Brzo i grubo: (sve)američki
triler o ucjeni, bijegu, striptizetama i bivšem zatvoreniku koji pokušava naći
svoje mjesto pod suncem.
Volim Harlana Cobena. Moje je srce osvojio
trilerom/krimićem Nikome ni riječi kojeg je još davno izdao Algoritam u svojoj NajBiblioteci.
Koliko se sjećam, taj sam njegov krimić pročitala u jednom danu i u jednom
dahu. Istinabog, brzo sam pročitala i Nevine, ali manje iz razloga što je
Coben napisao još jedan page turner,
a više iz razloga što se njegov tekst čita brzo poput stripa. Ovoga put Coben
za svoga glavnog junaka odabire Matta
Huntera, bivšeg zatvorenika koji je gulio kaznu za ubojstvo. Ubojstvo je
dakako bilo nesretan slučaj, ali ni pet godina u strogom zatvoru ne može
promijeniti činjenicu da Matt na svojoj duši nosi život Stephena McGratha. Ne može promijeniti ni činjenicu da zatvor
mijenja ljude i da kad jednom uđeš u sustav, više nikada nećeš izaći isti.
Pomalo depresivno, zar ne? Ali još uvijek realno. U svakom slučaju, Matt je kao
u suštini pristojan dečko sredio svoj život i oženio se lijepom Oliviom s kojom sada čeka dijete. No
stvari se zakotrljaju u čudnom smjeru kada s njenog mobitela primi
inkriminirajuće fotografije i video na kojem je s drugim muškarcem. U isto
vrijeme, u obližnjem samostanu je ubijena časna sestra Mary Rose koja, nimalo uobičajeno, ima silikonske umetke u grudima.
Svi putovi vode u Las Vegas, a Matt
i Olivia će se uskoro naći u bijegu pred lokalnom policijom i dvojicom opakih
FBI agenata.
Čitala sam osvrte
na amazonu i primijetila kako se većina čitatelja žali na mnoštvo likova u ovom
romanu. I zaista, osim Matta i Olivije u knjizi se pojavljuje jednako važan lik
istražiteljice Loren Muse, te
pregršt sporednih likova što iz detektivskog što iz kriminalnog miljea. No
istinu govoreći ja nisam imala ni najmanje problema s tim. Priča se prati
prilično lako, likovi također i na kraju sve lijepo sjedne na svoje mjesto.
Drugi je par rukava što je Coben na nekoliko mjesta priču ostavio dosta tankom
odnosno neuvjerljivom. Pošto je valjda jedan od najvećih čitateljskih grijeha
ikad spojlati krimić, mogu samo reći da je Olivijina životna priča jedna od tih
neuvjerljivih stvari. Zapravo, kada se cijela priča rasplete, na kraju dobijete
s jedne strane neuvjerljive i prilično traljave motive, a s druge relativno sretan
kraj koji ima onaj 'sapunica trenutak' i cijelu stvar učini za stupanj gorom.
Ipak, ne bih rekla da je roman Nevini loš krimić – možda prije ne
tako dobar kao Nikome ni riječi ili primjerice jedan od Nesbovih romana koji se prema Nevinima doima kao hard core mrak&težina. I naravno, tu
je Cobenov stil: jednostavan, brz i pametan, zbog kojeg ga i vrijedi čitati i
onda kada sama priča i nije baš nešto.