Tara Hyland: Bogate nasljednice

 
Brzo i grubo: još jedan chick-lit pisan u stilu sinopsisa za sapunicu.

I to je jedan od brojnih razloga zbog kojeg sam mrzila ovu knjigu. Ok, možda je 'mrziti' prejaka riječ, ali zamislite kako čitate članak u Gloriji o jednoj obitelji koji je dugačak preko četiri stotine stranica i dobili ste ideju kako je čitati Bogate nasljednice. No krenimo redom. Tara Hyland je odlučila u svom pozamašnom romanu ispričati tj. prepričati cijeli život svoje tri junakinje, a one su Elizabeth, Caitlin i Amber. Elizabeth i Amber su zakonite kćeri Williama Melvilla, direktora i većinskog vlasnika obiteljske modne tvrtke. Obje su lijepe i bogate, no dok ambiciozna Elizabeth na svakom polju postiže savršene rezultate, Amber je razmažena i neodgovorna nasljednica koja uvelika podsjeća na Paris Hilton. Njihova polusestra Caitlin je jedina koja se ne može uklopiti u život kakav žive Melvillovi pa tako po svom osamnaestom rođendanu odlazi u Pariz školovati se za modnu dizajnericu o svom vlastitom trošku.

Cijeli je roman pisan u sapuničastom stilu s poantom da i bogati plaču. Nijedan Hylandičin lik nije posve dopadljiv, a to uključuje čak i Caitlin koja ima najispravnije vrijednosti u životu. Na pojedinim se mjestima ponašala posve iracionalno i u sukobu sa svim što je o njoj dotad bilo napisano. Najbolji primjer za to je obrat u njenoj ljubavnoj vezi za kojeg je prilično jasno da nema pravog motiva, osim autoričine želje da još više zakomplicira priču. Jako loše. Elizabeth je pak zastrašujuće hladna i u onim situacijama u kojima je pokazala ranjivost i emotivnost, Tara Hyland ih jednostavno nije ni opisala. Zapravo, sve najzanimljivije i najdramatičnije rasplete je opisivala naknadno u obliku prisjećanja svojih junakinja. Što je još i gore od onog 'jako loše'. 

Takvo pisanje nije ostavilo mjesta za ijednu pravu scenu u kojoj bi se dalo na karakterizaciji ili atmosferi već je nekako oboje pokušano zgurati u silno prepričavanje i potom još prepričavanja. Jedna od stvari koja je u tom smislu bila osobito iritantna je činjenica da je spomenut svaki skupocjeni brand alkoholnih pića, a pridjevi poput luksuzan, ekskluzivan, skup, otmjen i elegantan se ponavljaju svako toliko. Okej, shvatili smo, ljudi imaju love i troše je na skupe stvari. A što se tiče same mode i opisa Caitlinih kreacija – no comment. Samo ću reći kako izgleda da Tara Hyland jako voli baršun.

Uglavnom, možda se nekome sviđa ovaj stil pisanja i u to neću ulaziti, ali meni se iskreno ne sviđa nimalo i ovaj tekst teško doživljavam kao pravu knjigu. S druge strane, Bogate nasljednice nisu dosadno štivo, dapače, i ako vam se ne da gledati tristo epizoda sapunice, a želite nešto zabavno i opuštajuće onda je ovo knjiga za vas. Još jedna smjernica: ovaj tip romana je ponešto nalik na KDS knjige Skandalozno i Poziv na zaruke, pa ako su vam se svidjele ove dvije onda će sigurno i Bogate nasljednice. Ja i dalje mislim da je njen viši cjenovni rang ipak uvelike neopravdan.

Edith Nesbit: Iz mrtvih

Brzo i grubo: zbirka ne baš strašnih, ali veoma atmosferičnih horor priča najvjerojatnije bi ostavila dojam na najmlađe čitatelje.

