Susan Elizabeth Phillips: Tobogan za nebo

Brzo i grubo: više životna priča nego ljubavni roman koja među čitateljicama izaziva podijeljene dojmove.

Naime, Tobogan za nebo je roman za kojeg najčešće čitam kako je razočarao čitateljice, a jedna od mana mu je i bespotrebna razduljenost. Dok se s ovim drugim još i slažem, ovo prvo baš i ne bih potpisala. Svidjela mi se priča glavne junakinje, Honey Jane Moon koja sa šesnaest godina postaje televizijskom dječjom zvijezdom i usput se brine za svoju obitelj koju čini prekrasna, ali za ništa korisna rođakinja Chantal i njena fobična majka nesposobna napustiti svoju prikolicu u Južnoj Karolini. Naravno, holivudska je zvijezda planirano trebala postati Chantal, no izborom glavnog glumca, Dasha Coogana, ulogu je ipak dobila jezičava i buntovna Honey. Dash je bivši glumac kaubojskih filmova i liječeni alkoholičar koji iza sebe ima propali brak i u novoj seriji glumi Honeyinog oca. Drugi glumac, Eric Dilon, je mlad, popularan i potpuno zloglasan zbog svog  plejbojevskog načina života i u njega se Honey isprva zaljubljuje na setu. No i hladni i antipatični Eric ima svoje razloge zašto izbjegava prijateljstvo s Honey, dok kauboj Dash, usprkos vlastitim traumama, odlučuje postati nešto nalik očinskoj figuri djevojci koja nikad nije imala oca. Uskoro shvaća da njegovi osjećaji prema Honey možda baš i nisu toliko očinski koliko bi trebalo biti.

Dakle, radi se o ljubavnom trokutu koji zapravo nikad i nije postojao, pošto je Eric cijelo vrijeme uspješno izbjegavao Honey. I samo da se ne bi krivo shvatilo, priča sa snimanja serije traje godinama i Honey postaje punoljetna, tako da je s te strane sve zakonito i OK. Upravo je taj dio romana koji opisuje situaciju na setu meni bio i najzanimljiviji, pogotovo promjene koje doživljava Honey: iz dječačke (čudan pridjev za ženu, ali ovdje posve pristaje) i bijesne tinejdžerice u ranjivu mladu ženu. Njeni ispadi kojima je mučila cijelu filmsku ekipu su stvarno vrijedni probijanja kroz priču, iako to nažalost ne mogu reći za daljnji tijek priče. Slijedi spoiler: Honey se, naime, udaje za Dasha koji je zaista dovoljno star da joj bude tata. Nisu me smetale njegove godine same po sebi, tj. njihova razlika u godinama, ali bilo je nešto užasno neprikladno u ljubavi prema muškarcu koji joj je i u seriji i u pravom životu bio očinska figura. Nisam to mogla probaviti pa sam taj dio uglavnom – prelistala. Sam Dashov lik mi je bio antipatičan i naporan i jedva sam dočekala da prođe njegova era i da priča krene dalje, jednostavno, bio je jedan izmučeni lik previše a i priču sam otpočetka doživljavala kao Ericovu i Honeyinu. Kad sam već kod Erica, on je bio sjajno napisan lik s vlastitom traumom i vlastitom ljubavnom pričom koja nije naišla na sretan kraj, pa iz svega izlazi naoko tvrđi i hladniji nego što je bio. Zbog svega toga je njegova metamorfoza još veća i interesantnija za čitanje, pogotovo kad se susretne s Honey koja pokušava zaliječiti svoje vlastite emocionalne rane. Njihova zajednička priča dolazi na kraju i doista je vrijedna iščitavanja cijele njihove povijesti i pustih stranica dotad ispisanih. Bili su mi dovoljno uvjerljivi i dopadljivi da Tobogan za nebo proglasim dobrom knjigom koju bih rado jednom opet pročitala. Usprkos Dashu Cooganu.   

                                                                                                    

Pisanje i osjećaj za detalje Susan E. Phillips neću posebno hvaliti, mislim da je to sad već konstanta. Pitanje je samo da li volite čitati životne priče s pokojom stranputicom i ljubiće u kojima nije sve med i mlijeko. Originalni naslov je Honey Moon. 

NasLOVEnice: avatari

 Vrijeme je za totalni geekeraj! Posljednjih sam dana prčkala po photoshopu i odlučila da svekoliko čitateljstvo razveselim novim avatarima. Naravno, avatari (ili icons, kako god) su napravljeni iz naslovnica knjiga koje su trenutačno najpopularnije na blogu i za koje mi se učinilo da imaju avatarnog potencijala. Veličina im je 100x100 px jer znam da za razliku od foruma.hr postoje forumi koji podržavaju i veće avatare, tako da ćete ove avatare možda morati smanjivati sami ako ih budete koristili na forumu.hr. Svi su u jpg formatu osim jednog gif-a koji je u tom formatu samo zato jer zauzima manje prostora. 

