Philip Pullman: Satni mehanizam

 Brzo i grubo: podulju i mračnu bajku inspiriranu braćom Grimm izdavač je obogatio prekrasnim ilustracijama Zdenka Bašića.

Satni mehanizam je kratki roman za djecu Philipa Pullmana koji bi žanrovski spadao negdje između fantasya i bajke, i to one 'prave grimmovske' bajke smještene u Njemačku početkom 19. stoljeća. A evo i o čemu se radi (s blurba knjige):

Ova je priča zamršena poput satnog mehanizma u malom njemačkom gradiću, u kojem se svakoga sata pojavljuje druga figura. Dok urarski naučnik Karl smišlja kako izbjeći postavljanje nove figure u gradski sat, i to zato što je nije niti napravio, Fritz, lijeni pripovjedač strašnih priča, započinje priču o kraljevskoj obitelji i jednom drugom satnom mehanizmu koji je spasio život mladom kraljeviću. Hladna je zimska večer, vani pada snijeg, a Fritz opisuje dr. Kalmeniusa, tvorca tog sata, koji upravo ulazi u gostionicu. Ovoga puta donosi figuru za sat, Gvozdenduha, kojeg poklanja mladom urarskom naučniku. Ali Gvozdenduh je vitez s mačem koji ubija svakog tko izgovori riječ vrag.
Izmišljeno i stvarno se isprepliću te napetost raste do samoga kraja.

Naravno, već sam čitala Pullmanovu trilogiju Njegove tamne tvari koja, bez obzira na opadajuću kvalitetu nastavaka, ostavlja dojam koji ne blijedi tako da je moje mišljenje o Philipu Pullmanu kao piscu dosta visoko. Ako mu se nešto ne može osporiti to je onda njegov bogati imaginarij i sposobnost da već poznate stvari izvrne do neprepoznatljive fantastičnosti (ovo mislim i žanrovski i kvalitativno), a isti je slučaj i s ovim romančićem-bajkom koji koketira s clock punkom, jednim od SF/f podžanrova gdje fantastične strojeve u prošlosti pokreću satni mehanizmi. No bez obzira na žanr, priča je zaista napisana jednostavnim jezikom razumljivim mlađoj djeci, a za ilustracije nemam dovoljno riječi pohvale. Zdenko Bašić je fenomenalno dočarao gotički horor ugođaj bajke i njegove ilustracije zaista odišu nekim srednjoeuropskim štihom na kojem inzistira i sam pisac (inače, Bašić je i autor genijalnih ilustracija za roman Luna Roberta Naprte, te animiranog filma Guliver iskorištenog i kao spot za Gibonnijevu pjesmu Žeđam).

Taj povratak 'originalnim' mračnim bajkama se meni osobno jako svidio, pogotovo  Pullmanova tehnika pretapanja priče u priču i mali, sa strane izdvojeni dijelovi u kojima autor detaljnije objašnjava pojmove iz priče ili jednostavno piše svoje humoristične opaske i upozorenja. Ti su izdvojeni dijelovi opremljeni vlastitim malim ilustracijama, pa makar se radilo i o samo jednoj rečenici, te jako podsjećaju na dodatne kvadratiće iz školskih udžbenika namijenjene onima koji žele znati više. Naravno, funkcioniraju i kao već opisani komentar autora koji pojačava dojam da vam sam Pullman na uho šapće svoju priču.

I za kraj malo cjenovnih podataka, jer mi se u ovom slučaju čine zanimljivi. Ja sam Satni mehanizam kupila na Profilovoj rasprodaji knjiga u Tvornici za pet kuna, a trenutno je cijena na netu oko trideset pet kuna, dok je u mom primjerku rukom ispisana i stara cijena knjige od četrdeset devet kuna, što je malo too much za meko uvezenu knjižicu od osamdeset stranica koja je i napola slikovnica, pa sam svojim ulovom i više nego zadovoljna.

Gayle Forman: Ako ostanem

 

Brzo i grubo: kratak i solidno napisan young adult roman, s ne baš osobito invetivnom pričom.

