Suzanne Collins: Plamen

Brzo i grubo: visoka razina napetosti, akcije i novih problema ne jenjava, a pred nama su i sedamdeset i pete Igre gladi.

Dakle, Katniss i Peeta su se izvukli živi iz arene i sada počivaju na lovorikama zaljubljenih pobjednika koji su zaludjeli cijeli Panem. Ili ne baš. U stvari, nad 'ukletim' ljubavnicima se nadvila sjena još opasnija od nasilne smrti u areni. Predsjednik Panema, Coriolanus Snow, posjetit će Katniss u njenom novom domu u Selu pobjednika gdje otkrivamo da je njeno izigravanje pravila Igara zapalilo vrlo opasne vatre. Glavni dizajner Igara gladi, Seneca Crane, muškarac koji je dozvolio da ona i Peeta ipak živi izađu iz arene pogubljen je zbog te odluke. Stanovnici okruga naime sve manje vjeruju u ljubavnu priču između Peete i Katniss, a sve više u ideju da se Capitol može i nadmudriti i na koncu eventualno i pobijediti. Nemiri izbijaju po međusobno izoliranim okruzima, a Katniss na jednom od svojih lovačkih izleta saznaje da davno sprženi okrug 13 možda još uvijek postoji. Predsjednik Snow će pružiti Katniss još jednu priliku za popravljanje dojma: ona i Peeta imaju odraditi uobičajenu pobjedničku turneju po okruzima. A onda slijede jubilarne sedamdeset i pete Igre gladi koje će premoć Capitola morati dokazati na još svirepiji način nego one uobičajene. No to neka ostane iznenađenjem za čitatelje.

Mislim da je za pisce prilično teško održati kvalitetu priče u nastavcima, a kad je u pitanju dostopijski, akcijski roman onda je stvar vjerojatno još teža. Suzanne Collins prilično dobro pliva u tim vodama i nastavak prvog romana definitivno nije razočarao. Priča napreduje polako, ali sigurno, ili je možda bolje da kažem kako se ono najveće klupko zapleta polako raspliće u svome pravcu. Pojavljuju se i novi likovi od kojih pažnju plijene osobito zgodni Finnick iz okruga 4 i okrutna Johanna Masen o čijem smo sudjelovanju u Igrama čitali u prvoj knjizi. Polovica knjige se ovaj put odvija u okrugu 12 što će možda čitateljima u usporedbi s događajima u areni djelovati monotono i dosadno, ali mene to nije smetalo. Bar ne s obzirom na činjenicu da Collins ne zamara svojim pisanjem i nije jedna od onih koji prežvakava jedno te isto na deset stranica. Svidjelo mi se što zapravo u cijeloj knjizi nema predaha od opasnosti i svi stari problemi još itekako postoje. Dapače, postaju sve teži, a ulozi u igri sve veći. Mislim da to ujedno odgovara i na najvažnije pitanje koje zanima obožavatelje i čitatelje prvog romana: da,  nastavak je jednako dobar, jednako napet i jednako nepredvidljiv.

Omiljena scena? Na to ne mogu odgovoriti bez huge spoilera pa budite upozoreni jer evo ide jedan: kad prilikom ocijenjivanja kandidata za nove igre Katniss napravi omču, objesi o nju lutku koja služi kao meta i na 'mrtvaca' napiše ime 'Seneca Crane'. To je bilo opako. U stilu: zadnji put kad sam bila u areni, glavni među vama je izgubio glavu. Ovaj put će to biti netko od vas. 

O da, Suzanne Collins uvijek nađe načina da podigne ljestvicu malo više.

Originalni naslov romana je Catching fire, a o trećem romanu Ptica rugalica uskoro.