Naravno, ja nemam nikakva autorska prava na naslovnice, a avatari su napravljeni iz čiste, nekomercijalne ljubavi prema knjigama i sadržaju istih (ovo pišem samo zato jer smo toliko puta napisale da kupujemo knjige zbog naslovnica da me već strah da ne stječete krivi dojam).
Najlakše ćete ih skinuti ako kliknete na njih da vam se ikone prikažu same, zatim udarite desni klik i odaberete opciju 'save as'. Ne morate me credit-at niti obavještavat da li ih koristite ili ne. Ako imate neke posebne želje, ostavite komentar na ovaj post i vidjet ću ako mogu nešto učiniti po tom pitanju.

 

Elif Shafak: Kopile Istanbula

Brzo i grubo: lijepo i svježe ispripovijedane priče o sudbinama na koje je utjecao turski genocid nad Armencima.

Ova knjiga vjerojatno ne bi trebala biti recenzirana na ovom blogu jer osim što nije dovoljno žanrovska (radi se o suvremenoj fikciji s jednim gotovo nebitnim fantastičnim elementom) nije baš ni ljetna, lakonotna literatura. A blog i nije zamišljen kao mjesto za mračenje ni škakljive političke teme. No pošto je knjiga u svakom slučaju dobra i pošto imam najbolju namjeru da je preporučim svakome tko je iole zainteresiran za Tursku ili njenu burnu povijest, odlučila sam ipak napisati post. Radnja je pomalo spetljana pa ću pokušati na najkraći i najjasniji način izložiti zaplet: Armanoush Tchakhmakhcian (ovo je definitivno jedno od onih 'knjižnih' prezimena koje ćete jedva pročitati, nećete znati napisati, ali ćete ga vrlo lako prepoznati kad ga negdje opet susretnete) je mlada Amerikanka armenskog porijekla čija se majka Rose preudala za Turčina Mustafu Kazancija i to uglavnom za inat armenskoj rodbini svojeg prvog muža. Armanoush, zarobljena između dvije vatre (protuarmenski nastrojene i inače naporne majke i nacionalno opterećene obitelji s očeve strane) u potrazi za vlastitim identitetom odlazi u Istanbul pronaći kuću svoje bake Shushan.

Shushan je jedna od preživjelih Armenaca koja je imigrirala u SAD kad ju je u Istanbulu godinama nakon genocida pronašao brat, a sada njena unuka odsjeda u kući Kazancijevih, turske obitelji svog očuha koju čine samo žene. Tu je Mala mama, senilna prabaka obitelji porijeklom iz Soluna, zatim stroga baka Gülsüm, njena najstarija kćer Banu, proročica i jedina od kćeri koja prakticira vjeru, ozbiljna nastavnica Cevriye, ćaknuta Feride i najvažnija i najmlađa od svih Zeliha. Zeliha je ono što bi se reklo 'pravi komad', a osim toga je i agnostik, tatoo majstorica i samohrana majka devetnaestogodišnje Asye. Kao što možete zaključiti, Asya je kopile iz naslova i iako posve različita od dobre i pristojne Armanoush, ima manje-više isti problem kao ona: pronaći svoj identitet.

Ženska obitelj Kazanci je definitivno zvijezda ove knjige i uživala sam iščitavajući njihovu prošlost, njihove osobne priče, a posebno u ozračju njihova doma koji se usprkos svim mogućim oprečnostima koje su se našle pod istim krovom doimao vrlo skladnim. Autorica je, uz svesrdnu pomoć turske kuhinje i vokabulara, divno dočarala mirise i običaje tipičnog turskog domaćinstva što je nekako na mene ostavilo veći dojam nego pokušaji da na sličan način dočara sam grad Istanbul. Likovi Asyinih teta, koji uključuju i njenu majku Zelihu, su također bili osebujniji i dopadljiviji od dvije mlade protagonistice od kojih mi je Asya pomalo išla i na živce. Valjda jednostavno nemam previše tolerancije za devetnaestogodišnje nihiliste koji su se svaki dan ustali na lijevu nogu. 

Što se tiče same političke problematike oko genocida nad Armencima, on nekako nije u žiži same priče i iz ovog romana nećete saznati previše povijesnih činjenica osim da se genocid dogodio i koliko je cijeli progon mučan bio. U centru je njegov utjecaj na ljudske sudbine koje su povezane kao kotačići satnog mehanizma, a ti nas kotačići zaista naposlijetku dovedu do odgovora kojeg je cijelo vrijeme tražila i Asya: tko je njezin otac. Iako je takav potez podrazumijevao zapetljanciju dostojnu Santa Barbare, mogu reći da nije potpun promašaj, iako nije ni potpuno uspio. Jednostavno, kao da cijelom raspletu fali jedna mrvica uvjerljivosti, ako ne čak i određene težine da bi knjiga ostavila dojam snažan onoliko koliko je autorica očito htjela. Još bih spomenula i fantastični element u knjizi koji mi se prilično svidio, a to su džini koje je zarobila Banu, zatim poglavlja naslovljena po sastojcima ashurea i staru indoeuropsku priču ubačenu u tekst koju dosad nisam čula, a koja je prilično kontroverzna.    

Terry Pratchett: Kiselo čaranje

 

Brzo i grubo: povratak Rincewinda i Prtljage ponovno je pun pogodak za sve Pratchettove fanove i ljubitelje opuštajućeg fantasyja.

