petak, 28. prosinca 2012.

Rachel Gibson: Any man of mine



Brzo i grubo: zasad posljednja po redu knjiga iz Chinooks serijala pokušat će spojiti notornog Sama LeClairea s ni manje ni više nego njegovom bivšom ženom.

Uvijek se nekako iznenadim kad nakon čitanja ljubića otkrijem da svaki pojedini zapravo spada u već davno određenu kategoriju. Neke od njih i nisu kategorije u doslovnom smislu riječi, no to naravno ne sprječava čitatelje da po forumima traže romane s određenom vrstom junaka ili junakinje ( Help! Looking for an old HP where the H has an affair with the h and then leaves to marry someone else, not knowing he fathered a child with the h.na primjer primjera) koje preferiraju. Tako bi i ovaj roman Rachel Gibson vjerojatno bio klasificiran kao jedan od onih u kojima su junak i junakinja već bili u braku i sada opet započinju nešto novo. Ako vas to živcira već u startu i ne želite čitati o tome kako se i zašto raspao nečiji brak, onda preskočite ovu knjigu. Ako vam pak ne smeta velika porcija teksta koji će otpasti na prepričavanje prošlosti i zlopamćenje iste, onda bi baš mogli i uživati u novim prepirkama i problemima bivšeg ljubavnog para. Doduše, ako ćemo po istini, Sam i Autumn (da, glavna se junakinja zove Jesen) baš i nisu ostavili neki bračni staž iza sebe: vjenčali su se u Las Vegasu gdje su se i upoznali dok su bili na odmoru/u provodu. Sam je već tada bio poznati hokejaš, a Autumn samo anonimna crvenokosa djevojka koja mu je zapela za oko u jednom od vegaških kasina. Nakon nekoliko dana provoda,  a u trenutku ozbiljnog pijanstva, Sam će oženiti Autumn samo da bi već sljedeći dan odmaglio bez pozdrava u pravcu nepoznato. Naravno, poslije će biti podrobno objašnjeno zašto su se oboje naših junaka ponašali tako kako jesu – impulzivno i pomalo neodgovorno, jer instant vjenčanje u Las Vegasu većini Amerikanki vjerojatno ne miriše baš elegancijom i vječnom ljubavlju – no posljedice te kratke zabave su ostale trajne. Autumn je rodila sina Connora, razvela se od Sama i pokrenula vlastiti posao organiziranja vjenčanja. Sam je u međuvremenu izmijenio vojsku žena i zapravo skoro i zaboravio da ima dijete.

Ipak, prilikom vjenčanja Ty Savagea i Faith Duffy, Sam susretne Autumn i stjecajem okolnosti preuzme te večeri brigu za sina. Već sljedećeg jutra shvaća da baš i nije kandidat za oca desetljeća te odlučuje popraviti stvar. No, kako sve češće i češće susreće sina, neminovno dolazi i u kontakt s Autumn koja je još uvijek prilično ogorčena zbog načina na koji ju je ostavio trudnu u Vegasu. Ipak, za oprost i ljubav možda još uvijek nije kasno …

Da sumiram stvar, Any man of mine je po mom mišljenju jedan od boljih romana R. Gibson iako bi se za protagoniste moglo reći svašta. Moglo bi se npr. reći kako Samovo ponašanje zapravo nije imalo izliku, ali je autorica na divan način preobrazila njegov lik iz kretena u pristojnog muškarca. Isto tako, ni Autumn mi nije bila baš po volji tj. njena vegaška epizoda se slabo uklapala u karakterizaciju lika koji je inače bio rezerviran i čak pomalo hladan. Opet, van toga, njena i Samova priča je bila svježa i zaista lijepo napisana (scene u kući na plaži su svakako izvukle maksimum iz romana) i iz nekog razloga kad se sjetim ovog serijala, prvo se sjetim romana Samo nevolje i Any man of mine. A to valjda govori nešto za sebe. 


srijeda, 12. prosinca 2012.

Kjell Ola Dahl: Čovjek u izlogu


Brzo i grubo: u ovo vrijeme leda i zime, norveški krimić zvuči kao pravi izbor. No da li je Kjell Ola Dahl dorastao zadatku?

Djelomično sigurno jest. Naime, krimić sam po sebi jednostavno nije dosadna forma, no groznica za tzv. skandinavskim krimićima je ipak donekle prenapuhala iste. Čovjek u izlogu, nažalost, po mnogim svojim karakteristikama ne spada u vrh spomenute produkcije. Radnja je na prvu ipak veoma privlačna: Reidar Folke Jespersenje ozloglašeni prekupac starinama koji je pronađen mrtav u izlogu svoje trgovine. Njegovo tijelo je razodjenuto, na čelu su mu iscrtani crveni križevi, a oko vrata je nađena omča od crvenog konca. Sve upućuje na možebitno ritualno ubojstvo, no zanimljiva je i obiteljska priča u pozadini: tri su brata naime upravo pregovarala o prodaju trgovine, dok se Folke nije nenadano predomislio i posvađao s braćom. I njegova će žena upasti u oko dvojici detektiva koji rade na slučaju - od Folkea prilično mlađa bivša plesačica već ga godinama vara s još mlađahnijim učiteljem plesa. Istražujući dalje posljednji žrtvin dan na životu, detektivi će naići i na misterioznu mladu ženu koja je za Folkea glumila djevojku koju je volio u mladosti, prije Drugog svjetskog rata

Trebala bih reći i riječ dvije o spomenutim detektivima, Franku Frølichu i Gunnarstrandi. Ovaj par naime ne posjeduje nijednu 'herojsku' osobinu (kao npr. Harry Hole), niti su nabrijani hiperaktivni genijalci a la Sherlock Holmes. Štoviše, Frølich mi je bio prilično antipatičan i pomalo ljigav - varao je svoju djevojku kojoj kroz cijelu knjigu nema hrabrosti reći što je ide i kako se osjeća. Gunnarstranda je bio puno dopadljiviji, ali je kao lik također osuđen na običnost i prosječnost što će možda odgovarati upravo čitateljima kojima je dosta superdetektiva sa Einsteinovim mozgom, atletskom građom i devet života. S druge strane, možda će vam dvojica detektiva sa svojim svakodnevnim problemima dosaditi nakon prvih pedeset stranica. Tu je i još jedan 'problem' kojeg ima Dahl: radnja i rješavanje slučaja su jednostavno išle veoma sporo za moj ukus. Trebalo mi je sigurno više od mjesec dana periodičkog čitanja Čovjeka u izlogu jer me ništa posebno nije vuklo natrag k radnji i knjizi, što je za krimić, priznat ćete, prilično razočaravajuće.  

