utorak, 26. srpnja 2011.

Guy Gavriel Kay: Pjesma za Arbonnu


Brzo i grubo: jedna od romantičnijih knjiga Guya G. Kaya, ali s ništa manje epskom pričom i junacima.

S obzirom da sam obožavateljica lika i djela Guya Gavriela Kaya, vjerojatno neće pretjerano iznenaditi ako ovaj post bude satkan od same hvale, lovorika, medalja i lenta. Pročitala sam gotovo sve njegove knjige, i uz izuzetak Stabla ljeta koje mi je bilo prilično razočaravajuće, teško bih odabrala favorita među njima. No jedna od meni dražih knjiga je svakako Pjesma za Arbonnu, a razloga za to ima napretek. Kao i uvijek, priča je veća od života i u pitanju je rat između dvije zemlje. Setting koji je Kay izabrao ovaj put je bio inspiriran Francuskom, ili bolje reći rascjepkanim francuskim grofovijama u zrelom srednjem vijeku kojima vlada svojevrsna opčinjenost ženama, pjesmom, suncem i vinom i svim drugim životnim radostima koje se mogu naći na jugu. Na sjeveru pak prijeti kraljevstvo Gorhaut pod vladavinom mladog i okrutnog kralja koji će svojom nepravdom od sebe otjerati mnoge časne ljude, a među njima i glavnog junaka ove knjige, Blaisea de Garsenca. Grofoviju Arbonnu ćemo tako uglavnom upoznati kroz njegove oči, oči stranca i došljaka iz zemlje koja ispovijeda i drukčiju vjeru što je i jedan od povoda za budući rat. No ni u Arbonni ne teku samo med i mlijeko: zbog obiteljskog skandala starog dvadeset godina, dvojica najmoćnijih plemića su i dan danas u velikoj zavadi koju će morati prevladati ako žele sačuvati svoju zemlju i njene tekovine od propasti...

Zapravo, teško je sažeti radnju ove Kayeve knjige s obzirom na sve likove i sporedne priče koje se u njoj pojavljuju, ali mislim da imate ideju: vjerski sukobi, rat, bračni preljub, obiteljske tajne, trubaduri, zanosne i mudre arbonnske žene i jedan robustni, plaćenik sa sjevera koji ima i sasvim solidnu prtljagu vlastitih problema. I to je ono što obožavam kod Kaya: sve ima određenu težinu i povijest i svaki je potez i lik, ma koliko sporedan bio, zapravo neprocjenivo važan. Baš kao i u stvarnom svijetu, na tijek događaja može utjecati i običan konobar, čistačica ili prosjak ako se nađu na pravom mjestu u pravo vrijeme. Što se toga tiče, Kay zaista ima bogatu lepezu likova koji potječu iz svih društvenih klasa što njegova djela čini veoma uvjerljivima i svakako šarenijima. Svidjeli su mi se njegovi trubaduri, a osobito Lisseut, koja poput svakog Kayevog lika sa sobom iz pustolovine dobije i svoj dio gubitka ili tragedije. Dva zavađena plemića, Bertran de Talair i Urte de Miraval su mi obojica bili podjednako dragi i genijalni u svojoj tvrdoglavosti, tuzi i već legendarnom rivalstvu. Što se toga tiče, možda sam čak pomalo bila i na strani Urtea, jer je on ipak bio zakoniti muž dotične dame zbog koje se raskol i dogodio. Opet, nisam osuđivala njegovu ženu, mladu i prekrasnu Aelis koja je svoj grijeh preljuba počinila zbog ideala ljubavi prema drugome kojeg nipošto nije htjela pogaziti – ako to ima smisla. Vjerojatno vam je iz svega napisanog očito zašto sam posebno istaknula romantičnost ove knjige, iako ne bih rekla da je ovo knjiga pisana za žene, ali bih rekla kako će se možda najviše svidjeti curama, iako ima dovoljno akcije za svačiji ukus. 

Što se tiče samog Blaisea i njegove priče, zaista mi je bila jednako privlačna i zanimljiva, iako mnogo mračnija od arbonnske (ili možda baš zato). Mislim da je Kay na samom početku odlično dočarao stanje na dvoru nezrelog i vjerojatno pomalo poremećenog gorhautskog kralja i tako od njega stvorio neprijatelja vrijednog čitateljeva interesa. Osim toga, tu je i prilično komplicirana priča s Blaiseovom obitelji i nesretnim odnosima u istoj što je dodalo cijeloj dramatičnosti knjige. Ja sam definitivno ljubitelj takvih autorovih poteza i volim slojevitost koju je Kay dao svom protagonistu, pa mi ni davna, burna romansa sa zloglasnom Luciannom Delonghi nije bila previše.

Lucianna, za koju mi se čini da je oblikovana po liku Lucrezije Borgia (čak su im i vlastita imena veoma slična) je upravo jedan od onih sporednih likova kojima Kay opali svoj prepoznatljiv pečat na tekst. Luciannu sam pamtila i onda kad sam zaboravila neke od važnijih likova Arbonne, a slično je bilo i sa ženom Blaiseova brata, Rosalom.
Za kraj još moram napisati da je atmosfera u knjizi predivna i često obojena melankolijom što se možda neće svidjeti svakome, no mislim da je većina Kayevih fanova ipak naviknula na izvjesnu dozu sentimentalnosti. Znam da ja nemam ništa protiv. 

subota, 23. srpnja 2011.

Vampirska akademija: recap serijala




Znam da sam već napisala tekst o svakom nastavku VA posebno, ali mislim da serijal od šest knjiga zaslužuje i jedan pošten sažetak u kojem bih probala istaknuti najbolje i najgore od onoga što nam je ponudila njegova autorica Richelle Mead. Pa, da krenem ispočetka...
Za serijal sam čula još prije nekog vremena dok je vladalo Twilight ludilo oko prvog filma i ono što sam doznala zvučalo mi je zanimljivo. Dva soja dobrih i zločestih vampira, dhampirski čuvari, plemićki sustav kod moroja, zatvoreni tip akademije... Sve je zvučalo vrlo obećavajuće i mračno, ali istina je ta da Vampirska akademija nažalost i nije vampirski roman. Na mjestu vampira su mogla biti bilo kakva druga nadnaravna bića i priča bi opet funkcionirala posve isto. Npr, moglo se raditi o zločestim i dobrim vilama i njihovim poluljudskim čuvarima, ili naprosto o čarobnjacima ili vanzemaljcima... Za strigoje je gotovo nebitno što su vampiri i što piju krv. Oni su i bez toga bezdušna, nemoralna čudovišta i zato ih treba ubijati. Za moroje je još manje bitna njihova vampirska priroda. U centru su uglavnom njihova magija i dvanaest kraljevskih obitelji, te politika na morojskom dvoru.
Imala sam i veliki problem s glavnom junakinjom i njenom najboljom prijateljicom. Još bih nekako i probavila činjenicu da je Rose najopakija, najbrža, najbolja i najljepša čuvarica na Akademiji da nije bilo njenog konstantnog samohvaljenja o tome i opisa vlastitih oblina, punine dekoltea i slično. Osim toga, nikako mi nije legla romansa s Dimitrijem, kao ni činjenica da je Rose neprestano flertala sa svakim iole zgodnijim muškarcem koji je naišao, osim valjda Christiana. Zapravo, cijela ta afera s vlastitim instruktorom, profesorom, kako god hoćete, mi je bila pomalo creepy, a ne romantična.
Dimitrijev lik mi je bio, pak, komičan. Frajer s dugom smeđom kosom koju nosi u repu i kaubojskom kaputu (dusteru)? To bi trebalo biti seksi? Kad tome dodamo i ruski naglasak, bojovnu nepobjedivost i kaubojske romane, imamo najtrashy muški lik ikad.
Lissa također ide u koš za iritantne likove. Ludilo, samoozlijeđivanje, alkohol, cmizdrenje, emocionalna i posvemašnja ovisnost o drugim ljudima, ljubomora, pa još ljubomore... Naporno.
S druge strane, svi likovi za koje Mead nije zacrtala da moraju biti savršeni i dopadljivi su zapravo ispali puno dopadljiviji od glavnih junaka. Cinični Christian, njegova buntovna teta Tasha, zlikovac Viktor Daškov i njegov poluludi, ali moćni brat Robert, morojke Mia Rinaldi i Jill Mastrano, profesorica Sonja Karp i naravno, divni Adrian kojeg sam obožavala od prvog do zadnjeg slova.

