srijeda, 29. veljače 2012.

Harlan Coben: Nevini



Brzo i grubo: (sve)američki triler o ucjeni, bijegu, striptizetama i bivšem zatvoreniku koji pokušava naći svoje mjesto pod suncem.

Volim Harlana Cobena. Moje je srce osvojio trilerom/krimićem Nikome ni riječi kojeg je još davno izdao Algoritam u svojoj NajBiblioteci. Koliko se sjećam, taj sam njegov krimić pročitala u jednom danu i u jednom dahu. Istinabog, brzo sam pročitala i Nevine, ali manje iz razloga što je Coben napisao još jedan page turner, a više iz razloga što se njegov tekst čita brzo poput stripa. Ovoga put Coben za svoga glavnog junaka odabire Matta Huntera, bivšeg zatvorenika koji je gulio kaznu za ubojstvo. Ubojstvo je dakako bilo nesretan slučaj, ali ni pet godina u strogom zatvoru ne može promijeniti činjenicu da Matt na svojoj duši nosi život Stephena McGratha. Ne može promijeniti ni činjenicu da zatvor mijenja ljude i da kad jednom uđeš u sustav, više nikada nećeš izaći isti. Pomalo depresivno, zar ne? Ali još uvijek realno. U svakom slučaju, Matt je kao u suštini pristojan dečko sredio svoj život i oženio se lijepom Oliviom s kojom sada čeka dijete. No stvari se zakotrljaju u čudnom smjeru kada s njenog mobitela primi inkriminirajuće fotografije i video na kojem je s drugim muškarcem. U isto vrijeme, u obližnjem samostanu je ubijena časna sestra Mary Rose koja, nimalo uobičajeno, ima silikonske umetke u grudima. Svi putovi vode u Las Vegas, a Matt i Olivia će se uskoro naći u bijegu pred lokalnom policijom i dvojicom opakih FBI agenata.

Čitala sam osvrte na amazonu i primijetila kako se većina čitatelja žali na mnoštvo likova u ovom romanu. I zaista, osim Matta i Olivije u knjizi se pojavljuje jednako važan lik istražiteljice Loren Muse, te pregršt sporednih likova što iz detektivskog što iz kriminalnog miljea. No istinu govoreći ja nisam imala ni najmanje problema s tim. Priča se prati prilično lako, likovi također i na kraju sve lijepo sjedne na svoje mjesto. Drugi je par rukava što je Coben na nekoliko mjesta priču ostavio dosta tankom odnosno neuvjerljivom. Pošto je valjda jedan od najvećih čitateljskih grijeha ikad spojlati krimić, mogu samo reći da je Olivijina životna priča jedna od tih neuvjerljivih stvari. Zapravo, kada se cijela priča rasplete, na kraju dobijete s jedne strane neuvjerljive i prilično traljave motive, a s druge relativno sretan kraj koji ima onaj 'sapunica trenutak' i cijelu stvar učini za stupanj gorom. Ipak, ne bih rekla da je roman Nevini loš krimić – možda prije ne tako dobar kao Nikome ni riječi ili primjerice jedan od Nesbovih romana koji se prema Nevinima doima kao hard core mrak&težina. I naravno, tu je Cobenov stil: jednostavan, brz i pametan, zbog kojeg ga i vrijedi čitati i onda kada sama priča i nije baš nešto. 


srijeda, 22. veljače 2012.

Bratstvo crnog bodeža: Kraljica tame



Brzo i grubo: brz i zabavan kraj prve ljubavne priče Bratstva i najavljene nove zavrzlame.