No tu su i dobre strane romana: Jespersenova životna priča koju je oblikovao Drugi svjetski rat, trenutno očito jako popularna tema koja se iznova i iznova upliće u kriminalističke romane. Izgleda da je svima čitanje nekako napetije ako se u priči nalazi neki stari nacist ili bilo tko drugi iz tog mračnog miljea. Ovaj put se ne radi baš o tome, ali to ću vas pustiti da otkrijete sami. Mogu samo reći da je na tragu vječnih prepirki i na našim prostorima: tko je bio u ustašama, a tko u partizanima, što je radio, s kime, gdje, kako i koje su sve posljedice toga bile. Još jedan Dahlov adut je i činjenica da je dotični psiholog što se zaista vidi iz njegovih porterta svih likova kojima je posvetio pozornost. To mi se prilično svidjelo i dalo je boju inače veoma prosječnom krimiću kojeg bi se najbolje opisalo kao mlakog Stiega Larssona ili Joa Nesbøa. Još trebate znati da je ovo Dahlova jedanaesta knjiga o Frølichu i Gunnarstrandi, no i da to ne utječe na čitanje ovog konkretnog nastavka tj. bar ne u smislu osnovne radnje. 


utorak, 11. prosinca 2012.

Marija Jurić Zagroka: Plameni inkvizitori



Brzo i grubo: intrige, zavjere, romanse, bitke … Sulejeman Veličanstveni? Ne, i mi svoga konja za trku imamo.

Radi se naravno o knjigama Marije Jurić Zagorke koje nikad ne omaše kad je riječ o napetosti i zabavi, a tu je uvijek i pokoja povijesna činjenica za upiti. Ovoga puta ona nas vodi u daleko trinaesto stoljeće: vrijeme templara, inkvizicije, vitezova otimača i drugih krasota srednjega vijeka. Pošto sam uglavnom navikla čitati Zagorkine priče u nekim 'modernijim' vremenima (Gordana junkie & proud) priznajem da mi je trebalo neko vrijeme da se naviknem na ovu promjenu i nekako sam još uvijek pod (pozitivnim) dojmom pročitanoga. Roman prati, moglo bi se reći u grubo, dvije osnovne radnje ili, radije, dvije junakinje: Dorju i Tajanu. Dorja je okićka kneginja, sestra strogog i hrabrog kneza Ivana s kojim donekle i dijeli karakterne osobine. Brat i sestra su prilično ponositi, odvažni i principijelni likovi koji su kroz roman pokazali nevoljku sklonost ka promjenama, što je zapravo bilo prilično uvjerljivo ako imate na umu da žive u trinaestom stoljeću. Ovo spominjem više kao primjer kako Zagorka, usprkos izmaštanim i ponekad sapuničavim radnjama, ipak ostaje taman toliko realna da izvrsno dočara minula vremena. No vratimo se mi našim curama; osim o kneginji Dorji, čitat ćemo o skromnoj i lijepoj Tajani, krvnikovoj kćeri koja stjecajem okolnosti postaje kraljeva srećnonoša.

Za knjigu će vas već na početku i na mjestu zakovati uzbudljiva radnja: Dorju otima loborski vitez Tomo Crni koji je zapravo razbojnički strah i trepet Zagreba i okolice. No lukavošću i hrabrošću, Dorja dobija priliku za spas, što nipošto ne znači da su njeni računi s razbojnikom poravnani. S druge strane, Tajana je pomalo zaljubljena u tajanstvenog viteza Sokola kojemu ne poznaje identitet. Iako srećonoša, Tajana sama baš i nema sreće jer je vitezom opčinjena i kraljica Elizabeta te njena uvijek za izdaju raspoložena sestra Orhida. U isto vrijeme pratimo i borbu kneza Ivana, Dorjina brata, protiv iskvarenog Joakima, hrvatskog bana i kraljičina ljubavnika te vjerski sukob s patarenima koji će u kraljevstvu dozvati jezivog inkvizitora Konrada i njegovu (ne)veselu družinu.

Kao i obično, tu je sva sila sporednih likova, od kojih se ističe stereotipni lik gričkog sedlara, poštenog građanina i svakom loncu poklopca, himbene Orhide, Tomina mudorog Kozaka i razmaženog prijestolonasljednika Ladislava (pošto sam nedavno čitala Kaznovar Catherine Fisher, moram primijetiti kako su likovi princa Ladislava i princa Caspara gotovi sablasno istovjetni, iako Caspar možda ima nešto više mozga u svojoj glavi). Radnja se također porazbacala po cijelom mađarsko-hrvatskom kraljevstvu, od Jadrana i Požege pa do Budima i Lobora, dok su zlikovci ispisani po standardnoj Zagorkinoj špranci pa na njih ne bih trošila mnogo prostora.

Eh sad, kako je Jutarnji list Plamene inkvizitore podijelio u četiri sveska, teško mi je procijeniti kakav bi  moj čitalački ritam bio da je bilo drukčije tj. da sam roman čitala kao jednu kompaktnu cjelinu. Ovako samo mogu reći kako sam pod dojmom da mi je druga knjiga išla najsporije i najteže. Sav onaj zamah s početka (napetost između Dorje i Toma) se gubi gotovo posve, a pažnja se prebacuje na kraljičine spletke i korak-naprijed-natrag-dva s Tajanom i vitezom Sokolom. Štoviše, na tom me mjestu počinju nervirati i kraljica i Tajana i čitam dalje ne bih li dogrebala do bilo čega što sadrži scenu s Tomom i Dorjom zajedno. No, Tajanina priča ipak polako i sigurno počinje sustizati Dorjinu i postaje sve zanimljivija i zanimljivija - vjerojatno stoga jer sada već možete početi spekulirati o tome tko se nalazi ispod zaslona viteza Sokola. Na kraju čak i nisam sigurna koju bih priču preferirala više, možda čak za dlaku upravo Tajaninu jer je obrat sa Sokolom bio upravo po mom ukusu. Sve u svemu, usprkos nebrojenim dijalozima i epizodama koje morate iščitati (a nakon njh sam se ponekad osjećala kao da sam odgledala deset epizoda Sante Barbare zaredom i više ne znam tko je kome što i zašto) zaljubila sam se još jednom u pisanje i svijet Marije Jurić Zagorke i mislim da je vrijeme utrošeno na Plamene inkvizitore vrijedilo svake sekunde.





nedjelja, 9. prosinca 2012.

Catherine Fisher: Kaznovar



Brzo i grubo: maštovita pustolovina za mlade smještena u neobično društvo budućnosti čija je povijesna kulisa potpuno lažna.

