petak, 28. listopada 2011.

Ivo Brešan: Astaroth


Brzo i grubo: nešto uoči Noći vještica predstavljamo vam roman o Sotoni i to Sotoni na hrvatski način. Are you scared yet?

Ovo će vjerojatno biti posljednji recenzirani roman u listopadu i kao takav doživjet će Noć vještica ponosno se šepureći na čelu svih ostalih postova. Radi se o romanu Astaroth kojim autor Ivo Brešan koketira s žanrom natprirodnoga i koji se u suštini bavi doživljajem svijeta i povijesti kroz borbu dobra i zla. Naš anti-junak se zove Martin Boras i jednog dana u vlaku za Zagreb prodaju dušu čudnom gospodinu iz svog kupea. Od tog trenutka pa nadalje Martinu zaista sve ide kao podmazano u životu, no kad dođe njegovo vrijeme da umre Astaroth tj. vrag dolazi po svoje. Sad je red na Martinu da do vječnosti služi Astarothu, a prvo tijelo koje dobiva na upotrebu je ono Antuna Maglice, ustaškog simpatizera, ali vrlo vjerojatno i dvostrukog režimskog špijuna oženjenog lijepom Židovkom Rebekom. Martin smjesta otkriva i da Astaroth upravlja nekim njegovim postupcima te mu je svrha pokretati konstantno trvenje među ljudima. Kad padne NDH i Martin mijenja tijelo; ovoga puta je mladi komunist iz Šibenika koji ima osuditi vlastitu obitelj zbog kolaboracionizma s Talijanima. Ipak, nešto se novo događa: upoznaje Luciju i prvi put, zbog akta nesebične ljubavi, Astarothovi okovi na trenutak padaju s njega. Je li Martin iz toga nešto naučio ili će ga ipak nadjačati Sotona i njegove sluge koje imaju svoje prste u svakoj ideologiji i instituciji, što se odnosi čak i na samu crkvu, ostaje na vama za pročitati.

Iskreno, ovaj me roman razočarao iz dva razloga: previše je suhoparan da bi bio žanrovski dobar, a previše površan da bi spadao u neku visoku književnost. Iako ga je napisao Ivo Brešan nekog naročitog humora u njemu nema, što je velika šteta jer se meni cijela Borasova sitacija čini idealnom za začiniti cinizmom ili barem malo više ironije koja je u ovom slučaju bila samo dijelom poučnosti na koju se Brešan svjesno ili nesvjesno koncentrirao. Drugi je razlog upravo ta poučnost koja se non stop ponavlja kroz roman: vrag iskorištava ljude koji se zapravo mogu osloboditi samo prihvaćanjem istinskih vrijednosti koje je propovijedao Isus Krist. Borasovih života i iskustava po razno raznim ratištima i stratištima koja uključuju i Vukovar i Srebrenicu i Ahmiće je jednostavno bilo previše i roman je komotno mogao i trebao biti barem sto stranica kraći. Što se tiče samog čitanja, ono teče prilično glatko jer Brešan ima dosta čitljiv i jednostavan stil, ali gore spomenuto ponavljanje nakon nekog vremena otupi čitatelja i ja sam jedva čekala da se dokopam kraja. Sam kraj mi se svidio i ostavio je naposlijetku dobar dojam na mene. A što se tiče same političnosti romana (ustaše, KPJ, Udba, HVO...) mislim da se u svakom slučaju ne radi o ničemu kontroverznom niti ičemu što se ne bi uklopilo u roman koji ide u tom pravcu da okrzne sve i svakoga jer on zaista pronalazi Sotonino djelo u svakom sukobu, svakom ratu, otimačani, prijevari i mržnji ma koliko ona sitna ili velika bila. Ipak imam dojam da bi mi se priča nešto više svidjela da se koncentrirala na kraće povijesno razdoblje i da je ono bilo obrađeno zaista detaljno i atmosferično, a cijeli roman nešto kraći.   


srijeda, 26. listopada 2011.

Susan Elizabeth Phillips: Ili ti ili nitko


Brzo i grubo: prva knjiga iz Chicago Stars serijala daje zanimljiv početni materijal, a onda kreće predvidljivim tokom.

No ako ste ljubitelj S. E. Phillips ta vas predvidljivost možda i neće smetati. Nije ni mene baš jako, ali često me iznenadi kako ista autorica u nekim pričama iznađe zanimljiv twist u priči, a u nekima kao da jednostavno slijedi već toliko puta utabanu stazu. Ipak ne mogu reći da mi se knjiga Ili ti ili nitko nije svidjela, samo sam pomalo razočarana nedostakom prave dramatičnosti kakvu je imala njena Anđeoska ljubav. A intrigantni početak bi se dao sumirati nekako ovako: Phoebe Summerville je zanosna plavuša nevjerojatnog tijela koja je većinu svog života provela u sukobu sa svojim ocem Bertom. Bert je pak, po Phoebinim riječima, muškarac vrijedan žaljenja: posjeduje nogometni klub Chicago Stars i tri puta se ženio lasvegaškim plesačicama s kojima je dobio dvije kćeri, Phoebe i Molly, a ostao uskraćen za tako željenog sina. Kako mu kćeri baš i nisu bile po volji, učinio je sve da im zagorča život odbacivši ih od sebe u skupe internate, a posao je nastavio i iz groba. Po njegovoj oporuci Chicago Stars će naslijediti Phoebe, ali samo na prvih šest mjeseci. No ako Phoebe i Starsi osvoje Američku nogometnu ligu, klub će zauvijek postati njen; ali ako ne uspiju, klub će pripasti njenom bratiću Reedu kojeg Phoebe pamti iz djetinjstva kao običnog okrutnog kretena. Phoebe možda i ne bi pristala na Bertovu posthumnu ucjenu da nije potpuno švorc, te stoga napušta svoj stan na Manhattanu i seli u Chicago. A u Chicagu je osim nadurene polusestre Molly čeka i niz burnih sukoba s trenerom Starsa, zgodnim Danom Calebowom koji također ima ništa manje opaku narav. 


