petak, 28. prosinca 2012.

Rachel Gibson: Any man of mine



Brzo i grubo: zasad posljednja po redu knjiga iz Chinooks serijala pokušat će spojiti notornog Sama LeClairea s ni manje ni više nego njegovom bivšom ženom.

Uvijek se nekako iznenadim kad nakon čitanja ljubića otkrijem da svaki pojedini zapravo spada u već davno određenu kategoriju. Neke od njih i nisu kategorije u doslovnom smislu riječi, no to naravno ne sprječava čitatelje da po forumima traže romane s određenom vrstom junaka ili junakinje ( Help! Looking for an old HP where the H has an affair with the h and then leaves to marry someone else, not knowing he fathered a child with the h.na primjer primjera) koje preferiraju. Tako bi i ovaj roman Rachel Gibson vjerojatno bio klasificiran kao jedan od onih u kojima su junak i junakinja već bili u braku i sada opet započinju nešto novo. Ako vas to živcira već u startu i ne želite čitati o tome kako se i zašto raspao nečiji brak, onda preskočite ovu knjigu. Ako vam pak ne smeta velika porcija teksta koji će otpasti na prepričavanje prošlosti i zlopamćenje iste, onda bi baš mogli i uživati u novim prepirkama i problemima bivšeg ljubavnog para. Doduše, ako ćemo po istini, Sam i Autumn (da, glavna se junakinja zove Jesen) baš i nisu ostavili neki bračni staž iza sebe: vjenčali su se u Las Vegasu gdje su se i upoznali dok su bili na odmoru/u provodu. Sam je već tada bio poznati hokejaš, a Autumn samo anonimna crvenokosa djevojka koja mu je zapela za oko u jednom od vegaških kasina. Nakon nekoliko dana provoda,  a u trenutku ozbiljnog pijanstva, Sam će oženiti Autumn samo da bi već sljedeći dan odmaglio bez pozdrava u pravcu nepoznato. Naravno, poslije će biti podrobno objašnjeno zašto su se oboje naših junaka ponašali tako kako jesu – impulzivno i pomalo neodgovorno, jer instant vjenčanje u Las Vegasu većini Amerikanki vjerojatno ne miriše baš elegancijom i vječnom ljubavlju – no posljedice te kratke zabave su ostale trajne. Autumn je rodila sina Connora, razvela se od Sama i pokrenula vlastiti posao organiziranja vjenčanja. Sam je u međuvremenu izmijenio vojsku žena i zapravo skoro i zaboravio da ima dijete.

Ipak, prilikom vjenčanja Ty Savagea i Faith Duffy, Sam susretne Autumn i stjecajem okolnosti preuzme te večeri brigu za sina. Već sljedećeg jutra shvaća da baš i nije kandidat za oca desetljeća te odlučuje popraviti stvar. No, kako sve češće i češće susreće sina, neminovno dolazi i u kontakt s Autumn koja je još uvijek prilično ogorčena zbog načina na koji ju je ostavio trudnu u Vegasu. Ipak, za oprost i ljubav možda još uvijek nije kasno …

Da sumiram stvar, Any man of mine je po mom mišljenju jedan od boljih romana R. Gibson iako bi se za protagoniste moglo reći svašta. Moglo bi se npr. reći kako Samovo ponašanje zapravo nije imalo izliku, ali je autorica na divan način preobrazila njegov lik iz kretena u pristojnog muškarca. Isto tako, ni Autumn mi nije bila baš po volji tj. njena vegaška epizoda se slabo uklapala u karakterizaciju lika koji je inače bio rezerviran i čak pomalo hladan. Opet, van toga, njena i Samova priča je bila svježa i zaista lijepo napisana (scene u kući na plaži su svakako izvukle maksimum iz romana) i iz nekog razloga kad se sjetim ovog serijala, prvo se sjetim romana Samo nevolje i Any man of mine. A to valjda govori nešto za sebe. 


srijeda, 12. prosinca 2012.

Kjell Ola Dahl: Čovjek u izlogu


Brzo i grubo: u ovo vrijeme leda i zime, norveški krimić zvuči kao pravi izbor. No da li je Kjell Ola Dahl dorastao zadatku?