Ako ovaj moj uvod niste razumjeli otprve, ne brinite, radi se zapravo o posve jednostavnoj stvari. Autorica Kaznovara, Catherine Fisher, osmislila je vrli, novi svijet budućnosti nimalo nalik na one o kojima obično čitamo. Iako je radnja Kaznovara smještena u visoko tehnološki naprednu budućnost (tek pod kraj romana ćete zapravo shvatiti koliko je zapravo napredan Fisheričin svijet) društvo se, po naputku vladajuće dinastije Havaarna, ponaša po zastarjelim običajima i načinima određene povijesne epohe (pročitala sam da se radi konkretno o viktorijanskoj epohi, no nisam posve sigurna da je ovo tumačenje točno). Epoha se ne rekonstruira samo feudalnim društvenim uređenjem, već i posve doslovno; npr. posluga ručno obavlja poslove čišćenja i kuhanja, namještaj i jela su pomno odabrani i slično. Cilj tog neobičnog i rigidnog ustroja je bila želja vladajućih da se zaustave promjene koje su svojedobno i dovele do nemirnog razdoblja u zemlji te koje je, iako to nije podrobnije objašnjeno, vjerojatno zamelo društvo u ratove i razaranja. Sloj ondašnjih mudraca, tzv. sapienti, osmislili su tada i Kaznovar. Kaznovar je monstruozno nepregledan zatvor namijenjen za sve kriminalce i prijestupnike i tzv. 'scum of the Earth'. Štoviše, Kaznovar nije samo mjesto ni građevina, Kaznovar je 'živ'. Zatvor je naime donekle autonomna umjetna inteligencija koja po vlastitom nahođenju upravlja sama sobom: razmiče zidove, otvara tunele, te od biološkog otpada stvara čak i nove ljude.
U Kaznovaru upoznajemo Finna, sedamnaestogodišnjeg dečka koji se ne sjeća ničega prije buđenja u jednoj od zatvorskih ćelija. No, Finn na zapešću nosi neobičnu tetovažu, tetovažu koju će prepoznati u čudnom kristalu otetom od jedne kaznovarske zajednice, jer Finn je razbojnik, član otimačke bande kojom vlada izopačeni Jormanric. Ipak, uz njega je njegov pobratim, naočiti i arogantni Keiro, te sapiet Gildas koji vjeruje da je Finn 'zvjezodovid' tj. da će upravo on biti onaj koji će ih izvesti van iz zatvora.
Vani pak upoznajemo Claudiu Arlex, kćerku upravitelja zatvora koja je pred udajom za razmaženog princa. Ipak, prije svadbe, Claudia ima još jednu želju: otkriti gdje je Kaznovar, gdje je zatvor kojem je njezin otac cijeloga života bio posvećen više nego njoj.

Trebala bih još puno prostora i slova da vas pobliže uputim u zatvorski svijet i društvo izvana kako spada, no da skratim: radi se o odličnoj knjizi. Namijenjena je mlađoj publici no vjerujem da je dovoljno kompleksna, intirgantna i originalna da zaokupi pažnju i nas nešto starijih. Fisher je veoma lijepo dočarala dva svijeta koja postoje paralelno jedan uz drugi: onaj zatvorski koji je prljav, mračan i ispunjen nasiljem, te onaj vani kojemu možda sijaju Sunce i Mjesec, no koji je jednako okrutan i lažan. Claudia i Finn su dopadljivi junaci koji, a to je pravo osvježenje, nisu posve 'bijeli'. Finn nosi teret svojih postupaka u Jormanricovoj bandi, a Claudia je naoko ohola i hladna. No sporedni likovi su, usuđujem se reći, još zanimljiviji. Keiro, 'robovsko pseto' Attia, Gildas, John Arlex, pa čak i sam zatvor – ne bih mogla među njima izabrati svoje miljenike. Da zaključim za kraj, Kaznovar ima sve: nepredvidljivu radnju, sjajne likove i dobro izgrađen, unikatan svemir;  jednostavno je jedna od onih knjiga koju ćete pamtiti još dugo, s pošto je najavljeno i snimanje filma s Taylorom Lautnerom u glavnoj ulozi dajte joj šansu prije no što odete u kino. Knjiga se u originalu zove Incarceron (koristim povod da prokomentiram i kako mi se jako sviđa hrvatski prijevod naslova), a njen nastavak Sapphique


utorak, 13. studenoga 2012.

Rachel Gibson: See Jane Score




Brzo i grubo: nepovjerljivom golmanu Chinooksa će za oko zapeti djevojka za koju je i sam siguran da je bolje zaobići.

Da, službeno sam se navučena na hokej romanse Rachel Gibson i čitam ih na engleskom jer ne mogu dočekati prijevode za koje čak  mislim da neće svi ni biti izdani kod nas. Možda mi je to dobra prilika da budem malo informativna i postam redoslijed Chinooks serijala onako kako ga je autorica pisala. Pa dakle evo:

  1. Simply Irresistible
  2. See Jane Score (baš bih voljela da vidim kako će ovo prevesti)
  3. The Trouble with Valentine's Day
  4. True Love and Other DisastersPrava ljubav i druge katastrofe
  5. Nothing But TroubleSamo nevolje
  6. Any man of mine

Ja sam ih nekako birala po privlačnosti blurba pa su tako Simply Irresistible i Valentine's Day izvisili kao zadnje opcije. No da se bacim na osvrt: See Jane Score je veoma dobar ljubić koji kvalitetom ne odskače od ostalih Gibsoničinih romana, ali je isto imao svoje 'trenutke'. Ovdje je uvod u priču svoje junaka dan nešto opširnije: Jane Alcott je novinarka koja za gradske novine piše kolumnu Single girl, a svoj budžet nadopunjuje pišući o veselim pustolovinama izmišljene konobarice zvane Honey Pie. Cijela muška populacija Seattlea čita Honey Pie no nitko ne zna da je autorica zapravo niska i nenametljiva Jane koja ne nosi šminku i uvijek se odijeva u crno. Svoju će priliku za napredovanjem Jane dobiti kada Chinooksi budu zatražili da za promjenu ženski novinar prati momčad. Naravno, ideja je došla iz uprave, a ne od igrača – oni su ipak skloniji vjerovati da žena u avionu nosi nesreću i neće se nimalo libiti dati joj na znanje da u njihovoj svlačionici nije poželjna. Među njima prednjači zgodni golman Luc Martinau, komplicirane prošlosti i otrovnog jezika – ali, hej, čekajte da pročitate opis njegove 'Lucky' tetovaže.