Stvar na koju bih se posebno osvrnula je Phoebin lik, jer je zanimljiv na toliko mnogo načina. Na samom očevom pogrebu koji otvara knjigu Phoebe se pojavljuje odjevena u uski kostimić i top od zlatnog lamea, dok pod jednom rukom nosi svoju pudlicu zvanu Pooh, a pod drugom drži Viktora, svog egzotičnog mađarskog ljubavnika. Skoro odmah saznajemo i istinu: Viktor je tek zgodni maneken koji se pretvara da je njen ljubavnik, a glasoviti slikar s kojim je živjela godinama i pozirala mu za seriju aktova je bio prikriveni homoseksualac. Naime, Phoebin napadni seksi imidž posljedica je traume koju je doživjela s osmamnaest godina kad je bila silovana te je nakon stanovitog vremena i proučavanja ponašanja Francuskinja po Parizu Phoebe odlučila kontrolirati (i odbijati) muškarce uz pomoć svoga izgleda. Vibra koju je slala je uvijek bila tipa: jednostavno nisi dovoljno dobar za iskusnu ljepoticu poput mene. Ipak, iza te krinke krije se žena osjetljivija i uplašenija, ali i pametnija od većine ostalih.  
I sad takav lik spojite s nogometnim trenerom porijeklom iz Alabame koji nema dlake na jeziku i koji Phoebe drži samo glupom plavušom. Puno potencijala za dramu, zar ne? Naravno, dio te drame i dobijemo, ali kao što rekoh, priča negdje po sredini splasne i usprkos akcijskom, nabrijanom kraju koji dovodi i glavu glavne junakinje na kocku priča završava prilično prosječno. No ako to zanemarimo, ljubavna priča između dvoje likova je mjestimično prilično dirljiva, no za njenu dojmljivost se uglavnom prst može uperiti u Phoebin originalni lik koji i drži cijelu knjigu. Uz sve to, čini mi se da je u ovom romanu najviše izostao i autoričin specifični humor, što je možda čak i prikladno jer nekako i ne vidim načina da se lik poput Phoebe ponaša prpošno i bezbrižno kao neke druge njene junakinje (recimo Kit iz Evinog grijeha). Sve u svemu, volim Susanine romane i drago mi je da sam konačno pročitala i ovaj. Na ljestvici od jedan deset, dobio bi solidnu osmicu. 


nedjelja, 23. listopada 2011.

Darko Macan: Dlakovuk, Jadnorog & Pampiri


Brzo i grubo: jedan post, a tri knjige. I to za djecu.

I nije da diskriminiramo malene, već se jednostavno radi o jako tankim knjigama Darka Macana kojeg možda znate i kao autora stripova iz npr. Modre laste (valjda se netko još sjeća otkačene Borovnice i njene voćne ekipe sa zadnje strane časopisa). E pa na scenu su došli neki novi klinci tj. klinke, a one su Kosjenka, Atena i Josipa, tri najbolje prijateljice koje pohađaju osnovnu školu Neruševac. Moglo bi se reći i kako je glavna protagonistica sva tri romana rečena Kosjenka, niska djevojčica s metar dugačkom pepeljastom kosom koja primjećuje sve, a koju primjećuje malo tko. Zapravo, toliko je neprimjetna da ponekad jednostavno postane doslovno nevidljiva. Otud valjda i zgodna igra s njenim imenom (Kosjenka = kao sjenka ili možda ipak po silnoj kosi koju non stop žvače?). Njena prijateljica Atena je pak krupna rukometašica i za sebe misli da je najpametnija na svijetu. Također obožava kad je u središtu pozornosti i ne preza ni od čega da je zauzme. Treća djevojčica je Josipa Vela i kao što se da naslutiti iz prvog romana daleka rođakinja Velog Jože. Da, da, djevojka je orijašica i za razliku od Atene uglavnom raspolaže korisnim informacijama koje se tiču neobičnog kvarta Neruševac.
U prvom romanu naslovljenom Dlakovuk hrabra trojka će se suočiti s dva neprijatelja: prvi su Osmorka, osam identično izgledajućih i veoma popularnih djevojaka (identično kao isti pramenovi i ista odjeća, a ne kao identični kromosomi) čijoj je užasnoj tajni jedne noći posvjedočila Kosjenka. No Kosjenka je primijetila i još nešto: glavu mrtve mačke u grmu i potom najljepšeg dječaka u OŠ Neruševac kako na privjesku nosi odgovarajuću mačju šapu malčice zaprljanu krvlju. On se zove Hrvoje Lončar i nije običan sociopat kao što možda slutite, već dlakovuk iz naslova. A tko je ili što je dlakovuk i da li je prijatelj ili neprijatelj... pa... mogu vam samo reći da nije vukodlak. 
U Jadnorogu se pojavljuje još jedan dječak, Dražen. Draženov prišt na sred čela također nije ono što se čini, a tamo gdje ima jednoroga koji ispunjavaju želje, mora biti i Djevica čije bi želje Dražen ispunio. No Djevica iz ove priče je nabrušena darkerica čije se želje mogu pratiti tragom ubojstva, nesreće i krađe, a da stvar bude gora, Dražen joj jednostavno ne može reći 'ne'. Uz sve to, Josipa otkriva da mora uskoro stupiti u dogovoreni brak s orijašem koji je zapravo slavni košarkaš, a i Atenu muče ljubavni problemi vezani za njenog dečka – gore spomenutog dlakovuka.
U Pampirima upoznajemo i vampire i pampire i opaku & zlu grupu vampira wannabe. Kosjenka počinje komunicirati s duhovima, te čak i otkriva tajnu svoje nevidljivosti i prezimena Krsnik. A u lovu na pampire pridružuje se i dlakovuk Hrvoje, ali i Krvoje tj. Jasmin, jedan treći dječak koji je silno želio biti pravi vampir. Pomalo spetljano, zar ne?