Djelomično sigurno jest. Naime, krimić sam po sebi jednostavno nije dosadna forma, no groznica za tzv. skandinavskim krimićima je ipak donekle prenapuhala iste. Čovjek u izlogu, nažalost, po mnogim svojim karakteristikama ne spada u vrh spomenute produkcije. Radnja je na prvu ipak veoma privlačna: Reidar Folke Jespersenje ozloglašeni prekupac starinama koji je pronađen mrtav u izlogu svoje trgovine. Njegovo tijelo je razodjenuto, na čelu su mu iscrtani crveni križevi, a oko vrata je nađena omča od crvenog konca. Sve upućuje na možebitno ritualno ubojstvo, no zanimljiva je i obiteljska priča u pozadini: tri su brata naime upravo pregovarala o prodaju trgovine, dok se Folke nije nenadano predomislio i posvađao s braćom. I njegova će žena upasti u oko dvojici detektiva koji rade na slučaju - od Folkea prilično mlađa bivša plesačica već ga godinama vara s još mlađahnijim učiteljem plesa. Istražujući dalje posljednji žrtvin dan na životu, detektivi će naići i na misterioznu mladu ženu koja je za Folkea glumila djevojku koju je volio u mladosti, prije Drugog svjetskog rata

Trebala bih reći i riječ dvije o spomenutim detektivima, Franku Frølichu i Gunnarstrandi. Ovaj par naime ne posjeduje nijednu 'herojsku' osobinu (kao npr. Harry Hole), niti su nabrijani hiperaktivni genijalci a la Sherlock Holmes. Štoviše, Frølich mi je bio prilično antipatičan i pomalo ljigav - varao je svoju djevojku kojoj kroz cijelu knjigu nema hrabrosti reći što je ide i kako se osjeća. Gunnarstranda je bio puno dopadljiviji, ali je kao lik također osuđen na običnost i prosječnost što će možda odgovarati upravo čitateljima kojima je dosta superdetektiva sa Einsteinovim mozgom, atletskom građom i devet života. S druge strane, možda će vam dvojica detektiva sa svojim svakodnevnim problemima dosaditi nakon prvih pedeset stranica. Tu je i još jedan 'problem' kojeg ima Dahl: radnja i rješavanje slučaja su jednostavno išle veoma sporo za moj ukus. Trebalo mi je sigurno više od mjesec dana periodičkog čitanja Čovjeka u izlogu jer me ništa posebno nije vuklo natrag k radnji i knjizi, što je za krimić, priznat ćete, prilično razočaravajuće.  

No tu su i dobre strane romana: Jespersenova životna priča koju je oblikovao Drugi svjetski rat, trenutno očito jako popularna tema koja se iznova i iznova upliće u kriminalističke romane. Izgleda da je svima čitanje nekako napetije ako se u priči nalazi neki stari nacist ili bilo tko drugi iz tog mračnog miljea. Ovaj put se ne radi baš o tome, ali to ću vas pustiti da otkrijete sami. Mogu samo reći da je na tragu vječnih prepirki i na našim prostorima: tko je bio u ustašama, a tko u partizanima, što je radio, s kime, gdje, kako i koje su sve posljedice toga bile. Još jedan Dahlov adut je i činjenica da je dotični psiholog što se zaista vidi iz njegovih porterta svih likova kojima je posvetio pozornost. To mi se prilično svidjelo i dalo je boju inače veoma prosječnom krimiću kojeg bi se najbolje opisalo kao mlakog Stiega Larssona ili Joa Nesbøa. Još trebate znati da je ovo Dahlova jedanaesta knjiga o Frølichu i Gunnarstrandi, no i da to ne utječe na čitanje ovog konkretnog nastavka tj. bar ne u smislu osnovne radnje. 


utorak, 11. prosinca 2012.

Marija Jurić Zagroka: Plameni inkvizitori



Brzo i grubo: intrige, zavjere, romanse, bitke … Sulejeman Veličanstveni? Ne, i mi svoga konja za trku imamo.

