NasLOVEnice: Za ljubav muškaraca u kiltovima

Ponukana temom na forumu 'Utječe li 'cover' na vas?' i uopće svojom sklonosti da proučavam i komentiram naslovnice skoro svake knjige koju recenziram odlučila sam napisati pokoju i o naslovnicama općenito. Ne znam koliko će često i redovito to biti, ali pokušat ću proći kroz razne žanrove i podžanrove književnosti, a nije isključeno da se neću uhvatiti i klasika koji često imaju najraznolikije naslovnice od izdanja do izdanja. No, da se uhvatim posla: prve na redu su možda najzabavnije i najtrashy naslovnice ikad, a to su naslovnice ljubavnih romana s škotskim predznakom o kojima sam već pisala u postu o Nevjesti Julie Garwood. Da bi uživali u potpunoj veličanstvenosti scena u kojima se žene grčevito bore za ravnotežu, a muškarci nose suknje, kliknite na sliku za povećanje.

Vintage naslovnice ovakvih romana iz osamdesetih su vrlo prepoznatljive i obično na sebi imaju ljubavni par od kojih je jedno (rijetko kad oboje) odjeveno u tartan i to je u pravilu gotovo uvijek muškarac. Naravno, rijetko kad je i potpuno odjeven, pa su ovakve naslovnice prava parada osunčanih muških torza: 

Danas se također često snimaju naslovnice u tom stilu, no one zaista i izgledaju kao fotografije za razliku od pravih vintage naslovnica koje izgledaju  kao nekakva slikarija:    

Tu su i naslovnice na kojima je samo muški junak, a za koje mi se čini da su nekakav noviji trend. Ovdje je parada muških torza i inih mišića definitivno na svom vrhuncu i rekla bih čak da trashiness odvodi na cijelu jednu novu razinu: 

Začudo, ali ima i prilično 'smirenih' i stiliziranih škotskih naslovnica. Zlobnici bi rekli da se škrtarilo na opremi knjige:

Gorštaci i za posebne blagdanske prigode:

 Nije čudo da su ove naslovnice, ma koliko živopisne bile, postale predmetom sprdnje:

Šećer na kraju tj., najdementnija naslovnica od svih ponuđenih:

Ne mogu a da ne iskomentiram i naslove knjiga u kojima se ponavljaju četiri riječi, a to su: highlander, captured, ravished i bride. Ove četiri su valjda propisane pravilom, s tim da se odstupanje može učiniti jedino za riječi koje se koriste u Dungeons&Dragons poput spell, sword i magic. 

To bi uglavnom bio kratak pregled naslovnica jednog skoro pa potpunog laika u svijetu gorštačke romanse i moram se požaliti da mi se pomalo vrti u glavi od silnih uzoraka tartana. 

Do čitanja.

Vera Čudina: Koa

 

Što se kuha u romanu Koa najpoznatije hrvatske vidovnjakinje Vere Čudine?

Sastojci: potraga u divljini, suradnja psihologije i filozofije i dječak imenom Koa.

Priprema: Duševno i tjelesno iscrpljenu ženu pošaljite na put povratka mira i istine.

Skoro prva stvar koju sam primijetila čitajući ovaj roman su kratke rečenice iza kojih u osamdeset posto slučajeva slijedi retoričko pitanje, što je vjerovatno zamišljeno kao taktika koja bi naglašavala dramatiku i čitatelja navodila na preispitivanje, no u stvarnosti jedino navodi na san i kolutanje očima. Veliki razlog za to pronašla sam i u patetičnosti sadržaja koji je smjesa klišeiziranih likova, jeftinih izraza i istrošenih ideja o načinu života.

Što se tiče srži radnje, smatram da posjeduje potencijal koji je ostao potpuno neiskorišten. Radi se o 'ženi' ( ženu stavljam u navodnike jer je iz mnogih detalja u romanu vrlo jasno da se radi o samoj autorici, tj. da je djelo polu autobiografsko) koja nakon bolesti uzorokovane stresom izlazi iz bolnice i odlučuje napustiti svoje stare načine i krenuti u potragu za duševnim mirom i univerzalnom istinom. Na tom putu usmjeruje je Učitelj i oni zajedno nailaze na dječaka Kou koji im se pridružuje, no na vrlo kratko vrijeme jer ubrzo netragom nestane, a oni ga moraju naći u neukroćenoj divljini nailazeći na mnoge opasnosti i ljepote. Učitelj, Koina majka Kira, splavar Ramai i Nazin staloženi su i mirni ljudi, pobornici sklada s prirodom od koje i uče o mudrosti života koju prenose dušama koje za njom posežu.

Shvaćam da je ideja kao takva dobra i razumijem što je autorica htjela reći, no realizacija u samom tekstu je jako loša i zamorna. Patetika na stotu potenciju je došla na svoje i uništila i ono malo uspona u radnji i likovima što čini djelo vrlo iritantnim. Još jedna mana djela je nasumična ispresjecanost dijaloga i prave radnje s unutarnjim previranjima i mislima autorice što svjedoči o neplaniranosti pisanja iliti 'pišem kako mi dolazi' stila.