Pošto mi je najveći dio posta otpao na izlaganje likova i radnje (ipak su to tri romana), bit ću najkonciznija što mogu. Knjižice su super slatke i najjednostavnije bih ih opisala kao 'Kušanov Koko susreće mnoštvo natprirodnih, ali i patetičnih stvorova'. Priče su prepune humora i fora, igara riječima, smiješnim fusnotama i kojekakvim pop referencama koje su svakako razumljive i djeci. Žanrovski je Macan definitivno na terenu horora, no to i čini romane zanimljivijima, a i djecu se odavno prestalo štedjeti kojekavih groza u književnosti. Kao što rekoh, sve tri knjižice su jako kratke i kao takve vjerojatno će biti nezanimljive odraslima na onaj način na koji je recimo bio zanimljiv Harry Potter, ali sam zato uvjerena da ih djeca obožavaju. Spomenuta tri romana su dio tzv. jesenjeg kola, a za zimsko kolo je najavljen roman Sunčevo dvorište koji međutim još nije izašao, već je umjesto njega svjetlo dana ugledao četvrti nastavak Djed Mrz. Ili se možda samo radi o drugom naslovu istog romana? Nisam sigurna. I da citiram natpis s prve strane knjiga: objavljivanje ove knjige poduprlo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Živjelo još tristo godina.
Željama se pridružujem i ja. 


četvrtak, 20. listopada 2011.

Vesna Gorše: Dar


Brzo i grubo: još domaćeg SF-a, no ovog puta zapakiranog u zbirku priča o svijetu koji se dijeli na Gradove i Sela, na obične ljude i Sanjače, Odgonetače, Žonglere, Krotitelje i Putnike.

Još uvijek plovim na valu raspoloženosti za čitanje znanstvene fantastike i zasad u tome prilično uživam. Izgleda da domaći SF naslovi koji se izdaju van tih par specijaliziranih zbirki zaista imaju i dobar razlog da stoje neovisno ukoričeni. Ovoga puta riječ je o zbirci priča Vesne Gorše o tzv. darovitim ljudima u budućnosti. Svijet kojeg je osmislila je zapravo svijet strojeva koji su naraštajima za ljude obavljali sve radnje, pa čak i one nezamislive kao što su sanjanje. Ljudi su tako zaboravili na mnoge ljudske stvari, no određene skupine su ipak odlučile napustiti Gradove i povući se u okrilje šume gdje su osnovali svoja Sela. U nekim selima tako žive Sanjači, oni koji mogu proizvoditi snove za druge koji su nesposobni sanjati; u nekima žive Odgonetači ili jednostavnije rečeno vidovnjaci, Putnici kojih je na cijelom svijetu ostalo samo šest pak putuju kroz vrijeme, a Žongleri imaju izrazite telekinetičke sposobnosti te su se zapravo specijalizirali za lopovluk. Svaka od šest priča se koncentrira na jedan od ovih darova i sudbinu ljudi u bizarnom svijetu kojim dominira Grad. Gradovi su mjesta velike potrošnje, kako snova, tako i opijata i jeftine zabave (npr. psiho-drame koje su forma reality show-a putem kojeg gledatelji mogu osjetiti sve ono što osjeća i glavni junak drame), ali i tvorničke proizvodnje svega što je neophodno za život. S druge strane, Sela su prilično jednostavna mjesta ako izumemo činjenicu da ih nastanjuju telepati i njima slični.
Prva priča, Raj na Zemlji, se fokusira na prodaju djeteta Sanjača koje će u Gradu sanjati za obitelj zaduženog bračnog para. Zak odmetnik i Belzebub lutkar, lopovski mag sukobljava telepatskog Lovca Zaka s Kompanijom za koju obavlja industrijsku špijunažu. U Lotosovom vrtu tinejdžerica iscjeliteljica imenom Feba pomaže bogatoj matroni koja ne želi biti izliječena. Odgonetači nastupaju na scenu u priči Princeze i vidovnjaci koja pruža uvid u elitni dio aristokratskog društva iz nedodirljivih, utopijskih Tornjeva. U meni najdražoj priči Prava stvar mladi Žongler Bobo se iz zabave upliće u veliku izložbu tetra-umjetnika Hadrijana, dok Nevil Sjajnooki i njegove tri žene u posljednoj priči traže pomoć od ostarjelog Putnika.