S obzirom da sam zakleti Pratchettov pristaša, smatram da ne postoji njegovih ruku djelo koje bi me ostavilo ravnodušnom, pa tako nije ni Kiselo čaranje koje je peta po redu knjiga iz serijala o slavnom svijetu Diska.

Kao što vam je već možda poznato, svijet Diska putuje na leđima četiri slona koja, pak, stoje na divovskoj svemirskoj kornjači, dok on sam na svojim leđima nosi čarobnjake, trolove, barbarske junake, Ledene Divove, a ovaj put.... i jednog posve opasnog, okrutnog i posve osmogodišnjeg vrača.

Tu valja spomenuti kako su vračevi izumrli negdje u vrijeme Ledenih Divova, kada je diskovo magično polje bilo prožeto sirovom zgusnutom magijom koja se kanalizirala kroz izvorne vračeve, najmoćnije čarobnjake koji su njome mijenjali samo tkanje Svemira, ratovali protiv neprijatelja i jedni protiv drugih (jer date li čarobnjacima uže svaki će potegnuti na svoju stranu). S obzirom da je bilo teško procijeniti koja je hrpa pušećeg sala ostala pobjednikom, broj vračeva se smanjio i naposlijetku nestao. Sve do sada.

Neviđeno sveučilište, dom čarobnjaka, uzbudljivo poput prosječnog kućnog ogrtača susreće se sa neizmjernom količinom sirove magije, krajnjem strahu i trepetu od osmogodišnjeg Coina i krađom najlegendarnijeg simbola čarobnjaštva, Nadkancelarovog šešira. Tu u priču upada dobri, stari Rincewind, na njegovu neizmjernu žalost, jer iako teži za jednostavnim stvarima poput probuditi se u istom obliku u kojem je i zaspao, nevolje ga same pronalaze. S njim u paketu dolazi i Prtljaga, velika drvena škrinja sa stotine malih nogu, posve manijakalne osobnosti, no mi smo je u prva dva nastavka toliko zavoljeli da joj ne zamjeramo što tu i tamo nekoga proguta. Naposlijetku dolazimo i do Conine, kćeri ludog barbara Cohena, koja je u potpunosti potegnula na očevu stranu te vam sa dvije ukosnice može svijet prikazati kao vrlo okrutno i bolno mjesto. Tako, naša tri junaka upadaju u pregršt novih nevolja začinjenih Pratchettovim zaštitnim znakom, humorom. Gledajte što se događa kada se čarobnjaci dokopaju moći, upoznajte astmatičnog barbara u povojima, Nijela, razgledajte Creosoteov harem, te poželite Rincewindu i Conini (dobro, samo Rincewindu) puno sreće jer će im trebati. Nacrtajte i kartu, ako za to osjetite potrebu. Iako, smisao za humor ne može se kartirati.

Sve u svemu, Kiselo čaranje još jedno je djelo o svijetu Diska prepuno urnebesnih situacija, egzotičnih mjesta, zanimljivih likova i genijalnog humora svojstvenog samo Pratchettu. Uživancija.

Tara Moore: Poziv na zaruke

Brzo i grubo: irska sapunica o bogatoj, plemićkoj obitelji je korektno napisana, ali ujedno i ne baš invetivna te klišeizirana.

Pošto volim obiteljske priče, a moj me literarni metabolizam tražio nešto mjehuričavo lagano, Poziv na zaruke je nekako bio očit izbor za kolovoz, a i priznajem da me zanimalo kakva se žensku fikcija čita i piše u Irskoj. Već tagline na samoj naslovnici najavljuje: Glamur. Seks. Izdaja. Zabava koju ne smijete propustiti; i prva tri obećanja su doista ispunjena. Glamura, seksa i izdaje ima napretek, a ni zabava nije u potpunosti izostavljena, iako, da budem poštena, nije baš ni nešto što ne smijete propustiti. Također, rekla bih da je ova knjiga žanrovski najsličnija romanu Skandalozno koji je isto izašao u izdanju KDS i da nisam posve sigurna kako taj žanr nazvati osim užasno neodređene 'ženske fikcije' i ne baš prikladne 'sapunice', ali što je, tu je.

Uglavnom, radnja se vrti oko bogate obitelji Granville plemićkog porijekla i duge tradicije čijim bogatstvom upravlja Honoria Granville skupa sa svojim vjernim indijskim pomagačem Rajeshom. Pošto je u nesreći izgubila svoja dva sina i snahe, Honoriji, već odavno obudovjeloj, je ostao samo treći sin Jaspar, kojeg ona ne prihvaća zbog njegove homoseksualnosti, te unuci Carrick, Ross i Fintan i blizanci Indigo i Sapphire. Treba još napomenuti kako je Honoria za nasljednika imanja Carrickross zacrtala baš svog najstarijeg unuka Carricka, ostvarenog arhitekta i okorjelog neženju, te da bi ga primorala na ženidbu osmislila je lažne zaruke njegovog brata Rossa i mlade fotografkinje Ashling Morrison. Ashling, da stvar bude kompliciranija, je pokćerka Honorijine stare neprijateljice Coppelie Morrison koja i u poznim pedesetim godinama još uvijek žari i pali irskom društvenom scenom. Svi članovi obitelji, prijatelji, neprijatelji i jedna novinarka se susreću na kobnom Ivanjskom plesu posvećenom Rossovim zarukama koji završava ubojstvom ljepotice Kate O'Leary, Ruže kraljevstva. Umjesto udarca kojim je trebala riješiti sve svoje probleme, a to uključuje i Coppeliu Morrison, Honorijini planovi bespovratno tonu sve dublje i dublje. 

