svojih čari.'

'Ali zašto toliko mrziš priče? Priče su zabavne - izlane Harun.
Svijet ne postoji da bismo se njime Zabavljali - odgovori Khatam-Šud.
Svijet postoji da bismo njime Upravljali.'

'Izbi mir.'

'A što se tiče onog 'nemoguće' većina bi rekla da sve što ti se dogodilo u poslijednje vrijeme je krajnje ali krajnje nemoguće. Čemu dizati buku oko baš ove nemoguće stvari.'

subota, 4. lipnja 2011.

NasLOVEnice: Clockpunk'd

 

Nakon (pre)zasićenja naslovnicama ljubavnih romana, priliku za isprsiti se dobio je jedan manje poznat i uopće manje isfuran žanr. Ne morate ni pogađati koji to, jer već piše gore u naslovu. Clockpunk je podžanr steampunka koji je mnogo češće tretiran kao steampunkov priglupi brat: uvijek se mota negdje oko vaših parnih strojeva i svesrdno vam pomaže u pokušaju da spasite ili pokorite svijet. Kad treba, dodaje vam alat i podmazuje vijke, ali ne može shvatiti ništa kompliciranije od mehanizma zupčanika i domino efekta. Ili možda i može? Tako nekako ispada da čisti clockpunk romani nisu baš brojni, pa tako nažalost ni naslovnice koje ću predstaviti u ovom postu. Nekakvog općenitog obilježja i nemaju, osim neizostavnog satnog mehanizma zamućenog u pozadini ili prikazanog kao dio utrobe ljudskog lika na naslovnici. Boje su ili izrazito hladne ili u tonovima koji podsjećaju na mjed, bakar i ostale steampunkične metale. Kao i prošli put, klik na sliku za povećanje:




Naslovnice različitih izdanja clockpunk romana  The alchemy of stone ruske spisateljice Ekaterine Sedia:





Veoma neo-viktorijanske naslovnice young adult trilogije The infernal devices Cassandre Clare. U sredini je teaser naslovnica za drugu knjigu Clockwork Prince (da, ni ja prije potrage za naslovnicama za ovaj post nisam znala da postoje teaser coveri, ali to je samo još jedan dokaz koliko su naslovnice postale važne u svijetu izdavaštva i kolko su bitne čitalačkoj YA publici). Ako obratite pozornost, vidjet ćete kako je samo na pozadinu teaser naslovnice dodan muški lik da je upotpuni:





Cepelinske ilustracije su upotrijebljene za Clockwork Earth trilogiju Jaya Lakea. Iako, mehanički lik s Piniona me podsjeća na Simmonsovog Shrikea s naslovnice Hyperiona:  




 Posljednji i već spomenuti, Phillip Pullman i čak pet različitih naslovnica za njegov Satni mehanizam:



petak, 3. lipnja 2011.

Vampirska akademija: Plava krv



Brzo i grubo: vampirski internat seli u Idaho na prinudno, ali luksuzno skijanje, što obećava nove drame starih junakinja Rose i Lisse.

U Americi svi vole Aspen i slična luksuzna skijališta, pa zašto ne bi i vampiri? Kad se dogodi krvav strigojski napad na nekolicinu moroja, osoblje Akademije Sv. Vladimira odlučuje ne pustiti svoje polaznike kući na božićne praznike, već ih okupiti na privatnom skijalištu u Idahou gdje bi trebali biti grupno zaštićeni od potencijalne opasnosti. U priču ulazi i nekoliko novih likova: Christianova teta Natasha Ozera koja je pobornik upotrebe morojske magije u borbi sa strigojima, i Adrian Ivaškov, beta junak koji će u ovom serijalu zaigrati ulogu trećeg kotača u Roseinom ljubavnom životu. Naime Rose je već neko vrijeme zaljubljena u svog učitelja i mentora, Dimitrija koji je također predodređen da bude Lissin čuvar kad izađe s Akademije. Dimitri je stariji od nje, a tu je i njegov posao učitelja koji mu brani da se spetlja s Rose. U pokušaju da zaboravi na dhampirsku Lolitu, okreće se Natashi Ozera, pa Rose odlučuje dati priliku Masonu, svom najboljem prijatelju koji je preko ušiju zaljubljen u nju. Sad se vjerojatno pitate: pa tko nije zaljubljen u tu Rose?! Dobro pitanje, zaista.