Stil kojim piše Gorše je gust i bogat i za čitanje ovih kratkih priča će vam trebati prilično koncentracije. Nema preskakanja i površnosti, jer je svaki detalj značajan i potreban za razumijevanje priče. Slikovitost je nešto na čemu je položeno težište ove zbirke, sve je tako neobično i bizarno, izvrnuto i izrođeno da je poslije teško zaboraviti neobarokne gradske frizure, prstenaste gradove i ideje poput psiho-drame i tetra-umjetnosti (umjetnost koja uključuje četiri osjetila). Zapravo, sve je toliko slikovito da sam ove priče istovremeno u glavi zamišljala poput animiranog filma koji pršti bizarnim oblicima, pretjerivanjem i jakim bojama. Naravno, možda mi se cijela zbirka ne bi toliko svidjela da nisam tip kojemu se i inače sviđaju ovakve stvari. Ponekad su mi originalna slikovitost i mnoštvo razrađenih detalja dovoljni i bez naročito posebne priče, a o kojima je u ovom slučaju i riječ. S obzirom na sve rečeno mislim da bi zbirka privukla više pozornosti da je možda umjesto plavog ženskog lica na naslovnici (moram priznati da mi ta ljudska lica u prvom planu na SF naslovnicama djeluju prilično generički) imala nešto originalnije, pa čak i da je sam naslov nešto maštovitiji, iako Dar prilično dobro odgovara kontekstu cijele zbirke. 

utorak, 18. listopada 2011.

James Redfield: Celestinsko proročanstvo


 
Brzo i grubo: iznimno loše napisana knjiga koja uz bok Palom anđelu ozbiljno konkurira mojoj osobnoj nagradi za epic fail roman stoljeća.

Bez prethodnog raspitivanja o djelu ovaj sam roman uzela 'na pamet', s obzirom da nas svih u velikoj mjesečnoj kupovini često uhvati onaj nesretni ''20 kn manje-više, koga briga'' stav.
Tako se i Celestinsko proročanstvo našlo na vrhu mojih šoping kolica, lijepe naslovnice i obećavajućih kritika na istoj, no, tu moj pozitivni osvrt prestaje.
 Priča prati mladog Amerikanca koji nakon razgovora sa starom poznanicom doznaje za misteriozni drevni Rukopis. Njega su, po pretpostavci, sastavila drevna plemena Maja i Inka u svojim mističnim hramovima, htijući podijeliti svoje proročanstvo i mudrost sa budućim naraštajima i time pomoći ukupnom čovječanstvu da dosegne svoju krajnju svrhu i spozna istinu o prirodi svemira i svega živog.
Takav splet okolnosti ne odgovara crkvenom učenju, te se sav najmoćniji peruanski kler protiv Rukopisa bori svim silama, pa tako i onim vojnim, pribjegavajući čak i zarobljavanju poklonika Rukopisa otimajući im kopije Uvida od kojih je Rukopis sastavljen.
Uslijed takvog razvoja događaja naš glavni junak smjelo i neočekivano na licu mjesta odlazi u Peru da sazna što više o spasonosnom Rukopisu o kojemu se potajno naučava diljem cijele te države, a u tome mu redom pomažu prijazni svećenici, moćni znanstvenici i usputni prolaznici.
Suština Rukopisa podijeljena je na Uvide, kojih u početku ima osam, kasnije devet, a kraj ostavlja prostora nastavku u kojem će se tragati za desetim Uvidom, a svaki od njih uči nas novoj perspektivi događaja u životu, sudbini nas samih, te pretkazuje događanja budućih stoljeća.

Iako bi se iz cijele priče dala izvući trunka potencijala, autor ju je vješto zatomio lošim izražajem, nedovoljno razvijenim likovima, nedosljednosti u radnji i predvidljivošću.
Naivni pokušaji akcije jednostavno su frustrirajući, te su spekulacije za istoimeni film nažalost istinite, ali možda će barem spasiti ljude od toga da čitaju ovu užasnu knjigu.
Najveću tragi-komediju ovog romana pronalazim u liku kardinala Sebastijana koji je prikazan kao velika babaroga, Saruman peruanskog klera koji šalje svoje orkove na pristaše Rukopisa ni sam zapravo ne znajući zašto mu se protivi. Nevjerojatne stvari o znanosti za koje, zbog osobnih istraživanja, znam da su posve točne i stvarne, ovdje nisu potkrijepljene ničim, iako na temu istih postoji bezbroj istraživanja i dokumentaraca, te mi se čini da je autor obavio vrlo traljav posao, u roman uvrstivši sve neobično i egzotično o čemu je ikad čitao ili gledao, htijući tako igrati na sigurno.

Osobno smatram da je vrijednost knjige kao sredstva za potpalu prilično dobra, a što se tiče sadržaja mislim da sam sve već navela. Ako tražite pustolovnu, egzotičnu i zapravo, psihološki orijentiranu knjigu, Celestinsko proročanstvo nikako ne preporučujem iako navodno stoji iza svih tih oznaka.

ponedjeljak, 17. listopada 2011.

Viktorija Faust: Solarne mačke


Brzo i grubo: kratki SF roman namijenjen mačkoljupcima ali i svima onima koji sumnjaju u njihove dobre namjere.