Mia je sedamnaestogodišnja čelistica koja je primljena na Julliard, najprestižniju američku glazbenu školu za koju još nije sigurna da je želi pohađati. Razlog tome je uglavnom njezin dečko Adam koji ima vlastiti bend i planove za budućnost, a tu je i njezina skladna i sretna obitelj za koju je Mia jako vezana. No to će naoko važno pitanje (otići na Julliard ili tamo gdje već Adam odluči poći) uskoro postati sasvim trivijalnim, jer će jedna automobilska nesreća iz Mijina života oduzeti sve: oca, majku i malog brata Teddya, dok će sama Mia pasti u komu iz koje može izaći samo ako za to pronađe dovoljno snage i volje.

Ova knjiga, iako namijenjena mladima, nije zamišljena kao zabavno i lako štivo iako je pisana jedonstavnim i prikladnim jezikom za ciljanu publiku. Gayle Forman je sebi za zadatak uzela dosta ozbiljnu temu: kako se nositi sa smrću i gubitkom svojih najbližih, te da li osoba nakon tako iznimno tragičnog događaja može uopće željeti život. Priča zato ima elemente fantastike u sebi: Mia, iako u komi, ima sposobnost šetanja po bolnici i promatranja svoje ožalošćene rodbine, kao i Adama i najbolje prijateljice Kim. Usput ona pripovijeda i prisjeća se svog života: kako je upoznala Adama i Kim, razgovora s mamom i tatom i brojnim drugim svakodnevnim sitnicama koje su činile njezin život. Svjesna da je taj život zauvijek izgubljen, naposlijetku mora donijeti odluku: umrijeti ili opet živjeti, ali sada u tako ispražnjenom svijetu.

Usprkos težini teme i ozbiljnosti romana, nisam bila osobito impresionirana knjigom. Nije ni da mi se nije svidjela, ali se nekakva plastičnost provlači kroz cijelu knjigu za koju se može najviše zahvaliti Miji koju sam doživjela kao bezvezan lik. Zapravo, nitko od Formaničinih likova na mene nije ostavio nekakav dojam, pa čak ni Adam i njegovi super cool rock 'n' roll prijatelji. Priča je sama po sebi jako jednostavna, čak prejednostavna i kao da vapi za nekakvim twistom, kojeg naravno nema. Ne znam da li je Gayle Forman ovu knjigu pisala iz didaktičkih razloga ili ne, ali na kraju sam stekla takav dojam, da se sve vrti oko pouke kako uvijek vrijedi živjeti, što je samo po sebi vrijedna poruka, ali mogla se 'dostaviti' na malo zanimljiviji način. U travnju 2011. izlazi i nastavak u originalu naslovljen Where she went koji se odvija tri godine nakon Ako ostanem (If I stay) i u kojem će se Mia i Adam susresti prvi put nakon njihovog prekida (sad znamo i da je Mia ipak izabrala Julliard). Nadam se će priča biti manje sterilna.

Jennifer Crusie: Oklada

Brzo i grubo: puno humora, kalorične hrane, glupih oklada i Elvisovih stihova

I više nego dobar ljubić!

Prizanjem, otkad je Oklada izašla u Hrvatskoj, lurkala sam po netu što čitateljice (čisto sumnjam da je Oklada pronašla puno muških čitatelja) misle i pišu o romanu i većina se složila da se radi o zabavnom štivu koje se sastoji većinom od dijaloga – što je sve istina, no nitko nije spomenuo da su ti dijalozi stvarno malo remek djelo, barem kad pričamo u okvirima suvremenog ljubavnog romana. Minerva Dobbs, junakinja Oklade, je plus-size djevojka koja radi kao statističarka i na samom početku romana dobija nogu od svog ljigavog dečka Davida, no kako je noga zapravo trebala biti odgojno obrazovna mjera kojom bi David natjerao Min da mu se vrati i potpiše potpunu kapitulaciju tu tek počinju problemi. David se kladi s poznanikom, Calvinom Morriseyem, da za mjesec dana neće uspjeti zavesti racionalnu (i pomalo hladnjikavu) Min, koji tu okladu ne prihvaća, ali se ipak kladi da će izaći s njom na večeru. Naravno, to je sve načula i Min koja odlučuje izvući vlastitu korist iz njihove oklade: tri će tjedna vući Calvina za nos jer joj očajnički treba pratitelj za sestrino vjenčanje, a onda ga ostaviti. Ipak, neće sve ići po njezinom planu...

