Neil Gaiman: Američki bogovi

Brzo i grubo: urbani fantasy popularnog pisca Neila Gaimana svidjet će se prvenstveno ljubiteljima mitologije, ali i onima koji vole spajanje neobičnih žanrovskih elemenata. 

Post o ovoj knjizi počet ću na malo drukčiji način. Naime, Neil Gaiman nije bilo tko i mislim da se većini ne mora posebno objašnjavati zašto je to tako. Ako ga već niste čitali, vjerojatno ste pogledali ili čuli za sjajan 'crtić' Koralina i tajna ogledala ili film Zvjezdana prašina, oboje snimljeno po njegovim knjigama. U svakom slučaju, nije tajna da je Gaimanov trademark nadprosječno dobar i originalan world building te prepoznatljivi likovi koji također iskaču iz kalupa. Sve u svemu, Gaiman je bez sumnje izvrstan pisac pa je proporcionalno njegovoj izvrsnosti bilo i moje veselje kad sam na Interliberu ove godine (napokon!) kupila njegove Američke bogove za nekih 55 kuna. Knjiga je već i prije bila na sniženju, no ja sam je spremila u mentalne bilješke i ove se godine prošetala do velesajma praktički samo zbog nje. 

E sada...  kako i sam naslov ljubazno najavljuje u knjizi se radi o bogovima u Americi. Kakvim bogovima, možda se pitate? Pa, ono, svakakvim i svim doslovno. Tu su grčki i nordijski bogovi, efriti ili demoni iz islamske predaje, voodooanski loa Barun Semedi i entiteti slični njemu, pradavni kumiri koji su na sjevernoamerički kontinent donijeli prvi doseljenici, mnogoruka indijska i mračna slavenska božanstva, leprikoni i vile,  ma i svako najmanje biće kojem je čovjek ikada uputio zamolbu ili posvetio žrtvu. Naravno, u Ameriku su ih donijeli svi oni koji su u njih vjerovali, počevši od Vikinga pa do današnjih imigranata koji još uvijek u SAD-e donose drukčija vjerovanja i običaje.

No vremena za bogove su teška ili tako barem tvrdi Neil Gaiman. Ako ste očekivali Peruna koji grmi negdje iznad Los Angelesa grada ili Ladu kao zlatokosu vladaricu crvenih tepiha, razmislite opet. Naime, sva duhovna bića koje sam pobrojala na neki se način 'hrane' vjerovanjem i žrtvama koje se prinose u njihovo ime pa makar ta 'žrtva' bili čokoladni keksi i časa mlijeka. Bez njih slabe i njihove moći, a kako već znamo da u Texasu i Louisiani živi malo ljudi koji bi se klanjali Olimpijcima ili Asgarđanima, onda znamo i u koliko su bijednom stanju nekadašnja moćna božanstva. Mi ipak ne pratimo nikoga od njh već naizgled običnog smrtnika Shadowa, bivšeg zatvorenika čiji sretan povratak na slobodu prekida vijest da mu je poginula voljena žena Laura. Na putu za njezin sprovod Shadowa presreće čudan tip: jednooki prevarant koji se predstavlja samo kao Wednesday i nudi mu zanimljiv dogovor ... 

Odmah priznajem da sam od Gaimana i ovako zanimljive teme očekivala više. Naime, na raspolaganju je imao cijele panteone najhirovitijih i najluđih svjetskih božanstava ikad i mišljenja sam da ih je iskoristio relativno slabo. Naravno, reći da ih je zanemario bi bilo užasna laž jer se svako toliko po cijelo poglavlje posvećuje opisima dolaska raznih bogova i kumira na američko tlo. To su uglavnom zanimljive priče koje definitivno obogaćuju roman, iako u isto vrijeme usporavaju glavnu radnju no to zapravo i nije neka smetnja, ako uopće jest. Prilično sam uživala čitajući te male sporedne epizodice jer je Gaiman u njih uložio zavidnu količinu mašte i poznavanja materije kojom se malo tko od laika može pohvaliti - osim ako baš niste ludo zaljubljeni u bogove afričkih i sibirskih plemena. S druge strane, opet priznajem da mi se puno više svidio pristup Joanne Harrise koja je u svojim Runama dala prekrasno maštovit i živ portret nordijskog panteona i kojoj je sigurno pomoglo i to što je pisala ciljano za mlađu publiku. 