Samo pisanje Richelle Mead je priča sama za sebe. Nemam prigovor na brzinu kojom su se stvari odvijale, ni jasnoću cijele priče – taj je dio odrađen posve solidno, no dočaravanje atmosfere i opisi... Osjećam psihičku bol kad se sjetim tih dijelova, kao i opisa borbi: zar nije mogla naučiti bar nazive nekih osnovnih udaraca (aperkat, kroše, direkt npr) kad već piše o borilačkim vještinama? Zar je tako teško bilo, npr, googlati neke detalje o Rusiji kad već tamo šalje glavnu junakinju? Mislim, što pridjevi kao 'prekrasno' i 'komplicirano' konkretno znače kada opisujete arhitekturu nekog grada?
S druge strane, neke od njenih misterija u priči je bilo lako za predvidjeti, a neke nije. Također, čini mi se da je 'ubila' kraljicu Tatianu i Viktora Daškova jer naprosto nije znala što će s njihovim likovima, dok je Lissi, mislim, svo vrijeme preočito bila namijenjena uloga buduće kraljice.

Sve u svemu, rekla bih da je ovo prosječno zabavan serijal knjiga za mlade koji bi možda najbolje funkcionirao pretvoren u seriju, jer ga teško vidim kao šest filmova ispunjenih Roseinim beskrajnim tučama i Lissinim prenemaganjem. Ja sam svakako očekivala puno i Richelle Mead nije ispunila moja očekivanja, ali sad barem znam što me čeka s Bloodlines knjigama za koje se nadam i vjerujem da će biti bolje.

četvrtak, 21. srpnja 2011.

Vampirska akademija: Posljednja žrtva


Brzo i grubo: očekivani kraj Roseinih i Lissinih pustolovina, nekoliko zaokreta i vrlo obećavajući potencijal za novi serijal Bloodlines.

Pozor, pozor, spoileri na vidiku. Budite upozoreni.

U posljednjoj knjizi serijala Rose i Lissa će se suočiti sa svim demonima svoje prošlosti i opasnostima koje prijete u sadašnjosti. Rose, sada u zatvoru pod optužbom da je počinila ubojstvo kraljice Tatiane, zna da tamo vani postoji još jedan Dragomir koji bi pomogao Lissi oko mjesta u morojskom zakonodavnom vijeću, i uskoro će se naći u ludoj potrazi za njim (ili njom). Saveznici na toj misiji? Oni koji od kojih bi to najmanje očekivali, ali najvažniji od svih: Dimitri. Na dvoru su pak ostali Lissa i Christian, kao i Rosein dečko Adrian Ivaškov, njena majka Janine i otac Abe Mazur, ali i stari poznati likovi kao što su Tasha Ozera, zgodni dhampir Ambrose, Daniella Ivaškov, čuvari Hans i Mikhail, itd. Lissa i ekipa će pokušati sprati ljagu s Roseina imena i otkriti stvarnog ubojicu kraljice Tatiane. U međuvremenu započinje i izbor za novog morojskog vladara koji mora proći tri testa izdržljivosti, inteligencije i sposobnosti.

Posljednja žrtva je uglavnom popravila loš dojam koji su na mene ostavile prethodne dvije knjige. Istina, i ovaj nastavak pati od patetike i jeftinih akcijskih scena, ali usprkos tome, bilo je tu i prilično zabavnih i uzbudljivih stvari pa bih rekla da zatvaranje serijala s ovom knjigom uopće nije bilo loše. Na samom početku knjige je i bilo i par vrckastih fora koje su me nasmijale i žao mi je što takvih stvari u serijalu nije bilo još više, već je Mead najčešće potonula u nekakve 'filozofije' koje su polučitljive i poluprobavljive. No kad stavim na stranu svaki put kad je Rose ustvrdila kako gaji osjećaje sad prema Adrianu, sad prema Dimitriju (inače, stvarno mi se ne sviđaju ovakve 'poligamne' junakinje koje pokušavaju istodobno sjediti na dvije stolice, jer je Rose radila upravo to: iskorištavala je Adriana, a željela Dimitrija) bilo je tu po prvi put nekih scena između nje i Dimitrija kad je kemija između njih bila uvjerljiva, ali nažalost, i to je bilo samo na početku. Kasnije stvari krenu poznatim tokom: red jeftine filozofije, pa red čeznutljivih pogleda i tako unedogled. 
Što mi se još svidjelo? Pa, definitivno likovi braće Daškov i Robertov magijski sukob s još jednom korisnicom duha. To je bila prva 'akcijska' scena za koju sam mislila da je cool, i naravno, nije uključivala Rose i njezino 'ubijam jednog strigoja, pa onda sređujem još dvojicu'. A kad sam već kod akcijskih scena, primijetila sam i ovo: u ovom se nastavku prvi put spominje da čuvari ponekad nose i pištolje. Naravno, pitam se zašto onda i čuvari u Tarasovu nisu nosili vatreno oružje? Zapravo, s obzirom na činjenicu da su ljudi često pomagali strigojima, zašto čuvari uvijek nisu bili propisno naoružani? Nije li pomalo glupo da, dok izumire rasa koju čuvaš, hodaš naokolo ovisan samo o svojim šakama i brzim nogama? Znam da strigojima pištolji nisu mogli ništa, ali u Roseinom svijetu nisu samo strigoji bili opasni po život. To mi jednostavno nema smisla.

Što se tiče samog kraja, sve je bilo očekivano i ok, iako su neke stvari ostale nedorečene, a pritom mislim na Lissu i Christiana. Pretpostavljam da će se detalji otkriti u novom serijalu čiji će protagonisti biti, koliko sam čula, alkemičarka Sydney i Adrian. Za Sydney me i nije pretjerano briga, iako me živo zanima kako će Mead napisati knjigu sad kad junakinja više nije obdarena, sangvinična dhampirica koja ubija sve nemrtvo pred sobom. Adrian me itekako zanima, kao i posljednji otkriveni Dragomir čiji identitet vam neću spoilati. 
Živi bili, pa čitali.  

utorak, 19. srpnja 2011.

Vampirska akademija: Zov duha


Brzo i grubo: najlošija knjiga serijala rješava neke od zavrzlama na vrlo neatraktivan i neuvjerljiv način.

S obzirom da sad pišem osvrt na već petu i pretposljednju knjigu serijala, nemoguće mi je izbjeći neke od spoilera iz prijašnjih knjiga, tako da preporučujem onima koji ih još nisu pročitali da ne čitaju ovaj tekst. Osim ako na neki čitateljsko mazohističan način ne žele sebi pokvariti velika iznenađenja koja nam je pripremila Richelle Mead. A kad smo već kod mazohizma, pričajmo o iskustvu čitanja Vampirske akademije koja, nevjerojatno, ali istinito, kao da iz nastavka u nastavak postaje sve gora. Tako se u petoj knjizi koncentiralo sve ono loše što se razvlačilo kroz cijeli serijal, a to su teška patetika i traljave akcijske scene. Rose odmah na početku polaže ispit za čuvaricu i naravno, rastura. Ne trebam ni spominjati kako je najbolja na godini i kako su za nju osmislili posebno težak zadatak koji ni sami instruktori s Akademije nisu znali riješiti. Dimitri, još uvijek strigoj i još uvijek iz nekog razloga opsjednut s Rose, je nekako preživio kolac u srce i za petama je ljubavi svog života koju želi ubiti. No ljubav njegova života (ako netko nije shvatio, radi se o Rose) sada hoda s Adrianom Ivaškovim koji je u prošlom nastavku financirao njenu skitnju u skupim haljinama po Rusiji, tako da bi bilo posve legitimno i da ga zovemo njenim sponzorom. Usprkos osiguranom sponzoraju, Rose i dalje traži načina kako vratiti Dimitrija u dhampira, a jedini koji o tome zna više informacija je stari neprijatelj Viktor Daškov, zatočen u dobro čuvanom zatvoru Tarasov na Aljasci. I da, Lissa i Christian se još uvijek nisu pomirili. Mislim da možete naslutiti u kakvu misiju će se Rose i Lissa upustiti u ovoj knjizi.