Radi se naravno o knjigama Marije Jurić Zagorke koje nikad ne omaše kad je riječ o napetosti i zabavi, a tu je uvijek i pokoja povijesna činjenica za upiti. Ovoga puta ona nas vodi u daleko trinaesto stoljeće: vrijeme templara, inkvizicije, vitezova otimača i drugih krasota srednjega vijeka. Pošto sam uglavnom navikla čitati Zagorkine priče u nekim 'modernijim' vremenima (Gordana junkie & proud) priznajem da mi je trebalo neko vrijeme da se naviknem na ovu promjenu i nekako sam još uvijek pod (pozitivnim) dojmom pročitanoga. Roman prati, moglo bi se reći u grubo, dvije osnovne radnje ili, radije, dvije junakinje: Dorju i Tajanu. Dorja je okićka kneginja, sestra strogog i hrabrog kneza Ivana s kojim donekle i dijeli karakterne osobine. Brat i sestra su prilično ponositi, odvažni i principijelni likovi koji su kroz roman pokazali nevoljku sklonost ka promjenama, što je zapravo bilo prilično uvjerljivo ako imate na umu da žive u trinaestom stoljeću. Ovo spominjem više kao primjer kako Zagorka, usprkos izmaštanim i ponekad sapuničavim radnjama, ipak ostaje taman toliko realna da izvrsno dočara minula vremena. No vratimo se mi našim curama; osim o kneginji Dorji, čitat ćemo o skromnoj i lijepoj Tajani, krvnikovoj kćeri koja stjecajem okolnosti postaje kraljeva srećnonoša.

Za knjigu će vas već na početku i na mjestu zakovati uzbudljiva radnja: Dorju otima loborski vitez Tomo Crni koji je zapravo razbojnički strah i trepet Zagreba i okolice. No lukavošću i hrabrošću, Dorja dobija priliku za spas, što nipošto ne znači da su njeni računi s razbojnikom poravnani. S druge strane, Tajana je pomalo zaljubljena u tajanstvenog viteza Sokola kojemu ne poznaje identitet. Iako srećonoša, Tajana sama baš i nema sreće jer je vitezom opčinjena i kraljica Elizabeta te njena uvijek za izdaju raspoložena sestra Orhida. U isto vrijeme pratimo i borbu kneza Ivana, Dorjina brata, protiv iskvarenog Joakima, hrvatskog bana i kraljičina ljubavnika te vjerski sukob s patarenima koji će u kraljevstvu dozvati jezivog inkvizitora Konrada i njegovu (ne)veselu družinu.

Kao i obično, tu je sva sila sporednih likova, od kojih se ističe stereotipni lik gričkog sedlara, poštenog građanina i svakom loncu poklopca, himbene Orhide, Tomina mudorog Kozaka i razmaženog prijestolonasljednika Ladislava (pošto sam nedavno čitala Kaznovar Catherine Fisher, moram primijetiti kako su likovi princa Ladislava i princa Caspara gotovi sablasno istovjetni, iako Caspar možda ima nešto više mozga u svojoj glavi). Radnja se također porazbacala po cijelom mađarsko-hrvatskom kraljevstvu, od Jadrana i Požege pa do Budima i Lobora, dok su zlikovci ispisani po standardnoj Zagorkinoj špranci pa na njih ne bih trošila mnogo prostora.

Eh sad, kako je Jutarnji list Plamene inkvizitore podijelio u četiri sveska, teško mi je procijeniti kakav bi  moj čitalački ritam bio da je bilo drukčije tj. da sam roman čitala kao jednu kompaktnu cjelinu. Ovako samo mogu reći kako sam pod dojmom da mi je druga knjiga išla najsporije i najteže. Sav onaj zamah s početka (napetost između Dorje i Toma) se gubi gotovo posve, a pažnja se prebacuje na kraljičine spletke i korak-naprijed-natrag-dva s Tajanom i vitezom Sokolom. Štoviše, na tom me mjestu počinju nervirati i kraljica i Tajana i čitam dalje ne bih li dogrebala do bilo čega što sadrži scenu s Tomom i Dorjom zajedno. No, Tajanina priča ipak polako i sigurno počinje sustizati Dorjinu i postaje sve zanimljivija i zanimljivija - vjerojatno stoga jer sada već možete početi spekulirati o tome tko se nalazi ispod zaslona viteza Sokola. Na kraju čak i nisam sigurna koju bih priču preferirala više, možda čak za dlaku upravo Tajaninu jer je obrat sa Sokolom bio upravo po mom ukusu. Sve u svemu, usprkos nebrojenim dijalozima i epizodama koje morate iščitati (a nakon njh sam se ponekad osjećala kao da sam odgledala deset epizoda Sante Barbare zaredom i više ne znam tko je kome što i zašto) zaljubila sam se još jednom u pisanje i svijet Marije Jurić Zagorke i mislim da je vrijeme utrošeno na Plamene inkvizitore vrijedilo svake sekunde.





nedjelja, 9. prosinca 2012.

Catherine Fisher: Kaznovar



Brzo i grubo: maštovita pustolovina za mlade smještena u neobično društvo budućnosti čija je povijesna kulisa potpuno lažna.