Prije nego što počnem detaljnije pisati o romanu ispovijedit ću svoje strašne grijehe: nikad prije nisam čitala Viktoriju Faust. Jedino po čemu mi je bila poznata, osim svom zvučnom pseudonimu, su nekakvi romani o vamprima za koje sam načula da i nisu bogzna što, ali da se zapravo prilično čitaju u Hrvatskoj. Ispravite me ako griješim za ovo potonje. Navedene romane bih vjerojatno čitala i ja samo da su mi dopali ruku, no izgleda da nam nije bilo suđeno i da su put do mene prve pronašle Solarne mačke. Roman je u mekim (mekim kao časopis mekim koricama) izdala Zagrebačka naklada u sklopu svoje biblioteke Nexus i na njega sam nabasala na prošlogodišnjem Interliberu gdje je bio snižen na neku smiješnu cijenu od pet ili deset kuna, ne sjećam se točno. Moram biti iskrena i priznati da nisam očekivala ništa pretjerano zanimljivo, valjda odbijena trashy naslovom (postoji i SF roman Dolaze kvantne mačke, pa mi je nekako tih znan-fan mačaka na vrh glave), ali sam se prevarila. Viktorija Faust je napisala dobar SF roman, s krajem i početkom i idejom koja je očito promišljena i razrađena u tančine.
Priču nam počinje pričati prvi pripovjedač, Thorarin, novinar koji u izlogu Zeekova dućana kućnim ljubimcima spazi primjerak solarne mačke tj. mačke s planeta Soley koja ima neočekivano dugačak životni vijek za razliku od zemaljske mačke. Thorarin kao zaljubljenik u mačke ne odolijeva iskušenju i obavlja kupnju. Isti dan na vrata mu kuca šef s velikim otkrićem o aktivnostima u Intelmedu, globalnoj medicinskoj korporaciji koja je već tada bila svjesna virusne zaraze koju su pokrenule mačke sa Soleya, no Thorarin potom doslovno izgubi nekoliko dana svog života i nađe se usred masovnog pomora čovječanstva.
S druge strane, Crag živi u V-svijetu (virtuali) nastojeći zaboraviti činjenicu da u stvarnom svijetu robuje svojoj Mami, ženi teškoj grotesknih 350 kilograma koja ga psihičkim igricama muči cijeloga života. Ono što ga povezuje s trećom pripovjedačicom, doktoricom Lily, je Karen, muškarac koji je na neki način odgovoran za invaziju solarnih mačaka na Zemlju.

Solarne mačke imaju svoju poantu i Faust je dosta zgodno razradila ideju o pravom krivcu za smrti milijarde ljudi na Zemlji, a to nije Karen. Od ruke joj ide i pripovijedanje u ich-formi iako sva tri lika zvuče nekako isto. Svo troje su na neki način mizantropi, cinični i blazirani, antipatični likovi no antipatični na način koji tjera čitatelja da ih smjesta zavoli. Moj osobni favorit je haker Crag čijim sam se opisanim sukobima s Mamom nekoliko puta nasmijala na glas. Mama je živi horor i urnebes u jednom, a Crag se ne libi ispričati nam sve degutantne detalje od kojih je zamro njegov seksualni život, ako je takav ikad imao šanse da zaživi. Thorarin je pak jedan od onih pomahnitalih mačkoljubaca kojeg većinu vremena razumijete dok totalno ne prošvika iako znate da je sve definitivno vodilo ka prošvikavanju. Ipak, Lily je ta koja, po mom mišljenju, daje šlagvort cijeloj priču i kuži istinu o invaziji solarnih mačaka pošto je i sama dvije godine živjela na Soleyu. Dakle svidjela mi se i priča i pisanje Viktorije Faust i jedino što možda neće odgovarati nekoj modernijoj, nabrijanijoj SF publici je određeni retro štih kojeg sam osjetila čitajući ovaj roman. Mislim da je ideja o vanzemaljskoj invaziji prilično stara (da ne kažem zastarjela), pa čak i ovako zaokrenuta vjerojatno neće zaintrigirati svakoga, osobito ako je poput mene odbijen naslovom i idejom da kućni ljubimci jednog dana preuzmu planet. No tko zna, sve je moguće. 


Statistika & ostalo: Mjesec hrvatske knjige


Prošla anketa je, kao što ste možda primijetili, bila ostavljena otvorena nešto duže, a razlog tome je zapravo najava Mjeseca hrvatske knjige koja će na neki način biti obilježena i na blogu. E sad, tema ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige su pjesnici i iako bi možda bilo dobro u svrhu višeg cilja pisati osvrte na zbirke pjesama ili zapravo bilo kojim drugim načinom dati mjesta i pozornosti domaćoj poeziji ja sam odlučila da to ipak ne radim. Ne samo radi vjerojatno malenog interesa online publike, već i zbog jednostavne činjenice da poeziju inače ne čitam. Ako uopće. Što bi značilo da ćete sljedećih mjesec dana čitati najviše recenziranih hrvatskih naslova koji mi padnu pod ruku i koji će vjerojatno biti žanrovski, naravno. Prvi na redu je već pročitan SF roman Viktorije Faust Solarne mačke koji me stvarno ugodno iznenadio, ali o tom potom.

Što se same statistike tiče, skratit ću priču. Najviše čitatelja na blogu želi vidjeti više osvrta na knjige, dok su im za petama oni koji misle da bi blog trebao ostati kako jest. 


subota, 15. listopada 2011.

Philip K. Dick: Čitač tmine


Brzo i grubo: depresivna, narkomanska SF proza. Ako vas ovo nije osvojilo u startu, ne znam što može.