Dakle, kao što je netko već primijetio, u ovom romanu nema čega nema: ubojstvo, ljubomora, incest, još incesta, opake babe, dijamanti, narkomanija, pedofilija, transeksualci, i jesam li spomenula incest? Da, tri različite incestuozne veze. U jednom romanu. Čini mi se da netko ima fiksaciju na rodoskvrnuće. No ono što je zaglupilo ionako nevjerojatne događaje je način na koji se Tara Moore odnosi prema njima, a to je 'bilo, pa prošlo'. Čisto sumnjam da bi tako reagirao netko tko je upravo otkrio da je bio u vezi sa svojim rođakom, ali izgleda da Granvilleovi nemaju nekih velikih problema s tim. Druga stvar koja mi je bila smiješna je lik Coppelije Morrison koja, iako praktički baba, izgleda kao djevojka od 25 godina te se manje-više tako i ponaša. Dok vjerujem da žene u tim godinama mogu izgledati prilično dobro, mislim da je ipak malo nategnuto da se i sa svim tim botoksom uštrcanim u lice Coppelia može mjeriti ljepotom sa nekom djevojkom mlađom dvadeset godina od nje. No svakako moram naglasiti da usprkos nedostatku neke zdravorazumske i očekivane uvjerljivosti Tara Moore piše prilično okej što se zapravo odnosi na opise i osjećaj za detalje kojima je jako dobro dočarala atmosferu luksuznog, starog imanja Carrickross. Ako ništa, autorica djeluje dovoljno načitano da bi mogla biti spisateljica, što je više nego što se može reći za neke druge autorice ženske fikcije. Sam rasplet mi se nije svidio i mislim da je objašnjenje događaja s Ivanjskog plesa bilo prilično lejm, ali i to uzmite s dozom rezerve jer su čitateljice na amazonu, npr, oduševljene ovom knjigom u cijelosti. Naslov u originalu je RSVP što je zapravo kratica za répondez s'il vous plaît tj. molim odgovorite.

Terry Pratchett: Čudesno svjetlo

Što se kuha u fantasy romanu Čudesno svjetlo legendarnog Sir Terry Pratchetta?

Sastojci: krezubi heroji, ambiciozni čarobnjaci, neobični turisti i jedna krajnje neprijateljski raspoložena Prtljaga.

Priprema: Pošaljite gigantsku užarenu crvenu zvijezdu prema plosnatom svijetu koji putuje na leđima kornjače i četiri slona. Dodajte par Uroka te pustite da pustolovina počne.

Čudesno svjetlo drugi je po redu roman iz serijala o svijetu Diska i nastavak Boje magije koja je jedna od mojih omiljenih knjiga svih vremena. Sukladno tome htjela bih pojasniti da sam taj roman kao svoj najdraži poklonila prijateljici, a ako želite recenziju istog kupite mi ga :P

Najnesposobniji čarobnjak kojeg je Disk ikada vidio, Rincewind, te njegov neobični suputnik, krajnje naivni i dobrodušni turist Dvocvijet poslijednji su put viđeni kako padaju s Ruba svijeta, u ono što se čini kao neizbježna smrt.

Tu odmah valja pojasniti da je Pratchettov svijet iz mašte besramno ravan te da kroz svemir putuje na leđima četiri slona koji, pak, stoje na ogromnoj svemirskoj kornjači, Velikoj A'tuin. Tako je logično zaključiti da ako vam se čini da udaljeni brodovi kao da nestaju preko ruba svijeta, objašnjenje leži u činjenici da oni doista nestaju preko ruba svijeta.

Zaplet Čudesnog svjetla započinje pojavom misteriozne crvene zvijezde na nebu koja Disku prijeti neizbježnim sudarom, a jedinu nadu u spas može donijeti vječito smotani i prestravljeni Rincewind koji je iz slavne (dakle, jedine) magijske obrazovne ustanove Neviđenog Sveučilišta (nazvanog po svojoj multidimenzionalnoj prirodi)  izbačen zbog otvaranja najmoćnije knjige na svijetu, Oktava, pri čemu se jedan od Uroka preselio u njegovu glavu i time onemogućio bilo kojem drugom uroku ili čaroliji da se tu nastani.

Oktavo sadrži izvornih osam Uroka, a smatra se da ga je za sobom ostavio sam Stvaratelj, možda u nadi da će spasiti čovječanstvo, a možda i zahvaljujući svojoj krajnjoj rastresenosti nakon tolikog rada.

Upravo u čitanju Oktava leži spas cijelog Diska, a onoga tko izgovori drevne uroke čeka neviđena slava i bogatstvo. Tako počinje potraga ambicioznih magova za posljednim urokom i "onim smotanim, kako li se ono samo zvao, Winswand?" koja donosi pregršt pustolovina popraćenih urnebesnim Pratchettovim opisima, situacijama i smislom za humor.

