ponedjeljak, 30. travnja 2012.

Eurocon 2012. u deset slika



Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i Eurocon koji se ove godine održao u Zagrebu. Za vas koji ne znate, Eurocon je europska konvencija znanstvene fantastike i fantasya, a ove se godine održao usporedo sa 34. SferaKonom pod objedinjenim nazivom Kontakt na zagrebačkom FER-u. Prema službenim podacima domaćina u Zagreb su tako došli gosti iz dvadeset različitih zemalja. Održana su brojna predavanja i predstavljanja knjiga, a mogli ste upoznati i npr. američkog autora Tima Powersa (njegov roman Kad tamno istekne sam recenzirala prije par mjeseci na blogu) ili Dmitrya Glukhovskog koji je svoj apokaliptični roman Metro 2033 objavio besplatno na internetu i potom stekao ogromnu popularnost i izvan Rusije. Uglavnom, skužili ste, velike face, nego što.
Da vas dalje ne davim, bacite oko na fotke sa konvencije. Možda vam se dovoljno svide da sljedeće godine posjetite naš jednostavni hrvatski, ali ništa manje dobar SFeraKon

All on board?











 
Sve po 12 kuna. Dobro, možda je malo skuplje...

Terminator, Furtinger u sjeni i SFera 'pepeljara'

Poruka ukrajinskih fanova: visit Chernobyl!
  - Luke, I am your father too..


I na konu se žica za glasove.



Tajne života, svemira, stećaka, vatrenih kugla - dešifrirane!




Povratak u budućnost dalekih rođaka



Mučionica? Nope. Čitaonica domaće produkcije

God save queen Amidala


nedjelja, 22. travnja 2012.

Alice Hoffman: Čarolije za svakodnevnu upotrebu


Brzo i grubo: roman Alice Hoffman se može pohvaliti atmosferom i stilom, ali dobrom pričom – nikako.

Započet ću ovaj osvrt jednom dnevničkom crticom tj. priznanjem kako sam bezobrazno dugo čitala ovaj roman. Već se mjesecima povlači po policama i ladicama čekajući na moje pauze od Bratstva crnog bodeža i skupljajući prašinu. Možda to i govori nešto o ovom romanu, no ja bih ipak radije rekla kako u zadnje vrijeme jednostavno nisam bila u raspoloženju da čitam knjigu tog tipa. A koji je to tip, vjerojatno se pitate, a ja vam odgovaram: topla, obiteljska priča s primjesama magijskog realizma. Započinje tragičnom neserećom u kojoj su Gillian i Sally Owens izgubile roditelje te bile primorane preseliti kod svojih tetaka u Ulicu magnolija. Da stvar bude zanimljiva, tetke su neka vrsta vještica – ja bih ovako laički rekla da su wiccanke, ali kako se slabo razumijem u praktičnu magiju i poganske kultove (čak nisam ni sigurna da riječ 'wiccanka' uopće postoji u hrvatskom jeziku) ostavit ćemo ih na miru i reći samo da pomažu zaljubljenim ženama da osvoje željenog muškarca, kuhaju crni sapun i imaju tri brave na svakim vratima. Naravno, žene iz obitelji Owens nisu takve od jučer i zapravo su u cijelom gradu već generacijama na lošem glasu. Antipatije lokalne zajednice neće zaobići ni Gillian ni Sally koje će odrastati pod pritiskom da se što više distanciraju od neobičnog obiteljskog naslijeđa.