Napokon, autorica Edith Nesbit i jest svjetski poznata kao spisateljica dječjih romana iako imam osjećaj da ove priče originalno nisu bile namijenjene djeci. Ali ono što moram priznati Nesbit je stilska konzistencija od prve do posljednje priče jer sve nepogrešivo nose pečat njenog prepoznatljivog pisanja, a njeno je pisanje zapravo prilično lijepo. Zapravo, pravi bi pridjev bio, kako za njezin stil tako i za cijelu zbirku: ljupko. Naime, priče su vremenski smještene u  Nesbitino doba kad su se na cestama kočije izmjenivale s pokojim rijetkim automobilom i kad je jedna od zabava među mladima bila prepričavanje priča o duhovima i sklapanje oklada kojima bi testirali svoju hrabrost. I zaista, od ukupno petnaest priča njih osam je o duhovima i za njih bih rekla kako imaju i najslabije obrate jer već unaprijed možete naslutiti što vas čeka na kraju. A kao za vraga prva priča naslovljena Ženidba Johna Charringtona je varijacija na staru temu o paru ljubavnika od kojih jedno pogiba i koju smo prerađenu na razne načine čuli već sto puta. No ne dajte da vas to odbije od čitanja. Na primjer, tu su i dvije priče čiji zaplet pokreće vrlo stvarno i nimalo natprirodno ljudsko ludilo; priča Tri lijeka u kojoj poludjeli liječnik pokušava stvoriti nadčovjeka koketirajući sa smrću jedan je od mojih favorita zbirke.

U Moći tame ludilo je pak posljedica neslane šale između dvaju prijatelja, dok u Ljubičastom automobilu nailazimo na vrlo zanimljivu premisu: mladu medicinsku sestru zapošljava postariji bračni par na seoskom imanju u idiličnoj dolini. No dok joj muž sugerira da je zaposlena zbog bolesti njegove žene, žena joj priopćava da sumnja kako joj je muž taj koji je malo skrenuo s pameću. Tko je od njih dvoje u pravu, ili su u krivu možda oboje, saznat ćete na kraju. Priča pak koja se ističe svojom temom i obratom na kraju i koju ću pamtiti i onda kad zaboravim što se događalo u drugima je Kuća tišine. U priči se upoznajemo s napuštenim zdanjem nakrcanim bogatim plijenom koje mami lopove, ali iza čijih brojnih vrata leži tajni uzrok neprirodne tišine. Ova možda i najbolje funkcionira u formi kratke priče dok je za većinu ostalih prava šteta što nisu romani.

Sve u svemu, ova zbrika vas vjerojatno neće raspametiti od oduševljenja niti utjerati strah u kosti, ali je ipak prilično zgodna knjižica pogotovo ako ste ljubitelj horora i volite jezu na taj vintage, šarmantni način. Naravno, sve su priče kratke – stalo ih je petnaest na sto pedeset i jednu stranicu; što također znali kako radnja u njima ide dosta brzo što pak, po mom mišljenju, ne funkcionira baš najbolje kad su u pitanju priče o duhovima. Nekako mi se čini da za razvijanje prave napetosti jednostavno treba puno više mjesta. Osim toga, postoji i određena romantičnost u pisanju Edith Nesbit koja se često odražava u ljubavnom dijelu njenih priča a za što kod mene dobija dodatne bodove. Kao što rekoh, postoje u zbirci jako ljupke priče koje bih najviše voljela čitati kao romane a takva je i naslovna priča Iz mrtvih. 

Frederick Marryat: Ukleti Holandez

Brzo i grubo: folklorni motiv ukletog broda poslužio je kao predložak za gotički horor engleskog pomorca i pisca Fredericka Marryata.