Najveća zamjerka koju imam se definitivno odnosi na glavnu junakinju. Nikako nisam mogla 'doživjeti' Jane i mislim da joj Gibson nije uradila uslugu kad je u njoj pospajala toliko oprečnih osobina. Naime, ne znam ni sama kako bih opisala Jane – posebno kad se sjetim nekih od njenih ispada koje je izvodila kao da ima petnaest godina. No to me nije toliko živciralo koliko njeno trčkaranje za Lucom od samog početka za vrijeme kojeg sama sebi uporno ponavlja kako je on bezobrazni kreten. Čini mi se da dosta ljubića postavlja takve odnose među junacima; u kojima je on superzgodan i posjeduje čitav svijet, a ona je obična mala mišica i obožava ga negdje iz sjene – ali rijetko koji to radi na ovakav gotovo tinejdžerski način. Voljela bih da je Jane imala više kičme i pokazala više karaktera, ovako sam do samog kraja i ja vjerovala da nije dovoljno dobra za Luca. S druge strane, a možda sam ja nešto i propustila, nikako nisam mogla shvatiti što je Luc zapravo vidio u Jane i kada se u njemu dogodio preokret – osim gluposti s crvenom haljinom koja je krajnje banalna i smiješna. Zaplet je, zato, dosta zanimljiv i priča je jedna od originalnijih koje sam čitala. Sve u svemu, zbilja uživam u romanima Rachel Gibson i nadam se da ovih šest knjiga nije kraj serijala o Chinooksima. 


četvrtak, 1. studenoga 2012.

Rachel Gibson: Prava ljubav i ostale katastrofe




Brzo i grubo: još jedan ljubić Rachel Gibson iz Chinooks serije o hokejašima. Simpatičan, ali nažalost i vrlo prosječan.  

U prošlom sam postu spomenula kako me zaplet ovog romana užasno podsjetio na  Ili ti, ili nitko od Susan Elizabeth Philips. Zgodna, mlada žena naslijedi sportski klub i od svih živih muškaraca na svijetu zaljubi se u klupskog trenera/super zvijezdu koji o njoj misli sve najgore. I da, glavna junakinja Prave ljubavi Faith Duffy ima prilično putra na glavi. Bivša je vegaška striptizeta i Playbojeva zečica godine, a za Virgila Duffyja, bogatog vlasnika Chinooksa udala se isključivo radi koristoljublja. Virgil, koji je od Faith stariji nekih pedesetak godina, manje više, tražio je sebi trofejnu ženu ne bi li u javnosti o sebi održao iluziju pravoga muškarca – ma što god to trebalo značiti. No kada Virgil umre, Chinookse će umjesto njegovog ljigavog i opakog sina Landona naslijediti Faith.
Faith, kojoj je Virgil bio najbolji i jedini prijatelj, odjednom će se naći na novoj prekretnici svoga života: već odavno nije Layla, striptizeta koju naizgled nije briga za nikoga i ništa, ali više nije ni ugledna gospođa Duffy koja se bavila humanitarnim radom i odijevala samo u crno i bež. Da stvari budu još gore, za oko će joj zapeti crnokosi kapetan Chinooksa, Ty Savage, muškarac s neobičnim plavim očima i britkim jezikom. Medijski rat između njih dvoje se nije stigao ni rasplamsati, a već su frcnule prve iskre. Ty će zbog sulude privlačnosti prema vlasnici kluba staviti na kocku svoju karijeru, a Faith će morati opet iznova shvatiti što želi od života. 

Pretpostavljam da riječ 'okej' najbolje opisuje ovu knjigu. U njoj, naime, nema ničega pretjerano originalnog ni uzbudljivog. Već sam napisala da se čak ni netrpeljivost između Faith i Tya nije stigla ni razviti kako spada, a oni su već nestali zagrljeni u tami. Dobra stara klišeizirana dvojba se isto ugnjezdila i u ovoj priči: da li me zbilja voli ili se samo dobro zabavlja – pitaju se i Ty i Faith. Kraj također opet spada u kategoriju 'ništa posebno', no usprkos tome svemu bilo je (osrednje) zabavno čitati Pravu ljubav i ostale katastrofe. Možda stoga jer se meni jednostavno sviđa pisanje Rachel Gibson: nema gubljenja vremena, nema dosadnih dijelova, nema ponavljajućih opisa od kojih inače pate autorice ljubavnih romana. Bez obzira koliko osnovna nit radnje bila jednostavna ili neoriginalna, imam osjećaj da se Rachel Gibson uvijek svojski potrudi da udahne nešto novo i svježe svojim likovima. Još jedna stvar koji volim kod nje je to što daje i podosta prostora muškim junacima i njihovim razmišljanjima, sumnjama, nesigurnostima. Obožavam njene Chinookse upravo zbog toga, iako npr. Susan E. Philips definitivno smišlja bolje (i traumatičnije) pozadinske priče iz njihovih djetinjstva.
Svakako još trebam reći i da mi se njen roman Samo nevolje svidio puno više i da mrzim ovakve naslove ljubavnih romana. Zvuče kao neki generički chick lit ili jedan od onih filmova koji pričaju životne i ljubavne priče deset parova odjednom da bi se na kraju ispostavilo da su svi jedna velika obitelj ili ovako nešto... 


petak, 26. listopada 2012.

Rachel Gibson: Samo nevolje




Brzo i grubo: suvremeni ljubić u stilu Susan Elizabeth Phillips peta je knjiga u Chinooks serijalu o hokejašima i njihovim burnim ljubavnim životima.

Mark Bressler je tridesetosmogodišnji hokejaš Seattle Chinooksa i jedna od njegovih najvećih zvijezda. Ili je barem to nedavno bio. Sada se oporavlja od teške automobilske nesreće koja je uništila njegovu karijeru i cijeloživotni san: osvojiti Stanley kup sa svojom momčadi koja je to uspjela i bez njega. U tako mračnom raspoloženju Mark baš i nema živaca ni volje nositi se s njegovateljicama koje mu Chinooksi neprestano šalju na vrata. A posljednja je, po njegovom mišljenju, i najiritantnija od svih. Njeno je ime Chelsea Ross i ne da se otjerati uobičajenim uvredama i spačkama koje Mark smišlja u hodu. No Mark ne zna da je Chelsea zapravo holivudska glumica u pokušaju koja je tu zato što joj treba bonus od deset tisuća dolara nakon odrađena tri mjeseca sa zahtjevnim sportašem. Kako vrijeme prolazi i par se bolje upoznaje, njihov se odnos vrti iz toplog u hladnog. Jer koliko god da Mark mrzi šefovanje i guranje nosa u njegov život, toliko je svjestan da je vrckava i otkačena Chelsea baš ono što njemu trenutno treba.