Igre gladi: detaljni osvrt

Dakle, kao što je i obećano, u ovom ću postu detaljno iskomentirati Igre gladi Suzanne Collins. Kao što je i logično, tekst će biti pun spoilera i namijenjen je više za sve one koji su pročitali knjigu, a možda ih zanima moje mišljenje o knjizi. Počet ću s karakterizacijom likova odnosno načinom na koji je Collins portretirala svoje glavne junake. Svi znamo da se u Igrama gladi u osnovi radi o ubijanju drugih sudionika u velikoj areni dizajniranoj poput prirodnog staništa koja se svake godine mijenja. Od ledene pustoši u kojoj sudionici mahom umiru od zime, pa do opasnih šarenih šuma u kojima je zatrovana čak i voda – nikada ne znate što vas čeka. Naravno, osim što 'priroda' najčešće uzme svoj danak u broju neopreznih igrača, onaj tko preživi Igre osim što je pobjednik ujedno mora biti i ubojica. Katniss i Peeta, predstavnici okruga 12 su kao glavni junaci young adult knjige tako stavljeni u prilično nezavidan položaj. Ako budu hladnokrvno ubijali svoje protivnike, iako se to od njih traži i očekuje, ispast će okrutnima i nedovoljno bliskima prosječnim čitateljima, a ako budu stalno zdvajali nad kletom sudbom, cijela je priča u opasnosti da klizne u neuvjerljivost i patetiku. No Suzanne Collins je glatko izbjegla oba problema – polovica sudionika sedamdeset i četvrtih Igara gladi pogiba na prvi dan kod Kornukopije, roga obilja u kojem su za igrače razbacani oružje i oprema za preživljavanje. Tu je i ekipa istreniranih igrača iz bogatijih okruga koji će u areni preuzeti ulogu glavnih negativaca: oni su ti koji proganjaju druge, slabije igrače među kojima je i Katniss. Oni su ti koji će Katniss i Peetu zapravo razrješiti najgorih zločina u areni, a to je ubijanje predstavnika za koje i mi ostali pomalo navijamo da prežive.

U prvom redu je to Rue, dvanaestogodišnja predstavnica okruga 11 koja u jednom trenutku postaje Katnissina saveznica. U tom istom trenutku možemo naslutiti da Katniss nikako ne može biti ta koja će okrenuti leđa Rue s kojom uspostavlja zaštitnički, sestrinski odnos zbog kojeg je na prvom mjestu i završila u areni. U tom smislu, Ruina smrt je definitivna prekretnica u načinu na koji razmišlja Katniss – odluči prkosti Capitolu i njeno tijelo posuti cvijećem. Pozdravlja je starim izrazom poštovanja iz okruga 12 i pjeva joj pjesmu na samrti. A to nije baš ono što su tvorci Igara zamislili da se vrti na ekranima diljem zemlje, zar ne? To je ujedno i emotivno najsnažnija (i moja omiljena) scena u knjizi u kojoj bez puno autoričinih napomena razumijemo što znači za Katniss, a osobito za ljude u okruzima koji sada možda po prvi put osim straha i srama imaju razloga da se ponose svojom djecom i da pored svega očaja osjete i tračak nade. Ako klinci u areni mogu zadržati svoju čovječnost i posramiti Capitol, tko zna što je još sve moguće?

U svakom slučaju, kad se učini računica, na kraju dobijamo junake prilično čistih ruku. Katniss je da spasi svoj život samo posredno uzrokovala Glimmerinu smrt, dok je Cata zapravo ubila iz samilosti i na njegovu molbu. Jedini koji je namjerno stradao od njene strijele je dečko koji je ubio Rue, s tim da je i to bilo u žaru spašavanja Ruinog života. U tom smislu je bilo i donekle predvidljivo da Katniss i Peeta neće odjednom postati strojevi za ubijanje kad jednom budu bačeni u arenu, iako je bilo i više nego zanimljivo čitati što će se dogoditi u Igrama s njih dvoje. Kad smo kod predvidljivosti, također sam jednostavno znala, i mislim da nisam bila jedina, da će se na kraju ipak ukinuti nova mogućnost da Igre imaju dva pobjednika. Bilo je to očekivano okrutno od Capitola: da daju šansu zaljubljenom paru, a onda gledaju kako se bore na život i smrt. Kakogod, nisam očekivala da će ih prijetnja dvostrukim samoubojstvom prisliti da opozovu svoju odluku. To je bio zgodan obrat, jer je Katniss bila u pravu: Capitolu je trebao pobjednik, a arena u kojoj su i najizgledniji pobjednici prezreli ponuđenu glavnu nagradu nije bila opcija. 