Najsvijetlija točka u knjizi je trenutak kada likovi nailaze na maleno plemensko selo u divljini gdje se odvija porod žene koju okružuju svi pripadnici plemena i pjevaju umirujuće pjesme i molitve što je jako lijep primjer slavljenja života.

Sve u svemu, ne preporučujem ovu knjigu onima koji traže dobar self-help roman, a mislim da ne bi dobro sjeo ni religioznijoj i konzervativnijoj publici zbog svojih astroloških sadržaja.

Vampirska akademija: Sestre po krvi

Brzo i grubo: Mean girls susreću Harry Pottera i onda skupa susreću Sumrak. Upravo loše koliko i zvuči.

Vampirska akademija je YA (young adult) fantasy saga američke spisateljice Richelle Mead u kojoj je zbilja nadrobljeno sve što je trenutno in u književnosti namijenjenoj mladima. Tu je glavna junakinja, Rose Hathaway, dhampirka, dijete dhampirske majke i morojskog vampira kojeg Rose još uvijek ne poznaje niti zna tko je. Kao i svi dhampiri, Rose se obučava da postane čuvarica, odnosno da život posveti čuvanju moroja od zločestih vampira koji se zovu strigoi. Dhampiri su izrazito jaki i tjelesno razvijeni, te nemaju potrebu da piju krv, što bi u prijevodu značilo kako je Rose opaka, opasna, punokrvna žena dijete koja bezbrižno klopa fast food dok njena najbolja prijateljica, fragilna plavuša Vasilisa Lissa Dragomir žudi za ljudskom krvlju. Kao što možda već i slutite, Rose je pravi pain in the ass jer ona može sve, zna sve i ljepša je od bilo koje prozirne i mršave morojke. Pored takve savršene i nadobudne heroine, Lissa, morojska princeza, nema drugog izbora nego da bude jednako iritantna, ali više na emo stranu što znači da će većina scena koja uključuje Lissu obavezno sadržati plakanje, kukanje, tužna sjećanja i samoranjavanje. No, kako vampiri ipak moraju biti bar malo opaki, Rose i Lissa će svoju opakost uglavnom pokazivati svađama s drugim djevojkama u školi, tračanjem, glupim osvetama, plitkim odnosima s muškim učenicima i svim ostalim što mladi vole.

A mladi vole i internate, tako da se radnja knjige gotovo u potpunosti odvija u školi Sv. Vladimira gdje mladi moroji i dhampiri bez nadzora roditelja organiziraju tulume i pijanke te pokušavaju prekršiti svako pravilo koje im nameća škola. Da sve ne bi bilo baš već viđeno, Richelle Mead je u jednadžbu ubacila i čaroliju kojom vladaju moroji, a koja se temelji na četiri osnovna elementa: vodi, vatri, zraku i zemlji. No kako bi to zapravo značilo da su onda dhampirski čuvari nepotrebni morojima, iz nekog je razloga zabranjeno koristiti se tom magijom u borbi sa strigojima. Harry Potter, eat your heart out.

S druge strane imamo strigoje, tipične vampire koji su alergični na svjetlo, crvenooki i deprivirani od svakih ljudskih osjećaja, osim onih rušilačkih i sadističkih. Strigoje možemo nazvati nekakvom 'grupnom prijetnjom' jer među njima ne postoji ni jedan protivnik koji bi bio zloglasniji ili poznatiji od ostalih. Mislim da je Mead vjerojatno bila svjesna da bi teško osmislila antagonista dovoljno izvitoperenog i zlog, a koji ne bi podsjećao (u ovakvom školsko-internatskom okolišu) na lorda Voldemorta. No iako mi je na početku ideja o dva suprostavljena vampirska klana zvučala odlično, moram priznati da su mi 'dobri moroji' i 'zločesti strigoji' stvarno bezveze razrađeni i zapravo zapeli na nivou prve i osnovne ideje. Od moroja sam očekivala više ozbiljnosti i neke prave vampirštine, a od strigoja neki zanimljiv twist kojeg u prvoj knjizi nema.

Svijetla točka knjige je lik Christiana Ozere, morojskog plemića čiji su roditelji dobrovoljno postali strigoji i potom bili ubijeni. Christian se sada nosi s tom mračnom roditeljskom ostavštinom i kao zavraga zaljubljuje u Lissu, na glasu kao savršenu i besprijekornu morojku, posljednju iz svoje loze. Christian, kao i ja, ne podnosi Rose, što je kod mene uvijek plus.

I na kraju ukratko o pisanju Richelle Mead: nisam bila impresionirana. Klišeizirani opisi (npr. Akademijine gotičke zgrade), zbrzani dijalozi i neoprostivo iritantna Rose koja je negdje sto puta spomenula veličinu svojih grudi i tijelo u obliku pješčanog sata... teška flopina.