Jako mi se se svidio ovaj roman Rachel Gibson iako zapravo puno prekasno skačem na vlak Chinooks serijala. Čula sam za njega već jednom i otpisala ga kao pokušaj kopiranja Susan E. Phillips – tako da nisam puno pozornosti obraćala ni kad je Znanje objavilo roman Prava ljubav i ostale katastrofe. Naime, zaplet je zvučao gotovo identično kao Ili ti, ili nitko, a nitko ne voli reprize, pa tako ni ja. No kad sam pročitala zaplet Samo nevolje odlučila sam ipak Gibsonici dati šansu. Ima valjda nešto neobično privlačno kod muškaraca koji trebaju biti spašeni. U svakom slučaju prva stvar koja mi se svidjela i koja možda čini veliku razliku između Gibson i Phillips je ta što Gibson ne okoliša i ne gnjavi s predugačkim uvodima u priču. Također ne smatra da je obavezno da iščitamo cijelu životnu povijest naših junaka – dovoljno je pisati o onome što ih je formiralo kao likove i ja se potpuno slažem s njom. Druga je stvar što Rachel Gibson možda nema tako izoštren smisao za humor kao Phillips, ali se trudi da stvari održi prilično laganima i vrckavima. Chelsea je daleko od naporne i sažaljenja vrijedne junakinje, što inače mrzim u ljubavnim romanima. Funkcionira rijetko kad. Osim toga zahvaljujem Bogu i na autoričinom smislu za modu: iz teksta i opisa se lijepo vidi da su ovi romani pisani nedavno, te ćemo ovaj put biti pošteđeni kapri hlača boje limuna, cvjetastih bluza bez rukava i sličnih predmeta kojima je mjesto u devedesetima. Možda zvučim kao cjepidlaka, ali dojam mi ponekad pokvare ti opisi odjeće koju nisam vidjela da itko nosi već dvadeset godina, a koja bi, kao, trebala biti privlačna ili seksi. 

Između Marka i Chelsea ne mogu odabrati tko mi se svidio više. Vjerojatno Mark, iako mi se na mnogo mjesta činilo da je puno mlađi od trideset i osam, ali to zapravo i nije zamjerka. Roman je razumno dugačak i vjerojatno ćete ga slistiti za jedan ili dva dana. Najslabija karika mu je definitivno kraj. Već se od samog početka dalo nezrijeti što će stvoriti problem između dvoje protagonista. Pomalo klišeizirano, ali čak ni to ne zamjeram Rachel Gibson, zamjerka zapravo ide na nemaštovit način na koji je riješila problem, ako o rješenju uopće možemo razgovarati. No sve u svemu, knjiga je bila toliko dobra i zabavna da slobodno možete zanemariti i neatraktivan kraj. Ako čitate ljubiće, a razmišljali ste o Rachel Gibson, od mene imate veliko zeleno svjetlo. Veliko kao na svjetioniku ili bar tu negdje. 


utorak, 2. listopada 2012.

Tags and questions - bookish edition



So this post will be in English simply because lovely Glass from Ja čitam blog asked me to answer them long while ago and I'm doing it now. Of course, I answered her questions and the rules of this tag are that you have to make your own ten (or was it eleven?) question and then tag more people. However, I'm tagging all of my readers: you can answer the questions in the comments bellow or on your own blog if you have it. So let's begin.

1. Where do you live?


Right now in Zagreb, but it's not my home town.

2. Do you remember your favourite book from childhood? 

Yes, it's actually a series by Enid Blyton known as The Famous Five or Pet prijatelja in Croatian. Right now I can't pick my favourite amongst them because honestly I don't remember them all that well. Would like to read them once more though.
 
3. Do you have your "book boyfriends"?

Kind of embarrassing but yes. And too many of them to count. Ivan Vorpatril from Miles Vorkosigan series is probably my 'favourite' one.

4. Twitter, Facebook or something else? 

Facebook, I guess. Not a fan of either of the two however.

5. Do you prefer ebooks or paperbacks (hardbacks)? 

Hardbacks and paperbacks. I like my books real and nicely shelved.

6. What's your ideal job? 

Writer or a editor of course.

7. Where would you like to go on the vacation this summer?

Israel. I would love to see the Holy Land.

8. How many books do you read each year? 

Actually, I never counted that. Sometimes I read five books per month (or more), and sometimes it's just one or two like right now.

9. Fantasy or realistic fiction?

Both, but I'm definitely a big fantasy fan. I prefer it over any other genre. Ever.

10. Do you have any hobby?

Right now I don't. I used to draw a lot before and made some crappy jewelry, but now I mostly watch movies or just sleep.

11. Any life-changing moments?

I think war was a one big life changing moment, although I was a child back then. It makes you appreciate everything and everyone you have in your life. 

My questions are.

1. Your favorite book of all times?
2. Your worst book of all times?
3. Genre(s) that you would never read? 
4. If you could enter any book which one would it be?
5. If you could change an ending of the story, which one would it be and how would you change it?
6. The scariest villain of all literature?
7. Best book cover?
8. A book that change you or your life? 
9. The cheapest book you ever found?
10. Which one of the passed authors would you like to talk to? 

I na hrvatskom:

1. Najdraža knjiga svih vremena?
2. Najgora knjiga svih vremena? 
3.Žanr(ovi) koje nikad ne bi čitali?
4. Da možeš ući u bilo koju knjigu, koja bi to bila?
5. Da možeš promijeniti kraj neke priče, koja bi to bila i kako bi je promijenio/la?
6. Najstrašniji zlikovac u cijeloj literaturi?
7. Najbolja naslovnica?
8. Knjiga koja je promijenila tebe ili tvoj život?
9. Najjeftinija knjiga koju si kupio/la?
10. Kojeg od preminulih autora bi volio/voljela upoznati?




četvrtak, 30. kolovoza 2012.

Danielle Trussoni: Angelologija


Brzo i grubo: razvikani triler na tragu Dana Browna pomalo je naivna i ne baš dobro razrađena priča utemeljena na intrigantnim biblijskim legendama o palim anđelima.