I to je ono što ma najviše zadivljuje kod Igara gladi – da nema rupa u logici radnje i da je apokaliptični svijet Panema u isto vrijeme tako nevjerojatan i tako uvjerljiv. Svi znamo za gladijatore i rimske igre i kako je ljudska osjetljivost na tuđu  patnju nešto vrlo relativno. No Collins grozu odvodi korak dalje ubacujući u arenu djecu, što je samo otvoreni i iskreni prikaz onoga što se i u ovom trenutku događa djeci diljem svijeta. Da učvrsti svoju ideju, sve je izrežirano od strane monstruozne vlade Panema koja je dosad ugušila brojne ustanke i čija je osnovna zadaća uništiti moral svojih radnika u okruzima. A koji je bolji način za to od Igara koje ujedno i demonstriraju svu moć Panema? Odmah mi na pamet pada i distopijski Delirij čiji je svemir zabranjene ljubavi po mom mišljenju na pomalo klimavim nogama. I dok Delirij zahtjeva glavnu junakinju čija je zaljubljenost glavni razlog da prkosi društvu, Igre gladi zahtijevaju junakinju čiji je prioritet preživljavanje pod svaku cijenu, čak i ako to znači glumiti zaljubljenost. Kao što sam već rekla, to je taj momenat realnosti koji ne ustupa niti pred uobičajenim zahtjevom publike da čitaju o istinskoj romansi koja je u ovom slučaju najvećim dijelom lažna i koji čini Igre gladi jednim od najboljih young adult romana napisanih u zadnje vrijeme.

I ovo uopće nije moj najdulji post ikad. 

Suzanne Collins: Igre gladi

Brzo i grubo: uzbudljiv distopijski roman o gladijatorskim igrama u kojima sudjeluju tinejdžeri i djeca.

Napokon se i ja priključujem hypeu koji momentalno vlada oko premijere prvog filma Igara gladi. Ne znam zašto sam čekala toliko dugo da pročitam knjigu za koju pohvale pljušte sa svih strana, ali znala sam da ih u svakom slučaju želim pročitati prije nego što film stigne u hrvatska kina i zaista jesam. I knjiga je zaista opravdala broj svojih obožavatelja i glas koji je bije. No ovaj će osvrt biti malo drukčiji od onakvih kakve inače pišem. Prvi post će se biti moj uobičajeni osvrt u kojemu neću otkriti nikakve spoilere, dok ću u drugom postu prokomentirati radnju vrlo detaljnije kao i sam kraj knjige. Taj je drugi dio namijenjen zapravo svima koji su već pročitali knjigu ili cijelu trilogiju, i meni, naravno, da ovako virtualno izblebećem sve što imam jer sam pod priličnim dojmom.

Dakle, već i ptice rugalice na grani znaju sve o svijetu Igara gladi: o diktatorskoj državi Panem sa glavnim gradom Capitolom protiv kojeg su se pobunili njegovi okruzi i za kaznu bili primorani na sudjelovanje u okrutnim igrama gdje moraju svake godine poslati po dva svoja predstavnika, jednog dečka i jednu curu. Djeca se u posebno dizajniranoj areni bore do smrti, a pobjednik može biti samo jedan. Kad se za predstavnika rudarskog okruga 12 odabere dvanaestogodišnja Primrose Everdeen, kao zamjena za nju se dobrovoljno javlja njena starija sestra Katniss. Uz Katniss je izvučen i dečko kojeg zna iz viđenja, Peeta Mellark, pekarov sin snažne građe. No Katniss je sa svojih šesnaest godina hraniteljica svoje obitelji i uspješna lovkinja koja vlada lukom i strijelom. Ipak, iako se većinu života borila s glađu i opstankom u najsiromašnijem dijelu okruga, ono što je čeka u areni nije baš jednostavno. Bogatiji okruzi imaju dobro uhranjene predstavnike koji čitav život treniraju za Igre, a tu je i mogućnost da će u određenom stadiju Igara Katniss morati ubiti Peetea.

Za početak ću krenuti s pisanjem Suzanne Collins koje je stilom zaista primjereno publici na koju cilja. Zapravo, tekst je prilično jednostavan i brz i vjerujem kako bi Igre gladi bile razumljive i malo starijoj djeci. Znanstveno fantastični elementi također, iako postoje, nisu toliko naglašeni a ni komplicirani da ih klinci ne bi shvatili. S druge strane, već vidim kako se propituje ispravnost ideje da djeca čitaju o ubijanju i okrutnosti, diktatorskim društvima i nenormaluku koje u njemu vladaju. I to je u redu. Razumijem ako netko od roditelja ne želi kupiti ovu knjigu za svoje dijete. Ali na kraju svake ovakve rečenice dolazi jedno 'ali'. Željela bih kao prvo istaknuti da je vrlo uočljivo kako u tekstu izostaju grafički opisi nasilja – ozljeda da, jer su važan dio radnje, ali samoga čina nasilja ne. Na drugom bi mjestu kao jednako važno rekla i kako Igre gladi nisu knjiga o pukom ubijanju, već knjiga koja će propitati ono najvažnije o čovjeku: ljudskost, odgovornost i empatiju. I sve to u društvu i situaciji gdje je ovo troje jednako nepoželjno koliko i neočekivano. Jednostavno ne mislim da su te teme preteške za današnju publiku ma koliko ona bila stara, a ruku na srce, djeca se danas ionako susreću s većim medijskim gadarijama od Igara gladi.