Stvarno su mi se svidjeli nekonvencionalni likovi Crusiene Oklade, pogotovo Minervina (neuspješna) borba s kilogramima i dominantnom majkom u ulozi policije za kalorije i vrste grudnjaka, jednostavno mislim da je ponekad fora imati nesavršenu junakinju koja ipak nije totalno iskompleksirana i jadna. Min je užasno draga, pametna i nema problema s odgovaranjem 'autoritetima' što dovodi do zanimljivih i škakljivih situacija, a njena ovisnost o dobroj hrani čini je stvarnijom i simpatičnom curom. Calvin je također ponešto netipičan lik, jer ima poteškoća s disleksijom, dok je u svemu drugom Mr. Perfect počevši od njegove apolonske pojave pa do bankovnog računa, ali nemam ništa protiv toga. Sporedni su likovi također dobro razrađeni, iako ne odvlače previše pozornosti s glavne priče i jednako su zabavni i otkačeni. Čitanje stvarno teče bez problema i Oklada je pravi easy read, zabavan do početka do kraja, pun prepucavanja i sarkazma kojeg obožavam i koji pristaje ovom žanru možda više nego ijednom drugom. Ali ne mogu, a da ne spomenem prijevod: na pojedinim se mjestima točno razaznaje koja je fraza s engleskog prevedena i kako, s tim da mi na pamet odmah padaju neki glađi prijevodi više u duhu hrvatskog razgovornog jezika, no ni to nije kraj svijeta.

I pet zvjezdica za naslovnicu (puno bolja od originalne na kojoj Minervine natikače izgledaju kao leteći ulošci).

Charlie Fletcher: Željezna ruka

 Brzo i grubo: fenomenalna knjiga za djecu, dovoljno napeta i zabavna za odrasle.

Željezna ruka (u originalu Iron hand) je druga knjiga iz trilogije Kameno srce britanskog autora Charlieja Fletchera. Prvu sam knjigu čitala otprilike prije godinu dana i oduševila me od prve do zadnje stranice, tako da je i Željezna ruka bila manje-više zicer. U prvoj knjizi upoznajemo naše mlađahne junake Georgea i Edie. George je isprva samo običan dvanaestogodišnjak koji upada u nevolju neviđenih razmjera kad odlomi kamenu zmajsku glavu sa zida prirodoslovnog muzeja. Tim je činom probudio tajanstvene sile Londona koje zauzvrat traže novu glavu – i to njegovu, jer George ipak nije samo običan dječak, a u pokušaju preživljavanja mu se pridružuje i djevojčica Edie, cinična, ali snalažljiva sijevka koja ima sposobnost čitanja prošlosti iz kamena. Njih dvoje su se tako našli u nekom ludom sloju Londona gdje kipovi hodaju, pričaju, bore se ili jednostavno bivaju zajedljivima. Zrcalnici, kipovi napravljeni po uzoru na ljude će pokušati zaštititi Georgea i Edie, a mrljavci, kipovi životinja i čudovišta će učiniti sve da zadovolje jezivi kamen Londona čije zlo vibrira cijelim gradom.