Izgleda da (pali) anđeli i ja nikako ne možemo na zelenu granu. No ovoga puta se ne radi o tinejdžerskim romansama u kojima je teško razabrati što je tko, zašto i kako, već o trileru autorice Danielle Trussoni u kojega je ipak uloženo više truda i zdrave pameti. Naša priča počinje u samostanu Sv. Ruže iz Viterba gdje upoznjemo mladu i samozatajnu sestru Evangeline. Evangeline, koja radi u samostanskoj knjižnici, jednog prosinačkog jutra dobija pismeni zahtjev od Verlainea, povjesničara umjetnosti kojeg osobito zanima korespondencija jedne od bivših upraviteljica samostana i Abigail Rockefeller, jedne od najbogatijih žena na svijetu svoga vremena. Verlaine, iako dobronamjeran, ne zna da radi u interesu zloćudne obitelji Grigori, svojevrsno nefilsko plemstvo koje pokušava pronaći mističnu liru anđela Gabriela - nebeski instrument čija bi iscjeljiteljska moć vratila narušeno zdravlje palih anđela. Uskoro slijed događaja otkriva i angelološko društvo čija je zadaća pronaći liru prije Nefila i pokušati ih jednom zauvijek izgurati sa svjetske društvene i političke scene. Među njima je i Evangelinina baka, Gabrielle, žena koja zna zašto je ubijena njena kćer Angela, ali tajne kriju i neke od sestara samostana sv. Ruže...

I dok je početak Angelologije sasvim solidan, stvari vrlo uskoro počinju pucati po šavovima. Najveća bi zamjerka išla na naivnost priče i određenu površnost u manipuliranju s povijesnim činjenicama i legendama. Naime, u ovoj knjizi, osim možda uvodne priče o svetoj Ruži iz Viterba, nećete pročitati ništa već dosad niste znali ili čuli. Biblijska priča o palim anđelima i njihovoj nefilskoj djeci je sama po sebi prilično poznata, pa je stoga Trussoni dodala i svoje elemente priči: arhanđeli su za kaznu u nepoznatoj i strašnoj jami zatočili pale anđele čijoj se muci smilovao arhanđeo Gabriel i bacio im svoju liru. Lira, koja je svojom milozvučnom glazbom trebala utješiti pale Stražare, ujedno je i sredstvo kojim bi se mogao preustrojiti svemir, pa čak i razoriti Zemlja. Sad se postavlja pitanje zašto bi Gabriel uradio tako nešto glupo kao što je bacanje takve lire glavnim uzročnicima svega zla na svijetu - i da, odgovor je i dalje: iz sažaljenja. Po mome mišljenju, ovo je najveći i glavni previd u Angelologiji koji, nakon što ga shvatite, upropasti i ostatak čitanja jer sve ionako počiva na nepojmljivoj gluposti. 

Druga je zamjerka korištenje velikih riječi koje nemaju nikakva pokrića u radnji knjige: briljantni, vrhunski i turbointeligentni angelolozi su npr. mapirali sve jame na Balkanu u potrazi za lirom (na angelološkoj akademiji čak i postoji ni manje ni više nego čitav predmet geologije spilja i bezdana), ali nitko se nije sjetio pitati lokalni živalj da li im je poznata jama Đavolje grotlo za koju je, kako se ispostavilo, znala baka jedne od glavnih junakinja i to iz narodnih predaja koje se prenose već generacijama. Banalnosti se nastavljaju: predmeti koje traže angelolozi su skriveni na tako očitim mjestima, a zagonetke koje je osmislila Trussoni riješili bi i klinci iz nižih razreda osnovne škole. Što je najgore od svega, akcijske scene su toliko tromo i loše opisane da nakon nekog vremena slobodno možete i preskočiti takve pasuse. Jedino obratite pozornost na zadnje rečenice jer obično u njima netko klone mrtav - ako je ikome uopće stalo do toga što će se dogoditi s likovima. 

No ipak, uvjerljivo najveća rupa u radnji/priči/što god je odnos angelologa i Nefila: naime, iako prastari i samim time valjda i upućeni u vlastitu prošlost i stvari koje su im od zanimanja, te fizički nadmoćni i inteligentni Nefili ostavljaju angelologe na miru jer oni, eto, arhiviraju spise, skupljaju znanje i jednostavno: they know things. Naravno, i Nefili 'znaju stvari'. Oni zapravo znaju sve: znaju gdje je angelološka središnjica u New Yorku, znaju tko su najutjecajniji angelolozi, gdje su i na čemu rade, jedino ne znaju kako da sami pronađu nebesku liru, jer zato su, izgleda, ipak preglupi. U svjetlu svega toga, nisam 'dožvjela' ni kraj romana   koji je i najava drugog dijela, Angelopolisa, iako je sam kraj izbjegao klišej, a to mi se uvijek sviđa. Dobru riječ moram založiti i za sestru Evangeline koja kao glavna protagnostica barem nije bila iritirajuća, već dapače, može biti jedini razlog zbog kojeg bih pročitala i Angelopolis


četvrtak, 16. kolovoza 2012.

Carlos Ruiz Zafón: Princ magle



Brzo i grubo: prvi roman popularnog Zafóna namijenjen je mladima i nije impresivan poput Sjene vjetra – što još uvijek ne znači da je dosadan za čitanje.

Princ magle, osim što je prvi objavljeni Zafónov roman također je i prvi roman iz Trilogije magle napisane za mlađu publiku (Fraktura je najavila i izlazak druga dva dijela: Ponoćna palača i Rujanska svjetla) s čime bih se definitivno složila i dodala da se zapravo radi o knjigama za djecu, a ne young adult romanima kako ih vole reklamirati izdavači. Ako bih npr. Princa magle morala usporediti s nekim sličnim tipom literature za djecu to bi bio serijal Pet prijatelja, osim jedne razlike: pet prijatelja se nikad nisu morali suočiti s nadnaravnim silama zla. Također, naših junaka je samo troje, a oni su trinaestogodišnji Max Carver, njegova dvije godine starija sestra Alicia i Roland, sedamnaestogodišnji dečko kojeg su upoznali u novome selu u koje su se preselili zbog rastuće prijetnje Drugog svjetskog rata. Roland je posvojeni unuk seoskog svjetioničara Victora Kraya koji krije mnoge tajne: tajne o olupini broda Orpheus potopljenog nedaleko od plaže na kojoj se kupaju, ali i tajne zlokobnog vrta cirkuskih figura na rubu obližnje šume. No ni tu jezi nije kraj: Maxova mala sestrica čuje fantomske glasove iz ormara, a tu su i pronađene filmske vrpce koje je snimio Jacob Fleischmann, sin jedinac bivših vlasnika kuće čija je tragična sudbina otjerala njegove roditelje iz sela.