S tim svim rečenim, prebacit ću se na hvalospjeve knjizi. Uzbudljiva je i napeta i radnja zbilja ne zastajkuje, čak ni onda kada mi možda željeli da malo uspori. Pametna je i puna obrata, iako se neke stvari daju predvidjeti jednostavno zbog načina na koje su glavni likovi željeli biti predstavljeni, no o tome u drugom postu. Mjestimično je dirljiva do suza, a mjestimično oduševljava što se posvema ima zahvaliti Katniss. Jer Katniss je savršena glavna junakinja: hladnokrvna, odgovorna, pametna i sposobna. Ne možete ne voljeti Katniss. Osobito sam bila impresionirana njenom zrelošću i hladnom glavom što je dobrodošlo osvježenje od tipičnih young adult junakinja. Mislim da je iz ovoga također jasno da velike patetike i cendranja u ovoj knjizi nema. Romansa je u drugom planu, što je savršeno logično. Da je obrnuto, priča bi bila upropaštena i vjerojatno neviđeno ljigava.

Collins se dobro pobrinula i za druge likove i generalno za detalje koji savršeno upotpunjuju atmosferu kao što je činjenica da smo svako malo podsjećeni kako zapravo pratimo reality show kojeg je i cijeli Panem primoran gledati; među ostalima i Katnissina sestra i majka. Da je arena, iako prirodno stanište, potpuno pod kontrolom tvoraca Igre, i tako dalje, i tako dalje. Što druge reći osim: obavezna lektira. 

Catherine Anderson: Anniena pjesma

Brzo i grubo: ono što je trebalo biti potresna i dramatična priča, završilo je kao vrlo prosječna knjiga.

Prije svega, ne znam koliko je nas prije čitanja ovog romana znalo da se radi o povijesnom ljubiću. E pa, ja sam bila jedna od tih koja je vjerovala da se radnja događa u naše vrijeme zbog čega mi se cijela premisa sa silovanjem i ugovorenom ženidbom činila jako čudnom i pretjerano dramatičnom. Ali pisci nas ponekad iznenade i ono što na prvu zvuči nemoguće i možda čak i glupo, uspiju nekako iznijeti kao svježe i originalno. Anniena pjesma nažalost nije taj slučaj. Kao što rekoh, radnja se događa krajem devetnaestog stoljeća kada su pojmovi časti, obitelji i dužnosti bili više u skladu s onim što je opisano u blurbu romana. A to ide nekako ovako: razmaženi i pokvareni Douglas Montgomery siluje Annie Trimble, kćer gradskog suca za koju svi vjeruju da je mentalno zaostala otkad je kao dijete preboljela jaku vrućicu. Njegov brat Alex, zgrožen činom, ga otjera iz grada i na vijest o djevojčinoj trudnoći odluči da je oženi i dijete prihvati kao svoje. Vrlo brzo i uz pomoć svoje kućepaziteljice Maddy, Alex otkriva da je Annie zapravo gluha, a ne zaostala. Pred njim je tako vrijeme u kojem će pokušati ispraviti sve nepravde nanešene djevojci koje počinju prvenstveno u njenom roditeljskom domu, kao i doprijeti do Annie u koju se polako ali sigurno zaljubljuje. 