Priča se ipak razvila dovoljno daleko da se u Željeznoj ruci pojavljuju novi motivi i da sve krene u nepredviđenom smjeru, i to obožavam kod Charlieja Fletchera – jednostavno nikad ne znate što vas čeka u sljedećem poglavlju, ali svakako možete biti sigurni da je neka nova nevolja. Poglavlja su kratka i prepostavljam da to djeci čini knjigu čitljivijom, a ti rezovi čine radnju još bržom iako sve pršti od akcije (što nije loša stvar). Obožavam i cijeli koncept koji je osmislio Fletcher: London čiji kipovi žive i vode bitku među sobom daje i žanru fantasya i samom gradu Londonu skroz novu dimenziju. Npr, kada Ariel, oživljeni kip duha zraka koji leti po gradu kaže Georgu kako ima u blizini jedan drski dječak, odvratni hvalisavi gizdavac, koji umišlja da i on može letjeti, svima je jasno da se radi o kipu Petra Pana, iako to nigdje nije izrijekom napisano. Sami kipovi su, očito, urnebesni i toliko nalik na grčke bogove: zavidni, zlobni, brbljavi, ali i plemeniti, hrabri ili mudri. Iskreno, ne znam kako bi među njima izabrala favorita: Mala Tragedija koji je toliko dvoličan i bezobrazan da je neodoljiv, Crni fratar kojeg je nemoguće prozrijeti, Crvena kraljica i njene dvije kćeri čiji me feminizam i nasmijao i oduševio, Topnik sa svojim vojničkim jezikom i na kraju i Cjevčuga, vodoriga/mrljavka koja je progonila Georgea u prvoj knjizi da bi u nastavku promijenila strane. Fletcher je i negativce učinio istinski odbojnima i užasnima. Osim 'zlog' kamena Londona koji upravlja mrljavcima i svakojakim drugim napastima, tu je i Hodač sa svojim gnjusnim Gavranom, također rob kamena, ali i totalni sociopat sam po sebi.

Sve u svemu, još nisam našla manu Željeznoj ruci (kao ni prvom dijelu trilogije). George i Edie su predivni likovi, oboje imaju svoje kompleksne obiteljske priče koje nisu toliko bitne za osnovnu radnju, ali ipak savršeno upotpunjuju likove i knjigu kao cjelinu. Fletcher, inače scenarist, očito nema nikakav problem s plivanjem u književnim vodama.

Lois McMaster Bujold: Ledene opekline

 Brzo i grubo: posljednja i vjerojatno najiščekivanija knjiga Vorkosigan sage nije podbacila, ali ni sasvim ispunila očekivanja.

Lois McMaster Bujold jednostavno ne može pisati loše i to je mišljenje iza kojeg čvrsto stojim. Dovoljno je k tome dodati i da je njena saga o obitelji Vorkosigan najbolje prodavan SF serijal u Hrvatskoj, mada prodavanost knjige nije kriterij kojeg bi ja nužno uzela u obzir pri izboru knjige, no zaista se poklopilo da su njene knjige, što se tiče SF žanra, must read, a često ih preporučam i onima koji inače ne čitaju SF. Bujold stvarno zadovoljava na svakom polju: njen je stil besprijekoran, zapleti uvijek intriganti, likovi nikad plošni, a humor jednostavno genijalan. Jedna je od rijetkih spisateljica koje s lakoćom u svoje pripovijedanje iz trećeg lica umeću misli svojih likova, a da čitatelj taj 'zahvat' ni ne primjećuje. Ništa od toga nije izostalo ni u Ledenim opeklinama, jer, ponavljam, Bujoldica jednostavno ne može pisati loše. No, nekako, kad sam konačno zgotovila knjigu, nešto je nedostajalo, jer sam njenim knjigama obično oduševljena, dok me ova ostavila samo na OK. Moram priznati da sam očekivala da će se radnja Ledenih opeklina odvijati na Milesovom matičnom planetu Barrayaru, jer sam već prije par godina čula glasine o knjizi, a one su se ticale Aralove smrti, tako da sam stvarno priželjkivala i očekivala nekakve barrayarske dvorske afere ili eventualno neke probleme na Sergyaru gdje je Aral Vorkosigan obnašao dužnost potkralja.

Ali ne. Lois nas je odvela na Kibou-daini, planet čije se gospodarstvo temelji na krioničkom očuvanju mrtvih koji bi se jednog dana (s eventualnim pronalaskom potrebnog lijeka za bolest ili starost) vratili natrag u život. Miles stiže na planet kao carski revizor te se uskoro nalazi upleten u mrežu korupcije i zavjere koja je puno veća (i luđa) od onoga što bi bilo tko očekivao. Ovo je prvi put da upoznajemo svijet Kibou-daini i njegovu kulturu podređenu smrti i uskrsnuću i trebalo mi je vremena da se uživim u njegov okoliš i problematiku, možda ponajprije zato jer djeluje gotovo normalno pored Cetagande, Barrayara i Jacksonova skrovišta koji su svi redom zapanjujući planeti/carstva. Ovo je i prvi put da Bujold prati tri lika u jednoj knjizi: Milesa, oružnika Roica i lokalnog dječaka Jina Satoa opsjednutog životinjama po kojem ću i pamtiti knjigu (pamtit ću je doduše i po sfingi, genetski modificiranoj životinji koja je uistinu prava egipatska sfinga i zaštitna maskota jedne od krio kompanija).