Jednostavno nisam mogla probaviti akcijske scene u ovom romanu, a bilo ih je relativno mnogo. Većina je opisana jako jednostavno (borim se, ubijam strigoja s lijeva, zatim ubijam još dva s desna) i užasno neuvjerljivo. Znam da VA čitaju uglavnom cure i da većina pretpostavlja da ih takve scene ne zanimaju, ali ovo je jednostavno užasno. Tu su negdje i ljubavne i kvazi ljubavne scene s Adrianom i Dimitrijem u kojima otkrivamo koliko jako plamti tijelo glavne junakinje koja nema nikakav problem da voli jednog, a nudi se drugom... ili je obrnuto, ne znam više ni ja sama. Možda je Mead trebala preimenovat ovaj nastavak u Zov požude.
Još više razočarava činjenica da se skoro cijeli Zov Duha odvija na morojskom dvoru i da je usprkos tomu atmosfera prilično mlaka. Prisustvo kraljice Tatiane, za koju još nije sigurno da li je prijateljica ili ne, je blijedo i nezanimljivo, a ista je stvar i s Adrianovim roditeljima i drugim morojima koje znamo otprije. Kolutala sam očima i na opise koliko je Rose savršena, opasna, fatalna, divna i najbolja, a ovo su samo neki od primjera:

''Superiornija si od drugih. Da si radila lagane stvari, ne bi bilo fer'' – str. 29.
''Prekrasna si dok se boriš – rekao je Dimitri. – Kao anđeo osvete koji je došao donijeti pravdu raja'' – str. 207.
''Zapovijed me žestoko udarila... Trebao mi je samo trenutak da je se otresem... A i ja sam ionako bila prilično otporna na kompulziju'' – str. 212.
'' Njegov je pogled bio svemoćan, upijao je svaki moj izraz lica i pohranjivao ga. U magli sam se pokušala sjetiti kako izgledam danas. Još uvijek sam na sebi imala haljinu s tajnog sastanka i znala sam da mi dobro stoji'' – str. 265.
''Ti si im bila od glavne koristi: tinejdžer, dhampir koji kolje strigoje na veliko, puno prije diplome'' – 273.

Sakrijte olovke i pisaće strojeve od Richelle Mead.

nedjelja, 17. srpnja 2011.

C. J. Sansom: Crna vatra


Brzo i grubo: u drugom romanu o grbavom odvjetniku Matthewu Shardlakeu, Sansom nas vodi u London koji vrvi zavjerama, plaćenicima i luđacima.

Crna vatra mi se svidjela više od Sansomovog prvog Shardlake-romana Raskol, i to uglavnom zbog činjenice da su se u knjizi rješavala dva zločina od kojih je jedan imao i veliku političku težinu. Okružje je ovaj put gradsko: roman se posve odvija u tudorskom Londonu i mogu vam reći: to nije lijepo mjesto. Vječiti smrad, prosjaci, prevaranti, sifilis i boginje, sve to udara prepoznatljivi pečat gradskim ulicama na kojima operira Shardlake i njegov novi pomoćnik Jack Barak. Barak je također Cromwellov čovjek, pučanin koji svom gospodaru služi svojim kršnim stasom i vještinom obijanja brava, a nije zgorega ni to što poznaje svaki prljavi zakutak i svaku bitangu londonskog podzemlja. Moram priznati da je Barak bio pravo osvježenje u Sansomovom svijetu odvjetnika, tajnika, političara i plemića. Mislim da je ovo jedini lik koji je zaista nešto opsovao i bio neodoljivo drzak i bezobrazan prema svakome tko je to (i nije) zaslužio. Naravno, njegov se lik od Cromwellovog zakletog i bahatog sluge lijepo razvija kroz priču što je nekako i bilo za očekivati. Shardlake je pak ostao isti kao i u prvoj knjizi: on je častan i pravedan čovjek, pronicljiv i obrazovan, ali nažalost, nit' smrdi, nit' miriše i nekako nisam njegov obožavatelj. Od starih likova tu je brat Guy koji sada radi kao ljekarnik i zapravo igra ulogu renesansnog CSI-ovca i on je svakako jedan od onih dopadljivih, sporednih likova na koje autor uvijek može računati.

No, da se vratim na dva slučaja oko kojih se Shardlake živ polomio u ovom nastavku. Prvi je super tajni zadatak oko pojave i nestanka crne vatre tj, grčke vatre kojom su Bizantnici uništavali suparničke brodove. Zadatak je, naravno, dao Cromwell koji tri godine nakon Raskola polako pada u kraljevu nemilost zbog nesretnog braka koji mu je namjestio s Anne od Clevesa. No ako za kralja pronađe grčku vatru, možda se nekako i iskupi za tu grešku. Drugi je slučaj Shardlake preuzeo od ujaka djevojke okrivljene za ubojstvo svog dvanaestogodišnjeg bratića Ralpha. Djevojka, Elizabeth, navodno je dječaka bez razloga bacila u stari bunar i sada se odbija izjasniti o svojoj krivici. Meni se, kao ljubitelju malo mračnijih misterija, puno više svidio Elizabethin slučaj koji je podgrijao susret s njenom preuštirkanom obitelji (iz nekog razloga osobito mi je creepy bila scena kada baka Wentworth šalje unuku Sabine da u oči ukapa tinkturu od otrovnog velebilja, jer velebilje širi zjenice, a raširene zjenice su značile ljepše oči). Također, Sansom je podrobno opisao svaki korak istrage, a tragovi su se otkrivali jako sporo ili uopće ne. To me malo smetalo jer usporava čitanje, ali nije ništa što se ne može izdržati. Doduše, možda je to stoga jer mi slučaj s crnom vatrom i nije bio toliko napet, a likovi korumpiranih odvjetnika i političara su nicali na sve strane i svi su bili nalik jedni na druge.  Druga zamjerka je bila blaga predvidljivost u oba slučaja i jedan vrlo naivan potez kojeg Shardlake i Barak naprave na kraju u slučaju Elizabeth Wentworth, ali to ćete ionako sami otkriti.

U svakom slučaju, Sansoma izvlači uvjerljivo pisanje i autentičan okoliš koji gradi bez po' muke, što je danas u svijetu povijesnog romana veliki plus. Sigurno se ne radi o najboljem krimiću kojeg sam ikad pročitala, ali moram priznati da je serijal o Shardlakeu jako svjež, privlačan i dobro napisan. Jedva čekam nastavke.

subota, 16. srpnja 2011.

Michael Crichton: Piratske širine

 
Što se kuha u povijesno-pustolovnom romanu Piratske širine autora Michaela Crichtona?

Sastojci: krvožedni gusari, brodovi krcati blagom, osamljeni otoci i drevne nemani

Priprema: U opasan gusarski pohod pošaljite galeriju zanimljivih likova s divlje i bezakonja pune Jamajke.

Guverner Jamajke sir James Almont pronicljiv je i koristoljubiv čovjek zahvaljujući kojem ulicama Port Royala slobodno šeću gusari, divljaci i razni prijestupnici, a istima haraju i opake tropske bolesti što čini grad nadasve problematičnim.
No, sir James drži sve pod kontrolom dokle god on, kralj i gusari dobivaju svoje udjele iz gusarskih pohoda. Svi žive sretno i bezbrižno do pojave novog tajnika sir Almonta, lukavog gospodina Hackletta koji je smatrao nužnim da na sebe preuzme odgovornost vraćanja zakona i reda na ulice Port Royala i pravilnog postupanja britanske krune po pitanju piratstva kao i u odnošenja prema Španjolcima.
Sve to debelo će pomrsiti planove našim junacima koji su se zaputili ni više ni manje nego na čuveni otok Matanceros gdje je spletom okolnosti trenutno usriden španjolski ratni brod krcat iznimnim blagom.

Ne treba ni spominjati koliko će sve pustolovina posada kapetana Huntera proći na ovom iznimno opasnom pohodu, od drevnih čudovišta, kanibalskih domorodaca pa do nevjerovatnih pomorskih i ratnih manevara što čini djelo svojevrsnom gusarskom verzijom filmova poput Indiane Jonesa, samo za nijansu više uvjerljivijom. Tako su i likovi zanimljivi na taj isti filmski način, iako mrvicu klišeizirani; kapetan Hunter je oličenje sposobnog i hrabrog kapetana broda, Lazue je žena divlja i nesputana duha, Enders je oprezni i savjesni lječnik kao i još oprezniji umjetnik mora, lady Sarah cmizdrava je i razmažena žena plemićkog podrijetla itd.