Ono što svakako mora biti spomenuto je to da se ova priča ne zadržava na nikome posebno, a bogme i na nikakvoj posebnoj situaciji. Vrijeme brzo odmiče, Gillian i Sallly odrastaju, udaju se, imaju djecu, a priča hrabro maršira dalje. Naglasak je stavljen, i to izrazito, na slikovitost i atmosferičnost teksta i to funkcionira besprijekorno. Alice Hoffman, ako išta, piše jako krasno i vidi se da posjeduje potreban ženski senzibilitet da dočara željeni magičan svijet američke svakodnevnice. No s druge strane, danak je plaćen zapletom i raspletom koji je tu valjda eto tako, da se ipak nešto kotrlja u pozadini i stvara mračne slutnje. Nisam gledala film sa Sandrom Bullock i Nicole Kidman, ali prema onomu što sam uhvatila krajičkom oka prilično sam sigurna da se film jako razlikuje od knjige. Još bih dodala da je ovo jedna od onih knjiga iz kojih upamtite brojne detalje (poput crnih sapuna i jorgovana koji se nenormalno rascvao u stražnjem vrtu Sally Owens), ali zaboravite imena likova i priču koja zbilja nije vrijedna spomena. A moram i priznati da me i mjestimično, pogotovo pred sam kraj, počelo ozbiljno živcirati prenemaganje s kvazimagičnim događajima i silnim opisima ljubavi i zaljubljenosti kod obje sestre Owens. Više bih voljela da je netko na početnoj premisi priče napisao young adult roman o dvije sestre koje se istodobno pokušavaju nositi s predrasudama svojih sugrađana i nemarnim tetkama koje vještičare i čaraju bez obzira na sve. U svakom slučaju, ako tražite nešto poetično i super lagano da nahranite dušu i odmorite mozak, ovo bi mogla biti knjiga za vas. 


subota, 14. travnja 2012.

Jude Deveraux: Stvoreni za ljubav



Brzo i grubo: romantičnoj priči Jude Deveraux, koja se proteže kroz stoljeća, ne fali samo jedan dobar urednik, već i sve ono po čemu smo je mi KDS-ovci zavoljeli.

A ja bih rekla da je to u prvom redu smisao za humor, a u drugom kvaliteta pisanja što je možda još važnije od humora. No zbrzanost priče bi joj i oprostila da me je Jude negdje usput uspjela i nasmijati: prostora i prilike joj nije nedostajalo jer ovaj ljubić broji gotovo četiri stotine stranica i odvija se u tri različite epohe. Započinje u devedestim godinama prošlog stoljeća kada autorica ljubavnih romana, Hayden Lane, shvaća da se iracionalno, ludo i destruktivno zaljubila u svog vlastitog papirnatog junaka Jamiea. Hayden potom traži i nalazi pomoć kod vidovnjakinje Nore koja joj otkriva da Hayden, zbog davne kletve iz elizabetanskog doba, ne može voljeti nikoga osim fatalnog muškarca koju je na nju i bacio kletvu. Uz pomoć hipnoze Hayden će pokušati popraviti stvar: vratit će se prvo u edvardijansko doba kada je bila zloglasna lady de Gray, a potom i dublje u prošlost kada je bila Callasandra, nesretna kćer ćudljivog plemića koji je najviše na svijetu želio zdravog, savršenog sina. 


Cijela konstrukcija priče u priči u priči je bila zanimljiva na početku, toliko priznajem. No kada sam odmakla s čitanjem i shvatila da je glavna priča ona elizabetanska i da ćemo je detaljno, s prologom od kojih stotinjak i kusur stranica, čitati od rođenja naših ukletih ljubavnika do njihove smrti, počele su prve sumnje. Tako smo, valjda zaradi boljeg razumijevanja Callienog i Tallisovog života i kobne kletve, upoznali kućanstvo Johna Hadleya – da, gore spomenutog plemića opsjednutog muškom djecom – i njegove žene Alide osuđene na vječiti neuspjeh da usreći muža. Čitali smo o djetinjstvu i jačini veze između Callie i Tallisa, čitali smo o njihovom obrazovanju, o njihovim navikama i pričama, i da skratim, čitali smo isti taj opisni tempo pisanja do samoga kraja. Ne mogu reći da je iskustvo bilo užasno ili loše, ali meni je nakon Princa na bijelom konju ovo bilo iznenađujuće površno, dosadnjikavo i naporno štivo. Ne razumijem zašto je toliko stranica, umjesto na romansu, protraćeno na uvod koji se mogao sažeti u nekoliko rečenica. Isto tako je bilo razočaravajuće što su se glavni problemi između dvoje junaka gotovo pa sveli na tinejdžersko prepucavanje u kojima su oboje ispali prilično neinteligentni. Naravno, kako je za nesreću para morao ipak biti odgovoran netko drugi tu je i sapuničasti Alidin lik čija se motivacija mijenjala po potrebi svako toliko. Ugh. Nikako da povjerujem da je Jude Deveraux ista autorica koja je napisala Princa na bijelom konju, a da ironije bude veća, mislim da je Stvoreni za ljubav čak u višem cjenovnom rangu od njene prve KDS knjige.
S druge strane, možda je baš u tome i problem – možda su moja očekivanja bila prevelika jer nekako imam osjećaj da će druge čitateljice zanemariti brzinsko prelaženje preko cijele priče, a više uživati u dramatičnoj romansi koja premošćuje vrijeme.



srijeda, 11. travnja 2012.

