Charlie Fletcher: Željezna ruka

 Brzo i grubo: fenomenalna knjiga za djecu, dovoljno napeta i zabavna za odrasle.

Željezna ruka (u originalu Iron hand) je druga knjiga iz trilogije Kameno srce britanskog autora Charlieja Fletchera. Prvu sam knjigu čitala otprilike prije godinu dana i oduševila me od prve do zadnje stranice, tako da je i Željezna ruka bila manje-više zicer. U prvoj knjizi upoznajemo naše mlađahne junake Georgea i Edie. George je isprva samo običan dvanaestogodišnjak koji upada u nevolju neviđenih razmjera kad odlomi kamenu zmajsku glavu sa zida prirodoslovnog muzeja. Tim je činom probudio tajanstvene sile Londona koje zauzvrat traže novu glavu – i to njegovu, jer George ipak nije samo običan dječak, a u pokušaju preživljavanja mu se pridružuje i djevojčica Edie, cinična, ali snalažljiva sijevka koja ima sposobnost čitanja prošlosti iz kamena. Njih dvoje su se tako našli u nekom ludom sloju Londona gdje kipovi hodaju, pričaju, bore se ili jednostavno bivaju zajedljivima. Zrcalnici, kipovi napravljeni po uzoru na ljude će pokušati zaštititi Georgea i Edie, a mrljavci, kipovi životinja i čudovišta će učiniti sve da zadovolje jezivi kamen Londona čije zlo vibrira cijelim gradom.

Priča se ipak razvila dovoljno daleko da se u Željeznoj ruci pojavljuju novi motivi i da sve krene u nepredviđenom smjeru, i to obožavam kod Charlieja Fletchera – jednostavno nikad ne znate što vas čeka u sljedećem poglavlju, ali svakako možete biti sigurni da je neka nova nevolja. Poglavlja su kratka i prepostavljam da to djeci čini knjigu čitljivijom, a ti rezovi čine radnju još bržom iako sve pršti od akcije (što nije loša stvar). Obožavam i cijeli koncept koji je osmislio Fletcher: London čiji kipovi žive i vode bitku među sobom daje i žanru fantasya i samom gradu Londonu skroz novu dimenziju. Npr, kada Ariel, oživljeni kip duha zraka koji leti po gradu kaže Georgu kako ima u blizini jedan drski dječak, odvratni hvalisavi gizdavac, koji umišlja da i on može letjeti, svima je jasno da se radi o kipu Petra Pana, iako to nigdje nije izrijekom napisano. Sami kipovi su, očito, urnebesni i toliko nalik na grčke bogove: zavidni, zlobni, brbljavi, ali i plemeniti, hrabri ili mudri. Iskreno, ne znam kako bi među njima izabrala favorita: Mala Tragedija koji je toliko dvoličan i bezobrazan da je neodoljiv, Crni fratar kojeg je nemoguće prozrijeti, Crvena kraljica i njene dvije kćeri čiji me feminizam i nasmijao i oduševio, Topnik sa svojim vojničkim jezikom i na kraju i Cjevčuga, vodoriga/mrljavka koja je progonila Georgea u prvoj knjizi da bi u nastavku promijenila strane. Fletcher je i negativce učinio istinski odbojnima i užasnima. Osim 'zlog' kamena Londona koji upravlja mrljavcima i svakojakim drugim napastima, tu je i Hodač sa svojim gnjusnim Gavranom, također rob kamena, ali i totalni sociopat sam po sebi.

Sve u svemu, još nisam našla manu Željeznoj ruci (kao ni prvom dijelu trilogije). George i Edie su predivni likovi, oboje imaju svoje kompleksne obiteljske priče koje nisu toliko bitne za osnovnu radnju, ali ipak savršeno upotpunjuju likove i knjigu kao cjelinu. Fletcher, inače scenarist, očito nema nikakav problem s plivanjem u književnim vodama.