Izdvojila bih dvije zamjerke koje imam na ovo djelo, a prva je činjenica da dobar dio knjige (pri početku) otpada na dosadnjikav proces okupljanja i opremanja posade te bi nestrpljiv čovjek izgubio živce dok ovi konačno ne isplove. Druga stvar su detaljni i nepotrebni opisi koje ne bih zamjerala da su ključni za djelo ali u ovom slučaju učinak im zna biti odviše zamarajući.

Sve u svemu, Piratske širine su idealno ljetno štivo prepuno uzbuđenja uz koje možete ponešto i naučiti jer obiluje povijesnim činjenicama. Međutim, za potpuno razumijevanje djela ključno je prije čitanja znati razliku između gusara i pirata o kojoj se u romanu vječno vodi riječ. Valja još i spomenuti da je rukopis za Širine pronađen u piščevu računalu nakon njegove smrti tako da je ova mala škrinja s blagom umalo izgubljena, baš poput onih kojih se žele dokopati Hunter i njegova mala posada.
Roman preporučujem svim ljubiteljima pustolovnih i povijesnih romana.

petak, 15. srpnja 2011.

Vampirska akademija: Krvna zakletva


Brzo i grubo: novi okoliš, novi likovi, ali isti stari problemi s pisanjem Richelle Mead.

Dakle, radi se o jednoj od najslabijih knjiga u serijalu, iako mi se njezin peti nastavak dopao još manje. Svi koji su pročitali prve tri knjige znamo na kakvom je zadatku sada Rose, a vi koji niste: veliki spoiler alert.
Na svojoj potrazi za Dimitrijem u Rusiji, Rose upoznaje nove aspekte morojskog života: tu je Sydney, alkemičarka zadužena za 'nestanak' strigojski leševa koje Rose i ostali nabrijani dhampiri ostavljaju za sobom, Dimitrijeva obitelj koja živi u nekoj vrsti dhampirske komune i Abe Mazur, morojski krimos odjeven poput libanonskog svodnika. Svi ovi likovi imaju samo jedan zadatak: pomoći Rose u njezinoj potrazi za Dimitrijem. Sydney, iako predstavlja novi 'soj čarobnjaka' u knjzi, je ispala jako dosadan i nezanimljiv lik. Dimitrijeva obitelj i komuna su bili donekle zanimljivi, ali je Roseino sentimentalno cmizdrenje upropastilo i taj dio. Za Abea Mazura mi je odmah bilo jasno tko je on zapravo, i skoro kao i sve ostale 'misterije' koje je Mead utkala u priču, i ova je bila predvidljiva i očita.
Najveće razočaranje od svih je bio dugo očekivani susret Rose i Dimtrija. Dimitri, sada jedan od najopasnijih strigoja i svojevrsni alfa svog čopora, zapravo uopće nije toliko opak i mračan koliko je morao biti. Umjesto napetosti, dobijete hrpu gluposti kao npr: strigoj drži na životu djevojku koja ga je došla ubiti (na stranu to što ta djevojka po svemu dosad napisanom nije uopće sposobna da ga ubije, jer je Dimitri uvijek opisivan kao bog borbe, a Rose je ipak samo tinejdžerica koju je on naučio sve trikove koje zna), djevojka odjednom mijenja mišljenje i više ga ne želi ubiti, djevojka opet mijenja mišljenje i ipak ga želi ubiti... Jao. Jao. Jao.
Da stvar bude gora, Lissa je ostala na Akademiji i ima svoju neovisnu priču za koju mi još nije jasno kako se uklapa u cijeli serijal. Problemi su se pojavili s dolaskom kćeri novog ravnatelja, Avery Lazar. Avery je bacila oko na Adriana i smjesta postala Lissina nova najbolja prijateljica. Rose je, naravno, ljubomorna, a od Christiana u ovom nastavku praktički nema skoro ni traga ni glasa. Cijela ideja s paralelnim zapletom nije bila loša, ali razlozi za Lissinu priču i njezin kraj su mi stvarno bili bezveze i samo su doprinijeli dojmu teške, besmislene sapunice gdje je lažna tenzija samoj sebi cilj.

Malo mi se toga, ako išta, svidjelo u ovoj knjizi. Rusija koju opisuje Rose je izgrađena jako površno i velikim riječima koje zapravo ne znače ništa. Imam dojam da je Richelle Mead Rusiju istraživala petnaest minuta čitajući wikipediju, ali tako je uostalom sa svakim okolišem u kojeg baca svoje likove. Definitivno najgora od svega je zbrka s novim otkrićima o duhu do kojih Rose dolazi na svom putovanju. Ispostavlja se, naime, da Viktor Daškov već otprije poznaje korisnika duha (i to kakvog korisnika!) koji mu je mogao pomoći oko njegove teške bolesti zbog koje je počinio zločine u prvoj knjizi. Tako ispada da je Viktor uzalud oteo i mučio Lissu, jer je pomoć mogao dobiti od vlastitog brata. Izgleda da jedino što Richelle Mead dobro radi jest upadanje u vlastite rupe u priči.

srijeda, 13. srpnja 2011.

Knjige za ljeto i limunadu: deset preporuka

 Nitko me nije ništa pitao, ali ja sam svejedno odlučila preporučiti svojih top deset knjiga za ovo ljeto. Neke od njih i nisu baš ljetne: omašne su i nekako vrlo zimske s obzirom na atmosferu i uvjete koji vladaju na njihovim stranicama, ali ponekad je baš to potrebno za dugačak dan na plaži ili dosadnu večer na selu. Ja sam osobno većinu ovih knjiga (sedam od njih deset) čitala upravo preko ljeta i možda mi zbog toga prve padaju na pamet u kontekstu čitanja pod klimom ili suncobranom, a osim toga, to su neke od mojih omiljenih knjiga svih vremena za koje ću svakako jednog dana napisati i nekakav tekstić na blogu. Ovaj put neću pisati o čemu se radi u knjigama jer bi post bio predugačak, već ako vas to zanima kliknite na link u naslovu knjige. A preporuke za ovo ljeto su:

Dan Simmons: Ljeto noći – horor
Bilo tko tko je čitao nešto od Simmonsa uglavnom zna o čemu pričam. Dan Simmons je gospodar pisanja i svakog zamislivog žanra u kojem se okušao, a ima ih prilično. Osim toga, ovo je nezaboravna knjiga, napeta, jeziva, divna i originalna. Rekla bih vam i da je možete zamijeniti s bilo kojim drugim Simmonsovim romanom, ali nemojte. Bit će vam žao. Broj stranica: 548.

Susan Elizabeth PhillipsAnđeoska ljubav – suvremeni ljubavni roman
Ništa bez Susan. Ovo je moj omiljeni suvremeni ljubić i naprosto je savršen. Priča, likovi, atmosfera, početak, kraj, sredina, apsolutno sve. Vjerujem da je većina njenih obožavateljica već pročitala ovaj roman, ali preporuka svejedno ide za sve one koje nisu. Broj stranica: 360.
 
Guy Gavriel Kay: Odjedriti u Sarant i Gospodar careva – fantasy
Ove dvije knjige koje čine tzv. Sarantinski mozaik su odlično ljetno štivo, iako nisu apsolutno najbolje što je Kay napisao. Opet, zbog svoje debljine koja zahtijeva puno slobodnog vremena i mediteranske atmosfere u knjizi nekako mi najbolje pristaju uz ljetne praznike. Broj stranica: 448 + 533.

Stephen King: Očajavanje – horor
Horor posve drukčije strašan od Ljeta noći i na taj svoj način jeziv do kosti. Također obiluje vrućinom, znojem i suncem. Kao da nam toga fali. Broj stranica: 512.

Viktor Pelevin: Sveta knjiga vukodlaka – fantasy
Zapravo, Sveta knjiga nije baš pravi fantasy, ali definitvno ima elemenata koji je mogu pogurnuti u ovaj omiljeni žanr. Pelevin je odličan pisac i priču je iskoristio kao maštovitu i otkačenu alegoriju o modernoj Rusiji, ali ne dajte se smesti i upoznajte se s lisicom A Huli i zgodnim vukom Sašom Sivim. Broj stranica: 311.