Douglas Coupland: Generacija A



Brzo i grubo: blago esefični roman o globalnom 'putu prema dolje' i pokušaju bijega s istog.

Generacija A je jedan od onih romana koji kači mnogo toga: ekološke probleme, suvremenu digitalnu kulturu, pitanje identiteta pojedinca i njegova mjesta u kolektivu, pa čak i anksioznosti koju uzrokuje briga oko vlastite budućnosti. I sve su te teme ozbiljne i larger than life. No ako mislite da je autor Douglas Coupland teže smorio sa upozorenjima, filozofijama i lekcijama, varate se. Radi se, naime, o veoma prpošnom tekstu koji se čita lako i brzo i iza čije se priče krije svojevrstan eko-misterij za koji ćete zaista dobiti odgovore na kraju romana. Naime, radnja se odvija u bliskoj budućnosti i svijet se suočio s izumiranjem pčela. Naravno, takvo narušavanje sustava nije prošlo bez posljedica: u trgovinama se rijetko može naći voće i pravi voćni proizvodi poput dobrog starog soka od naranče, jer se cvijeće sada mora oprašivati ručno. Nitko, doduše, ne zna zašto je došlo do masovnog pomora pčela, ali događaj je izgleda koincidirao s potrošnjom novog lijeka nazvanog Solon. I u tom grmu čuči zec: Solon je revolucionarni lijek koji blokira vaše misli i brige o budućnosti. Živite sada i živite puno sretnije nego ikad. Ili se barem tako čini. No strka počinje kada petoro mladih ljudi na različitim stranama svijeta ubodu pčele. Oni će biti gotovo pa oteti iz svoje sredine, proučavani, ispitivani i na kraju odvedeni Bogu iza nogu, na otok na kojem je nestala posljednja košnica na svijetu.
Zašto su pčele izabrale baš to petero ljudi? Po čemu se oni razlikuju od ostalih? I kakve veze cijeli problem sa pčelama i Solonom ima s pričanjem priča, čitanjem, knjigama...?

 Mislim da zadrti SF fanovi i neće pretjerano doživjeti ovaj roman kao neki žanrovski must read, jer on to u stvari i nije. Generacija A ima svoje spekulativne dijelove, ali je zapravo (prilično očito) zgodna kritika današnjeg digitalnog društva koje uz društvene mreže i ostale lake sadržaje najviše konzumira lijekove protiv depresije i anksioznosti. Da ljudi generalno nisu sretni i nije neka tajna, ali da postoje razlike u kvaliteti eskapizma kojeg birate – e to je već ideja koja mi se svidjela i po kojoj ću pamtiti Generaciju A. S druge strane, to je i otkačeni stil Douglasa Couplanda koji je svjež i luckast i prepun njegovih novokovanica po kojima je i poznat. Ipak, s obzirom na to da autor uživa kultni status među književnom publikom, moram priznati da sam od njega očekivala više. Možda je to nepravedno, ali mislim da smo svi već pomalo zasićeni pričama o zloj farmaceutskoj industriji i glupoj ljudskoj vrsti koja uništava sve oko sebe... ili nismo?
U svakom slučaju, ovo je knjiga koja možda nije ispunila očekivanja, ali je svejedno bolja od prosjeka, ako vam to ima smisla. Osim što se stvarno pročita za čas, zabavna je i smiješna, pametna i angažirana ali ne na onaj iritantni, docirajući način s pamfleta koji se dijele po gradu (radnička klasa ne glasa i slične fore). Uostalom, proljeće je... zar ima išta prigodnije za čitanje na klupici u parku od žarko žute knjige o pčelama?


subota, 7. travnja 2012.