Terrijev svijet je zrcalni odraz našeg, ali više poput odraza u jednom od onih iskrivljenih zrcala na kakva nailazimo u zabavnim parkovima gdje se možete smijati sami sebi dok vas trbuh ne zaboli.

Disk je jednostavno jedna velika karikatura čovječanstva; svaki od likova, gradova i bogova posjeduje prenaglašene osobine tj. mane koje se spretno i suptilno ističu u situacijama koje ispreda Pratchett, a često su popraćene i komičnim fusnotama, primjedbama samog autora.

I u ovom nastavku susrećemo se sa gospođom Smrti (i njenom posvojenom kćeri) koja je, iako omražena, zapravo jedna prilično pristojna i korektna dama koja svoje slobodno vrijeme provodi igrajući bridge sa jahačima apokalipse. Tu su i pokvareni patricij, manijakalni pripadnici raznih sekti, te najlegendarniji Diskov junak, barbar Cohen, koji se također pojavljuje u brojnim nastavcima Pratchettovih romana, i iako je poprilično ostario i izgubio zube nemojte mu se rugati. Nije izgubio na snazi, vještini i potrebi da ukrade sve što nije pribijeno čavlima za pod.

Ako tražite štivo za brzo čitanje, zabavu i smijeh, serijal romana o svijetu Diska je za vas. Originalan i opuštajuć, sadrži sve što će vam stvoriti ovisnost o Pratchettovim djelima.

Diane Setterfield: Trinaesta priča

Brzo i grubo: napet i mračan gotički misterij s dojmljivom pričom koja se pamti.

Znam da je Trinaesta priča već odavno izašla i u izdanju Algoritma i Knjige dostupne svima, ali nekako ne mogu a da ne napišem koji redak o njoj. Također znam da se nije svidjela nekim čitateljima i da su mišljenja, kao i o svakoj hvaljenoj i razvikanoj knjizi, veoma podijeljena, ali ja sam definitvno na strani onih koji će ovu knjigu jamačno pročitati još barem nekoliko puta i kojima nije bila nimalo dosadna. Da skratim, nema toga što mi se nije svidjelo u pisanju, temi, likovima ili atmosferi Diane Setterfield, jer kao što sam rekla knjiga je gotički misterij/triler i jednostavno kao takva funkcionira savršeno. Autorica nas upoznaje sa čak dvije protagonistice knjige: prva je Margaret Lea, povučena i osmaljena djevojka koja radi u očevom antikvarijatu i amaterski se bavi pisanjem biografija, a druga je Vida Winter, slavna spisateljica knjiga koja je u medije dala desetak verzija svoje biografije i za svaku se zaklela da je istinita. No sada suočena sa teškom bolešću i skorom smrću, Vida poziva Margaret na svoje imanje i polako joj otkriva istinitu priču o svojoj obitelji, obitelji Angelfield koja je živjela na otmjenom istoimenom imanju u engleskoj provinciji gdje se rodila i njena majka Isabella Angelfield, prekrasna djevojčica kojom su postali opsjednuti i njezin vlastiti otac i čudni brat Charlie.

Već sam spomenula koliko volim priče o obiteljima, pogotovo kada su dramatične i uključuju nekoliko generacija iste, ali priča o obitelji Angelfield se može opisati više kao čarobno mračna i uznemirujuća, te istovremeno bizarna i privlačna na taj engleski, atlantsko-olujni način. Od samog početka, za kojeg uzimam Isabellino rođenje, slijed događaja i sami likovi su upravo nevjerojatni i jednostavno drže čitatelja prikovanog za knjigu (većina toga, napominjem, nije ništa dobro ni lijepo, nego više 'O moj Bože, e pa to stvarno nije u redu' nevjerojatno), a baš kad pomislite da se čudni i nesretni događaji ne mogu više nadmašiti, Setterfield baci koplje još dalje, a da ni u jednom trenutku ne pretjera ili djeluje smiješno ili neuvjerljivo. Natuknuti ću samo da je i sam kraj svojevrstan cliffhanger i da je za mene bio prilično zadovoljavajuć i jeziv taman toliko koliko treba. Naravno, ne mogu, a da ne spomenem da je Vidino pravo ime Adeline March (to se otkriva odmah negdje pri početku i nije nikakv spoiler, ne brinite se) i da je ona imala sestru blizanku Emmeline te da se zapravo dobar dio knjige bavi temom blizanaca i njihove povezanosti. I opet naravno, jedna je od njih bila draga i umiljata, a druga zločesta i neposlušna, kao da bliznaci sami po sebi već nisu dovoljno čudni. Puno elemenata u knjizi je zapravo očito spooky, ali iako možda reciklirani, ipak su predstavljeni i u priču ukomponirani na originalan način tako da meni ništa nije djelovalo kao klišej ili već viđeno. Moram svakako spomenuti i da nikako nisam kužila u čemu je kvaka cijele priče, sve dok sama Vida nije otkrila potpunu istinu o sebi. Osim toga, većina čitatelja i kritike knjigu uspoređuje sa sestrama Bronte i Dickensom, tako da ja neću pisati o tome niti mislim da je potrebno ovu knjigu reklamirati tuđim radom ili imenima, jer je definitivno jedna od najboljih žanrovskih knjiga koje sam pročitala i koju ću svakako čitati iznova.