Mislim da se većina čitatelja dosad bar jednom susrela s pričom o ukletom Holandezu ili barem s tim pojmom. Ako ste npr. gledali Pirate s Kariba onda se možda sjećate kapetana Davya Jonesa i njegova broda The Flying Dutchmen kojim je trebao prevoziti duše izgubljene na moru na drugi svijet. Ne dajte da vas prijevod zbuni; The Flying Dutchmen je zapravo Ukleti Holandez, fantomski brod iz brojnih pomorskih legendi, svojevrsna paranormalna pojava na moru koja se danas objašnjava fatamorganom. Brojni su putnici i pomorci na svojim putovanjima ugledali 'brod duhova' na svom horizontu, no ono što daje na jezi tim doživljajima je predskazanje kako takav susret uvijek prethodi velikoj brodskoj nesreći. Za to se zlokobno vjerovanje smatra kako ima korijen u (zdravom) strahu svakog moreplovca od nevremena i drugih vodenih sila i to još od antičkih vremena, pa iako nisam baš pretjerano blisko upoznata s legendom o Ukletom Holandezu moram priznati kako obrada te priča ima strahovitu privlačnost za nekoga tko voli gusarske i pomorske romane poput mene. I koji je još k tome i pravi pravcati vintage horor iz 1839.

Također nije zgorega spomenuti i da je dijelom klasične literature i zato mi i teško pada napisati kako je Ukleti Holandez bio prilično razočaranje za mene. Naravno, očekivala sam jednostavnu i naivnu priču, nisam gajile iluzije da je Marryat Stephen King, ali jesam očekivala da će kao stari morski vuk prenijeti nešto od autentičnog života pomoraca na škripavim, drvenim jedrenjacima kao i možda neke detalje koje mi obični kopnenjaci ne znamo. No to se svelo na par zgodnih crtica o skorbutu i zanimljivu situaciju u kojoj se mornari suočeni sa strašnom olujom namjerno opiju prije no što se uhvate u koštac s istom. 

Samu je legendu o ukletom brodu posložio nekako ovako: Vilim Vanderdecken je mladi nizozemski kapetan osuđen na vječno lutanje morem zbog proklinjanja Boga prilikom razrajuće oluje kod Rta dobre nade. Priliku da ga iskupi od prokletstva ima njegov sin Philip kojemu majka na samrti otkriva očevu tajnu. Philip mora relikviju oko svoga vrata tj. komad svetog križa odnijeti na Ukletog Holandeza pred kojom bi se Vilim onda pokajao i poljubio je tri puta. No zadatak nije nimalo lak jer je svaki brod koji ugleda Ukletog Holandeza (brod je, očito, dobio ime po Philipovom ocu) na horizontu osuđen na skoru propast.

Priča je tragična i ne može se reći kako ima očekivani sretan završetak, zapravo, cijelo je djelo pomalo iritirajuće poučno u onoj staromodnoj, protestantskoj maniri, a ne mogu ni reći kako je klasičan horor kakvog danas smatramo strašnim iako žanrovski definitivno spada u ghost stories*. Tako bih nekako zaključila da knjiga ne oduševljava na nijednom planu: ni kao knjiga mora ni kao gotički roman, a k tome je i Marryatovo spisateljsko umijeće, bar u ovom slučaju, skromno pa se teško može istaknuti ljepota riječi ili stil. U isto vrijeme, neobično mi je drago što sam nabasala na ovaj roman i što sam ga pročitala do kraja. Možda zato jer me i dalje zanima legenda o Ukletom Holandezu i fantomskim brodovima i jer u suštini volim čitati sve što je u kolijevci žanra ma koliko zastarjelo danas izgleda. 

---

* Extra creepiness: svjedočanstva o fantomskom jedrenjaku iz 17. stoljeća datiraju čak iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Vidjeli su ga za vrijeme Drugog svjetskog rata kako britanski mornari, tako i njemački podmorničari koji su izjavili kako je brod plovio punim jedrima iako tada na moru nije bilo ni daška vjetra.

David Benioff: Grad lopova

Brzo i grubo: nevjerojatna priča o opsadi Petrograda i potrazi za tucetom jaja.

