Brzo i grubo: ljubavni roman koji se događa u srednjem vijeku ima određeni stupanj (prpošne) zabave i poneku (faktografsku) glupost.
Amanda Quick, za sve koji ne znaju, je jedan od pseudnonima spisateljice Jayne Ann Krentz ( pisala je i probila se pod djevojačkim imenom Jayne Castle) koji koristi kad piše povijesne ljubavne romane, najčešće smještene u Englesku početkom 19. stoljeća, u period koji Britanci nazivaju Regency era, jer je upravo tada britanskim kraljevstvom vladao princ regent George IV. u ime svog psihički oboljelog oca Georga III. - no neki od njenih romana se događaju i u srednjem vijeku kao što je slučaj i s Žudnjom (Desire, objavljen 1993. u Americi, a kod nas 2010.). Kako autorica kaže, radnja se odvija u vrijeme Križarskih ratova, ne precizirajući doduše kojeg (ratovi su se razvukli kroz nekih dvjestotinjak godina) i poglavito na malom otoku imena Desire čija mlada gospodarica lady Clare proizvodi parfeme i sapune od otočkog bilja i cvijeća. Skoro sve napisano u prošloj rečenici je zapravo izvor stvari koje su klimave u knjizi. Nekako se čini da Amandi Quick bolje leži pisanje o 19. stoljeću i engleskom društvu koje je bilo puno pravila i ograničenja (a time i prilika za zanimljiv zaplet), nego srednji vijek s kojim je slabije upoznata, a koji je u principu jednako obećavajući, ako čak ne i više, za dramatičnu ljubavnu priču između plemkinje i viteza, sir Garetha, koji se rodio kao kopile njenog feudalnog gospodara.
Ta neodređenost u opisima zdanja, odjeće i uopće perioda u kojem se roman odvija je nešto što nije toliko krucijalno za samu radnju koliko je gubitak na uvjerljivosti i atmosferi, a i na kraju, stječe se dojam da je Quick prije pisanja romana pogledala nekoliko filmova o srednjem vijeku i odlučila da je to njezina sljedeća tema. S obzirom da je pisala o parfemima i kojekakvim pomadama koje je mućkala lady Clare, omaknulo joj se i spominjanje vanilije koju je u Europu donio Hernan Cortes tek u 16. stoljeću.
Da se sve ne bi svelo na traženje dlake u jajetu, moram reći da je Žudnja imala nekoliko veselih scena koje su me nasmijale (cijela situacija s bočicama pileće krvi koje su uvalili Clare na dan vjenčanja) i po kojima ću, osim nevjerojatnog prisustva vanilije u Engleskoj negdje u 12. stoljeću i pretjerano sladunjavog imena otoka, upamtiti Žudnju. Sve ostalo je gotovo identično kao i u njenim drugim romanima, pogotovo glavna junakinja koja je ušla neudana u dvadesete i koja, iako nije spektakularno lijepa, ima izrazito jaku volju i pamet. Njena se jaka volja najčešće pretvori u iritantnu naviku da izvodi gluposti na svoju ruku, što je očito potrebno u zapletima Amande Quick, jer kako bi se drukčije glavni junak iskupio za vlastite greške, ako njegova dama ne bi bila u nevolji?
Nema komentara:
Objavi komentar