Kate Quinn: Kćeri Rima

Što se kuha u novom romanu Kćeri Rima autorice Kate Quinn?

Sastojci: četiri sestrične, četiri cara, krvav državni udar i nebrojena vjenčanja.

Priprema: Ispletite tajnu mrežu oko najmoćnijih muškaraca Rima te povlačite sitne konce pomoću kojih će godina 69. na prijestolju vidjeti četiri cara.

Prije svega, opet priznajem da me na kupnju privukla više nego prekrasna naslovnica. Dvije lijepe žene u prekrasnim rimskim opravama s uzvisine promatraju Rim u kaosu i plamenu, a ako se bolje zagledate vidjeti ćete da čitava slika ima efekt od starosti ispucane slike kao što to biva s uljem na platnu ili zidnim freskama. Iako upravo zbog takvih naslovnica znam biti skeptična prema sadržaju koji se često ispostavi podprosječnim, ova me knjiga apsolutno očarala i bacila na koljena!

Poglavlja su podijeljena tako da prate jednu od četiri Kornelije: Korneliju Primu, jedinu koja kroz djelo zadržava to ime, Korneliju Sekundu zvanu Marcela, Korneliju Terciju poznatiju kao Lolija i meni omiljenu Korneliju Kvartu zvanu Dijana.

Kornelija i Marcela dvije su sestre bogate i ugledne obitelji Kornelijevih, dok su im Lolija i Dijana najbliže rođakinje, a svaka od Kornelija vodi poseban i zanimljiv život prepun sitnih tajni.

Početak radnje djeluje kao svojevrsna povijesna verzija serije Seks i grad: četiri žene i bliske prijateljice uživaju u životu i vrevi bučnog Rima. No svaka sličnost sa serijom nestaje kada cara Galbu te njegova nasljednika (i Kornelijina muža) Pizona ubiju izdajnički pretorijanci, a četiri Kornelije jedva izvuku živu glavu zahvaljujući odanom centurionu Druzu Denzu.

Nakon toga nastupa kratka vladavina cara Otona u koju svoje prste upliće osvetoljubiva Kornelija koja je s Pizonom izgubila ljubav svog života i ugled buduće carice Rima.

Po njezinu uspjehu nastupa razdoblje cara Vitelija kojeg nakon krvavih borbi koje su Rim promijenile iz korijena ubrzo nasljeđuje Vespazijan.

Sve to iz sjene promatra Marcela koja od objektivne promatračice i povjesničarke postaje lukava manipulatorica. Ona shvaća da svoju strast bilježenja povijesnih događaja može zamijeniti jednom puno, puno boljom: može ih stvarati. Postaje ovisna o tom osjećaju i tako svoje prste upliće u događaje koji prate pad svakog od careva, uključujući čak i Nerona.

Moguće je povremeno se poistovjetiti na neki način sa svakom od Kornelija. Svaka od njih je na svoj način posebna i zanimljiva za pratiti kroz djelo. Čitajući, smijala sam se s Lolijom, napeto navijala za Dijanu na utrkama, tugovala s Kornelijom i suosjećala s Marcelom.

Slijedi spoiler: Jako mi se svidio kraj koji je bio spoj očekivanog raskrinkavanja Marcele i neočekivanog vjenčanja s Domicijanom koji ju je time učinio caricom.

Sve u svemu, odličan roman koji preporučujem svima, čak i onima koji nisu ljubitelji povijesnih romana. Potpisujem svaku riječ odličnih kritika na poleđini i više sam nego zainteresirana za buduća djela ove autorice.

Julie Garwood: Nevjesta

Brzo i grubo: još jedan povijesni ljubić, ali ovaj put iz tzv. highland romance žanra, ilitiga, škotsko-gorštačke romanse.

Ovo je prvi ljubavni roman koji sam pročitala, a koji za glavnog junaka ima Škota i koji je, nažalost, po mom mišljenju čisto osrednje djelce, ali o tome malo kasnije. Već odavno znam da među ljubavnim romanima postoji mnogo podžanrova koji imaju svoju vjernu publiku i da je jedan od najpopularnijih nekoć bio upravo ljubić koji tematizira romansu sa škotskim gorštacima. Isti su podrazumijevali brojne kičaste naslovnice u čijim je prvom planu bio razvijeni i preplanuli muški torzo zagrnut tartanskim pledom i vlasnik tog istog torza sa staromodnom fudbalerkom koja mu je resila muževnu glavu. Toj zlatnoj eri škotske romanse pripada i Nevjesta autorice Julie Garwood napisana 1989. A evo i o čemu se, ukratko, radi: lady Jamie je mlada Engleskinja koja se po kraljevskom nalogu mora udati za Aleca Kincaida, poglavara jednog od škotskih klanova o kojem kruže glasine da je ubio svoju prvu ženu Helenu. Ona je ujedno i najmlađa kćer svog poočima baruna Jamisona koja se skrbi za cijelo kućanstvo i svoje neodgovorne starije sestre Alice, Agnes i Mary. Povrh svega toga, ona vlada i zavidnom vještinom rukovanja lukom i strijelom, bodežima, te jahanjem konja kao bilo koji muškarac. No što o ulozi žene misli njezin muž Alec i ostali Škoti se uvelike razlikuje od onog što je Jaime naučila u Engleskoj.