Potencijalnim čitateljima i ljubiteljima fino zapakiranih bizarluka preporučujem da je radije čitaju u kasnu jesen ili zimu, ali svakako za lošeg vremena i prikladnog raspoloženja za svoju dozu jeze. 

NasLOVEnice: Théâtre Illuminata

Théâtre Illuminata je young adult fantasy trilogija američke autorice Lise Mantchev koje osim svojim preslatkim naslovnicama pozornost plijene i neobičnim blurbom na poleđini knjige. Naime, tajanstveni Théâtre Illuminata je mjesto na kojem obitavaju svi likovi svake kazališne predstave ikad napisane. Za Théâtre su vezani magičnom Knjigom koja sadrži scenarije gore spomenutih predstava i stoga ne mogu napustiti kazalište. Glavna junakinja, iako nije lik iz predstave i nije čarobnim sponama vezana za Théâtre, se zove Beatrice Shakespeare Smith i u Kazalištu živi otkad zna za sebe.

Nažalost, knjige kod nas nisu još prevedene i ne znam ni da li će biti, ali ono što je meni bilo osobito zanimljivo je vezano za release naslovnice treće knjige So Silver Bright koja treba izaći ove godine. Naime, nekolicina je blogera par dana prije otkrivanja naslovnice na svojim blogovima postala njene fragmente koji meni btw također izgledaju fenomenalno, da bi se tek na kraju tjedna razotkrila kompletna naslovnica knjige koja je očarala čitateljski svijet. 

Da ne duljim, evo i slika (kao i uvijek, klik na slike za povećanje):

 

 

 

I, naravno, ovo su fragmenti objavljeni prije cijele naslovnice:

Mislim da su malene vile i vilenjaci s naslovnica predivni (inače, to su Beatriceini pomagači iz knjige), a moram priznati da mi se sviđa i njen lak za nokte i prstenje.   

Julie Garwood: Čast

Brzo i grubo: još jedan old school povijesni ljubić s dobrom idejom, ali lošom izvedbom.

Ovoga puta okosnicu priče čini sukob između dvojice kraljevih omiljenih baruna u Engleskoj, ratnika Duncana Wextona zvanog Vuk i okrutnog Louddona koji će svog neprijatelja pokušati namamiti u smrtonosnu zamku svoga dvorca. No Louddonova prekrasna sestra Madelyne će izdati svog brata i pomoći Duncanu da se oslobodi iz klopke, ali samo da bi saznala kako je zapravo sama pala žrtvom Duncanovog plana da je otme iz bratovog dvorca. Naime, Louddon je silovao Duncanovu sestru Adelu, i sada je došlo vrijeme za poravnavanje dugova. Naravno, pošto Duncan nije neurotični sadist kao Louddon, njegov je plan ipak bio manje dijaboličan, no ne treba ni reći kako je vrlo brzo pao u vodu, jer se ispostavilo kako je lijepa Madelyne i sama bila žrtvom bratovih okrutnosti i zlostavljanja.

Zaplet ovako napisan i ne zvuči loše, ali sam roman je zapravo prilično dosadan. Početak je prilično obećavajući, ali nesporazum između Duncana i Madelyne se riješi vrlo brzo te se dobar dio knjige opisuje njihov sretan bračni život u dvorcu Wextonovih. Taj je dio, nažalost, jako razvučan i napisan na veoma opisan način koji nije nimalo privlačan za čitanje osim ako ne tražite svojevrsnu instant pileću juhu za dušu, ali sumnjam da bi Garwoodičin tekst polučio velike iscjeliteljske rezultate.

Osim toga, u dvorcu Wextonovih upoznajemo i Duncanova dva brata, Edmunda i Gilarda, te sestru Adelu koja je uslijed svoje traume došla na rub duševnog zdravlja. Iskreno me isprva iznenadilo uplitanje takve ozbiljne i teške teme u roman koji je prilično površan i bezazlen, ali Julie Garwood je Adelinu priču vrlo brzo također lansirala u neke lepršavije sfere što je dodatno zasapuničavilo roman. Ne tvrdim da je trebala deprimirati čitatelje Adelinom pričom, ali ovako je cijeli postupak ispao neozbiljan i jeftino dramatičan, a uslugu joj nije napravilo ni njeno površno, opisno pisanje kojim svaki problem, pa tako i ovaj riješi u dva, tri poglavlja. Možda pretjerujem, ali sam jednostavno mišljenja da pisac određeni respekt prema takvim stvarima mora imati i da je jadnoj Adeli dugovala malo više ozbiljnosti, a manje karikiranosti cijele priče. 