Suzanne Collins: Ptica rugalica


Brzo i grubo: treća i posljednja knjiga trilogije je ujedno i najozbiljnija i vrlo vjerojatno jedna od najdepresivnijih young adult knjiga ikad.

Ako ste pročitali Plamen i sada iščekujete hrvatski prijevod da zgotovite priču do kraja, vrlo vjerojatno znate da se pakao stuštio na glave naših junaka. Plutarch Heavensbee, novi glavni tvorac Igara, je izdao Capitol i pomogao da se Katniss i Finnick otmu iz arene prije kraja Igara. Peeta i Johanna su završili na suprotnoj strani: njih su iz arene ugrabili ljudi predsjednika Snowa i sada su službeno zarobljenici Capitola zajedno s Finnickovom neprežaljenom ljubavi, Annie. Okrug 12 je izbrisan s lica zemlje, a Katniss i njena obitelj su sklonište pronašli u podzemnom okrugu 13 koji je obnovio ratni sukob s Capitolom. Tu je, naravno, i Gale sa svojom obitelji, a upoznajemo i predsjednicu okruga, pragmatičnu i antipatičnu Almu Coin. Naravno, nije samo okrug 13 taj koji je ponovno u ratu s glavnim gradom Panema – sukob se proširio i na sve ostale okruge, a ono što pobunjenicima treba je njihov simbol otpora, Ptica rugalica tj. Katniss Everdeen. S druge strane, Katniss je već tjednima u stanju posttraumatskog stresa kojem nimalo ne pomaže strogo organiziran život u podzemlju okruga 13.

Kao što sam već napisala u leadu posta, ovo je zasigurno jedan od najtežih young adult romana koje sam imala prilike pročitati. Dok ni prvi i drugi nisu bili baš pjesma, ipak su u njima postojali dijelovi u kojima ste mogli zaboraviti na Panem i činjenicu da će vaši miljenici uskoro grebati za goli život u areni. Ovoga puta nema fensi vlakova, ekstravagantnih doručaka, capitolskih gozbi i balova, nema fora kostima i haljina, ni televizijskih intervjua – samo pravi, okrutni rat i njegove stvarne posljedice na ljudsku psihu. Katniss tako knjigu otvara kao emocionalna ruina: izgubila je Peetu, Haymitch i Plutarch su je izmanipulirali u vlastitim igrama, polovica ljudi koju je znala iz okruga 12 je sada mrtva, a zemlja je na rubu nuklearnog rata. Nažalost, to stanje potpune upropaštenosti i letargije čeka Katniss i u budućnosti i to nakon što se završi rat u Panemu – neću vam dakako otkriti zašto – što još uvijek ne znači da knjiga nema happy end. Ima, ali na način na koji happy end mogu doživjeti junaci Igara gladi, a koji je sa čitateljskog stajališta vjerojatno pomalo nezadvoljavajući. Što samo znači da je Suzanne Collins odlučila ostati real do kraja.
Neću vam lagati, ja sam se doista nadala kraju koji bi na neki način nadoknadio svu mizeriju koju su proživjeli Katniss, Peeta, Gale, Haymitch, Annie i ostali, no ostala sam praznih ruku. Moja je reakcija na većinu događaja bila: 
 - Aaaaaaah, shit, neeeeeee! 
Ili:
 - Zašto, Bože, zašto? 
 S druge strane, s obzirom da se radi o svijetu u kojem su postojali Panem i Igre gladi, Collins je valjda izvukla maksimum sreće za svoje junake koji je mogla. Iz tih razloga ovaj je zadnji nastavak meni i najmanje omiljen: ozbiljan je i težak, u priču ovaj put upliće mnogo politike i jako malo preživljavanja na koje sam navikla u prva dva dijela, te se ozbiljno suočava s psihičkim traumama nekolicine glavnih likova. Naravno, to ne znači da je i realno lošiji – nije, samo je veoma drukčiji usprkos činjenici da se radi o istim ljudima s istim problemima na istom mjestu na kojem smo ih i ostavili. I naravno da i dalje ima sve moje preporuke i da je cijela trilogija apsolutni must read. Samo se nemojte pretjerano zbedirati kad dođete do kraja. 


utorak, 3. travnja 2012.