Najzanimljiviji dio ove knjige su upravo Alexovi pokušaji da prokomunicira s Annie, da shvati njeno ponašanje i naravno, razjasni neke stvari poput ideje da će svoje dijete izleći u obliku jajeta. Svi drugi opisi njihova odnosa su bili prilično klišeizirani i svedeni na Alexovo divljenje njenoj dječjoj nevinosti što je nakon nekog vremena postalo ne samo zamorno, nego je i spriječilo razvoj Annienog lika kao i čitateljev doživljaj Annie kao kompletne osobe. Mislim da sam do samog kraja Annie doživljavala kao ženu-dijete što zapravo nije imalo nikakve veze s njenim sluhom, već upravo s Alexovim razmišljanjima. Alex je s druge strane lutao između alfa i beta mužjaka, jedan čas napadajući Annienog oca biranim psovkama, a već drugi sudjelujući na imaginarnoj tavanskoj čajanci sa svojom ženom. Doduše, to mi nije smetalo koliko jednostavna činjenica da su oba glavna lika, usprkos raznim pripisanim tragedijama koje su ih oblikovale,  naprosto dosadna. Usuđujem se čak i reći neinteligentna. Pola njihovih razmišljanja kojima nas Anderson non stop (i pretjerano) obasipa su uglavnom izrazito naivna i utemeljena na premisama koje su sami sebi zacrtali. Iako funkcioniraju u svrhu razvoja radnje, nisu zanimljiva za čitanje. Zapravo, kad bi uzbudljivost i napetost radnje ilustrirali crtom kakvom se prikazuje rad srca, Anniena pjesma bi bila blaga, ravnomjerna oscilacija među krivuljama – ni dobra, ni loša, već naprosto slaba. 

Sa svim tim rečenim još uvijek mislim kako će se mnogima vjerojatno svidjeti ovaj roman, jer zapravo nije loš. U njemu nema nelogičnosti ni loših objašnjenja, već možda samo trun više patetike nego što smo navikli. No međutim nije ni dobar kao nekoliko posljednjih izdanih u KDS kolekciji što je možda i najveći razlog mog nesviđanja. Mislim kako ima i boljih ljubića za skratiti vrijeme od ovog. 

Nevada Barr: Sezona lova

Brzo i grubo: rješavanje ubojstva, krivolova i prijezira muških kolega na ženski način.

Pa, napokon, osim je dan u ožujku što znači da je danas Dan žena. I dok se po portalima podiže osviješćenost o ženskom položaju u društvu i razlikama u plaćama, ja vam uglavnom mogu ponuditi osvrt na krimić Nevade Barr čija je glavna junakinja rendžerica Anna Pigeon. Anna je zapravo junakinja cijelog niza radnjom labavo povezanih knjiga u kojima se suočava sa svakavim zlikovcima i oblicima kriminala, a u Sezoni lova, između ostalog, i sa kolegom koji prezire žene na 'muškim' radnim mjestima. Prigodno, ali veoma slučajno pošto ovaj osvrt čeka već tjedan dana da bude napisan i objavljen na blogu.

Krenimo redom. Annu zatičemo na novostečenom mjestu šefice u nacionalnom parku na granici države Louisiane i Mississippi. U lokalnom hotelčiću pojavljuje se gotovo posve razodjeveno tijelo muškarca i zaokruženi religijski citati na noćnom ormariću. Žrtva je, ispostavlja se, bio bezopasni Doyce Barnette za čije umorstvo nitko nije imao motiv. No ubojstvo nije Annin jedini problem, sezona je lova i kad po danu ne istražuje ubojstvo, po noći rastjeruje krivolovce čije su namjere možda zlokobnije nego što se isprva čine. Uz sve to, jedan od Anninih podređenih rendžera radi sve ne bi li oslabio njezin autoritet, žrtvin brat se kandidirao za položaj mjesnog šerifa i petlja se u istragu, a muškarac kojeg voli ne može dobiti razvod od svoje žene zbog konzervativne južnjačke okoline u kojoj žive. I povrh svega toga, netko je oskrvnavio staro groblje robova pokraj hotela u kojem je pronađen Doyce Barnette. 

Roman se događa u jesen i stoga možda i nije baš neka preporuka za lepršavo, proljetno štivo, ali je atmosfera vlažnog, olujnog Juga jedan od pluseva u romanu. Isto tako, kodeks ponašanja i poprilična učmalost male, ruralne sredine igraju jednu od važnijih uloga u Anninoj priči i istrazi, kao i uvijek kontroverzno pitanje rasizma na Jugu. S druge strane, iako mrzim knjige etiketirati kao 'ženske' ili 'muške' ovo je zaista jedan od krimića za kojeg je tako očito da je pisala žena i da će vjerojatno za trunkicu ljepše sjesti ženskim ljubiteljicama krimića i misterija. Razlog tome je Annina emocionalnost i često uplitanje njenog privatnog života i prošlosti u priču. Svako toliko iz priče izbijaju crte određene nostalgije i sentimentalnosti koje nisu od nikakve važnosti za tekuću istragu ubojstva, ali zato daju lijepu dubinu Anninom liku.