Sviđa se i Adrianu Ivaškovu koji pripada najodličnijem morojskom plemstvu i koji je ujedno i njegova najcrnja ovca (bok, Gregore). Dečko pije, puši i drogira se, ali ne bez razloga. Kao i kod Lisse, uzrok je mračno magijsko nešto, samo Adrian to podnosi na svoj autodestruktivan i 'oh, tako šarmantan' način. Moram ovdje napomenuti da obožavam Adriana i navijam za njega bez obzira na kraj (još nisam pročitala zadnje dvije knjige). Između ovih ljubavnih zavrzlama (Natasha hoće Dimitrija – Dimtri, Adrian i Mason hoće Rose – Rose ne zna što više hoće) događa se i nešto akcije koja završava jednom smrću, ali to ćete otkriti sami, ako već niste.

Uglavnom, Rose i Lissa jašu opet: muškarci su na koljenima, žene u suzama, strigoji u bijegu... Mda. Kad se naviknete na njihov neupitni awesomenses, polako se ufurate u priču i onda saga polako postaje podnošljiva. Ono što mi nikako nije leglo je ljubavna priča između Rose i Dimitrija. Osim što mi je malo pedofilna i neprikladna za young adult knjigu, među junacima nema kemije i jedina je prepreka za njihovu ljubav činjenica da je on njezin profesor i Lissin budući čuvar. Između njih dvoje sve je drugo navodno ok, kuže se i bez da progovore i slično, ali problem je kad autorica to ne pokaže, već kaže. Njihova mi romansa nije bila ni najmanje uvjerljiva, već dapače, blago iritantna i odbojna.
Naslov u originalu je Frostbite. 

četvrtak, 2. lipnja 2011.

Matthew Pearl: Klub Dante


Brzo i grubo: hvaljeni i prehvaljeni povijesni krimić koji se bakće s brutalnim, serijskim ubojicom od mene nije dobio ništa više od OK.

Prvi u lipnju, pa krimić. I to povijesni. Matthew Pearl, autor romana, zna o čemu priča, jer je knjigu napisao na temelju svog znanstvenog rada o Danteu koji mu je donio nagradu Američkog društva dantista. Oko romana se skoro svi slažu da je izvanredan i to ponajviše zato jer su zaduženi istražitelji u knjizi američki pjesnici: Henry Wadsworth Longfellow, Oliver Wendell Holmes (ovaj čak ima i obećavajuće prezime) i James Russell Lowell. Vama, kao i meni, ta imena vjerojatno ne znače ništa, ali pretpostavljam da bi dojam bio veći da netko u Hrvatskoj napiše krimić u kojem bi pravdu izganjali Vladimir Vidrić, A. G. Matoš  i Milan Ogrizović. Uglavnom, da se vratim Klubu Dante – devetnaesto je stoljeće, a radnja je smještena u čarobni sivo-plavi Boston gdje naši pjesnici vrijedno rade na prijevodu Božanstvene komedije na engleski. No, elitističko protestantsko društvo ima problem s Danteom i njegovim prilično katoličkim idejama, kao i s brojnim talijanskim (i opet katoličkim) useljenicima koji su preplavili američku obalu. Iako prilično bezveze, to još uvijek nije zločin; zločini počinju stravičnim ubojstvom uglednog suca kojeg su napola živog pojeli crvi i čija kazna nesumnjivo upućuje na grijeh i kaznu 'propisanu' u Komediji. Policija ne zna otkuda da krene, a već se na horizontu pomaljaju nova ubojstva, uvijek krvavija od prethodnog...

Iz nekog razloga, nisam bila impresionirana Klubom Dante. Svidio mi se setting, ideja je bila ok, ali nakon filmova poput Slagalica strave i Sedam, teško je nadmašiti groteskna serijska ubojstva i izmisliti luđaka dovoljno pametnog i poremećnog da izvede sve te gadarije. Možda sam zato bila razočarana raspletom zločina i počiniteljem za kojeg nisam prokljuvila tko je, ali kad se napokon razotkrio nije me bila ni briga. Likovi pjesnika su stravično nalik jedan drugome i ja se, otprilike godinu dana poslije čitanja romana, ne mogu natjerati da se sjetim tko je od njih bio mlad, a tko star, a kamoli kakvu je osobnost imao. Veliki je plus razdoblje i tema koju je Pearl odabrao i njegova upućenost u problematiku. Više sam uživala u akademskom sukobu dantista s njihovim protivnicima, nego u istrazi, ali to sam opet ja. Roman bih zato definitivno preporučila istoj publici kao i Sansoma: mračni, povijesni krimići, pa tko voli, nek izvoli. 
Naslovnicu je radio Igor Kordej i savršeno prenio ugođaj iz knjige. Knjiga je inače iz NAJbiblioteke Algoritma i Jutarnjeg lista, meko je uvezena i koštala je dvadeset i devet kunića. Ja sam je kupila prilikom Algoritmovog dvadesetog rođendana i platila je simboličnu jednu kunu.