Moram priznati da nisam baš oduševljena ovim romanom iako zapravo ni nemam nekih velikih zamjerki na pisanje Julie Garwwod. Jamie je dosta dopadljiva junakinja, ali i prilično stereotipna u svojoj tvrdoglavosti i plemenitim namjerama koje trebaju omekšati srce glavnog junaka. Alec mi s druge strane baš i nije dobro legao kao lik. Mjestimično je ispadao kao primitivan i priprost, a čini mi se da mu ni pamet nije baš jača strana. Možda je to zato jer sam navikla na regency junake koji su uvijek visoko obrazovani, rafinirani i pomalo misteriozni engleski plemići, pokraj kojih se Alec Kincaid doima kao Tarzanov mlađi brat. Pored njihove ljubavne priče, tu je i misterija koja mora biti riješena te sporedna priča Jamiene sestre Mary koja se udala za Alecova prijatelja Daniela. Nažalost, ta je priča potpuno nerazvijena i riješena u nekoliko rečenica, iako je imala svog potencijala.

Sve u svemu, Nevjesta nije loš roman, iako pomalo stupidno potencira neke stereotipe o škotskom narodu koji i nisu baš za pohvaliti se, i mislim da je pristojno štivo za plažu ili jednostavno za odmoriti mozak. S druge strane, Garwood ne piše jednako dobro kao Judith McNaught ili Susan Elizabeth Phillips koje su nešto maštovitije i razigranije u svojim knjigama i koje uvijek nekako iznenade svoje čitatelje. To ipak ne znači da neću pročitati i ostale romane Julie Garwood.

Susan Elizabeth Phillips: Evin grijeh

Brzo i grubo: jedan od najbolji povijesnih ljubavnih romana smještenih u vrijeme, tj. neposredno nakon američkog Građanskog rata.

Ovaj je roman jedan od mojih definitivnih favorita, i to ne samo u gore spomenutom Civil War žanru, već jedan od najboljih ljubavnih romana uopće. Autorica je, kao što već znate, neponovljiva Susan Elizabeth Phillips koja je u Evinom grijehu pokazala najbolje od svog umijeća. Kao prvo, knjiga od samog početka pršti humorom i urenbesnim situacijama u kojima se zatječe naša heroina, buntovna i divlja Katherine Kit Weston, južnjačka nasljednica plantaže koja se za svoju ostavštinu dolazi izboriti u New York preodjevena u musavog dječarca. Kit planira ubiti svog konkurenta za naslijeđe, Barona Caina, bivšeg (i sada obogaćenog) kockara čija je majka bila udana za Kitinog oca. Spletom okolnosti 'to musavo stvorenje' kod Caina dobija posao konjušara, no Kitina se tajna vrlo brzo otkriva i ona umjesto svoje voljene plantaže Risen Glory, dobija podulji boravak na Akademiji Templeton za mlade dame. 

Kitina preobrazba je drastična i nakon nje više ništa nije isto. I inače sam ljubitelji takvih zahvata na likovima, ali kod Phillipsove mi se osobito svidjelo to što je Kit u svojoj srži ostala ista tvrdoglava drznica uvijek spremna na svakave bezobrazluke i vrlo nedamske psovke ili pucnjave iz pištolja. Dijalozi su vrckasti i humoristični, osobito ako volite tip Jug-Sjever/Dinamo-Hajduk prepucavanja; radnja je puna zaokreta i obuhvaća relativno dug vremenski period od nekoliko godina, a sporedna ljubavna priča oslobođenih robova, Magnusa i Sophronie jednostavno dirljiva i predivna. Dirljiv je također i odnos između Kit i Sophronie i moram priznati da je Susan Elizabeth na vrlo suptilan način održala lekciju o ljudskosti i antirasizmu kroz jednu ovako laganu knjigu. Mislim da sam i u prošlom postu o njenom Doručku u krevetu već pisala koliko ona voli američki Jug, pa sada svakako moram ponoviti da joj takav setting izrazito leži, kao i specifično povijesno razdoblje, iako ona uglavnom piše suvremeni ljubavni roman (što je prava šteta). Tu nikako ne smijem zaboraviti spomenuti lik gospodične Dolly, stare djevojke i Kitine družbenice koja je malo šenula te nikako ne prihvaća činjenicu da je Baron Cain Jenki i da je Građanski rat završio.

Ovo je jedan od prvih pročitanih i meni najdražih romana S. E. Phillips koji me je pridobio i na čitanje njenih ostalih djela. Zanimljivo je da je napisan 1984. godine pod naslovom Risen Glory, te dotjeran i ponovno izdan 2001. pod novim naslovom Just imagine. Meni se više sviđa prvi naslov, a nemam, začudo, pritužbi ni na hrvatski prijevod iako naoko nema veze s mozgom. Summa summarum, ako tražite zbilja zabavan i dobro napisan ljubić, Evin grijeh je moja prva preporuka.   