Što se tiče antagonista, Louddona, on je imao nešto potencijala, ali je nažalost, kao i svi ostali likovi, bio potpuno stereotipan, iako su crte njegove ličnosti bile prilično patološke i nije morao biti tako bezličan. Svakako moram spomenuti i onaj trenutak kada zlikovci na glas raspravljaju svoje opake planove, a glavni junak/junakinja ih slušaju iza ugla. To je valjda taj trenutak kad zloća naprosto izbija iz njih, pa moraju otkriti urbi et orbi sve svoje prljave tajne i bilješke iz rokovnika. Naravno, bilo je tu još pregršt naivnosti, nešto patetike i cijelo mnoštvo klišea (junakinja se iz plahe, nesigurne djevojke pretvara u samopuzdanu ženu i spašava dan) tako da mi je čitanje vrlo brzo postalo naporom. Stvarno ne znam kome bih i kada preporučila ovu knjigu. Možda ako vam je baš jako dosadno i baš jako volite ljubiće, a knjižnica je baš jako daleko, a jedino što doma trenutno imate je baš Čast Julie Garwood.     

Statistika & ostalo: YA serijali dostupni svima

Ovo će biti vrlo kratak post kojemu je više cilj zabilježiti rezultate prve blogovske ankete nego otkriti bogzna kakve statističke tajne. Uglavnom, na anketno pitanje 'Koji vam se YA serijal najviše sviđa?' dobili smo okruglih 70 glasova koji su se raspodijelili ovako:

Vukovi iz Mercy Fallsa (Drhtaj, Šapat) su dobili 9 tj. 12 % glasova

Pali anđeo (Pali anđeo, Kušnja) je dobio 11 tj. 15 % glasova

Krila anđela su dobila 12 tj. 17 % glasova 

I apsolutni pobjednik prve ankete je serijal Vampirska akademija s 38 tj. 54 % glasova

 Ne znam da li su Vukovi iz Mercy Fallsa dobili najmanje glasova jer pošten čitatelj namjernik nije u naslovu prepoznao romane Drhtaj i Šapat, ili je ovaj serijal stvarno najmanje omiljen od svih. Moj osobni izbor definitivno nije bila VA, već Krila anđela iako je zasad izašla tek prva knjiga u izdanju Knjige dostupne svima. U svakom slučaju, vjerujem da se svi skupa nadamo da će nas znanje i dalje nastavljati razveseljavati novim young adult serijalima i romanima i da će samo biti sve bolji i bolji.

Jennifer Crusie: Lažnjak

Brzo i grubo: lepršava, ali vrlo osrednja knjiga koja tematizira šašavu ljubavnu vezu i jednu još šašaviju obitelj.

Odmah na početku moram otkriti kako mi ovaj roman Jennifer Crusie nije sjeo ni upola dobro kao njena Oklada. Možda zato jer je žanrovski vrludao između chick-lita, ljubića i obiteljske komedije, a nekako mi nije funkcionirao na nijednoj od tih razina. Za početak, tu je glavna junakinja, slikarica Mathilda Goodnight koja je opisana kao Betty Boop s bubastim, heksagonalnim naočalama. Nakon tog opisa i činjenice da se junakinja zbilja zove Mathilda Goodnight (skraćeno Tilda) više je nisam mogla shvatiti ozbiljno, a kamoli kao mladu ženu koja drži svoju obitelj na okupu, radi posao koji je čini nesretnom i ne snalazi se najbolje u ljubavnim vezama. Ne znam kako vama, ali meni Mathilda Goodnight zvuči kao neka senilna profesorica iz Harrya Pottera, ili bilo koji ekscentrični lik iz nekakvog fantasy romana za djecu. Uglavnom, Mathilda sa svojom obitelji drži galeriju slika koja zapravo propada već godinama. Njena majka Gwen po cijele dane rješava križaljke i još je uvijek ispunjena potisnutom ljutnjom zbog svog polusretnog braka s Mathildinim pokojnim ocem. No kako Goodnightovi posjeduju cijelu zgradu u kojoj se nalazi galerija, tako na istom mjestu živi i Mathildina sestra Eve, njen bivši muž i homoseksualac Andrew, te njihova maloljetna kćer Nadine. Da stvar bude kompliciranija, Eve radi u Andrewovom baru kao pjevačica i tada doslovce postaje druga žena, seksipilna i agresivna Louise.

Ekscentričnost obitelji Goodnight mi je bila, moram priznati, pomalo naporna. Ponekad isforsirana, ali uglavnom naporna. Njihov je problem bila velika neotplaćena hipoteka i činjenica da su svi redom uglavnom bili nesposobni da opet pokrenu galeriju i stiltani od straha da će se saznati za krivotvorine koje je Mathilda naslikala kao dijete. Iako je njihov strah bio opravdan, nisam se mogla oteti dojmu da su Goodnightovi uglavnom pomalo glupi – jer u takve su nevolje upadali cijelo vrijeme. A tu su i infatilni obiteljski trenuci poput onoga kad cijela obitelj tješi Nadine jer ju je ostavio dečko, a tješe je tako da na kraju skoro svake rečenice dodaju: - Jadna mala. Taj čin, situacija, obred, kako već hoćete, se i zove upravo tako, 'Jadna mala'. Vjerujem da je autorici to vjerojatno zvučalo simpatično i fora, ali meni je to bilo prilično iritantno i čudno, ali u lošem smislu.