Sve u svemu, Shadowovova priča je bila prilično jednostavna i od razotkrivanja istine vas dijeli tek jedan twist. Iako je Gaimanovo pisanje lijepo i dovoljno lagano, pa teče bez problema, stekla sam dojam da je cijeli roman ipak malo predugačak za jednu tako jednostavnu priču i da bih u njoj možda uživala više da se radilo npr. o noveli. Bez obzira na to, Američki bogovi imaju svoje sjajne trenutke, ideje i mjesta i još uvijek spadaju u kategoriju veoma dobrih romana. Meni je samo žao što Gaiman nije više 'razigrao' svoje bogove, a možda se naprosto radi i o mojim previsokim očekivanjima koja su ponekad glavni neprijatelj svakog čitatelja. 

NasLOVEnice: Discworld (prvi dio)

Discworld je fantasy serijal romana jednog od najpoznatijih britanskih pisaca Terryja Pratchetta koji je za svoje zasluge u književnosti dobio čak i titulu viteza. Sa trona jednog od najprodavanijih UK autora svijeta ga je svrgnula J.K.Rowling sa svojim Harry Potterom no meni je Terry svejedno ostao broj jedan sa svojim genijalno satiričkim i duhovitim romanima, i naravno, prekrasnim naslovnicama. 

Pratchettove naslovnice je nemoguće ne prepoznati na prvi pogled. Vrve mnogobrojnim detaljima i na prvu mogu djelovati kao mrlje žarkih boja napučenima stvorenjima iz bajki; trolova, vještica, patuljaka i kovčega sa nogama. Nakon što bih pročitala svaku pojedinu knjigu, uvijek bih se vraćala da proučim naslovnicu i od srca se nasmijala fenomenalnom izrazu Josha Kirbyja, Terryjevog slikara naslovnica (i dobrog osobnog prijatelja, kao što sam saznala istražujući za ovaj post).

Kirby tako savršeno utjelovljuje apsurd i duhovitost svakog pojedinog romana i njegovih junaka, što je često i srž Pratchettovih romana, a opet uspijeva svakom pojedinom nastavku podariti jedinstvenu i originalnu dušu, različitu od svih ostalih i zbog toga mu se iznimno divim.

To je, također, i razlog zbog čega nasLOVEnice za Discworld dijelim na dva posta. U ovom želim skrenuti pažanju na Kirbyjev rad s Pratchettom sve do Thief of time (2001.) koja je posljednja Discworld knjiga koju je ilustrirao Kirby prije nego što je umro. Njega je naslijedio Paul Kidby kome ćemo se posvetiti u nastavku nasLOVEnica.

Već kod prva dva nastavka jasno i glasno vidimo Terryjev svijet i Kirbyjev prepoznatljivi stil.

Ostatak naslovnica nije kronološki poredan, ispričavam se zbog toga. Klik na slike za veću verziju.

Meni omiljene i najupečatljivije naslovnice su one za romane Mort i Hogfather jer mi ima nešto osobito privlačno u tim plavim nijansama koje odabire Kirby. Koje su vame zapele za oko?

Jedna mala tajna je i da je Josh Kirby sakrio svoj autoportret na dijelu cover arta za Equal Rites.

Ako volite britanski humor i duhovitu fantastiku, a niste upoznati ste sa ovim serijalom ja vam ga preporučujem svim srcem. Od kojeg kod nastavka krenete nećete pogriješiti, a naslovnicama ćete razveseliti svaku policu sa knjigama.