Marion Zimmer Bradley: Kraljica oluja

Što se kuha u drugom nastavku sage o planetu crvenoga sunca Kraljica oluja poznate autorice Marion Zimmer Bradley?

Sastojci: feudalno društvo, oluje nad zamkom, genetski uzgajani ljudi posebnih mentalnih sposobnosti i rat u kojem su sva sredstva dopuštena.

Priprema: U borbu za prevlast nad Vlastelinstvom umiješajte dva brata, svakom od njih dajte oružja nevjerovatne snage i pričekajte da situacija prokuha. Drugom paru braće osim rata za vlast dodajte i malo rivalstva oko lijepe i nježne Cassandre.

Drugi nastavak sage o Darkoveru neusporedivo je bolji od svog prethodnika ne samo radnjom i likovima, nego i naslovnicom te količinom uložene mašte. Bradley nas vodi mnogo godina dalje od Brodoloma na Darkoveru, kada je nepoznati planet već dobro naseljen, a društvo jako nalikuje onom srednjovjekovnom. No ipak ne posve, jer su ljudima sada jako dobro poznati zakoni nasljeđivanja gena i tehnologija korištenja matrica, kamenja koja nevjerovatno jačaju moć i frekvenciju misli.

U romanu uglavnom upoznajemo likove koji posjeduju laran, jedan od oblika posebnih mentalnih moći, no iz Brodoloma se sjećamo da su prvobitni ljudi na Darkoveru bili obični Zemljani i da se laran kod čovjeka ukorijenio križajući ga sa prekrasnim telepatima chieri koji su sada već izumiruća vrsta.

Allart posjeduje laran za koji bi većina nas dala desnu ruku: on može vidjeti budućnost. Iako na prvu zvuči sjajno, na drugu i nije baš tako, jer Allart ne samo da može vidjeti budućnost koja će se sigurno dogoditi, on u isto vrijeme vidi budućnosti koje bi se mogle dogoditi, one koje su vjerovatne, one koje su plod njegovih vlastitih strahova i one koje se nikad ne moraju dogoditi. Uza svu tu zbrku u svojoj glavi odlazi u osamu samostana da pronađe mir i kontrolu nad naviranjem svog larana koji mu onemogućava smoći snagu za bilo kakav životni izbor.

Drugi lik koji pratimo kroz knjigu je dvadesetogodišnji Donal, usvojeni sin gospodara Aldarana koji posjeduje veliku ljubav prema letenju i lijepoj promatračici i empatici Renati. Njegova polusestra Dorilys je Aldaranova prava kći i osim što posjeduje aroganciju i ponos svog oca, ona također ima nevjerovatno snažan laran: korištenje električnog potencijala planeta koje se očituje u pražnjenju snažnih gromova kada god joj to padne na pamet zbog čega je među narodom i ostalom djecom poznatija kao 'kraljica oluja'.

Dobar dio romana posvećen je i matričnoj radnici i promatračici Renati koja kroz djelo doživljava potpunu preobrazbu i veliku ljubav prema Donalu. Tako naposljetku dolazimo i do Cassandre koja se također preobražava, iz djetinjaste, plačljive i naivne djevojke, te postaje samopouzdana sposobna promatračica u Kuli.

Mnoštvo likova čije su sudbine duboko isprepletene, a od kojih je svaki vrlo živopisan i originalan, jednostavno oduševljava, a svijet koji je izmaštala Bradley nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Kao i uvijek radnja je protkana filozofskim, znanstvenim i socijalnim pitanjima, a ne manjka ni religijskih. Ono što mi se posebno svidjelo je neočekivani tragični kraj te lakoća i brzina kojom se djelo čita. Kraljica oluja me nagoni na čitanje još nastavaka o Darkoveru neponovljive M. Z. Bradley.

Ann Pearlman: Klub božićnih kolačića

Što se kuha u Klubu božićnih kolačića američke književnice Ann Pearlman?

Sastojci: domaći kolačići, hrpa prijateljica, blagdansko razdoblje i povjerljive priče.

Priprema: prvog ponedjeljka u prosincu okupite dvanaest najboljih prijateljica na dan poklanjanja i jedenja domaćih kolačića te mnogo razgovora, plesa i zabave.

Bit ću iskrena i odmah priznati da me je na kupnju ovog romana nagnala velikim dijelom prekrasna naslovnica tipično ženske knjige: mnoštvo zvijezdica, pahuljica i prekrasan font ispod kojeg se prostire kuća iz snova pokrivena snijegom. Tu je pripomogao i crveni uočljivi natpis: 'Savršen recept za ljubav, smijeh i prijateljstvo.'

