Andrew Davidson: Vodoriga

 Brzo i grubo: međunarodni bestseler s pokojom kontroverzom i nevjerojatnom ljubavnom pričom.

Prošlo su ljeto ljubitelji lake literature vjerojatno upamtili po meko ukoričenim romanima s cijenom od gotovo simboličnih dvadesetak kuna među kojima se moglo birati od ljubića Susan Elizabeth Phillips, povijesnih romana Phillipe Gregory pa do krimića Harlana Cobena, no i činjenici da su romane poput nagrađivane Trinaeste priče napokon mogli kupiti i pročitati za siću. Zahvaljujući izdavačkoj kući Algoritam isto se dogodilo i s Vodorigom koja je u njihovoj nakladi izašla 2008. godine, knjigom koju čitatelji ili obožavaju ili od nje odustanu na početku. Naime, Vodoriga svojom slojevitom pričom i bogatim jezikom simbola iskače od 'lakonotne' ljetne literature, ali se svejedno čita u dahu. Priča započinje teškom prometnom nesrećom u kojoj strada bezimeni glavni lik, mladi i zgodni porno producent ovisan o opijatima i usputnom seksu, no stravične opekline koje je zadobio lišit će ga ljepote, novca, spolnog organa i svake mogućnosti normalnog života. Andrew Davidson, autor, nije se skanjivao od grafičkih opisa ozljeda ni njihovog, po svačijim mjerilima, brutalnog liječenja: debridement, guljenje zaraženog tkiva s kože pacijenta na svaki je način označilo promjene koje će se dogoditi, ali i odbilo pojedine čitatelje. Oni koji su ostali zaintrigirani iskrenim pripovijedanjem glavnog lika punog samoprijezira i cinizma, upoznat će lik Marianne Engel, navodno psihički oboljele kiparice koja tvrdi da ga je voljela i prije sedam stotina godina, u srednjovjekovnoj Njemačkoj, kad je ona bila begina, a on plaćenik.

Ove će se dvije suprotnosti, ljubavi i rata tj. boli, u knjizi ponoviti mnogo puta, češće ruku pod ruku, nego zaista suprotstavljene, a simbol kojim se Davidson koristi u tu svrhu je strijela, Kupidonovo oružje, ali ipak – oružje. Ljubav i patnja tako se neprestanu isprepliću, kao da jedno bez drugoga manje vrijede. Ako zvuči vrlo katolički, to je zato jer Vodoriga uistinu nosi snažan vjerski, odnosno, katolički predznak. Marianne nije samo bivša redovnica, već je i neka vrsta mistika: posjeduje dar mnogojezičnosti, što je očit biblijski motiv i Davidsonova namjera da njene riječi učini univerzalnima. Marianne ima i svoja tri gospodara od kojih je jedan i Heinrich Seuse, njemački religiozni mistik koji je fizički mučio samog sebe maštovitije od bilo kojeg prosječnog flagelanta. Dojam pojačava i Davidsonova verzija pakla koji je zapravo onaj Danteov, gdje svaki grijeh ima odgovarajuću kaznu i gdje su tijelo i duša jednako suprotstavljeni i povezani kao ljubav i patnja.

Ovo Davidsonovo inzistiranje na srednjovjekovnoj teologiji ne može proći nezamijećeno pa Vodoriga, s obzirom na svoju vjersku angažiranost, mjestimično podsjeća na Kolibu Williama P. Younga (Naklada Ljevak), također međunarodni bestseler koji tematizira vjeru nešto općenitije, ali je i pričom i stilski daleko slabije ostvarenje od Vodorige. No, dok se oko Kolibe još uvijek vode mnoge žučne polemike, Vodoriga je svojom pričom o dvoje ponovno ujedinjenih ljubavnika zasjenila sve teološke rasprave, te se može reći da je Davidson vrlo uspješno u prvi plan gurnuo svoje likove. Sve u svemu, golemi uspjeh knjige ne treba začuditi, pogotovo ako znamo da je Davidson proveo sedam godina istraživajući i pišući, što se najbolje vidi kroz Marienneinu priču o životu u srednjem vijeku. Osim autentičnosti, Vodoriga se može pohvaliti i gotovo kultnim ststusom među svojim čitateljima koji priznaju kako je često uzimaju s police i čitaju iznova, najčešće nasumično otvarajući stranice. Zar postoji bolja preporuka od te?