Lav Nikolajevič Tolstoj: Rat i mir – kaubojac
Okej, nije kaubojac i ja stvarno predlažem da ovog ljeta čitate ruski klasik kojeg su izbacili sa gotovo svih popisa za lektiru. Ali to je zaista jedna od najboljih knjiga ikad napisanih i vjerojatno nećete zažaliti vrijeme koje ste ostavili na njoj. Što da još dodam osim da su mi Nataša i Andrej jedan od najdražih parova ikad. Broj stranica: od 1000 do 1500, ovisi od izdanja.

George R. Martin: Pjesma leda i vatre – fantasy saga
Zasad su kod nas prevedene sve četiri napisane knjige od njih ukupno sedam koliko ih treba biti. Knjige i priča su doslovno epski: pratimo prilično velik broj glavnih junaka rasijanih po Westerosu koji su najčešće jedni drugima neprijatelji. Postoji otprilike neka mutna podjela na dobre i loše, ali to se mijenja iz knjige u knjigu kao i omiljeni likovi, tako da je posve legitimno da navijate za npr. Jamiea Lannistera koji je u prvoj knjizi gurnuo nevino dijete s prozora kako bi sakrio svoju incestuoznu vezu s vlastitom sestrom. HBO je i snimio seriju po prvoj knjizi, ali ja definitivno zagovaram knjigu. I da, pripremite se na penelopinsko čekanje nastavaka s ostatkom čitalačkog svijeta...
Broj stranica: 824 + 892 + 1108 + 800; sveukupno 3 624 str.

Isabel Allende: Grad zvijeri – knjiga za djecu
Divna, pustolovna knjiga za djecu čija se radnja odvija u Amazoni. Najviše od svega su mi se svidjeli nekonvencionalni likovi i blagi zaokret u nadnaravno koje je bilo toliko uvjerljivo da bi čitatelj cijelu priču prihvatio kao nepobitnu istinu. E, to ja zovem spisateljskom vještinom. Broj stranica: 312.

Susanna ClarkeJonathan Strange i gdin. Norrell – fantasy
Već sam pisala o ovoj knjizi koju nikako ne mogu dovoljno nahvaliti. Mene je pomela s nogu, a vjerujem i sve ostale koji su je uzeli u ruke. Istinabog, ovo je jedna od tih zimskih knjiga kao stvorenih za čitanje dok vani vija snijeg ili brije bura, ali ako zimi nemate puno slobodnog vremena svakako iskoristite ljeto i pročitajte je što prije. Broj stranica: 872.

Vivian Green: Ludilo kraljeva – publicistika
Vrlo čitljivo napisana povijest ludih vladara koja uključuje rimske careve i lude diktatore dvadesetog stoljeća. Ova preporuka definitivno ide za 'štrebere' koji iz svake knjige žele izvući maksimum istinitih (i ne baš pretjerano korisnih) povijesnih podataka, ali i za ljubitelje dobrog starog trača. A ludilo k'o ludilo, uvijek ostavlja nepredvidljive posljedice, a osobito zapanjuje koliko je okrunjenih glava bilo psihički labilno i na koje se sve načine manifestirala njihova bolest. Broj stranica: 350.

nedjelja, 10. srpnja 2011.

Danielle Steel: Odraz u ogledalu


Brzo i grubo: površna i pomalo rastegnuta drama o identičnim blizankama i njihovoj jednoj podvali previše.

Olivia i Victoria Henderson su identične blizanke zapanjujuće ljepote i instant senzacija gdje god da se pojave. Njihov otac Edward je bogati tvorničar koji ih obožava iako ih još uvijek međusobno ne razlikuje. Osim toga, one su sve što mu je ostalo iza pokojne i voljene žene Elizabeth koja je umrla pri porodu. No iako fizički posve istovjetne, dvije sestre su različitije karakterom da ne mogu biti različitije: Oliva je mirna i odgovorna djevojka, puna brige za domaćinstvo i skrbi o ocu, a Victoria je divlja i bezbrižna feministkinja koja misli da je sa svojih dvadeset godina najpametnija na svijetu. Kad obitelj preseli u luksuznu kuću na Petoj aveniji u New Yorku, idila polagano počinje kopniti: Victorija upoznaje opasnog (i oženjenog) ženskara Tobya koji upropaštava njenu reputaciju te je ona prisiljena udati se za očevog odvjetnika, Charlesa Dawsona. No nevolja je u tome što je u Charlesa zapravo zaljubljena njena sestra Olivia. Victorijin brak međutim postaje živa muka za oboje supružnika, te ona predlaže Oliviji privremenu zamjenu. Olivija pristaje, a pustopašna Victoria hrli u Europu u kojoj bukti Prvi svjetski rat.

Ovo je prva knjiga koju sam pročitala od Danielle Steel i na nju sam zapravo nabasala slučajno (čitala ju je kolegica s posla), pa rekoh 'zašto ne'. Moram priznati da sam i malo varala i preskočila nekoliko poglavlja jer se priča rastegla unedogled, a do najavljene zamjene nikako nije dolazilo, i zaista, sestre zamijene mjesta tek negdje na polovici knjige. No počet ću prvo s onim što mi se svidjelo u ovoj knjizi, a to je definitivno atmosfera. Steel nas vodi u svijet američkih industrijskih baruna s početka dvadesetog stoljeća i zaista dobro dočarava njujorško visoko društvo Astorovih, Rockefellerovih i Vanderbiltovih u kojem sve blješti od kristala, porculana i ostalih zamislivih skupoća. Dobro je dočarana i sestrinska veza između Olivije i Victorije koju zapravo ništa od navedenih nedaća nije uspjelo uništiti, ali s obzirom na postavke priče (prekrasne, identične sestre u visokom i turbolentnom društvu ranog 20. st.) knjiga je prilično mlaka. Steel se zapravo dotakla svega, ali onih najzanimljvijih stvari sasvim površno. U knjizi se ujedno izdogađalo svašta i dojam koji se dobije na kraju je da autorica nije imala dovoljno vremena ili papira da napiše sve što nas zanima. Ljubavna priča sa zamijenjenim sestrama je mogla biti stvarno opaka, ali je također ispala nekako površna i na koncu i cmizdrava. Znam da se puno njenih knjiga i ekraniziralo i mislim da ti ljubići/drame vjerojatno bolje funkcioniraju na filmu. Priči u knjizi definitivno fali nekog začina čiji bi nedostatak možda iznijeli dobri glumci, jer kraj je dovoljno dramatičan takav kakav je. Samo tako napisan nije bogzna što.

Naslovnica je sa stranog izdanja, pošto hrvatska nije dostupna na netu. Nikakva šteta jer je stvarno užasna.

subota, 9. srpnja 2011.

Terry Pratchett: Čudesni Maurice i njegovi učeni glodavci


Što se kuha u dječjem romanu Čudesni Maurice i njegovi učeni glodavci popularnog britanskog autora Sir Terry Pratchetta?

Sastojci: životinje koje govore, dječak naivnog izgleda, štakorski kraljevi i mnoštvo genijalnog humora svojstvenog samo Pratchettu.

Priprema: jednog dana odlučite nekolicini štakora i jednom mačku dati inteligentni um, savjest, moć govora i sve ostalo što ide s tim i gledajte što će se dogoditi.

Roman sam dobila za rođendan kao strastveni Pratchettov fan, zajedno sa ostalim njegovim prijevodima Marjan Tiska, kojih nažalost i nema puno. I baš kao i ostala djela, Maurice i glodavci su me osvojili u tren oka, potvrdivši još jednom moju ljubav prema serijalu romana o popularnom svijetu Diska. Maurice je 2001. dobio prestižnu nagradu za dječju književnost Carnegie Medal koja se od 1936. svake godine dodjeljuje "izvanrednoj dječjoj knjizi", a fora je i znati da je sam Terry 2009. proglašen vitezom.