Što se tiče samog slučaja ubojstva, nisam bila naročito impresionirana ni motivima ni zaključenjem istrage, ali zato jesam uživala u settingu priče i pisanju Nevade Barr koje ne zamara, ali otkriva promišljenu i domišljatu autoricu koja iz vrlo prosječne krimi priče zna izvući nešto prepoznatljivo po čemu ćete je razlikovati od ostalih autora krimića. Možda je jednostavno stvar u naglašenom prisutvu prirode i rendžerskom poslu koji u romane o Anni Pigeon udara pečat baš te prepoznatljivosti, a možda je i neki faktor X. Ja se ipak kladim na kombinaciju ranjive, ali perceptivne žene u rendžerskoj odori. Jedino mi se baš i ne sviđa Algoritmova naslovnica koja nimalo ne odražava atmosferu u romanu, a i nekako sumnjam da stara južnjačka imanja imaju ružičaste fasade. Zato je američka, skoro pa minimalistička naslovnica, s ostavljenom košuljom u mračnoj maglovitoj šumi pun pogodak. Vjerujem da bi svi prije posegnuli za knjigu s drugom naslovnicom.

Statistika & ostalo: vampiri, katedrale,borbe za prijestolje, i još malo vampira

Nakon dva mjeseca došlo je vrijeme za recap još jedne ankete. Ova je trajala duže no uobičajeno i sabrala je najveći broj glasova dosad, njih ukupno 234. I po blogu se klikalo više nego ikada dosad, iako ne znam čemu da to zahvalim. Možda lošem vremenu ili zimskim praznicima? U svakom slučaju, zavidnu titulu najboljeg ekraniziranog serijala knjiga su ponijeli Vampirski dnevnici. Na njih je otpalo čak 40% vaših glasova.

Što se tiče same serije, odgledala sam nekoliko epizoda i moram priznati da mi je od svih ponuđenih odgovora ovaj bio najmanje drag. Inače obožavam vampire i young adult literaturu, ali između mene i Dnevnika definitivno nema kemije. Glavna glumica mi je kisela i bezveze, glumac koji glumi Stefana izgleda kao propali američki pokušaj isfuravanja na Roberta Pattinsona - jedino volim Damona, što samo znači da mogu stati u kilometarski red duži od Kineskog zida.

Drugi po redu omiljeni serijal je Igra prijestolja s 26 % glasova. Ovo me nije iznenadilo pošto je kombinacija George Martin plus HBO produkcija jednostavno recept koji ne može propasti. Vjerujem da je serija privukla široku publiku koja možda inače ne čita fantasy, ali bi sada mogli pokušati.

Treće mjesto s jednakim brojem glasova dijele Stupovi zemlje i moj osobni favorit Okus krvi. Stupove nisam ni gledala ni čitala ali znam da su bili dosta popularni na TV-u, dok sam Okus krvi pobožno pratila od prve do zasad zadnje epizode. Spomenula sam kako obožavam vampire, zar ne? E pa ako ste spremni za malo odraslije vampirske dnevnike, True blood je smjer u kojem trebate ići. Kritike inače hvale seriju koja je navodno puno bolja od knjiga. Ja se još nisam upustila u čitanje serijala i još uvijek ne znam ni hoću li. Ne znam ima li smisla nakon odgledane četiri sezone showa. Do čitanja, 

 

Bratstvo crnog bodeža: Zvijer u njemu

Brzo i grubo: sjajan i zabavan roman kojim je J. R. Ward opravdala popularnost svoga serijala.