Iako još uvijek nemam pojma zašto su izdavači serijala Bratstvo crnog bodeža odlučili prepoloviti prvi roman Dark lover, u jedno sam sigurna: potez je potpuno besmislen. I ne samo da nema smisla završiti 'knjigu' u sred tijeka radnje, već je postignuti efekt prilikom čitanja (i čekanja) dva nastavka prilično loš. Dark lover je definitivno trebao ostati jedna knjiga, jer se samo tako može zaista dobiti dojam o romanu kao cjelini. U svakom slučaju, Kraljica tame broji samo 226 stranica i pročitala sam je u roku od tri sata. Vjerojatno dosad i znate da J. R. Ward piše hard boiled stilom i da tekst naprosto ide kao lud. Bez puno opisa i puno filozofije, ali s izvjesnom dozom ciničnog humora, Dark lover je čista, površna zabava. Ako volite takve romane, obožavat će te Bratstvo crnog bodeža. Osobno nemam ništa protiv takvog pisanja, dapače, ali preferiram kad se neke stvari ipak odrade i opišu kako treba. Također nisam baš ni ljubitelj ove vrste erotične romanse koju je jedna forumašica opisala kao... pa, izrazito karnalnu i plitku. I istina, u onim trenucima kad su Beth i Wrath – na čije ime nikako da se naviknem – razgovarali i uopće uspostavljali nekakav odnos koji nije podrazumijevao horizontalni položaj, bili su mi užasno patetični i neuvjerljivi. Kod Wratha se uglavnom izmjenjuju negativne i valjda mužjačke emocije poput bijesa, ljutnje, osvetničkog žara i sve su uvijek dovedene do ekstrema makar se radilo o reakciji na obično, dobronamjerno podbadanje nekog od njegove braće. Ako ste ikada mislili da Edward Cullen nije dobro društvo za curu, Wrathu bi vjerojatno preporučili uzimanje konjskih sedativa prije nego li uopće napusti svoju sobu. 

S druge strane njegova Beth se kao ženski lik nije istakla nikakvom posebnom osobinom, ali također nije bila ni iritantna. No nije sve tako crno kad jednom naučite ne obazirati se previše na atomsku romansu vampirskog kralja (da, to je Wrath). Tu je naime zgodan raspetljanac oko sudbine simpatičnog policajca Butcha, o kletvama koje su bačene na Rhagea i Vishousa doznajemo nešto više,  a osobito mi je zanimljiv dio koji se tiče Zsadista i njegovog brata blizanca. Zapravo, da mogu, odmah bi čitala knjigu posvećenu Zsadistu i tome se najviše radujem u dolazećim nastavcima. No, sljedeća knjiga koja izlazi van se tiče Rhagea, prezgodnog člana bratstva koji zbog svoje filmske ljepote nosi nadimak Hollywood i na kojeg je Čuvardjeva bacila gadnu kletvu. Na kraju Kraljice tame je umetnuto i prvo poglavlje Zvijeri u njemu i sudeći po njemu, čeka nas nešto zanimljivije od priče u Dark loveru. Ja se tome bar nadam.
Za zaključak mogu samo još jednom dodati da je Kraljica tame popravila dojam Noćnog lova i iako nisam baš egzaltirana serijalom, J. R. Ward ipak uspijeva i privući i zadržati čitateljevu pažnju.


srijeda, 15. veljače 2012.

Zoran Krušvar: Kamov se vraća kući


Brzo i grubo: jedna priča na nekoliko načina ili kako u SF-u funkcionira bosanski lonac.

Nadam se da vas nisam pretjerano zbunila svojim uvodom koji mora biti kratak i sladak, jer ću ionako rastumačiti o čemu se ovdje zapravo radi. Kamov se vraća kući je jedan od onih romana u kojima sami birate tijek priče. Možda je netko od vas već čitao slične romane kao dijete (ili odrasla osoba, zašto ne?). Ja osobno jesam a radili su se o putovanju u prošlost tj. konkretno u prapovijest. Sjećam se da su u knjizi važnu ulogu igrali dinosauri, no ne i više od toga jer bih redovito zalutala u priči ili se našla u 'čitateljskoj petlji' iz koje nikako nisam mogla izaći van. Doduše, tada sam bila klinka, ali ista mi se stvar dogodila i sa Kamovom što više govori o meni, nego o autoru teksta, ali dobro sad... Uglavnom, Zoran Krušvar je iskoristio sličnu ideju za svoj roman koji je teško prepričati, osim njegova uvoda koji glasi ovako: Anđelko je tinejdžer i siroče koji živi u Rijeci sa svojom bakom Isabellom i morskim galebom Perom koji nestaje bez traga jednog jutra. Hrabro se odlučuje na potragu koja će na njegov put dovesti brojne sumnjive i bizarne likove, kao i odvesti ga u mnoge pogibeljne situacije. Preko straže na riječkom groblju, do probijanja kroz kanalizacijski odvod, susreta s morskim čudovištima i istinom o tvornici Torpedo, te tako dalje i tako bliže. Kao da se recimo Kušanov Koko preseli u Rijeku, uđe u pubertet i odjednom ga napadnu duhovi, vanzemaljci, sotonisti, svećenici, knjižničarke, pijani ribari, zombificirano jato riba... shvatili ste, zar ne?