I nisam sarkastična. No ja sam bila jedna od onih klinki koja je nakon Djece s kolodvora ZOO pročitala svaku knjigu s temom narkomanije koje se mogla dokopati. Jednostavno, ima nešto u narkomanskim ispovijedima što istovremeno djeluje posve nestvarno (ako već niste ovisnik, ofc) i posve stvarnije od bilo kojeg horora ili znanstvene fantastike kojeg možete zamisliti. Takav je i Čitač tmine: autentičan, iskren, mračan, iskrivljen i neobičan. Radnja je zapravo vrlo jednostavna: policajac Fred se infiltrirao u kalifornijskom dilerskom miljeu kao sitni diler Bob Arctor. Sam Fred izvještaje podnosi odjeven u muti-odijelo, odijelo koje skriva njegov identitet da bi se, između ostalog, utjecaj korumpiranih elemenata u državnim institucijama smanjio na minumum. Praktički to znači da ni svi Fredovi nadređeni ne znaju da je on ujedno i Bob. Fred se tako odjednom nalazi u paradoksalnoj situaciji: naloženo mu je da prati i holo-skenerima snima baš dilera Boba Arctora. Situaciju pogoršava njegova ovisnost o Tvari S, novoj drogi koja ne samo što razara mozak, nego i cijepa njegovu percepciju stvarnosti na Fredovu i Bobovu... 
Osim očitog propitivanja identiteta i doživljaja stvarnosti koju možda ispravnije percipiramo ušlagirani, a možda i ne, Čitač tmine je i prilično dobro sročena kritika društva koje je proizvelo mušterije za Tvar S i ostale, normalnjake, kojima više smeta pseća kakica pred stanom od buke opetovanog kućnog nasilja koja dopire s kata poviše. Dobra stvar svega toga je što Dick ne poučava, ne obrazuje, ne moralizira već naprosto pripovijeda. Pošto je i sam imao problem s ovisnostima, možete se kladiti da to radi jako dobro i uvlači u priču zapravo bez velikih SF karafeka. Ipak, može se reći kako je ispoštivao žanr i na kraju nam priuštio nekoliko obrata koji mi iskreno i nisu bili toliko bitni za stvaranje dojma o knjizi, ali je bilo zgodno za pročitati što je i kako Dick na kraju iskemijao. U svom tom crnjenju našlo se i nešto humora i par iskrica nade, ali i kako to obično biva mnogo tragedije koja je neminovna kad znate da glavni lik nemilice prži svoj mozak drogom koju još nazivaju i Smrću. 

I je li me Čitač tmine oborio s nogu kao što to obično mogu SF romani? Pa, ne baš. Što ne znači da to nije jako dobar roman. Jest. Samo možda ne toliko žanrovski koliko sam to unaprijed očekivala. S druge strane, dojam koji je ostavio je popriličan i bez toga – Dick je zaista uspio svojim pisanjem dočarati svu zbrku spaljenog, paranoičnog mozga što je samo po sebi dovoljno zanimljivo da čitate roman do kraja. A ovo je ujedno i još jedan Dickov roman koji je ekraniziran, a u kojem glavne uloge tumače Keanu Reeves i Winona Ryder, no to, vjerujem, i nije ništa novo za publiku koja je vjerojatno itekako upoznata s 'njegovim' filmovima. Za mene je to, pak, još jedan novi film na 'to watch' listi ove jeseni.  

ponedjeljak, 10. listopada 2011.

Jill Mansell: Napokon ljubav


Brzo i grubo: vrckavi britanski chick-lit s tri usporedne priče i puno sretnih krajeva.

Zar ste uopće sumnjali da bi moglo biti drukčije? Radnja se odvija u malom gradiću Channing Hills pokraj Bristola gdje ustaljenim životom živi profesionalna vozačica limuzina Cleo Quinn. Cleo, nakon niza loših veza s raznim bezveznjakovićima, napokon je pronašla idealnog dečka, zgođušnog Willa Newmana. Baš u to vrijeme u grad se na kratko vraća i Johnny LaVenture, jedan od njenih popularnih vršnjaka koji su joj se rugali u školi, a koji je postao svjetski poznat kipar. Uskoro Cleo otkriva Willovu tajnu: on je oženjen, a njegova žena Fia je odlučna da porazgovara s njom. A za divno čudo, Johnny se ovaj put ponaša zaista prijateljski prema njoj. I dok Cleo razvozi razmažene djevojke i ocvale pop zvijezde, njena sestra Abbie se suočava s problemima u braku uzrokovanima činjenicom da je prije osamnaest godina surogat majka njihova budućeg djeteta napustila Englesku i lagala o svojoj trudnoći. Na njena vrata pak stiže Georgia, urbana djevojka iz Londona puna zamisli o novom, zajedničkom životu kojeg se Abbie užasava. A tu je i Ash Perry-Mason, Clein najbolji prijatelj i voditelj radijske emisije u kojoj pršti samopouzdanjem i dovitljivim dosjetkama – koje se istope upravo u trenutku kad Ash upozna neku zgodnu djevojku. 

Nisam neka velika obožavateljica chick-lita, no Napokon ljubav me brzo povukla u priču. Svidio mi se zaplet i činjenica da radnja ide brzo, bez mnogo patetike i suza tj. bar kad je glavna junakinja u pitanju. Cleo i Ash i njihov život u malom gradu su vjerojatno najbolji dio knjige, iako je Cleina priča definitivno ostala neiskorištena do kraja. Bilo je zanimljivo za promjenu čitati kako junakinja ne radi gluposti od sebe da bi se spetljala s tipom koji joj se sviđa; ovaj put je Johnny taj koji mora poduzeti sve korake i pokazati Cleo kako ovaj put to ne radi da dobije okladu vrijednu pet funti. Ash je također nevjerojatno simpatičan lik, no njegova ljubavna priča ima zrnce neuvjerljivosti u svom obratu, ali to je ionako fikcija i nikoga zapravo nije briga. Abbie je pak jedina u pravim problemima i jedna je od onih junakinja čije postupke ne razumijete i idu vam na živce, ali naravno, Jill Mansell se pobrinula da je ne ostavi samu i ucviljenu na kraju.
Kakogod, Napokon ljubav je ponajviše ono što bi Amerikanci nazvali comfort read, knjiga kojoj je svrha da bez puno opterećivanja izmami 'aaaaah' i 'awww' uzdahe i onda uzmete sljedeću s police. Nećete je pamtiti do kraja života i vjerojatno ćete zaboraviti i imena glavnih junaka, no možda u budućnosti ipak budete potražili nešto 'u tom stilu'. Meni je sjela prilično dobro i zgotovila sam je u dva dana. A navodno baš i ne volim chick-lit.  

petak, 7. listopada 2011.