Tigrovi zubi našli vlasnika




Ili je vlasnica u pitanju? Ne znam, teško je reći iz mail-a, ali u svakom slučaju sreća je htjela da iz hrpe izvučem ovaj mail: ever_sleeping. Ever nam također veli da bi volio/voljela više recenzija horora na blogu – vjeruj i mi bismo, ali neke knjige i žanrovi kao da nikako da dođu na red, ali eto, primljeno je na znanje.
Čestitamo i nadamo se da ćeš svejedno uživati u Tomu Clancyu!




 
&

 

nedjelja, 1. travnja 2012.

Bratstvo crnog bodeža: Vječna kletva



Brzo i grubo: nepredvidljiv rasplet Rhageove priče i veoma obećavajuća najava za sljedeću.

Nakon pročitane prve polovice romana Lover eternal, J. R. Ward nas je ostavila s hrpom upitnika iznad glave. Što će se dogoditi s Rhageom i Mary? Hoće li Rhage pronaći načina da nadvlada Zvijer? Ima li Mary šanse da pobijedi leukemiju? Tko je zapravo John Matthew? Kako će Bella pristupiti Zsadistu koji baš i ne gaji sipmatije prema ženskom rodu? Toliko pitanja, a još više spoilera. Zato ću se držati samo svojih dojmova o knjizi, a prvi je da je Ward obavila zbilja odličan posao. Neću reći da je razvoj događaja potpuno nepredvidljiv, ali sam kraj definitivno jest. U jednom presudnom trenutku iskreno sam mrzila Čuvardjevu i njenu okrutnu filozofiju koja se uvijek nekako prelamala preko leđa jadnog Rhagea. Druga je stvar da se Ward pomalo ponavlja s nekim zahvatima u priči, pogotovo kad se oni tiču Degradacijskog društva i njihovih zlih planova. Mislim, kada degradi pola romana grade tajni centar za otimanje i ispitivanje vampira, prilično vam je jasno da će netko biti otet. Opet. No nekako me to i nije toliko smetalo, pošto je opsesija jednog od degrada važan i veoma zanimljiv dio priče. 

Sama romansa između Rhagea i Mary i dalje zauzima najveći broj stranica i ne prestaje biti zanimljivom do samoga kraja. To dvoje imaju više problema nego trenutno svjetska ekonomija, a to se zapravo i traži. Rhage i njegova Zvijer su jedan od njih i osobito mi se svidio način na koji je Ward zatvorila to poglavlje. Priznajem da sam očekivala nešto bljutavo i patetično, ali nije bilo tako. Nimalo lagano rješenje nije dočekalo ni Mary Luce, ali tu je već Ward složila nekoliko obrata zbog kojih je zaslužila aplauz. U međuvremenu je i više nego pristojan dio posvetila Belli i Zsadistu – nisam očekivala baš toliko stranica na kojima će se raditi samo o njih dvoje. Mislim da je prilično očito tko je Wardičin omiljeni brat što se odrazilo i na fandom: većina čitateljica obožava Zsadista uključujući i moju malenkost. A s obzirom da sam već pročitala treću knjigu serijala mogu vam samo obećati da nipošto nećete biti raočarani. No iako je u Zsadistovoj priči puno više mraka, bizarnosti i šokova uopće, Rhage i Mary su i dalje jedan od parova s ljubavnom pričom koja se pamti. Mislim da to govori dovoljno za sebe.

Za kraj dodajem da Wardičin stil pisanja puno bolje ide uz čitanje na engleskom. Ne samo da su hrvatski prijevodi naslova romana očajni, već je teško i prenijeti sleng kojim se priča u romanu, kao i autoričin minimalistički, ali opaki smisao za humor. Žena rasturi sa samo dvije, tri riječi. U svakom slučaju, uspjela je u univerzum svoga vampirskog Bratstva unijeti dovoljno originalnosti, razigranosti i akcije – odnosno točno onoliko koliko treba da zavolite i glavne i sporedne likove i da jedva čekate da otpočnete s pričama druge braće. Ja sam trenutačno na petoj knjizi koja se bavi Vishiousom. I opet, mislim da to govori dovoljno za sebe.