Nakon što se dogodi strašna i iznenadna promjena u životu mačka Mauricea i grupe obližnjih štakora, oni postaju Promijenjeni. Naglo im se budi razum i oni mogu govoriti i razmišljati, što može biti jako uznemirujuće ako ste glodavac koji se najbolje osjeća negdje duboko u cijevima kanalizacije.
Svježe promijenjeni štakori se tako, na jedan apsolutno simpatičan i humorističan način, počinju pitati o tome odakle su došli, kuda idu, što zapravo definira štakora, sanjare o vlastitom štakorskom otoku i idealnom društvenom uređenju. U djelu nailazimo i na urnebesno smješne pokušaje štakorske abecede i imena koja su sebi nadjenuli čitajući sa bačenih kartonskih kutija i limenki hrane iz obližnje trgovine, pa se tako naši glavni junaci odazivaju na Opasni grah, Sardina (smatrao je da to zvuči otmjeno), Šunkica, Akcijska cijena itd.
Pravi problemi počinju kada se naša štakorska skupina pridruži pokvarenom (također promijenjenom) mačku Mauriceu koji je sklopio opasan dogovor sa dječakom naivnog izgleda, za kojeg na polovici romana doznajemo da se zapravo zove Keith.
Keith, Maurice i štakori putuju iz mjesta u mjesto izvodeći nevjerovatnu psinu koja im omogućuje prilično dobru zaradu; štakori su poznati kao opasan izvor kuge pa se tako naša krznata družina valja u marmeladi, progriza sve čega se dohvati, čak izvodi i plesne točke u brašnu nakon čega vrišteće žene i šokirani muškarci očajnički pozivaju u pomoć istjerivača štakora koji će sa svojom frulom uspjeti izbaviti sve štakore iz njihovog mjesta i tako dobiti bogatu nagradu. Zasigurno i ne sumnjate u to da je svirač frule, ni više ni manje, nego naš dječak naivnog izgleda. Sve prolazi idealno do trenutka kada dospijevaju u mjesto imenom Opasna palačinka gdje stvari prestaju ići po planu.

Roman je idealan za djecu zbog svoje beskrajne maštovitosti, ali i za odrasle zbog svog pronicljivog humora. Nevjerovatno je zabavno promatrati glodavce koji preispituju život, smrt (dolazak Koščatog Štakora) i Boga (Veliki Štakor koji živi Tamo Dolje). Svaki od štakora ima posebnu osobnost koje su na jedan način ekvivalent karakterima ljudi, način na koji se Terry zapravo šali s nama samima.
Od krznatih izdvojila bih Sardinu, starog štakora koji je nekoć živio u kazalištu i koji ne može prestati plesati, a prepoznati ćete ga po šeširiću koji uvijek nosi. Također valja spomenuti i Šunkicu, krupnog i ofucanog štakora vođu, koji se nikada zapravo nije naviknuo na razmišljanje, te njegov upečatljivi citat:
"Svi ovih dana nešto misle. Ja mislim da je već dosta tog razmišljanja, eto što ja mislim. Dok sam bio momak, nitko nije niti pomišljao na razmišljanje. Nikad ništa ne bismo učinili, da smo prije toga razmišljali."

Da krenem dalje izdvajati likove i citate ovaj bi post bio roman za sebe, pa ću samo još dodati da su mi jako slatki maleni crni štakori i mačje glave na svakoj stranici koje povećavaju užitak čitanja i daju knjizi doista originalnu atmosferu.

Poput svih romana o Disku, i ovaj je protkan suptilnom kritikom društva i religija što čini ovo djelo zabavnim za odrasle, a sve to začinjeno je originalnim Pratchettovim dosjetkama i šalama.
Smatram da bi svatko, bez obzira na godine, pronašao u Mauriceu mnoštvo zabave i smijeha te ga preporučujem svima. 


petak, 8. srpnja 2011.

Jo Nesbø: Đavolja zvijezda


Brzo i grubo: nove zgode i još više nezgoda inspektora Harrya Holea i slučaj serijskog ubojice koji za sobom ostavlja iscrtane pentagrame.

Jo Nesbø piše vrlo zadovoljavajuće krimiće, iako je nesumnjivo (i sada jasnije zašto) Crvendać njegovo najbolje djelo i sasvim sigurno natprosječno u svijetu suvremenog krimića. Dosadilo mi je da se ponavljam, ali ni Nemeza ni Đavolja zvijzda nisu loši krimići, naprotiv, napeti su i nepredvidljivi, vrve krivim tragovima i napetostima i priče uvijek imaju više od jednog sloja. U slučaju Đavolje zvijezde Harry se opet susreće sa serijskim ubojstvima što je čitalačkoj publici (tj. barem meni) uvijek ekstra napeto. Vjerujem da je to zbog činjenice što serijski ubojice gotovo uvijek ubijaju zbog psihičke bolesti, a najčešće su visoko inteligentni ili dobro pripremljeni sociopati. Dakle, gotovo su neuhvatljivi, a ubojstva koja počine imaju prepoznatljiv 'potpis' dotičnih luđaka. Zaista, postoji li išta jezivije od toga? U Đavoljoj zvijezdi ubojičin potpis je ovaj: odrezan žrtvin prst kompenziran je crvenim dijamantom izbrušenim u obliku petokrake zvijezde. Ali ni to nije jedina zvijezda na mjestu zločina: još jedan pentagram je uvijek iscrtan ili urezan negdje u blizini. Sve ukazuje na ritualna umorstva koja flertuju sa sotonizmom, a većina žrtava su žene.
Pored ovoga svega, Harry Hole je manje više dotakao dno života (i pakao i ponore). Izluđen neuspjehom na slučaju svoje ubijene kolegice Ellen Gjelten počinje za sobom spaljivati sve mostove: posao, veza s Rakel i apstiniranje od alkohola – sve polako odlazi kvragu, a Tom Waaler i dalje sija svojim Hasselhof osmijehom, nedodirljiv kao prije.

Zapravo, ovo je knjiga u kojoj sukob s Tomom Waalerom dolazi do svoga kraja, ali kako, to ostavljam da otkrijete sami. Sam slučaj đavolje zvijezde me malko razočarao na kraju, iako nisam uspješno pogodila tko je počinitelj zločina. Moram priznati da me Nesbø prilično dobro zaveo na krive tragove. Jednostavno, sve je ispalo puno manje dijabolično nego što sam to očekivala. Osim toga, ozbiljno me naživciralo Harryevo opijanje i autodestrukcija, ali i to je na kraju imalo smisla i bilo itekako povezano s pričom, pa se ne bih trebala žaliti na taj potez. No, u usporedbi s prethodne dvije knjige, Zvijezda mi je definitivno najslabija, vjerojatno zato jer sam imala prilično visoka očekivanja zbog serijskih ubojstava i religijske konotacije koje su imala.

srijeda, 6. srpnja 2011.

NasLOVEnice: Toledovo novo ruho


Britanska izdavačka kuća Penguin povukla je prilično zanimljiv i vjerojatno komercijalno isplativ potez i preodjenula neke od svojih klasika u novo, seksi ruho. Ok, možda nije toliko izravno seksi koliko je gotično/drukčije seksi. Autor ilustracija je Ruben Toledo, kubanski slikar, ilustrator, kipar i dizajner poznat po svom osebujnom i prepoznatljivom stilu, a knjige su Orkanski visovi, Ponos i predrasude, Grimizno slovo, te Jane Eyre, Slika Doriana Greya i Drakula. Nažalost, samo prve tri su dostupne za vidjeti skupa s back coverom:








Meni osobno se čini da najbolje funkcionira naslovnica za Orkanske visove, jer najbolje prenosi atmosferu knjige, dok mi je svakako najljepša ona za Jane Eyre. Jednostavno su mi očaravajući svi ti plavosivi tonovi i bodljikavi font koji je korišten. Još moram dodati da se radi o Penguinovim Classic Deluxe izdanjima koja vjerojatno navuku ljude da opet kupe knjige koje već imaju. Znam da mene bi.

utorak, 5. srpnja 2011.

Cynthia Hand: Krila anđela


Brzo i grubo: lagano štivo s jednostavnom pričom. Jedno od boljih young adult izdanja Knjige dostupne svima.