Grad lopova je bez sumnje jedna od najhvaljenijih knjiga koje je znanje izdalo prošle godine i te pohvale itekako drže vodu. Sama je priča nalik na mnoge već ispričane, a donekle podsjeća i na američke komedije u kojima se junaci iznenada nađu u suludoj situaciji ili još luđoj potrazi za predmetom ili ljudima koje je nemoguće naći. Šprancu je preuzeo i David Benioff, afirmirani holividski scenarist koji je npr. pisao scenarij za Troju, no ono što je neobično u ovoj knjizi je uvod koji nas upoznaje s autorovim djedom koji je navodno zaista proživio priču iz romana. On je Lev Beniov, ruski Židov koji se sa sedamnaest godina zatječe u Petrogradu pod dugotrajnom njemačkom opsadom. Njegova sestra i majka napustile su grad kojim sada vlada užasna glad i opća depresija. Lev je pak s prijateljima ostao 'služiti domovini' na krovu stambene zgrade u kojoj žive, zaduženi za alarmiranje prigodom zračnih napada. Njegove prave nevolje ipak tek počinju kad s neba u blizinu padne njemački padobranac, a Lev i prijatelji praktički opljačkaju njegov leš. Taj će ga potez koštati noći provedene u zatvoru, ali i prilike da upozna Nikolaja, dezertera holivudskog izgleda i razoružavajućeg šarma. Nikolaj tj. Kolja tek je nešto stariji od Leva, ali mnogo više snalažljiv, okretan i hrabar. Zapravo, Kolja je lik bez mane kojeg zavolite nakon prve rečenice, jer ni njegove mane zapravo nisu nedostaci već samo upotpunjuju njegov nestašni, dječački karakter. Dvojcu se ipak smiješi sloboda, a nudi je opasni pukovnik Grečko, NKVD-ovac koji uskoro udaje kćer. A gdje ima udaje i svadbe, treba biti i svadbenih torti, a za tortu trebaju svježa jaja. Ali kako pronaći jaja u gradu u kojem su ljudi počeli jesti ljude?

U principu Benioff je ozbiljnu, povijesnu priču pretvorio u lako čitljiv, pustolovan roman i to na način na koji ne može baš svatko. Postoji određena opasnost od pretjeranog cirkusiranja i karikiranja situacija koju je Benioff izbjegao, a koja bi neminovno obezvrijedila patnju ljudi koji su proživjeli užase Drugog svjetskog rata. S tim rečenim, ostaje ipak puno toga komičnog i prpošnog što će vam začiniti čitanje ove priče. I napetosti i opasnosti su također tu: nacistički časnici koji drže u šaci nekolicinu djevojaka za svoju zabavu, ruski partizani nalik bijesnim psima s kojima na scenu ulazi i Vika, djevojka s izuzetnom vještinom gađanja iz puške, te uspjeh same misije za Grečka i njegovu lijepu kćer. Uz sve to pratimo i Levovu transformaciju kao i produbljivanje prijateljstva s Koljom iako je na početku prilično očito kako njih dvojica nemaju puno toga zajedničkog. A kad smo kod Kolje ne mogu a da se ne sjetim genijalnih citata iz romana Dvorišna džukela. Oni koji su već pročitali Grad lopova (a mislim da vas ima prilično) vjerojatno će se složiti sa mnom u žaljenju što ga ne mogu danas pročitati. A oni koji ne znaju zašto ne, nek prionu na Benioffa dok je vani još relativno hladno jer ovo je još jedan pravi winter read mada za dobru knjigu nikad nije kasno.

Statistika & ostalo: knjigice u zimskim danima volim

Nemam baš puno toga pametnog za iskomentirati na zadnje zaključenu anketu ''Volite li darovati knjige za Božić?'', ali glas naroda se mora pobožno arhivirati za generacije koje dolaze. Većinu su na blog ipak dovukle potrage za knjigom i mišljenjima o istima, pa je za pretpostaviti da većina te većine ipak na dar voli dobijati upravo knjige. Meni su osobno one idealan poklon i godinama ih dobijam u svim prigodama od svojih najmilijih. Zapravo, kad malo bolje razmislim, možda je čak i zabrinjavajuće kad ljudi misle da ne radiš ništa drugo osim što čitaš – što naravno nije istina. Nekad i spavam ili perem suđe, recimo na primjer.