Na početku da odmah suknem s lošom viješću. Drugi roman serijala Bratstvo crnog bodeža, originalno naslovljen Lover eternal, opet je podijeljen na dva dijela. Prvi se zove Zvijer u njemu i izašao je na početku ovog mjeseca. To je ujedno i dobra vijest. Zvijer u njemu, bez obzira na trashy naslov zbog kojeg će vam možda biti neugodno kupovati knjigu na kiosku, je zapravo super knjiga. Ne znam, možda su moja očekivanja nakon Wrathove i Bethine priče bila nešto niža, ali J. R. Ward me s ovim dijelom definitivno pridobila k tamnoj strani. A kad kažem tamna strana, mislim na romane u kojima glavni muški junaci dosljedno nose kožne hlače i kapute (s crnim potkošuljama ispod), hrpu hladnog i vatrenog oružja i koriste se režanjem kao znakom odobravanja. Živio vampirski trash, kažem ja. Eh, a sad na radnju romana: Rhagea smo već upoznali kao najopasnijeg i najzgodnijeg člana bratstva. Znamo da je na njega Čuvardjeva bacila kletvu zbog koje gubi kontrolu nad sobom i pretvara se u zvijer nalik zmaju. Kao da standardna doza agresije i gnjeva vampirskog ratnika nije bila dovoljna, ali ne, Rhage je čak u tom svom drugom obličju opasnost i za vlastitu braću. Jedini način kojim nekako kontrolira kletvu je ispucavanje borbom, i pa, hm, učestalim seksualnim susretima otprilike svaku noć i gotovo uvijek s različitim ženama. No to ga ne čini sretnim. Dapače. Rhage je nesretan i iscrpljen od toga svega i J. R. Ward je, za razliku od cmizdravog Wratha, savršeno dočarala sav njegov jad bez da ga automatski učini jadnikom.

Njegova pak potencijalna prilika za drukčijim životom pojavljuje se u obličju Mary Luce, prosječno izgledajuće djevojke koja se bori s opakom bolešću raka krvnih zrnaca. No Mary Luce je čvršća no što izgleda, zapravo, način na koji se postavila prema Rhageovim ljubavnim nasrtajima je napokon bio nešto vrijedno čitanja i čudom se čudim kako je ista autorica mogla osmisliti blijed i plošan lik kao što je bila Elizabeth. 

Tu su naravno i degradi i zločesti gospodin X., ali za njih me stvarno nije briga. U svakom romanu braća pobiju toliko degrada da mi se njihovo Društvo više doima kao donekle opasna verzija Ku Klux Klana za retardirane. Vratimo se radije na Rhagea i Mary. Njihova je priča konstruirana kao i u klasičnom ljubiću – postoje zapreke, postoje nesuglasice i postoje nesporazumi. I za divno čudo, postoji i istinska emocionalna povezanost koja dosiže vrhunac u prilično dirljivoj sceni iz koje je jasno koliko Rhage zapravo voli Mary Luce. Meni se osobno svidjela istodobna krhkost i snaga glavne junakinje kao i činjenica da je Ward u priču uplela jedan ozbiljniji element, a to je Maryna bolest. Za promjenu je bilo zanimljivo čitati kako se glavna junakinja nosi s jednim takvim problemom i kako on utječe na njezine stavove, pogotovo one vezane za ljubavne veze i budućnost koju želi za sebe. Rhage nije ništa manje vrijedan čitateljske pažnje, iako se njegova kletva u usporedbi s rakom doima lakom poput prašine. Zasad je definitivno zvijezda serijala i nekako sumnjam da će ga se dati lako zbaciti sa trona. No već u sljedećoj knjizi, odnosno trećem nastavku serijala, trebali bi, ako znanje bude kronološki pratilo knjige, čitati o Zsadistu za čiju su priču udareni temelji već u ovom dijelu. E to jedva čekam. Zsadist je ovako naoko potencijal za veću ludnicu od Rhagea. Dotad se bacam na engleski nastavak Zvijeri. Tko bi sad lud čekao travanj.

Azaleja uspješno udomljena, na redu su Tigrovi zubi!

Dragi moji i drage moje s današnjim je datum okončan i prvi knjiški giweaway na blogu. Dobitnica je odabrana slučajnim odabirom tj. izvlačenjem papirića s mailom. Dakle, dobitni mail je astokic@gmail.com koja je u komentaru napisala kako također slavi rođendan u veljači. Izgleda da joj je to zbilja sretan mjesec.

Vi ostali ne tugujte, jer ovaj mjesec poklanjamo 'utješnu' knjigu, a ona je Tigrovi zubi Toma Clancya. O čemu se u knjizi radi, saznajte ovdje.

Pravila giveawaya ostaju ista: komentirajte na ovaj post i u komentaru ostavite svoj mail preko kojega želite biti kontaktirani. Knjiga je ovaj put meko uvezena, ali je također nova i nečitana. Giveaway traje cijeli ožujak.

Sretno!

&