U provali anđeoskog young adulta na tržište Krila anđela su još jedna knjiga nad kojom sam unaprijed zakolutala očima. Iskreno, nije zvučala obećavajuće, a i imam nekoliko trauma od serijala Pali anđeo iz iste biblioteke. Puno toga iz blurba podsjeća na Sumrak i u knjizi zaista ima nekoliko vrlo sličnih elemenata koji, na sreću, ipak nisu dominirali pričom. A to bi redom bili: preseljenje u novi grad i novu školu usred školske godine, ljubavni trokut s dvojicom tipova od kojih je jedan savršen i sofisticiran, s dugim i elegantnim imenom (Christian), a drugi preplanuo i mišićav, sa svojim zarđalim kamionetom i seljačkim imenom (Tucker). Tu su i frendice pune potpore: Wendy i Angela, pomalo otkačena mama koja je napola anđeo i predivni šumski krajolici savezne države Wyoming. A glavna junakinja se zove Clara Gardner i ona je, logično, četvrtinom anđeo. Razlog obiteljske selidbe u Wyoming nije ništa drugo nego njeno anđeosko poslanje koje joj je najavljeno u vizijama. U tim vizijama Clara spašava nepoznatog dečka od šumskog požara, a koji je gore spomenuti fancy Christian. Naravno, Clari nije trebalo dugo da se zatreska u njega, iako Christian već ima djevojku. No tu je i gore spomenuti Tucker, Wendyin jezičavi brat s kojim će se Clara u početku dočekati na noževe, a svi znamo što osjećaju oni koji se tuku...

Ono što me pozitivno iznenadilo kod Krila anđela je jednostavnost i konciznost priče koja se nije zaplela u trkeljanje o nefilima, anđeoskim sektama, palim anđelima, palim anđelima koji su pali malo manje od potpuno palih anđela i sličnih umotvorina Lauren Kate. No ipak, u knjizi nije otkriveno sve: tajne Clarine majke iz prošlosti i sumnja koja pada na Clarinog brata Jeffreya, otkrivanje prirode i moći koje anđeoski potomci imaju, svrha njihova poslanja i cijela priča o ratu koji se vodi među anđelima. Sve to ostaje nerazjašnjenim i nakon kraja prve knjige i moram priznati da sam zaista zainteresirana za nastavak. Opet, Krila anđela je prosječno zabavna i zanimljiva knjiga i ništa više od toga. Neke stvari nisu iskorištene do punog potencijala, ali sve dok je junakinja iole podnošljiva u svojoj 'ja sam najbrža, najljepša i najpametnija' priči, mogu otrpjeti ovu prosječnost.

Da li je ova knjiga na razini Sumraka? Definitivno ne. Fali joj mnogo detalja da bi tekst bio tako živ i uvjerljiv poput Stephenienog, usprkos mjestimičnim opisima prirode američkog sjeverozapada. Kako bilo, Krila anđela su ipak bolja od većine KDS young adult izdanja, pa ih mogu mirna srca preporučiti ljubiteljima i ljubiteljicama tinejdžerskih romansi i trenutačno vrlo popularnih anđela.

ponedjeljak, 4. srpnja 2011.

Phillipa Gregory: Kraljičina luda


Brzo i grubo: dinamičan i zanimljiv povijesni roman kojim se Gregory iskupila za Bijelu kraljicu.

Znam da nisam imala puno lijepih riječi za Bijelu kraljicu Phillipe Gregory, ali autoricu sam ipak pustila na ljetni popravni rok. I nisam požalila. Kraljičina luda obrađuje vrlo zanimljiv i rekla bih, prilično zanemaren povijesni period: vladavinu kraljice Mary Tudor, poznatu i kao Bloody Mary. Ovog puta priča nije ispričana iz kraljevske perspektive, već iz kuta židovske djevojke, obične pučanke koja je s ocem izbjegla pred progonom inkvizicije u Španjolskoj. Hannah Verde tako postaje Hannah Green, Židovka koja se pretvara da je protestantica za vrijeme vladavine mladog i boležljivog kralja Edwarda. No Hannah ima poseban dar proricanja budućnosti zbog kojeg postaje sveta luda na kraljevskom dvoru pod pokriviteljstvom moćne i častohlepne obitelji Dudley. U službi obitelji, potaknuta još i svojom djevojačkom zaljubljenošću u Roberta Dudleya, Hannah postaje uhoda na dvoru katoličke princeze Mary s kojom ostvaruje duboko prijateljstvo, a kad Edward umre, a Mary postane kraljicom, dolazi pravo vrijeme iskušenja za Hannu: da li je više vjerna svom gospodaru Robertu ili kraljici koja će u krvi provoditi restauraciju katoličanstva? Da li je njezino proricanje budućnosti dar ili teret zbog kojeg će završiti na lomači? Može li u isto vrijeme biti prijateljicom i hrabroj, časnoj kraljici i njenoj koketnoj, fatalnoj sestri Elizabethi?

Kraljična luda je zaista dinamičan, brz roman, a Gregory piše kao u snu. Likovi su vrlo živopisni i zanimljivi, kao i povijesni period koji je odabran: uvijek me je zanimala kraljica Mary i njeni motivi zbog kojih je danas bije prilično loš glas. U romanu je ona lik s kojim suosjećate od početka do kraja i kojem se divite onako kako je to činila i Hannah. Iza grandiozne titule engleske kraljice i kćerke u svakom smislu impozantnog kralja Henrya VIII., Phillipa Gregory otkriva ženu od krvi i mesa, duboku nesretnu, ali istinsku i gorljivu vjernicu kojoj sreća nimalo nije bila naklonjena. Tu je i fenomenalno ocrtan lik protestantske princeze i buduće kraljice Elizabeth: ona je prelijepa djevojka s kosom boje vatre koja spletkari, zavodi i namiguje, ali uvijek uspješno ispliva na površinu, živa i zdrava, što je za turbolentno vrijeme vladavine Tudora pravi uspjeh. Svidio mi se i prikazani odnos Dudleya i njegove žene Amy koja je njime bila patološki opsjednuta, a tu je i dirljiva ljubavna priča između Hanne i njenog ugovorenog zaručnika Daniela, također konvertiranog Židova koji potajice prakticira svoju pravu vjeru.

Vjerska su pitanja, kao i istinoljubivost i iskrenost, također u žiži romana. Hannah koja je vječito bila primorana na pretvaranje, laži i izbjegavanje istine, je u biti izrazito moralan lik koji će svoje ljudske kvalitete pokazati nebrojeno puta kroz knjigu. Mislim da mi se to i najviše svidjelo u Kraljičinoj ludi, jer se sama priča o dvjema kraljevskim sestrama i napetostima između njih lako mogla svesti na povijesni primjer žutila i tračeraja. Za kraj, ovo je još uvijek prilično ženska knjiga, pisana iz ženske perspektive, o moćnim i bespomoćnim ženama i naravno, rukom još jedne žene. Ne tvrdim da nije za muško čitateljstvo, ali limunadična definitivno jest, bez obzira na inkviziciju, Krvavu Mary and all that jazz. 

subota, 2. srpnja 2011.

Susan Elizabeth Phillips: Rođeni šarmer


Brzo i grubo: zgodni sportaš, pogubljena umjetnica i puno, puno nesporazuma. Klasičan roman od omiljene mi S. E. Phillips.

Za početak ću baciti na stol malo informativnih činjenica kako bi se i vi i ja lakše snašli u metežu Knjige dostupne svima. Prve dvije Susanine knjige koje su znanje i Mozaik knjiga objavili u biblioteci KDS su bili samostalni ljubavni romani Evin grijeh i Doručak u krevetu. Iako je Rođeni šarmer također samostalan ljubić koji se može čitati neovisno o serijalu kojem pripada, ipak mi valja napomenuti da je ova knjiga sedma po redu u Chicago Stars serijalu koji je napisala Susan E. Phillips. Chicago Stars su izmišljena momčad koja igra američki nogomet i evidentno rasadnik polubožanskih junaka s ljubavnim životima vrijednim bilježenja. Zašto Mozaik knjiga nije krenula objavljivati serijal od prve knjige, već je za početak izabrala sedmu, ostaje misterij za kojeg ćemo angažirati Dana Browna. Ili ćemo se radije samo nadati da će kad tad i ostale knjige doći na red bez obzira na kronologiju.  
Uglavnom, nogometni pastuh koji će nas nervirati i oduševljavati u ovom romanu se zove Dean Robillard i već se pojavio u prethodnoj knjizi serijala naslovljenoj Dođi i poljubi me. Dean je teški šminker i zavodnik ispod čijeg se sjaja popularnosti i bogatstva krije povrijeđeno dječačko srce. Naime, njegova majka April je bivša groupie girl koja je mladost provela plutajući na izmaglici droge, alkohola i rockerskog promiskuiteta. Deanov otac, rock zvijezda Jack Patriot uglavnom ga je ignorirao većinu života pa tako Dean nikad nije upoznao svoju jedanaestogodišnju polusestru koja je upravo pobjegla od kuće da ga upozna.
Naša junakinja i dama u nevolji koju će Dean spasiti s ceste se zove Blue Bailey. Ona živi nomadskim životom i preživljava slikajući portrete ljudi i kućnih ljubimaca, a ako je nešto naučila u životu, to je da ne vjeruje nikome i nigdje se ne zadržava predugo. Razlog tome je njena majka, aktivistica i humanitarka koja je ostavila Blue kao dijete da bi otišla u zemlje Trećeg svijeta spašavati nečiju tuđu djecu. Kad se Blue i Dean susretnu, iskrice frcaju na sve strane: Blue zna da bi bilo glupo zaljubiti se u neodoljivog nogometaša, pa svakom njegovom izazovu parira britko i drsko kako samo to Susanine junakinje znaju. Deana, kao pravog sportaša, najviše od svega privlače izazovi, a napetosti dosižu vrhunac kad se na njegovoj farmi odjednom svi nađu na hrpi: April, Jack i njegova sestra Riley. A to su uglavnom i ljudi s kojima najmanje na svijetu želi dijeliti životni prostor.