Kamov se vraća kući je ponajprije zabavno i veoma urbano štivo. Žanrovski je veoma šaroliko, ali ta je šarolikost u službi humora, a ne nekavog probijanja žanrovskih granica ili stvaranja novoga žanra. I to je možda problem za prosječnog čitatelja SF&fantasya koji očekuje ozbiljnu, dubokoumnu i do kosti fantastičnu priču od domaćih pisaca. Zapravo, i sama sam donekle imala takva očekivanja jer kad čitam fantastiku najviše volim konkretnost (takozvano 'meso') i začudnost o kojoj bi kontemplirala danima. No s fantastikom i SF-om je moguće sve, tako da možete i proći s romanom u kojem se valjaju dobre fore i nabacuju i izvrću razni klišeji. Zoran Krušvar to radi jako dobro i njegov je roman, ako mu tako pristupite, vrckast i dosjetljiv, no teško da će ući u nekakvih top deset domaćih romana rečenog žanra. S druge strane, ako volite taj tip fantastike i SF-a, kao što je recimo Robert Asprin i Terry Pratchet, ili bolje rečeno važno vam je da vas se uz hrpu nevjerojatnih stvari još oraspoloži i nasmije, ovo bi vrlo lako mogla biti prava knjiga za vas. Također, ako niste poznavatelj lika i djela Janka Polića Kamova, možda se zainteresirate ovim putem. Bit ćete iznenađeni otkrivenim.

ponedjeljak, 13. veljače 2012.

Jennifer Crusie: Iskušenje



Brzo i grubo: još jedan od onih ljubića koji se događaju u malenom gradiću, no s prilično glupom glavnom junakinjom i bezbojnim junakom.

Sjećate se spomenutih osrednjih ljubavnih romana u zadnjem postu? E pa to je između ostalog i Iskušenje Jennifer Crusie. Cure na forumu.hr su inače dosta nahvalile ovaj njen roman, ali meni je bio jednako bezvezan kao i Lažnjak. Možda je stvar u tome što nakon Gospodara grijeha nijedan ljubić ne može biti baš tako zanimljiv, a možda i u chick-litastom pisanju Jennifer Crusie. No krenimo redom. Ako ste čitali Lažnjak iste autorice onda se sjećate i glavnog junaka Davya Dempseya koji u jednom trenutku odlazi u posjet svojoj sestri Sophie. E pa ta je Sophie sada naša glavna junakinja. Možda nije zgorega ni napomenuti da se Iskušenje zapravo kronološki događa prije Lažnjaka i da se u njemu pojavljuje i Amy, treća članica prevarantske obitelji Dempsey. No krenimo redom: Sophie i Amy stižu u maleni, konzervativni gradić znakovitog imena Temptation kao snimateljice dokumentarca o povratku njegove razmetne kćeri Clee Whipple. Film dakako ima svoj scenarij koji je zamišljen kao romantična i erotična priča za žene, no stjecajem okolnosti postaje ni manje ni više nego pornić. Upravo u to vrijeme gradsko vijeće izglasava ćudoredan i možda malkice neustavan zakon o zabrani snimanja 'filmova za odrasle' u Temptationu što njihova gradonačelnika, Phineasa Tuckera, dovodi u nezgodan položaj. Jer mu se, naime, na prvi pogled i do ludila svidi baš Sophie Dempsey, posljednja žena s kojim bi jedan političar trebao imati posla. Osim toga, tu je i Phinova majka Liz: hladna i pragmatična žena kojoj je obiteljsko tradicionalno gradonačelnikovanje Tempatationom najvažnija stvar na svijetu. Tu je i njegova kćer Dillie koja želi novu majku za sebe. A tu je i činjenica da Phin zapravo mrzi svoj posao, kao i slučaj ubojstva koji će protresti gradsku kolotečinu. 