U svakom slučaju, mišljenje sa mnom dijeli i 95 ljudi, dok njih 7 veli kako su im pri izboru božićnih poklona knjige posljednja opcija.

A kako u svakoj anketi mora biti i jedan glas koji će prkositi svima, tako i ovoga puta jedan glas stoji iza odgovora Ne, niti ih želim dobiti na dar. Pošteno. Pomalo namćorasto, ali pošteno.

Bratstvo crnog bodeža: Noćni lov

Brzo i grubo: vampirski ratnici s mnogo crne gardorebe i hladnog oružja, a malo i nimalo konkretne radnje u cijelom romanu.

Ako volite filmove poput Bladea u kojima visoki, nabrijani tipovi posve odjeveni u crno i naoružani do zuba odlaze u svoje ubilačke misije, možda vam se svidi i Bratstvo crnog bodeža. U ovom slučaju visoki tipovi odjeveni u crno i ukrašeni opakim tetovažama nisu ubojice vampira već vampirski elitni ratnici glavom i bradom. Bratstvo ima jako malo članova tj. svega njih šest, a oni su Wrath, Tohrment, Vishous, Rhage, Phury i Zsadist, i svi su rađeni na isti kalup - osim Zsadista. Prekrasni su i zgodni, te mračni i opaki strojevi za ubijanje. Na početku mi je cijeli koncpet zvučao potencijalno (trashy) zabavno, ali kad shvatite do kraja knjige da autorica to misli ozbiljno i da svojim vampirskim ratnicima osim agresije i bijesnog urlikanja daje jako malo karakterizacije prestaje biti zabavno, a bogme i zanimljivo. Svojevrsni vođa bratstva je Wrath kojeg jedan od podređenih ratnika, Darius, zamoli da se pobrine oko njegove poluljudske kćeri Eliazbeth. Elizabeth radi kao novinarka u lokalnim novinama i pojma nema da je njezin otac vampirski aristokrat kao ni činjenicu da joj se bliži vrijeme vlastitog prijelaza u vampirsku vrstu. Wrath, posljednji čistokrvni vampir čija krv možda može jedina spasiti Eliazbeth odbija pomoći Dariusu, ali iste noći se situacija drastično mijenja i on mijenja odluku. 

 Zapravo ne znam što da mislim o ovoj knjizi. Zaplet postoji i njega sam vam manje-više napisala, ali tu priča i staje. Trebala bih objasniti da se doduše Bratstvo bori protiv degrada, ljudi bez duše čiji je cilj uništiti vampirsku vrstu, a iza kojih stoji entitet nazvan Omega. I opet, i ta priča staje na tome. Većinu stranica je ispunio odnos između Beth i Wratha koji je trebao stvoriti nekakvu epsku romansu larger than life, ali nažalost  to se nije dogodilo pošto dvoje junaka odmah padaju jedno drugom u zagrljaj – što znači da većinu knjige čitate opise njihovih tjelesnih užitaka i želje da ih ponove svako deset minuta. Iskreno, nije mi svidio ni Wrath. Kako uopće iole ozbiljno shvatiti 'namučenog' junaka koji se zove Gnjev? Koji ne posjeduje nijedan komad odjeće koji nije crn? Koji je uvijek nabrijan, opak i ljut? Sve skupa izgleda kao da je J. R. Ward nepopravljivo zapela u pubertetu i ne zna pronaći izlaz van. Naravno, ovakva karikatura od lika bi se mogla i oprostiti da Noćni lov ima nekakvu radnju, ali mogli bi se pronaći blago iznenađeni kad dođete do zadnje stranice i shvatite da je to kraj knjige. Doduše, vjerujem da će i ovaj serijal bez obzira na sve pronaći svoje poklonike na domaćem tržištu – ja sam još uvijek malo zbunjena. Čekam drugu knjigu da upotpunim dojmove. 