Priča je veoma jednostavna i slatka, čak i pomalo naivna rekla bih – Zafón nas rijetko kada zavodi na krivi trag ili predugo muči neizvjesnošću; sve doznajemo na vrijeme i postupno i to uglavnom prateći Maxa i njegovo istraživanje. Svidjelo mi se što je Zafón u roman uključio brojne klasične horor elemente (potopljeni brod, maglovita engleska obala, demonski kipovi, strašni klaunovi, itd.) i uspješno ih povezao u cjelovitu i smislenu priču, no kako sam već rekla: Princ magle nije ni sjena Sjene vjetra. To je zapravo knjiga koju bih preporučila dvjema skupinama: djeci staroj do deset godina i Zafónovim okorjelim obožavateljima koji baš ne mogu a da ne kupe ili pročitaju sve njegove knjige. A vjerujem da takvih ima. S druge strane, iako Princ nema pretjerano originalan zaplet (a bogme ni kraj) neke od stvari koje ćete pročitati bi mogli pamtiti još dugo – jednostavno zato jer Zafón očito ima neki svoj tajni recept da vam se uvuče u glavu, čak i ako ne možete uperiti prstom u što je to točno. Ja sama ne znam hoću li kupovati i nastavke iako sam zainteresirana da ih pročitam, no ako slučajno tražite poklon za malene obožavatelje jeze, avanture i misterije... znate što vam je raditi. 


subota, 11. kolovoza 2012.

Marija Jurić Zagorka: Suparnica Marije Terezije



Brzo i grubo: unutar serijala o Gričkoj vještici, ova dva nastavka o dvorskim spletkama čine uspješnu cjelinu za sebe.


Što je upravo i razlog zbog kojeg se na ove dvije knjige osvrćem u istom postu. Kao što govore i naslovi, nerazdvojive su i isprepletene, a mjesto radnje i likovi ostaju konstantni kroz obje. Fokus je ovoga puta potpuno pomaknut sa naših protagonista Nere i Siniše, a njihova priča, iako ne potpuno zanemarena, gurnuta je sa strane.
Sva sreća, tu izgubljenu dinamiku Zagorka izvrsno nadoknađuje sukobom između austrijske carice Marije Terezije i njene suparnice, careve ljubavnice, lijepe kneginje Vilme Auersperg što je pokretač čitave radnje na sve skupa skoro 800 stranica.

U prvom dijelu Suparnice Nera je na poziv carice prisiljena napustiti tek ostvarenu bračnu sreću i postati dvorska gospođa, kako bi svojom prisutnošću na dvoru odmamila cara Franju Stjepana od koristoljubive Vilme i time caricu riješila opsjednutosti njome. Zbog ucjene vezane za viđanje Siniše, Nera je nazočna svim društvenim događanjima, maskiranim zabavama i balovima na dvoru gdje upoznajemo svu silu novih i zanimljivih likova koji će kroz oba dva dijela preuzeti kormilo radnje. Sinišu, kao smetnju svim kraljičinim planovima, Zagorka je dobro sakrila te se on u obje knjige rijetko i pojavljuje, što je za mene bilo lagano razočarenje jer njegova situacija s Nerom postaje sve više i više neizvjesna, a ne rješava se čak ni na kraju drugog dijela.

Zagorka je majstorica detalja pa je, kao i do sada, atmosfera prošlosti besprijekorno dočarana.
Drugi se dio nastavlja u istom duhu; povuci, potegni, iščupati ne mogu, samo što sada dolazi i do previranja na prijestolju te Nerinog i princezinog propalog pokušaja bijega s dvora što za sobom povlači velike posljedice pa bolje shvaćamo caričinu okrutnost i psihotičnu osobnost.

Ono što mi se jako svidjelo su Zagorkine 'pod-priče' koje fenomenalno vješto upliće u radnju i premješta spotlight na likove iz sjene kao npr. princezu Amaliju i njenu nesretnu udaju u Parmu te kćer kovača lijesova Mimi.
Jedinu zamjerku imam na bezličnost Nere kao lika što će mi možda neki od vas zamjeriti, ali je u odnosu na prvi i drugi nastavak evoluirala u prilično dosadan i predvidljiv lik pa možda i nije toliko loše što su nositelji radnje ovaj put carica i njena obitelj.

Sve u svemu, sva su Zagorkina tajna oružja tu; spletke, neizvjesnost, neočekivani obrati, napetost, trajna dinamika i detalji te sva pridonose užitku čitanja, kao i do sada, tako da mislim da se ni ubuduće neću razočarati u njenim nastavcima.



utorak, 7. kolovoza 2012.

Maggie Stiefvater: Zauvijek



Brzo i grubo: melankolične knjige imaju melankoličan kraj...

Tako je i moj čudni uvod svojesvrstan poetski pokušaj oproštaja s Vukovima iz Mercy Fallsa i (zasad) Maggie Stiefvater. Tome, valjda služe tri točkice, zar ne? So deep and profound...
No dobro. Sad ozbiljno. Prvo da posložimo svoje činjenice, što bi rekli Amerkanci. S radnjom smo zaglavili – spoiler alert svima koji čitaju ovaj review unaprijed – s Grace koja se upravo pretvorila u vuka i otrčala sumanuto u šumu Boundry, Samom koji se pak više ne pretvara u vuka, ali je zato glavni osumnjičeni za nestanak svoje djevojke, te Isabel i Coleom koji su u nekom svom volim te/mrzim te odnosu. Ovakvo stanje stvari potrajat će relativno dugo, a i kad se nove stvari počnu događati našim junacima, bit će to ništa pretjerano dramatično – ili možda ovisi kako na to gledate. Uglavnom, dosad smo već utvrdili kako je nepredvidljiva, luda i šokantna radnja više Maggiena slabost, nego jača strana, pa možemo mirno zakljčiti kako nam do nje više nije ni stalo. Ono do čega je meni bilo stalo su definitivno krasno opisani likovi oko čijih se života i emocija zapravo vrti ovo knjiga. Još jednom ću napisati kako su Isabel Culpeper i Cole St. Clair (osobito Cole) moji omiljeni likovi ove trilogije i kako, nažalost, njihova priča po meni nije dobila zadovoljavajući kraj. Pri tome ne mislim da to da li su završili sretno ili nesretno u ljubavnom smislu, to bi ipak bio prevelik spoiler čak i za moj ukus, već baš na ono što smo konkretno saznali o tome što će biti sa njih dvoje u budućnosti. Malo bolje od toga su (kao par) prošli Sam i Grace, i iako se ova nedorečenost jako lijepo uklapa u cjelokupni melankolični ton knjige, moram reći da mi se ovakvi krajevi u žanrovskim romanima nimalo ne sviđaju. Nekako sam od uvjerenja da dobra, stara fantastika koja je pisana na klasičan način, treba imati i dobar, klasičan tj. jasan kraj jer to je ono što nas je i vuklo na čitanje otpočetka, zar ne?