Puno je nesređenih odnosa u ovoj knjizi i bilo je pravi užitak čitati kako se s vremenom ljudi mogu promijeniti i zaliječiti neke od svojih najvećih frustracija. Svi su mi likovi bili podjednako dragi, osobito April i Dean koji mi je jedan od najdražih Susanih junaka iz Chicago Stars serijala i uopće. Šarmer donosi i jednu od najsjajnijih sporednih likuša ikad: Nitu Garrison, staru vlasnicu gradića u Tennesseju pokraj kojeg Dean ima farmu (ovdje se većina romana i događa). Nita je u isto vrijeme tako iskrena i zločesta, tvrdoglava i samouvjerena, diktatorski raspoložena, a opet jednostavno dobra i željna afirmacije u društvu koje je po njenom mišljenju nikad nije prihvatilo. Blue mi je bila tako-tako, nekad OK, nekad blago iritantna, nekad bespotrebno nerazumna, ali da nije bila takva knjiga bi bila upola tanja i manje zanimljiva. Iako nisam pročitala sve knjige CS serijala (a većinu jesam), mogu reći kako mi je ovo bila jedna od boljih, bok uz bok sa Ovo moje srce s kojom je možda i najsličnija. Pošto KDS izdaje Rođenog šarmera za mjesec srpanj, nadam se da vam je ovo poslužilo pri odluci kupiti ili ne. 

petak, 1. srpnja 2011.

Kate Quinn: Ljubavnica Rima

 
Što se kuha u debitantskom romanu Ljubavnica Rima mlade Amerikanke Kate Quinn?

Sastojci: gladijatori, robovi, bahate patricijke, poremećeni carevi i sva moguća raskoš staroga Rima za vrijeme vladavine cara Domicijana.

Priprema: Zlobnoj petnaestogodišnjoj patricijki Lepidi Poliji oduzmite ljubavni uspjeh nad slavnim gladijatorom Arijem zbog njezine osobne robinje, Židovke Tee i pričekajte Lepidin okrutni odgovor na situaciju koji će promijeniti život svih Rimljana.

Po završetku čitanja ovog djela u mom umu se nesuvislo mogla ponavljati samo jedna riječ: Vau! Nakon svoje opsesije s Kćerima Rima očekivala sam puno od Ljubavnice, a knjiga je ta očekivanja i nadmašila. Nisam znala da li da ovaj osvrt počnem hvaleći radnju, pisanje, likove, prekrasnu naslovnicu ili brzo i pohlepno udisanje rečenica koje su sklopljene tako da teku kao mlijeko mom oku. Pa, za sada, mislim da ću početi s kratkim sadržajem.

Tea je Židovka porijeklom iz Judeje, jedna od rijetkih koji su preživjeli strašan pokolj i val samoubojstava židovskih pobunjenika u Masadi, nakon čega joj sudbina dodjeljuje ulogu osobne robinje mladoj i zlobnoj Lepidi Poliji, kćeri jedinici bogatog organizatora igara Kvinta Polija. Nakon što car u areni spletom okolnosti pomiluje jednog od zatvorenika predviđenih za pogubljenje, on se pretvara u slavnog gladijatora Arija, zvanog i Barbarin. Svojim legendarnim pobjedama osvaja naklonost Rima i ljubav svih njegovih stanovnica, uključujući i prekrasnu Lepidu koja je naviknuta da joj život da sve što poželi. Možete i zamisliti njezino iznenađenje kada shvati da Barbarin za kojim uzdišu sve žene Rima ljubi nikog drugog doli njezinu robinju Teu. U svom bijesu smišlja plan koji će potegnuti događaje u koje će se uplesti mnoštvo zanimljivih likova, patricijskih obitelji, politički vrh Rima i naravno, sam gospodar i bog, car Domicijan.
Dok Lepida unosi razdor u svoju novu obitelj, Tea izdržava život prostituke na dokovima, no Fortuna joj se nasmiješila kada je dobila svoju priliku i postala slavna i cijenjena pjevačica. Kada samom Domicijanu zapne za oko, stvari postaju gadne...

Potpisujem kritike Margaret George, Kate Furnivall i John Shorsa na poleđini koje Ljubavnicu opisuju kao 'veličanstveni, očaravajući spektakl snažnih osjećaja'.
Poglavlja su kao i u Kćerima podijeljena tako da prate jedan od likova, a ovdje su to Tea i Lepida, iako su segmenti skoncentrirani i na Arija, Paulina i Juliju što mi se jako sviđa jer je preglednije za čitati, a i stječe se bolji uvid u psihu pojedinog lika. Atmosfera radnje progresira iz relativno bezbrižne u potpuno mračnu, intrigantnu i nadasve napetu do zadnjeg trenutka. Tijekom čitanja stvara se određena privrženost likovima i jednostavno se nisam mogla oduprijeti emocijama koje su divljale sukladno događanjima u knjizi: mrzila sam Lepidu, topila se nad Teom i Arijem, sažaljevala i oplakivala Juliju, te gajila intenzivne ubilačke osjećaje prema Domicijanu nad kojim sam se cijelim bićem zgražala.

Pohvale bih mogla nizati koliko je i sama knjiga debela, pa ću zbog ravnoteže izdvojiti i par zamjerki o djelu.
Osobno, smatram da veza Arija i Tee nije razvijena do punog potencijala; početak je detaljan i obećavajuć, slijedi duga razdvojenost nakon koje čitatelj nestrpljivo odbrojava do njihovog ponovnog sastanka i kada se taj napokon dogodi promatran je očima Paulina Norbana i skrpan u par rečenica. No, s obzirom da se paralelno događaju još mnoge stvari to nipošto nije velika opaska djelu, čitatelj je i dalje prikovan do kraja kada sve 'dođe na svoje'.
Izdvojila bih i lik careve nećakinje Julije koja je jedna od najintrigantnijih likova, a o kojoj je napisano najmanje. Ne znam da li bih to zapravo i mogla nazivati pokudama jer da se mene pita djelo bi imalo kojih tisuću stranica koje bih gutala pohlepno, dok bih Quinn poslala hitni e-mail u kojem je alarmantno požurujem da što prije izda Empress of the seven hills i nastavlja pisati još sjajnih djela.

Onima koji razmišljaju da se bace na čitanje preporučila bih da prvo pročitaju Kćeri Rima jer će tako Ljubavnicu mnogo bolje razumijeti kao i likove koji se u njoj pojavljuju. Zvuči kao da nema smisla, ali činjenica je da su Kćeri zapravo njezin prequel, kao što je i nadolazeća Empress sequel Ljubavnice. Izgubljeni? Evo objašnjenja: knjige su izdavane određenim redosljedom ali kronološki ih je lakše razumijeti i užitak čitanja je veći. Dakle, da zaključimo: prvo Kćeri, zatim Ljubavnica i naposlijetku Empress (koja je najavljena za 2012.), a radi se o vladavini cara Trajana.
Jedva čekam.