Uglavnom, malo toga novoga saznajemo o stanju na Barrayaru i Milesovoj obitelji – on i Ekaterina sad imaju četvero djece, a djecu su dobili i Gregor i Laisa. Također, na Kibou-dainiju se pojavljuju Mark i Kareen Koudelka koji su još uvijek skupa, iako ni na trenutak nismo ušli u njihove glave i doznali što se s njima događalo sve ove godine. O Milesovom rođaku Ivanu, mom omiljenom sporednom liku svih vremena, nije bilo niti riječi, a tek se na kraju suočavamo sa spomenutim glasinama o Aralovoj smrti. Sve mi je to pokvarilo dojam o knjizi koja se gotovo potpuno svela na Milesov slučaj i koju smo čekali toliko dugo. U svakom slučaju, mislim da zagriženim obožavateljima sage ni ovo neće predstavljati neki problem, pogotovo jer sam poznavajući rad L. M. Bujold gotovo sigurna da slijede nastavci dostojni svoje slave i prethodnika.  

Andrew Davidson: Vodoriga

 Brzo i grubo: međunarodni bestseler s pokojom kontroverzom i nevjerojatnom ljubavnom pričom.

Prošlo su ljeto ljubitelji lake literature vjerojatno upamtili po meko ukoričenim romanima s cijenom od gotovo simboličnih dvadesetak kuna među kojima se moglo birati od ljubića Susan Elizabeth Phillips, povijesnih romana Phillipe Gregory pa do krimića Harlana Cobena, no i činjenici da su romane poput nagrađivane Trinaeste priče napokon mogli kupiti i pročitati za siću. Zahvaljujući izdavačkoj kući Algoritam isto se dogodilo i s Vodorigom koja je u njihovoj nakladi izašla 2008. godine, knjigom koju čitatelji ili obožavaju ili od nje odustanu na početku. Naime, Vodoriga svojom slojevitom pričom i bogatim jezikom simbola iskače od 'lakonotne' ljetne literature, ali se svejedno čita u dahu. Priča započinje teškom prometnom nesrećom u kojoj strada bezimeni glavni lik, mladi i zgodni porno producent ovisan o opijatima i usputnom seksu, no stravične opekline koje je zadobio lišit će ga ljepote, novca, spolnog organa i svake mogućnosti normalnog života. Andrew Davidson, autor, nije se skanjivao od grafičkih opisa ozljeda ni njihovog, po svačijim mjerilima, brutalnog liječenja: debridement, guljenje zaraženog tkiva s kože pacijenta na svaki je način označilo promjene koje će se dogoditi, ali i odbilo pojedine čitatelje. Oni koji su ostali zaintrigirani iskrenim pripovijedanjem glavnog lika punog samoprijezira i cinizma, upoznat će lik Marianne Engel, navodno psihički oboljele kiparice koja tvrdi da ga je voljela i prije sedam stotina godina, u srednjovjekovnoj Njemačkoj, kad je ona bila begina, a on plaćenik.

Ove će se dvije suprotnosti, ljubavi i rata tj. boli, u knjizi ponoviti mnogo puta, češće ruku pod ruku, nego zaista suprotstavljene, a simbol kojim se Davidson koristi u tu svrhu je strijela, Kupidonovo oružje, ali ipak – oružje. Ljubav i patnja tako se neprestanu isprepliću, kao da jedno bez drugoga manje vrijede. Ako zvuči vrlo katolički, to je zato jer Vodoriga uistinu nosi snažan vjerski, odnosno, katolički predznak. Marianne nije samo bivša redovnica, već je i neka vrsta mistika: posjeduje dar mnogojezičnosti, što je očit biblijski motiv i Davidsonova namjera da njene riječi učini univerzalnima. Marianne ima i svoja tri gospodara od kojih je jedan i Heinrich Seuse, njemački religiozni mistik koji je fizički mučio samog sebe maštovitije od bilo kojeg prosječnog flagelanta. Dojam pojačava i Davidsonova verzija pakla koji je zapravo onaj Danteov, gdje svaki grijeh ima odgovarajuću kaznu i gdje su tijelo i duša jednako suprotstavljeni i povezani kao ljubav i patnja.