Loretta Chase: Gospodar grijeha

Brzo i grubo: regency ljubić s junakom neočekivano mračnog srca i inteligentnom i hrabrom junakinjom prikovat će vašu pozornost od prve do posljednje stranice.

Dvoumila sam se oko kupnje ove knjige, no samo zato jer me blurb na pozadini neodoljivo podsjećao na zaplet Opasnosti Amande Quick koji me osim povremenih humorističnih scena ostavio manje više ravnodušnom. No, prevarila sam se. Loretta Chase piše puno, puno bolje od Amande Quick, a roman ako i ponekad postaje predvidljiv (što je meni bio samo u jednom slučaju) iskupljuje se autoričinim britkim smislom za humor i njenom vještinom pisanja dijaloga. Ali da krenem ispočetka: Sebastian Leslie Guy de Ath Ballister, grof Blackmoora i markiz od Daina, na lošem je glasu i za to ga uopće nije briga. Zapravo, njegov katastrofalno loš image je potpuno opravdan; noći i dane provodi kockajući i pijući po klubovima, a noći s prostitutkama koje za njihove usluge plaća otkad je imao trinaest godina. Prljavo je bogat i zastrašujućeg izgleda: visok oko dva metra, te tamnokos na svoju majku, firentinsku plemkinju, s čije je strane naslijedio i markantan rimski nos. Osim toga, njegovi su prijatelji ili ostvarene propalice ili na dobrom putu da propadnu družeći se s njim. Jedan od njih je i tupoglavi Bernie Trent, spreman profućkati svoje naslijeđe za nekoliko mjeseci haranja po Parizu u društvu markiza od Daina. Tada na scenu stupa njegova starija sestra Jessica.

Jessica ima dvadeset i sedam godina te je po svim društvenim zakonima već prava usidjelica, što ipak ne znači kako njena izvanredna ljepota ne plijeni pozornost svih muškaraca koji se nađu u njezinoj blizini. Ipak, važnija od te ljepote je činjenica kako je Jessica odrasla u nekonvencionalnoj obitelji te da definitivno nije jedan od hihotavih, visokorođenih glupača koju bi sablaznili drski Dainovi komentari. U borbi oko Bernijeve sudbine pobjednik je neizvjestan, a cijeli Pariz bruji kako se opaki markiz zaljubio u englesku usidjelicu što je udarac kako za Dainov image, tako i za njegov krhki ego.

Mogla bih reći kako sam Gospodara grijeha pročitala u hipu i kako je ovo još jedan u nizu sjajnih ljubavnih romana koje je objavilo znanje u posljednje vrijeme. Ako volite taj žanr, ne dopustite da vas odbije pretenciozan naslov i sladunjava naslovnica, jer Dain i Jessica su par kojeg će vjerojatno zavoljeti i pamtiti svaka ljubiteljica ovakvoga štiva. Naime, malo je koji junak ljubića ovako mračan i zbrkan a da je u isto vrijeme dobro objašnjen njegov razlog zašto se tako ponaša. Njegov je lik ukrao pozornost glavnoj junakinji i drago mi je da je tako, zapravo, moglo bi se reći kako se priča u osnovi vrti oko njega, a ne Jessice što je meni nekako presedan u ljubavnom romanu. Što se tiče njegove 'opakosti', usporedila bih ga s Jasonom Fieldingom iz Once and Always Judith McNaught koji je također zbog svoje traumatične prošlosti imao razloga da bude mrgodan, ciničan i antipatičan tip s tim što je Jason još i bio kopile svoga oca, dok je Sebastian Dain ipak od svog rođenja bio punopravno priznati obiteljski nasljednik.

Već sam spomenula Chasein smisao za humor i dobro napisane dijaloge, kao i radnju koja ne slijedi tuđe, utabane putove pa neću na široko o tome. Kraj je osobito dirljiv i za zaključak mogu jedino još dodati da me roman zbilja oduševio i da se nadam da će znanje objaviti još pokoje autoričino djelo.