Ako ovaj moj uvod niste razumjeli otprve, ne brinite, radi se zapravo o posve jednostavnoj stvari. Autorica Kaznovara, Catherine Fisher, osmislila je vrli, novi svijet budućnosti nimalo nalik na one o kojima obično čitamo. Iako je radnja Kaznovara smještena u visoko tehnološki naprednu budućnost (tek pod kraj romana ćete zapravo shvatiti koliko je zapravo napredan Fisheričin svijet) društvo se, po naputku vladajuće dinastije Havaarna, ponaša po zastarjelim običajima i načinima određene povijesne epohe (pročitala sam da se radi konkretno o viktorijanskoj epohi, no nisam posve sigurna da je ovo tumačenje točno). Epoha se ne rekonstruira samo feudalnim društvenim uređenjem, već i posve doslovno; npr. posluga ručno obavlja poslove čišćenja i kuhanja, namještaj i jela su pomno odabrani i slično. Cilj tog neobičnog i rigidnog ustroja je bila želja vladajućih da se zaustave promjene koje su svojedobno i dovele do nemirnog razdoblja u zemlji te koje je, iako to nije podrobnije objašnjeno, vjerojatno zamelo društvo u ratove i razaranja. Sloj ondašnjih mudraca, tzv. sapienti, osmislili su tada i Kaznovar. Kaznovar je monstruozno nepregledan zatvor namijenjen za sve kriminalce i prijestupnike i tzv. 'scum of the Earth'. Štoviše, Kaznovar nije samo mjesto ni građevina, Kaznovar je 'živ'. Zatvor je naime donekle autonomna umjetna inteligencija koja po vlastitom nahođenju upravlja sama sobom: razmiče zidove, otvara tunele, te od biološkog otpada stvara čak i nove ljude.
U Kaznovaru upoznajemo Finna, sedamnaestogodišnjeg dečka koji se ne sjeća ničega prije buđenja u jednoj od zatvorskih ćelija. No, Finn na zapešću nosi neobičnu tetovažu, tetovažu koju će prepoznati u čudnom kristalu otetom od jedne kaznovarske zajednice, jer Finn je razbojnik, član otimačke bande kojom vlada izopačeni Jormanric. Ipak, uz njega je njegov pobratim, naočiti i arogantni Keiro, te sapiet Gildas koji vjeruje da je Finn 'zvjezodovid' tj. da će upravo on biti onaj koji će ih izvesti van iz zatvora.
Vani pak upoznajemo Claudiu Arlex, kćerku upravitelja zatvora koja je pred udajom za razmaženog princa. Ipak, prije svadbe, Claudia ima još jednu želju: otkriti gdje je Kaznovar, gdje je zatvor kojem je njezin otac cijeloga života bio posvećen više nego njoj.

Trebala bih još puno prostora i slova da vas pobliže uputim u zatvorski svijet i društvo izvana kako spada, no da skratim: radi se o odličnoj knjizi. Namijenjena je mlađoj publici no vjerujem da je dovoljno kompleksna, intirgantna i originalna da zaokupi pažnju i nas nešto starijih. Fisher je veoma lijepo dočarala dva svijeta koja postoje paralelno jedan uz drugi: onaj zatvorski koji je prljav, mračan i ispunjen nasiljem, te onaj vani kojemu možda sijaju Sunce i Mjesec, no koji je jednako okrutan i lažan. Claudia i Finn su dopadljivi junaci koji, a to je pravo osvježenje, nisu posve 'bijeli'. Finn nosi teret svojih postupaka u Jormanricovoj bandi, a Claudia je naoko ohola i hladna. No sporedni likovi su, usuđujem se reći, još zanimljiviji. Keiro, 'robovsko pseto' Attia, Gildas, John Arlex, pa čak i sam zatvor – ne bih mogla među njima izabrati svoje miljenike. Da zaključim za kraj, Kaznovar ima sve: nepredvidljivu radnju, sjajne likove i dobro izgrađen, unikatan svemir;  jednostavno je jedna od onih knjiga koju ćete pamtiti još dugo, s pošto je najavljeno i snimanje filma s Taylorom Lautnerom u glavnoj ulozi dajte joj šansu prije no što odete u kino. Knjiga se u originalu zove Incarceron (koristim povod da prokomentiram i kako mi se jako sviđa hrvatski prijevod naslova), a njen nastavak Sapphique