Radnja započinje neposredno prije samog dana kluba kolačića i tu pobliže upoznajemo glavnu junakinju Marnie koja je za razliku od mlađahne plavuše na naslovnici srednovječna žena i samohrana majka dvaju odraslih djevojaka, Sky i Tare, koje se i same bore sa svojim vlastitim životnim brigama.

Kroz knjigu upoznajemo i jedanaest preostalih žena od kojih svaka unosi svoju određenu energiju i atmosferu u ovaj roman, a uz njihove životne priče autorica je priložila i svaki od recepata domaćih kolačića koje su donijele kod Marnie. Popratila je to također i zanimljivim povijesnim crticama o začinima i načinu spremanja hrane koji daju cijelom romanu jedan topli štih.

Što se tiče same radnje ona na neki način i ne teče jer je većina stranica posvećena nekoj od žena koja uranja u retrospekciju, sjeća se i pripovijeda svoju priču drugima što je meni osobno nakon nekog vremena postalo zamorno i dosadno, jer je svaka od tih priča već viđeni 'materijal' i u knjizi i na filmu, a uz to je svaki detalj začinjen primjesom patetike kakva nas obično zna zaskočiti iz ovakvih romana.

Prava na ekranizaciju ovog naslova su već rezervirana no teško se vidim kako odlazim potrošiti dva sata na film o Klubu s obzirom da ovakve pričice i nisu baš my cup of tea već bih ih više preporučila osjetljivim dušicama vrlo meka srca koje bi u potpunosti mogle uživati u ovom romanu (i uskoro filmu) uz čašu toplog mlijeka.

Candace Bushnell: Dnevnici Carrie Bradshaw

Što se kuha u Dnevnicima Carrie Bradshaw popularne Candace Bushnell?

Sastojci: djevojka iz provincije, izdaje prijateljstva, zgodni dečki i sva ostala drama koju donosi srednja škola...

Priprema: Uzmite zgodnu, duhovitu i talentiranu junakinju već mega-popularne priče i vratite je u djetinjstvo gdje se preobrazi u naivnu, prosječnu i pomalo glupavu djevojku.

Kao vjerna obožavateljica serije Seks i grad te njezine glavne protagonistice Carrie po izlasku ovog romana pojurila sam na kioske da je potražim prije nego se rasproda. Nisam imala sreće, no nastavila sam skenirati svaki stalak s knjigama po trgovinama i kioscima te na kraju je pronašla u jednom zabačenom supermarketu u predgrađu.

Pročitavši kritike The Timesa i Daily Mirrora na poleđini knjige ('Bushnell piše kao san.' – Daily Mirror) bila sam još uzbuđenija što sam je uspjela pronaći.

Danas se pitam da li su ti ljudi čitali istu knjigu kao ja i žalim za dragocjenim vremenom potrošenim pri nalasku ovog romana.

Radnja se odvija u provinciji u vrijeme kada Carrie postaje maturantica te zajedno sa svojim prijateljicama pokušava osmisliti svoj život nakon srednje škole najbolje što može. Osim što nailazi na odbijenice za svoj spisateljski talent uz to je muče obiteljske i ljubavne brige. Tu se još pojavljuje i fatalni Sebastian Kydd koji naposljetku na neki način i uzrokuje veliku Carrienu preobrazbu iz lakovjerne u pronicljivu i opreznu djevojku kakva je prikazana u omiljenoj seriji i filmovima.

Pomalo dosadnjikava radnja još je više narušena pisanjem u prezentu pa ste po završetku čitanja više izmoreni nego nauživani dobrog štiva. Okrutna istina je da prosječna epizoda Seksa i grada sadrži više radnje, humora i zabave od ovog romana.

Ono što mi jedino ostaje nejasno je kako je roman poput ovoga mogao postati ikakav bestseller i doživjeti mnogobrojne prijevode kada ga cure od 14-15 godina ne bi dvaput pogledale. No da ne bude sve tako crno i da ne završim post u tako negativnom tonu pohvalit ću atraktivni izgled naslovnice koji je malim dijelom i zaslužan za to što imam ovu knjigu u svojoj kolekciji.

C. J. Sansom: Raskol

Brzo i grubo: sasvim solidan povijesni krimić smješten u samostansko okružje južne močvarne Engleske.

Zvuči dosta mračno, zar ne? I donekle i jest. Sansom nas vodi u vrijeme vladavine koleričnog Henryja VIII. i vjerske podjele koja je pogodila zemlju, a glavni protagonist je grbavi odvjetnik Matthew Shardlake koji je i jedan od bliskih suradnika lorda Cromwella. Cromwell, čije ime poput kraljeva počinje posvuda izazivati strah, šalje Shardlakea u Scarnsea gdje je ubijen kraljev povjerenik. No slučaj nije nimalo jednostavan, jer je povjerenik ubijen dok je istraživao poslove benediktinskog samostana kojeg je lord Cromwell čvrsto naumio zatvoriti, kao i sve ostale katoličke samostane u Engleskoj. Kada Shardlake i njegov mladi pomoćnik Mark stižu u samostan, otkrivaju cijelu galeriju sumnjivih i živopisnih likova i tako započinje ova eccovska istraga zanimljivoga kraja.

