Brzo i grubo: neobičan povijesni ljubavni roman u kojem glavne uloge imaju jedan vojvoda koji se oporavlja od moždanog udara i jedna smjerna kvekerica.
Donekle mrzim blurbove ljubavnih romana jer uvijek
zvuče nekako šašavo i klišeizirano do bola i nikad ne biste pogodili da se iza
tako predstavljenog zapleta možda skriva sasvim solidna i nimalo luckasta
priča. Iznimkom nije bio ni roman Cvijeće u oluji čiji me blurb svojim opisom vojovode od Jervaulxa nasmijao: on je prelijep, briljantan i
opasan; u njegovoj blizini dame rumene, a poneka i padne u nesvijest. Eh, da.
Kako odoljetit čitati o takvome muškarcu, pogotovo ako autorica obeća da će ga
spariti s kvekericom koja se zbog svoje vjere odrekla gotovo svih svjetovnih
dobara i koja zapravo prezire našeg rasklašenog, dobrog vojvodu? Nikako, eto
kako. I zaista, vojvoda od Jervaulxa, Christian
Langland je i zgodan i temperamentan i k tome vrhunski matematičar. Na
svojoj teoriji radi s gospodinom Timmsom,
slijepim kvekerom, kojemu pomaže njegova kćer Archimedea. I ne radi on samo na teoriji i računanju već potajice i
ljubi lady Edith Sutherland što će
naprasno biti prekinuti kad ih u pola noći zatekne njezin muž. Za vrijeme
dvoboja, Christian će doživjeti moždani udar od čijih će posljedica gotovo
posve izgubiti dar govora. Njegova obitelj, predvođena pohlepnim šurjacima i
bogobojaznom majkom, će ga poslati u sanatorij misleći da je vojvoda postao
malouman, kažnjen zbog svojih grijeha.
No u sanatoriju opet susreće
Archimedeu tj. Maddy, djevojku koju je prije toga sreo tek jednom u životu.
Pronicljiva i pametna Maddy će odmah shvatiti kako vojvoda nije lud, već u
dugotrajnom procesu oporavka od moždanog udara. Ona postaje njegova
njegovateljica što će je polako dovesti u sukob sa svima ostalima, pa na kraju
i sa samom sobom.
Kao što rekoh, Cvijeće u oluji je prilično neobičan
ljubić u kojem se romansa dvoje junaka svojom važnošću gotovo izjednačava s
njihovim pozadinskim pričama. Nije nimalo nevažna činjenica što je Maddy
kvekerica kao niti sve osobine Christianova despotskog karaktera i to mi se
svidjelo najviše od svega. Kinsale zaista daje lijep primjer kako iskoristiti
sve elemente priče, umjesto da oni ostanu pukim ukrasom. Također mi je odlična
brzina i ritam radnje – ničega nije premalo, ali ništa ni ne nedostaje. Tako
ćemo sasvim dovoljno (a bez opterećivanja bespotrebnim detaljima) doznati o
uvjetima života i liječenja u sanatoriju, o kvekerskoj zajednici i njihovim
pravilima života, itd, itd ... Sporedni
su likovi također vrijedni spomena, osbito dva Christianova najbolja
prijatelja: prepredeni i prevarama sklon svećenik Kit Durham, te gizdavi poručnik
Fane. Osim što će svojim komentarima i dijalozima nasmijati čitatelje,
vjerojatno će vas i dirnuti svojom prijateljskom odanošću prema progonjenom
vojvodi i s time koliko su daleko bili spremni ići da mu pomognu. Naravno, ne
smijem zaboraviti ni Christianovu staru tetku
Vestu, lady de Merly, koja svima tjera strah u kosti i svako toliko
despotski bubne svojim štapom o pod.
I na kraju, tu je i ono što
čitatelje najviše zanima: odnos između Maddy i Christiana koji je bio predivan
i zapravo daleko od nekog neprijateljstva i nepodnošenja kako bi se moglo
pretpostaviti iz blurba. Znam da
mnoge čitateljice vole kad su dvoje junaka surpostavljeni jedno drugom i
različit kao nebo i zemlja, i ovo dvoje to zaista i jesu, no Maddy je ipak
cijelo vrijeme na Christianovoj strani bez obzira na to što ga smatra
raskalašenim i previše ponosnim. Moram priznati da sam roman kupila u
konzultaciji s goodreadsom gdje ga čitatelji hvale do neba – a te pohvale
zaista i stoje. Nadam se da će znanje objaviti još knjiga Laure
Kinsale, a ja ću se u međuvremenu baciti na zaostatke koje sam propustila
zadnjih mjeseci.