Ovo Davidsonovo inzistiranje na srednjovjekovnoj teologiji ne može proći nezamijećeno pa Vodoriga, s obzirom na svoju vjersku angažiranost, mjestimično podsjeća na Kolibu Williama P. Younga (Naklada Ljevak), također međunarodni bestseler koji tematizira vjeru nešto općenitije, ali je i pričom i stilski daleko slabije ostvarenje od Vodorige. No, dok se oko Kolibe još uvijek vode mnoge žučne polemike, Vodoriga je svojom pričom o dvoje ponovno ujedinjenih ljubavnika zasjenila sve teološke rasprave, te se može reći da je Davidson vrlo uspješno u prvi plan gurnuo svoje likove. Sve u svemu, golemi uspjeh knjige ne treba začuditi, pogotovo ako znamo da je Davidson proveo sedam godina istraživajući i pišući, što se najbolje vidi kroz Marienneinu priču o životu u srednjem vijeku. Osim autentičnosti, Vodoriga se može pohvaliti i gotovo kultnim ststusom među svojim čitateljima koji priznaju kako je često uzimaju s police i čitaju iznova, najčešće nasumično otvarajući stranice. Zar postoji bolja preporuka od te?

Amanda Quick: Zeleni kristal

Brzo i grubo: još jedan srednjovjekovni ljubić s predvidljivom pričom i kloniranim junacima.

S blurba knjige: ''Kad je zastrašujući vitez po imenu Hugh Nesmiljeni poput oluje nahrupio u Lingwood Manor svi su prestrašeno ustuknuli - osim ledi Alice. Oštra jezika i nepokorna, ljepotica vatrene kose vjerovala je da sir Hugh nije osoba koje se treba bojati, već odgovor na njezine snove. Znala je da je došao po zasljepljujući zeleni kristal, znala je da neće više biti zadovoljan kad sazna da nije više nije kod nje. No Alice je imala prijedlog za mrkog i nepristupačnog viteza: za miraz koji bi nju i njezina brata oslobodio iz šaka njihova strica, njegovim će ratničkim vještinama pridružiti svoje moći detekcije pa će zajedno pronaći njezin dragocjeni kamen.
No dok je Hugh prihvaćao njezine uvjete, dodao je jedan svoj: ledi Alice mora pristati na privremene zaruke - a to će je uskoro odvesti u Hughovu golemu kamenu tvrđavu i u bitku koja bi mogla ugroziti njihove živote... i njihovu jedinu priliku za ljubav...''

Nema puno toga što bi se dalo napisati o ovoj knjizi, a da nešto slično nije napisano u postu o Žudnji. Obje knjige je Leo Commerce objavio prošle godine iako su to zapravo ljubići napisani ranih devedestih, što bi moglo objasniti njihovu nezgrapnost – da ne znam da je Amanda Quick i prije toga pisala sasvim solidne ljubiće. Pretpostavljam da je problem u odabranom razdoblju, a to je taj nesretni srednji vijek. No, i kad stavim na stranu njenu poslovičnu površnost kad je stvaranje povijesno autentičnog backgrounda u pitanju, ostaje mi opet malo toga. Lik sir Hugha je skoro pa navlas isti kao lik sir Garetha, a osim toga Hugh je također nezakoniti sin koji se pošteno namučio da bi se dočepao svog komada zemlje. Lady Alice se razlikuje od lady Clare utoliko što je prilično iritantna i ima vatreno crvenu kosu.