Terry Pratchett, Stephen Baxter: The Long Earth

Brzo i grubo: zanimljiv spoj autora iznjedrio je i zanimljiv spoj fantastike, znanosti i filozofije no s pomalo razočaravajućim završetkom.

Iako moram priznati da nisam upoznata s djelima Stephena Baxtera, ime Terry Pratchett me jako privuklo ovoj knjizi. Ponajviše zbog činjenice da je ovaj roman jedan od rijetkih u njegovom opusu nevezan za legendarni Svijet Diska i istinski su me zanimale Terrijeve vještine pisanja dok nije na svom 'sigurnom' terenu. Knjigu sam čitala na engleskom pa ću nazive i pojmove pisati na tom jeziku.

Ukratko, The Long Earth je naziv za novonastali fenomen paralelnih svjetova, točnije paralelnih Zemalja koji se 2015. prvi put pokazao čovječanstvu nakon što je napredni znanstvenik Willis Linsay na internet procurio upute za izradu Steppera. Stepper je naprava nalik kutiji sastavljenoj od plastike, žica i jednog krumpira koji služi kao energetski izvor, a sve je povezano s plastičnim prekidačem koji vas jednim pomakom vodi na paralelnu Zemlju West ili East. Super, zar ne?

E, pa niste jedini koji ste se domislili da bi jednostavno mogli zaobići dugove, zakoračiti izvan vreve prenapučenog planeta ili se otisnuti bezbrojnim Zemljama u potrazi za istinom.

Populacija Datuma, ove naše, izvorne Zemlje, opada, a ekonomija se urušava jer sada svaki čovjek može posjedovati cijeli svoj svijet uključujući svo zlato, stoku i blaga na njemu.

Na samom početku upoznajemo mladog Joshuu, prirodnog steppera, čovjeka kojemu ne treba Stepper da bi zakoračio na Dugu Zemlju na kojoj se rodio i koji Tišinu čuje i osjeća više nego drugi ljudi. Igrom slučaja, Joshua pristaje ukrcati se na letjelicu s Lobsangom, duhom mladog Tibetanca koji se reinkarnirao u nešto poput kompjuterskog softwarea, i istražiti fenomen Duge Zemlje. Silna pitanja traže mnoge odgovore. Koliko  paralelnih Zemalja postoji? Zbog čega je evolucija čovječanstvo dozvolila samo na Datumu? Zašto se prilikom prelaska na Dugu Zemlju ne može prenositi željezo? Što uzrokuje mahnitu migraciju trolova, čudnu vrstu hominida, sve bliže i bliže prema Datumu? I naposljetku, zašto je čovječanstvu dana ova druga prilika upravo sada?

Nažalost, iako sam uživala u Joshuinom i Lobsangovom putovanju i proučavanju igranja evolucije na svakoj od različitih Zemalja, većina ovih pitanja ostala su u potpunosti neodgovorena. Cijeli potencijal ove ideje koja je stvarno super ostao je neiskorišten, autori su tek zagrebali po površini pustolovine, filozofije i znanosti, a kulminacija priče potpuno je besmislena. Lik Lobsanga je nešto poput creepy verzije dobrog starog Datae iz Star Treka, dok Joshui fali puno više osobnosti što je jako iznenađujuće ako dolazi od autora poput Terryja Pratchetta čiji likovi inače pršte od osebujnosti.

Voljela bih da se autori nisu oslanjali samo na put i dijaloge između Joshue i Lobsanga na koje otpada velika sredina knjige. Pretpostavljam da je ovo jedna od onih knjiga koja bi vas trebala ostaviti zamišljenima s odgovornošću da sami shvatite što je pisac htio reći, a što je potpuno u redu. No s obzirom na pomiješane osjećaje koje mi je izazvala dok sam čekala da se nešto revolucionarno dogodi, prije me je ostavila s jednim običnim pfffft.