Sve u svemu, puno potencijala za dramu i sukobe, a na kraju i nažalost dobijete  predvidljiv i iritantan roman. Sophie i njena obitelj, kao početna točka svega, su jednostavno glupi. Ili su ipak loši prevaranti s obzirom da u cijelom romanu nisu prevarili ama baš nikoga. Nikada. Što je zbilja otužno ako uzmete u obzir da nisu mogli uvjerljivo slagati ni stanovnike provincije u državi Ohio. Sama Sophie je jedna od onih patetičnih junakinja koja je u dugoj i nezadovoljavajućoj vezi i što je neobično za Crusie, nije baš od britkog jezika ni velike pameti. Zapravo, ako ste se pitali što je u glavi onim likovima u horor filmovima koji odlaze sami u potpuni mrak da provjere skriva li se tamo serijski ubojica sa satarom, onda bi vrlo lako mogli pronaći odgovor čitajući o Sophienom životu. S druge strane, bilo je još gore čitati o Phinu, odraslom muškarcu i gradonačelniku grada koji traži načina kako da se suprostavi svojoj mami. Cherry on the top je razrješenje pokušaja ubojstva jadne Sophie kojeg neću spoilati, ali koji je jedna od naj WTF stvari koje sam pročitala u svom životu. U svakom slučaju, ako znate da je netko ubojica ili se barem probao okušati u tom zanatu, samo mu priprijetite širenjem tračeva preko telefona i dotična će vas osoba ostaviti na miru. To što vi u isto vrijeme znate da po vašem gradu hoda psihopat koji vas je htio ubiti – hej, pa koga zapravo briga. Ako vas na kraju stvarno i ubije, drugi će uvijek moći naknadno tračati ubojicu, a možda čak i završi u zatvoru.
Iskreno ne znam koji je vrag bio Jennifer Crusie dok je pisala ovaj roman, ali Iskušenje je po mom mišljenju lošije od onih nabrzinu napisanih romana Jayne Krentz. Kod Jayne još nikad nisam naišla na toliko neuvjerljivih stvari na jednom mjestu s tim da je i ljubavna priča Jennifer Crusie u ovom slučaju jedna od slabijih karika romana. Naime, Sophie i Phineas gotovo odmah padnu jedno drugome u zagrljaj i do kraja romana uglavnom pratimo njihove čarke koje se vrte oko notornih gluposti i predrasuda u koje ni jedno od njih dvoje zapravo ne vjeruje. Jedina stvar koja mi se sviđa vezano za ovu knjigu je naslovnica. No nažalost, nesmotreno sam ostavila knjigu neko vrijeme na radijatoru pa joj se od topline počeo odvajati onaj gornji zaštitni celofan tako da smo na primjeru Iskušenja naučili još jednu korisnu stvar: ne odlažite knjige na izvore topline. Osim ako niste nacist i volite ih bacati na lomaču. S druge strane, možda je to znak 'odozgo' da prestanem kupovati knjige Jennifer Crusie? Tko bi ga znao... 


četvrtak, 9. veljače 2012.

Robert A. Heinlein: Dvostruka zvijezda



Brzo i grubo: dobri, stari, klasični SF.