Za početak, svidjelo mi se Sansomovo pisanje i okružje koje je izabrao za ovu Shardlakeovu istragu iako nije osobito originalno. Ali, izgleda da su samostani dosta zahvalan izbor zbog njihove zatvorene prirode i strogih pravila koji vladaju među redovnicima, a koji su upravo suprotni okrutnim zločinima koje autori vole uvaljivati na takva mjesta. Samostan u Scarnseau ima i posebnu auru: nalazi se na opasnoj močvari kojom vladaju krijumčari iz Francuske i koja često proguta neoprezne putnike, a tu je i činjenica da su samo impresivno, kameno zdanje izgradili stari Normani. Sansom je obavio i dobar posao u rekonstrukciji razdoblja o kojem piše, što nije čudno s obzirom na to da čovjek ima doktorat iz povijesti, no ipak, ne mogu a da ne primijetim da su hvalospjevi na pozadini knjige malo pretjerani. Remek djelo, izuzetno, fascinantno i prvorazredno je sve ono što Raskol zapravo i nije. Radi se o prilično zabavnom krimiću s prilično dobrim povijesnim settingom i to je uglavnom to. Roman nema nikakvih velikih mana, ali Zločin i kazna nije.

Glavni lik se kao grbavac susreće s društvenim predrasudama i poljuljanom vjerom u ispravnost svojih postupaka što je priči dalo još jednu dimenziju, ali mislim da je ovo knjiga koju bih prvenstveno preporučila ljubiteljima malo mračnijih krimića i povijesnog romana iako je Shardlakeova istraga ta koja je svakako u prvom planu. Usporedba s Imenom ruže je neizbježna, tako da vam i to može poslužiti pri odluci čitati ili ne. Znam još i da je Sansom napisao nekoliko romana o Matthewu Shardlakeu, ali nažalost ne znam hoće li znanje nastaviti izdavati serijal ili ne.

Ray Bradbury: Stablo vještica

Brzo i grubo: fantasy-horor za djecu je stilski savršen Bradburyev rad koji je inspiraciju pronašao u starim mitovima i ljudskom odnosu prema smrti.

Stablo vještica nije ni tipičan horor ni tipična knjiga za djecu. Za početak, radi se o knjizi u kojoj nema jasno određenog glavnog junaka ni antagonista protiv kojeg se djeca uobičajeno bore. Njihova priča počinje prilično bezazleno: ono što je trebala biti obična, ali napeto iščekivana Noć vještica se pretvara u misiju spašavanja jednog od dječaka, omiljenog Pipkina nad čijim se životom nadvila sjena smrti. Njihov 'neprijatelj', smrt, i nije baš pravi neprijatelj već nepoznato s kojim se dječaci na svom putovanju trebaju upoznati i suočiti na samom kraju. Njihov jezivi vodič je gospodin Grobolijes, tajanstveni stanovnik zapuštene viktorijanske kuće na rubu grada i ujedno mentor koji će dječacima održati par lekcija o svetkovinama smrti i tradiciji Noći vještica. Među dječacima se jedini pomalo ističe Tom Skelton kojemu je dodijeljena uloga najhrabrijeg u grupi; on prvi postavlja pitanja i njega prvog pitaju za mišljenje i on je taj koji na kraju shvaća tko je zapravo gospodin Grobolijes.

Strava u knjizi, ako se uopće može nazvati stravom, izvire iz nepoznatog i začuđujećeg, ali uvijek mračnog folklora: mumificiranje tijela pokojnika, druidski bog mrtvih Samhain i šećerne meksičke lubanje za Dan mrtvih vjerojatno bi uplašile samo najmanju djecu, tako da se može mirne duše reći kako Bradburyjeva namjera nije bila utjerati strah u kosti već istkati fantastično okruženje koje bi slavilo sve one mračne pripovijesti i legende iz ljudske povijesti koje su gotovo uvijek povezane sa smrću. Priča je vrlo jednostavna i za odrasle lako moguće i dosadna, no Bradbury piše prekrasno i toliko slikovito da je samo iz tog razloga prava šteta ne pročitati Stablo vještica. Treba još dodati da je za istoimeni crtić Bradbury napisao i scenarij za kojeg je dobio nagradu Emmy i da je njegova prvotna ideja za Stablo vještica upravo i bio animirani film.

Posjedujem ovu knjigu još iz devedesetih kad sam bila klinka i kad je Zagrebačka naklada izdavala svoju Alien SF biblioteku u kojoj su, između ostalih, izašli Dimni prsten, Pod naponom i Heinleinova Vrata u ljeto. Mislim da ZN i dan danas izdaje žanrovski slične knjige, ali ponizno priznajem kako odavno u ruke nisam uzela ništa njihovo iako su prije deset godina bili obavezna lektira. Uglavnom, svakako treba pohvaliti fantastičan prijevod Predraga Raosa i naslovnu ilustraciju Aleksandra Žiljka za koju sam do prije par dana mislila da je otkupljena s knjigom. Izgleda svjetski i praktički sam zbog nje i kupila knjigu. U svoju obranu mogu samo reći da sam tada imala kojih jedanaest, dvanaest godina. 