Mathilda me također nije osvojila kao lik – dvije trećine knjige se grize iznutra zbog ovog i onog i kad završi s Davyem, glavnim junakom, a to je praktički odmah, uradi to zbog totalno očajnih razloga, tako da na kraju izgleda kao još veća jadnica. I još uvijek ima svoje bubaste naočale, što, vjerujem, obara svakog muškarca s nogu. Što me dovodi do famozne romanse Lažnjaka. Motivacija glavnih junaka za ljubavnu priču je zapravo nepostojeća. Jednostavno su se našli na istom mjestu u isto vrijeme i to je otprilike to. Kemija među njima nije bila baš totalno neuvjerljiva, ali nije bila ni bogzna što i to me smetalo najviše od svega. Osim toga, puno je drugih stvari bilo pretjerano naivno, ali pošto su bile tu u službi komedije, pretpostavljam da mogu proći. S druge strane, Jennifer Crusie je dobra u pisanju dijaloga i britkih, ciničnih prepucavanja pa i to izvlači knjigu iz ljige u koju je dijelom upala, ali je svejedno daleko od njene super zabavne Oklade. Uz to, prijevod knjige opet nije bio najsretniji, a užasno mi je išlo na živce neću pisano kao 'ne ću', nećemo kao 'ne ćemo' itd, iako je ova stara, odvojena pravopisna verzija zapravo više u duhu hrvatskog jezika nego spojena. Uglavnom, ako ne pročitate Lažnjak, niste propustili ništa bitno.

Joe Hill: Kutija u obliku srca

Brzo i grubo: prosječan horor u stilu Stephena Kinga kojeg je zapravo pod pseudonimom i napisao sin Stephena Kinga.

Zapravo, svi čitatelji i obožavatelji Stephena Kinga su čitajući ovaj roman vjerojatno primijetili 'kingovštinu' kojom je isti odisao. Bar je tako bilo sa mnom, iako prilikom čitanja još uvijek nisam znala da je Joe Hill zapravo Joseph Hillstrom King, sin horor kralja Stephena Kinga. No da bi dojam bio jasniji evo i o čemu se radi u Kutiji u obliku srca: glavni lik je Ozzy Osbourne... šalim se, nije, ali bi mogao biti. On se zapravo zove Judas Coyne i trenutno je death metal zvijezda u mirovini s neobičnim hobijem u predokonim rukama. Naime, Judas skuplja razno razne bizarne i makabr stvarčice od kojih se većini ljudi dižu dlačice na rukama. Npr, posjeduje pravi snuff film, crteže poznatog serijskog ubojice i kuharicu za ljudoždere, a uskoro zbirku obogaćuje i pogrebnim odijelom opsjednuto duhom bivšeg vlasnika. Odijelo je stiglo u kutiji u obliku srca (moram priznati da mi je ova referenca na Nirvaninu pjesmu bila pomalo suvišna i besmislena, jer je kutija najmanje bitna u cijeloj priči), a duh iz odijela, ma koliko to glupo zvučalo, se ozbiljno nameračio da Coynea i njegovu mlađahnu djevojku Georgiu (pravo ime Marybeth) skrati za glavu svojom britvom kojom je za ljudskog života hipnotizirao ljude. Zvuči pomalo osobno? I jest, jer duh kojeg je Coyne kupio s odijelom je Craddock McDermott, očuh Judasove bivše djevojke Floride (pravo ime Anna) koje je počinila samoubojstvo nakon što ju je Judas ostavio.

U liku Judasa Coynea sam prepoznala mnogo osobina kojima tata King inače okiti svoje protagoniste – koje baš i ne mogu uvijek nazvati junacima. Obično se radi o umjetnicima, najčešće piscima, koji imaju problema s ovisnošću, emocionalnim vezama i uopće dolaženjem k sebi. Takav je i Hillov Judas Coyne. Pretpostavljam da takvi poludepresivni, životom blazirani likovi prilično dobro funkcioniraju u hororima jer dotični uslijed lavine strašnih i prijetećih događaja jako brzo postanu privrženi vlastitoj glavi na ramenima i ostatak knjige se koprcaju u pokušaju da na kraju negdje isplivaju živi. Sve to stoji, ali Hillov uzor u tati Kingu mi je ipak bio malo preočit. Što se tiče same priče, ona uopće nije loša i postignuta napetost je sasvim pristojna, ali na razini S. Kinga ipak nije. Malo tko jest. Da je istu priču pisao tata Stephen, vjerujem da bi knjiga bila jezivija i bolja, iako nipošto ne želim reći kako Joe Hill loše piše. Rekla bih da piše sasvim dobro i da ima dobar osjećaj za detalj što uvijek vrlo cijenim, a posebno u hororu, no dojam da se radi o blijedoj sljedbi izričaja S. Kinga i dalje ostaje prvi kad se sjetim Kutije u obliku srca. Istini za volju, od sve žanrovske književnosti dobar i strašan horor je vjerojatno najteže napisati, a pred Hillom je nemoguća misija da dosegne kvalitetu vlastitog oca, ali da ga ujedno ne kopira. Sve u svemu, roman prvenstveno preporučujem ljubiteljima priča o duhovima i death metal scene jer tekst upravo vrvi rock referencama (npr, svaki dio knjige je nazvan po jednoj rock pjesmi: Black Dog (Led Zeppelin), Ride On (AC/DC), Hurt (Nine Inch Nails) i Alive (Pearl Jam). No pravi kingoljupci i horor sladokusci će vjerojatno ostati blago razočarani ovom knjigom.