Jude Deveraux: Princ na bijelom konju

 
Brzo i grubo: pristojna doza humora, klasične romantike i fino osmišljenih zaokreta u priči.

Dougless Montgomery je dvadesetšestogodišnja Amerikanka koju zatičemo na putovanju Engleskom koje je trebalo biti romantično i prema njenom nadanju vrlo vjerojatno i 'prosidbeno'. No njezin dečko Robert je na put poveo i svoju razmaženu, debelu kćer Gloriju koja je čvrsto naumila zagorčati život svojoj potencijalnoj maćehi na svaki način koji joj se ukaže. Kad prilikom posjeta usputnoj crkvici Gloria lažno ocrni Dougless, Robert je napušta doslovce bez igdje ičega – očajna Dougless, naslonjena na mramornu grobnicu lorda Nicholasa Stafforda, grofa od Thornwycka, zavapit će iz svega srca i na njene suze bit će odgovoreno: dotični elizabetinac otjelovit će se pred njenim očima u svom srebrenom oklopu i s mačem optočenim draguljima. Na početku je Dougless uvjerena kako se radi o poludjelom istraživaču elizabetinskog doba, ali Nicholasova priča uskoro dobija uvjerljive detalje: on je grof zatočen u Toweru koji je tri dana prije svog zakazanog smaknuća umro od srčanog udara nad pismom koje je pisao majci. Nicholas je naime bio lažno optužen za veleizdaju, a iza niza smrtnih nesreća koje su pogodile njegovu obitelj, uključujući i njegovu planiranu smrt dekapitiranjem, stoji konkretna osoba iz njegove prošlosti. Dougless i Nicholas kreću na put Engleskom u pokušaju da otkriju istinu i promijene prošlost, a između lutanja i čuđenja nad papirom, automobilima, kadom i pastom za zube, Nicholasu postaje sve draža crvenokosa 'vještica', a i zgodni plavooki grof privući će Dougless na više načina. Ipak, kako ostvariti ljubav koju dijeli četiri stotine godina i urota koja mora biti spriječena?

Princ na bijelom konju, bez obzira na svoj cheesy naslov, je divna i zabavna knjiga za koju je većina hrvatskih čitateljica našla samo riječi pohvale. Deveraux možda nije Judith Mcnaught, no rekonstruirala je povijest na jedan nenametljiv i dovoljno uvjerljiv način bez da se izgubila u bespotrebnim širinama (nek dignu ruku svi koju su dva puta pročitali scenu u kojoj Honoria odijeva Dougless u renesansnu haljinu tešku dvadeset kilograma). Možda nije ni napisala ljubavnu priču veću od života, ali tu joj je negdje u susjedstvu: Nicholas i Dougless su vjerojatno najzabavniji ljubavni par koji je putovao kroz vrijeme naprijed i nazad. Humor i dijalozi možda nisu ni iskričavi kao oni S. E. Phillips, ali su ipak jako dobri – zapravo, bolji od prosjeka koji vlada u ostalim ljubavnim romanima koje sam imala prilike čitati. Nicholas je posebno genijalan lik: čas šekspirovski bijesan, čas mužjački samouvjeren, a čas nježan i tolerantan kao bilo koji suvremeni muški lik. Svidjela mi se i Dougless koja, iako iskorištavana i mekana srca, nije ispala kao jadan i glupav ženski lik što se redovito događa ženskim junakinjama osuđenima na ulogu dame u nevolji. Što se tiče fantastičnog elementa priče, nije u pitanju ništa revolucionarno, ali za ovu priliku funkcionira i više nego dobro i mnoge stvari na kraju uredno sjednu na svoje mjesto. U svakom slučaju, ova je knjiga premašila moja očekivanja i odsada očekujem još knjiga Jude Deveraux u izdanju KDS-a.
Bonus info: knjiga spada u autoričinu Montgomery-Taggart seriju koja se sastoji od preko dvadeset (!) knjiga, a Princ na bijelom konju je peta po redu, izdana 1989.  


utorak, 4. listopada 2011.

Lauren Kate: Potraga


Brzo i grubo: ako tražite knjigu iz koje nećete saznati ništa novo o likovima, radnji i smislu života, a želite potrošiti nekoliko sati svoga dana, ovo je knjiga za vas.

Ok, ne postoji dovoljno mjesta u uvodu a da se može opisati koliko je ovaj nastavak Palog anđela loš. Mislim da je ovo čak i najlošija knjiga koju sam ikad pročitala, uključujući drugorazredne ljubiće koji svojom jednostavnom, ali smislenom radnjom šutaju dupe Palom anđelu. Radnja je za opisati veoma jednostavna: Luce putuje navjestiteljima kroz svoju prošlost ne bi li saznala razlog njenog i Danielovog prokletstva. U 'sjeni' joj se pridružuje i nepoznati pomagač u obliku kamene vodorige koji se naziva imenom Bill. U isto vrijeme, za petama su joj Daniel, Cameron, Arriane i ostatak posrnule ekipe, uključujući 'dva idiotska nefilima', Shelby i Milesa. No, ako ste mislili da će na kraju knjige biti jasno zašto su Luce i Daniel prokleti – na skliskom ste terenu. Otkrit će se poneki detalj, ali važne činjenice poput odgovora na pitanje što je zapravo Luce, neće. Naravno, na tom putovanju kroz vrijeme Luce će uvijek prisustvovati danu kada umire i kako se ispostavlja, čak ni to nije dosljedno, jer u različitim životima umire iz različitih razloga. I sve to da bi potvrdila sama sebi koliko je Daniel voli i koliko je stvarno duboka njihova ljubav. Mjesta koja će posjetiti su, između ostalog: Moskva, Prusija, Italija, Kinesko carstvo, Tibet, Majansko carstvo, Egipatsko carstvo, Engleska (čak dvaputa), itd.