Annete Curtis Klause: Krv i čokolada

Brzo i grubo: kakvi su bili romani o tinejdžerima vukodlacima prije Sumraka? Pa, za početak, puno krvaviji...

Vivian Gandillon je šesnaestogodišnja djevojka koja osim svoje iznimne ljepote ima i jednu iznmnu tajnu: ona je vukodlak i nije jedina koja za vrijeme punog Mjeseca trči šumom i valja se u visokoj travi – postoji cijeli čopor njih čija dugačka povijest seže, između ostalog, u europska srednjevjekovna kraljevstva kojima su haračili iz sjene. No, zbog progona vukodlaka u sedamnaestom stoljeću, Vivianini preci bježe iz Francuske u divlju Louisianu gdje će se ogriješiti o vučje zakone i kušati ljudsko meso. Čopor potom seli u Zapadnu Virginiju gdje se udružio s njemačkim vukovima iz Pennsylvanije, ali bijeg je samo djelomično uspješan, jer zabranjeni apetit pobjeđuje još jednom i Vivian ostaje bez svoga doma i oca, kao i života kakvog je dotad vodila. Sada se mora prilagoditi novoj školskoj i gradskoj sredini te činjenici da njena majka Esmé već traži novog partnera za sebe i da je bacila oko na mlađahnog i arogantnog vukodlaka Gabriela kojeg Vivan uopće ne podnosi. Tu je i Aidan, dečko iz škole kojem Vivian prilazi iz znatiželje i u kojeg se vrlo brzo i zaljubljuje. No uskoro će se ispostaviti kako su njegova obitelj i prijatelji možda i kompliciraniji od njenog destruktivnog, podijeljenog čopora...

Sveukupan dojam o Krvi i čokoladi uopće nije loš, dapače, knjiga je ponegdje i prebacila moja očekivanja. Konkretno, radi se npr. o razrađenoj povijesti Klausinih vukodlaka, koja je doduše iznijeta u svega nekoliko redaka, i autoričinoj hrabrosti da im pripiše grijehe poput međusobnog ubijanja i gubitka samokontrole. Prilično je hrabro za jedan teen roman prikazan i Esméin lik, lik majke koja ima posao konobarice u bajkerskom baru i koja besramno koketira s muškim vukovima, te se iz istog razloga i tuče sa svojim vučjim suparnicama. Viviani muški vršnjaci također nisu nimalo uzorno društvo: u ljudskom liku su nepodnošljivo samodopadni uspaljeni tinejdžeri koji furaju tetovaže i bajkerski imidž, a u vučjem obličju maltretiraju zaljubljene parove i manje više bilo koga na koga naiđu uz obalu obližnje rijeke. Sama Vivian se ne razlikuje puno od njih, jednako je samouvjerena i uspaljena, a i kako će se poslije pokazati, sklona bijesnim ispadima, no ipak svjesna svoje odgovornosti i osjećaja za čopor. Moram priznati i da je pomalo iritantan lik, pogotovo na samom početku knjige, ali i to se mijenja prema kraju.

Sviđa mi se Klauseina ideja o čoporu koji su od vlasnika seoskog svratišta u Zapadnoj Virginiji postali obijesni badass vukodlaci iz bajkerskog bara kao i odluka da piše o tinejdžerici koja uživa u svom dlakavijem obličju i mirisu znoja, straha i vlažne zemlje. No nikako mi nije legao njen stil pisanja koji pati od izgleda tipične boljke (nekih) young adult romana, a to je da se dotakne svega, ali rijetko čega kako treba. Npr, odnos Vivian i njene majke je totalno neiskorišten potencijal, a nedovoljno je iskorišten i Gabrielov lik koji je strahovito bitan za cijelu priču. Naravno, ne mogu a da ne usporedim Krv i čokoladu s Drhtajem Maggie Stiefvater koji se usredotočio prvenstveno na tugaljivu romansu dvoje junaka, a prirodu vukodlačenja stavio tek na drugo mjesto. Ovdje su stvari ipak obrnute: Vivian traži potvrdu svoje prirode i identiteta, a romansa s Aidenom je tek sredstvo s kojim će doći do odgovora koji traži.

Još jedna stvar koja mi se ne sviđa je kičast naslov romana koji bi trebao valjda aludirati na vučju i ljudsku (grešnu) ishranu, a ni za naslovnicu nisam baš sigurna... Mislim da više pristaje nekom vampirskom ljubiću, nego ovakvoj knjizi. I još da dodam kako je Krv i čokolada napisana 'davne' 1997. godine, a ekranizirana točno deset godina kasnije kao istoimeni film.