Razumijem da je Amanda Quick željela stvoriti lik neovisne, neustrašive i samosvjesne junakinje, ali je na kraju dobila gnjavatoricu koja u slobodno vrijeme proučava bube i kamenje, a kad nije u svojoj radnoj sobi, onda s prozora šefuje svom mužu kojeg su dotad zvali Nesmiljeni (koliko god to na hrvatskom urnebesno zvučalo). Kako je Nesmiljeni u tjedan dana postao Krotki znaju samo dragi Bog i Amanda Quick, no mene prilično nervira taj izostanak transformacije lika kojem je, eto, bilo dovoljno da mu se žena nekoliko puta suprostavi, pa da se zaljubi u nju i zaboravi sve što je dotad bio. Falilo mi je i humora kojeg uvijek ima u romanima Amande Quick, a naslovnicu koja sugerira nekakav vilenjački fantasy neću ni komentirati. Recimo još samo da sam pročitala polovicu knjige, stala, pročitala tri romana Judith McNaught na engleskom, i onda dovršila ostatak Zelenog kristala. I da, naslov knjige u originalu je Mystique.

Maggie Stiefvater: Drhtaj

Brzo i grubo: tajna je skrivena duboko u šumi... i nije baš nešto.

Za Drhtaj tj. Shiver Maggie Stiefvater sam čula skoro godinu dana prije nego što je knjiga prevedena i objavljena u Hrvatskoj i to preko youtube channela Kaleba Nationa koji je i sam pisac i koji se do svojih fanova probio i dijelom preko svog fan sitea www.twilightguy.com. U osnovi, Kaleb je pisao mini osvrte na svako poglavlje Sumrak sage koje je pročitao što je drugima očito bilo strašno zanimljivo, tako da je i meni pozornost zapela za novu knjigu koju je spomenuo u svom vlogu, a naravno, radilo se o Drhtaju i Kalebovom novom siteu www.shiverguy.com. I nekako, Kaleb je zapeo s čitanjem i osvrtima negdje oko trideset drugog poglavlja – a poglavlja u knjizi ima ukupno šezdeset sedam.

Ja sam se svejedno obeznanila od sreće kad je znanje za studeni 2010. najavilo Drhtaj, očekujući priču otprilike jednako dramatičnu kao onu u Sumraku, no evo i o čemu se tu konkretno radi: Grace Brisbane je tinejdžerica koja živi u Mercy Fallsu (izmišljeni gradić u saveznoj državi Minnesoti blizu granice s Kanadom) s nekonvencionalnim roditeljima koji gotovo nikad nisu u blizini. Mercy Falls ima svu čaroliju malog, hladnog gradića koja je postala skoro pa nužan setting za moderne young adult bajke, iako me ni na jednom mjestu zapravo nije podsjetio na Forks, dok me Gracein odnos s roditeljima itekako podsjetio na odnos Belle Swan s njenom rastresenom majkom i nespretnim ocem. No uglavnom, Grace su kao djevojčicu napali vukovi dok se ljuljala na ljuljačci u svom dvorištu koje graniči sa šumom, te je iz tog događaja izašla zaražena čudnom opsesijom svojim napadačima. Grace je, zapravo, bila u pravu. Vukovi nisi bili tek obične životinje, već ljudi koji su u vučjem obličju provodili zime, dok su se preko ljeta vraćali u svoj ljudski oblik. Jedan od vukova, Sam Roth, je Gracein spasitelj koji se godinama redovito vraćao u njeno dvorište iako ni sam nije znao što ga tamo privlači. No kad čopor ubije Jacka Culpepera, školskog nasilnika i sina lokalnog moćnika, Gracein otac se pridružuje općoj hajci na vukove koja će dovesti ranjenog Sama baš na Gracein prag.