No, saznajemo kako je i zašto Cameron izabrao pridružiti se Luciferu i kako je otprilike izgledao Pad anđela. I dok je prvo klišeizirano, ali ne toliko zbunjujuće, Pad anđela me ostavio s desetak neodgovorenih pitanja. Ne samo da se izvrnula cijela biblijska verzija Pada (što nije ni toliko važano, ako je napisano nešto originalno i dobro) nego uopće nije precizno objašnjeno kako su pali Gabbe, Arriane i Cameron i tisuće drugih anđela. Iz romana ispada da na njih jednostavno nije došao red da se izjasne na čijoj su strani ili se tada zaista nisu ni željeli izjasniti, no kako je to opisano jednom jedinom rečenicom nisam baš sigurna ni u jedno od tih objašnjenja.
Drugo, nije uopće bilo teško pogoditi tko je Bill zapravo nakon nekoliko života koje je Luce posjetila s njim. Kad ste na ovoj razini još jedan klišej u nizu više ni ne može pogoršati stvar. Što se tiče pisanja, ono je ok, ali definitivno nedovoljno informativno. Toliko objašnjenja nedostaje da je to kriminal – ovo je treća knjiga serijala koja vodi nigdje i daje ništa osim tristotinjak stranica papira natiskanih notornim glupostima i teškom patetikom. Sva Luceina putovanja su zapravo ista, iz njih nije naučila ništa korisno, kraj je užasno zbunjujuć, a čak je i naslovnica najlošija od svih dosada: tamnokosa djevojka u viktorijanskoj haljini je trebala ostati okrenuta leđima i pojesti nekoliko pristojnih obroka ako se mene pita. A ako ste mislili da u ruci drži ružu, pa, ne, to bi trebao biti božur. Kao i za sve ostale stvari u ovom romanu, možemo samo nagađati.  


nedjelja, 2. listopada 2011.

Tim Powers: Kad tamno istekne


Brzo i grubo: fantasy roman izreklamiran kao muško štivo puno 'šore, klanja, piva i intriga', nažalost je samo osrednje štivo puno već davno prožvakanih stvari.

Prilično sam se razočarala čitajući ovaj roman, jer od fantasya uvijek očekujem, a često i dobijem, nešto nadprosječno, originalno i zadivljujuće. Kad tamno istekne nema baš puno od toga, a čitanje romana se pretvorilo u nevoljko okretanje stranica u potrazi za nekakvim dijalogom koji bi prekinuo silne scene borbi i ubijanja. Znam, kada pišete roman koji se temelji na povijesnom sukobu Turaka protiv ostatka Europe, akcijskih scena mora biti – ali, zar baš svako drugo poglavlje? No, evo i detaljno o čemu se radi u knjizi: Brian Duffy (prva asocijacija: Duff Beer, izmišljeni brand piva u Simpsonovima) je irski plaćenik u malo poznijim godinama kojemu tajanstveni Aurelian nudi posao izbacivača u najboljoj bečkoj pivnici Herzwesten. Na putu prema Beču, Brianu se događaju prilično čudne stvari: preko Julijskih Alpa ga prate sjenovita mitska bića, da bi mu potom za petama jurili odnikuda prizvani lovci na njegovu sijedu glavu. U pivnici se susreće sa svojom starom ljubavi, Epifanijom Vogel, a u grad pristiže i vikinški brod s posadom koju je pogansko proročanstvo uputilo u potragu za drevnim junakom Sigmundom. I dok na pivnicu jurišaju razne napasti, a između kojih i povijesni lik Ivana Zapolje, bliži se i famozna opsada Beča koju predvodi sultan Sulejman Veličanstveni i njegov veliki vezir Ibrahim, tamni mag Istoka. 

A u središtu svega je pivo, točnije Herzwesten tamno pivo iz naslova i miš-maš keltskih legendi koje će nam razjasniti čarobnjak Aurelian. Osim toga, ni Brian Duffy nije samo ono što se čini, a da si NE spojlate čitanje predlažem da pomno NE zagledate u hrvatsku naslovnicu romana na kojoj je fino narisan detalj koji razotkriva Duffyev drugi identitet. I što još reći? Roman je pisan prilično uvriježenim stilom za fanatstiku: dosta opisa koji su jako dobri, no fali mu dinamike koju je morao imati i bez akcijskih scena. Većina likova, uključujući našeg ratobornog Irca i njegova kompanjona Aureliana, su mi bili prilično sterilni i klišeizirani. Sama kombinacija poganskih legendi i opsade Beča mi također nekako nije šmekala iako ovako napisana zvuči zanimljivo (a to me i namamilo da se upustim u čitanje). A za dosta detalja o 'našoj' povijesti (bitka kod Mohača, npr, u kojoj je sudjelovao Duffy) mi je bilo dosta očito da ih piše autsajder – vjerujem da bi opsadu Beča, osvajanje Beograda ili bitku kod Mohača pisac s ovih prostora napisao puno životnije i uvjerljivije, ako bi, naravno, odradio propisno istraživanje. No, napominjem i to da je roman napisan 1979. godine, prije nego što se čitateljstvo upoznalo s vrstom fantasya kakav pišu R. Scott Bakker i George Martin koji je, barem meni, puno više po volji. S tim da ne mislim na prilično očitu činjenicu da je ovo povijesni fantasy, dok Pjesma leda i vatre to sigurno nije.
Ipak, pohvaljujem prijevod knjige i naslovnicu koju je ilustrirao Željko Pahek. Usprkos spoileru u Duffyevoj ruci.