Odličan za liječenje osrednjeg chick-lita i ljubavnih romana u kojima sam, izgleda, zapela u zadnje vrijeme. A priča je dosta jednostavna: glumac Lorenzo Smythe (ovo je samo fancy verzija njegovog pravog imena, Lawrence Smith) gubi dane i noći u potrazi za kakvim poslom i viseći po bircevima. Tada upoznaje svemirskog pilota koji mu daje ponudu koja se ne može odbiti: za pristojnu sumu novaca na par će dana odglumiti jednog od ključnih političara Ekspanzionističke stranke koji je otet na Marsu. Političar je voljeni John Joseph Bonforte i u tome je i problem: Lorenzo baš i ne simpatizira Bonfortea ni njegovu stranku, a ono što stvarno mrzi do  kraja su Marsovci i planet Mars. No uz pomoć Bonforteovog teama pokušat će se pripremiti za ključnu ceremoniju koja bi trebala približiti Marsovce velikom Carstvu kojem pripadaju naši protagonisti. Oči milijardi su uperene u njega, a kako kaže blurb na knjizi: njegova loša gluma bi mogla rezultirati međuplanetarnim sukobom. Štoviše, zbog brojnih pokušanih atentata na Bonfortea, ugrožen je i sam Lorenzov život.

Dvostruka zvijezda je jednostavan roman na kakve sam navikla od Heinleina i koji su u isto vrijeme redovito zabavni i pametni. Koji god svijet ili sustav da stvara Heinlein voli ubaciti i nešto filozofije (najčešće se radi o promišljanju društvenog poretka, uglavnom obojeno pro-militarističkim stavom koji danas baš i nije popularan u književnosti, zapravo, baš suprotno), nešto mačizma i podosta topline koja dođe kao rezultat rasta glavnih likova. Što se tiče samih znanstvenih elemenata rekla bih da su u ovom slučaju u drugom planu. Zapravo, na par mjesta je tako očito da Heinleinu fale brojni elementi u romanu poput interneta za što ga se i ne može kriviti, jer je čovjek bio pisac, a ne prorok. K tome, tu je i činjenica da na Marsu nema inteligentnog autohtonog života, no to ćemo zaboraviti u svrhe umjetničke slobode. Mnogo je važnija sama činjenica da postoji veliko, svemirsko Carstvo u kojem ljudi imaju ključnu ulogu kao i njihov odnos prema drugim rasama. Otprilike nešto što smo zapravo u SF-u već prožvakali stotine puta, ali je uvijek jednako zanimljivo. Naravno, Heinlein je u svemu tome beskrajno šarmantan i ja sam definitivno obožavatelj njegova pisanja i smisla za humor. Naposljetku, radi se o čovjeku koji je napisao Zvjezdane jurišnike, kako ga ne voljeti nakon toga?

ponedjeljak, 6. veljače 2012.

Rođendanski giveaway na blogu: Crvena azaleja


Veljača je i svi znamo što to znači. Vrijeme je neurotično, mačke su u potrazi za malo ljubavi, a prve visibabe već polako venu. A na Knjigama i limunadi slavimo prvi rođendan. I šta reći? Koju posluku porati?
Books are dangeorus, play more video games. Hmm, da. Ne baš. Mada ni igrice nisu tako loše kako se priča. No knjige su ipak par kopalja iznad i zato ovaj mjesec Koa i ja darujemo knjigu koja zapravo već jako dugo čeka na ovaj prvi giveaway. Neki značajan broj ljudi koji prate blog nikako da se skupi, pa smo radije čekale na datumsku prigodu i tako dočekale veljaču. Uglavnom, da skratim priču, darujemo knjigu Crvena azaleja Anchee Min koju možda prepoznajete kao autoricu Posljednje carice i Carice Orhideje. Knjiga je nova i još uvijek zapakirana u svoj originalni celofan, te je tvrdo ukoričena. Da saznate više o sadržaju knjige kliknite ovdje.
Svi čitatelji bloga mogu sudjelovati u giveawayu, pratili ga preko GFC-a ili ne. Sve što trebate uraditi je komentirati ovaj post tj. u komentaru ostaviti svoj e-mail da vas mogu kontaktirati u slučaju da osvojite knjigu. Giveaway nije ograničen na Hrvatsku, tako da su sudionici iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Slovenije također dobrodošli. Naravno, knjiga je na hrvatskom jeziku, tako da i to uzmete u obzir prije no što odlučite udomiti Anchee Min. Pobjednik će se izabrati nasumično.
Sretno! 




&