Drhtaj je za razliku od Sumraka pisan iz perspektive i Grace i Sama, što se meni čini poprilično fora potez, no Maggie Stiefvater nažalost nije Stephenie Meyer iako možda nije pošteno uspoređivati svaku žensku young adult spisateljicu s njom, ali usporedba se i sama nameće: radnja se odvija u malom gradiću Bogu iza nogu, roditelji praktički nisu nikakav faktor u životu svoje kćeri, oba glavna junaka imaju žute/jantarne oči, a tu je i sporedni lik prelijepe i bitchy cure s kojom se junakinja ipak sprijateljuje i surađuje (Rosalie Cullen i Isabel Culpeper) itd. Ipak, Drhtaj ima znatno manje fantastičnog, a više ljubavnog i društvenog u svojoj priči, pa tako ni vukovi iz Mercy Fallsa nisu tipični vukodlaci koji mijenjaju oblik po svojoj volji, već tragični i nesređeni likovi s margine društva, nimalo nalik fancy vampirima Stephenie Meyer što nije samo po sebi nikakav nedostatak. Uglavnom, Drhtaj je knjiga kod koje mi se sviđaju najviše takvi detalji, dok generalno govoreći nije pun pogodak jer najavljena šumska tajna definitivno nije bogzna kako spektakularna niti je sama radnja naročito zamršena i napeta. Jedan od tih detalja je i podnaslov svakog poglavlja u kojem stoji samo koliko stupnjeva Celzijusa je vani u tom trenutku, a s obzirom na to da temperatura uvjetuje vučji preobražaj, to mi se učinilo dosta efektno, a jednostavno. Takva je i naslovnica, zbog čega mi je drago što je znanje preuzelo američki original radije nego kemijanje s fotkama ili nekim drugim opcijama.

Amanda Quick: Žudnja

 Brzo i grubo: ljubavni roman koji se događa u srednjem vijeku ima određeni stupanj (prpošne) zabave i poneku (faktografsku) glupost.

Amanda Quick, za sve koji ne znaju, je jedan od pseudnonima spisateljice Jayne Ann Krentz ( pisala je i probila se pod djevojačkim imenom Jayne Castle) koji koristi kad piše povijesne ljubavne romane, najčešće smještene u Englesku početkom 19. stoljeća, u period koji Britanci nazivaju Regency era, jer je upravo tada britanskim kraljevstvom vladao princ regent George IV. u ime svog psihički oboljelog oca Georga III. - no neki od njenih romana se događaju i u srednjem vijeku kao što je slučaj i s Žudnjom (Desire, objavljen 1993. u Americi, a kod nas 2010.). Kako autorica kaže, radnja se odvija u vrijeme Križarskih ratova, ne precizirajući doduše kojeg (ratovi su se razvukli kroz nekih dvjestotinjak godina) i poglavito na malom otoku imena Desire čija mlada gospodarica lady Clare proizvodi parfeme i sapune od otočkog bilja i cvijeća. Skoro sve napisano u prošloj rečenici je zapravo izvor stvari koje su klimave u knjizi. Nekako se čini da Amandi Quick bolje leži pisanje o 19. stoljeću i engleskom društvu koje je bilo puno pravila i ograničenja (a time i prilika za zanimljiv zaplet), nego srednji vijek s kojim je slabije upoznata, a koji je u principu jednako obećavajući, ako čak ne i više, za dramatičnu ljubavnu priču između plemkinje i viteza, sir Garetha, koji se rodio kao kopile njenog feudalnog gospodara.

Ta neodređenost u opisima zdanja, odjeće i uopće perioda u kojem se roman odvija je nešto što nije toliko krucijalno za samu radnju koliko je gubitak na uvjerljivosti i atmosferi, a i na kraju, stječe se dojam da je Quick prije pisanja romana pogledala nekoliko filmova o srednjem vijeku i odlučila da je to njezina sljedeća tema. S obzirom da je pisala o parfemima i kojekakvim pomadama koje je mućkala lady Clare, omaknulo joj se i spominjanje vanilije koju je u Europu donio Hernan Cortes tek u 16. stoljeću.

Da se sve ne bi svelo na traženje dlake u jajetu, moram reći da je Žudnja imala nekoliko veselih scena koje su me nasmijale (cijela situacija s bočicama pileće krvi koje su uvalili Clare na dan vjenčanja) i po kojima ću, osim nevjerojatnog prisustva vanilije u Engleskoj negdje u 12. stoljeću i pretjerano sladunjavog imena otoka, upamtiti Žudnju. Sve ostalo je gotovo identično kao i u njenim drugim romanima, pogotovo glavna junakinja koja je ušla neudana u dvadesete i koja, iako nije spektakularno lijepa, ima izrazito jaku volju i pamet. Njena se jaka volja najčešće pretvori u iritantnu naviku da izvodi gluposti na svoju ruku, što je očito potrebno u zapletima Amande Quick, jer kako bi se drukčije glavni junak iskupio za vlastite greške, ako njegova dama ne bi bila u nevolji?