S druge strane, već sam se u trećoj knjizi doista saživjela s izmaštanim svijetom Maggie Stiefvater i prilično uživala u čitanju: toliko da mi je bilo žao kad sam okrenula i zadnju stranicu romana. Mislim da je autorica, usprkos manama koje sam istakla u prošlim postovima, stvorila pamtljive likove i slatku priču u kojoj će se sigurno pronaći dio mlađe publike sklon lijepom pisanju i introspektivnim junacima. Njima bih od srca preporučila ovu trilogiju, iako sumnjam da ću sama opet posegnuti za njom. 


srijeda, 18. srpnja 2012.

Judith McNaught: Paradise



Brzo i grubo: još jedna priča iz svijeta bogatih i slavnih, ali ovoga puta više na tragu sapunice nego ljubavnog romana kakve piše McNaught.

Vjerojatno mislite da smo Koa i ja namjerno zaredale s istim autoricama ovoga mjeseca, no radi se ipak o slučajnosti. Poslije romana Double standards još sam uvijek bila prilično raspoložena za nekakav suvremeni ljubić iz pera najdraže mi autorice pa sam se smjesta bacila na prvi sljedeći koji mi je zvučao dobro: Paradise. Tako je njegov blurb obećavao priču o ljubavnom paru čija je veza sezala duboko u prošlost. Ona je Meredith Bancroft, bogata nasljednica lanaca robnih kuća, koja se kao tinejdžerica udala za Matta Farella, siromašnog dečka iz Indiane koji se u to vrijeme pokušavao obogatiti radom na naftnim poljima Venezuele. Njihov brak je bio kratak i sladak, no ipak okončan otuđenjem, nesporazumom i nizom tragičnih okolnosti. Jedanaest godina poslije, opet susrećemo Meredith, ali sada kao ozbiljnu, poslovnu ženu koja namjerava uskoro preuzeti vodstvo nad kućom iz ruku svoga posesivnog i strogog oca. Matt Farell je u međuvremenu postao jedan od najutjecajnijih poslovnjaka u cijelom SAD-u i put ga dovodi u Chicago, 'igralište' Bancroftovih koje je naumio pokoriti tome usprkos. Meredith i Matt se uskoro susreću, a stvari se dodatno zakompliciraju kada se otkrije da njihov razvod braka nikad nije ni bio valjan. 

Iako u ovoj uvod nisam uspjela utkati sve niti priče, zaplet je zvučao prilično obećavajuće - no zapravo do ovoga zapleta imate pročitati skoro dvije stotine stranica. Da, da, dobro ste pročitali. Baš kao i u svom popularnom romanu Whitney, ljubavi moja, McNaught kreće iz samih pratemelja prapovijesti svojih likova – dobro, pretjerujem, ali recimo ovako: zaista ćemo detaljno čitati o Meredithinom djetinjstvu i prvoj zaljubljenosti u nešto starijeg Parkera Renoldysa koji će kasnije zaista i postati njezin zaručnik, pa do prvog sklapanja prijateljstva s otkačenom Lisom koja također igra važnu sporednu ulogu u budućnosti, nezdravog odnosa sa svojim ocem, itd. Većina toga je bila skoro pa potpuno nepotrebna za kasniju priču, a od toga je još dosadniji bio dio s poslovnim odborima (oboje junaka) u kojima se na dugo i široko raspravlja o kupnji zemljišta, dionica, itd. Sve je to usporilo radnju, koja je čak i nakon što pregrmite svu tu silnu povijest i poslovnost, imala problema da se dobro zahukta. Naime, stvari koje se odvijaju između Meredith i Matta jesu bile prilično neobične i dramatične (upravo suprotno od onoga u romanu Double standards) , no njihovo je ponašanje često imalo malo smisla. Za nekoga tko nije raščistio svoju prošlost i misle sve najgore jednom o drugom, bili su prilično pomirljivo nastrojeni. Čak i kad dvojac otkrije da su bili okrutno izmanipulirani  od strane Meredithinog oca (ovo nije spoiler), njihova reakcija nije vrijedna pamćenja. Moram priznati da me to pomalo razočaralo s obzirom da je izašlo iz pera kraljice drame Judith McNaught, no još više od toga me iznenadila blagost glavne junakinje koja se veoma razlikuje od onih na koje sam navikla. Bez naročitog smisla za humor (osim nebrojenih scena u kojima se Meredith cereka na mjestima gdje bi netko drugi poludio), i bez odlučne hrabrosti koja je gotovo pa signature osobina McNaughtinih junakinja – Meredith je toliko nalik na nekakav namjerni eksperiment autorice čija je namjera vjerojatno bila razbiti kalup svoje dotadašnje glavne junakinje i koja je u tome i uspjela. No pod cijenu čitateljeve blage dosade.  


subota, 14. srpnja 2012.

Marija Jurić Zagorka: Malleus Maleficarum


Brzo i grubo: Nastavak Kontese Nere debelo je nadmašio prethodnika, ne samo po broju stranica nego i po radnji, likovima i atmosferi.

Malleus Maleficarum broji preko petsto stranica s razlogom: situacija na Griču se još više zakuhava, te upoznajemo dvor u Beču i sve njegove stanovnike koji će biti važan dio budućih nastavaka i naposljetku, raskrinkavaju se zlikovci te radnja konačno dolazi do kratkog sretnog predaha.
Moram priznati da sam u ovom nastavku uživala još više nego u prethodnom, neizvjesnost je intenzivnija, a s obzirom da sam već kroz prvi dio izgradila svoje osjećaje prema pojedinim likovima, želja za određenim ishodima me tjerala da što brže čitam i svim srcem navijam za njih. Kada likove iz knjige apsolutno volite, mrzite, želite ih zagrliti ili udariti, onda znate da u ruci imate neizmjerno dobro dočarano djelo.

Po prvi puta Zagorka nam pokazuje famozni "pakao" gdje se vještice i "Luciferi" okupljaju noću, coprnjaju i lete s vragom, što je zaista duhovit i uzbudljiv element u priči, kao i odlazak naših protagonista u Beč na dvor kraljice Marije Terezije gdje se poput zupčanika jedne na druge nadovezuju situacije i likovi koji će pokretati ostatak sljedećih nastavaka.
Zanimljiv je i povijesni aspekt priče jer je utemeljena na mnoštvu povijesnih izvora. Crtica je i više nego puno pa je užasno zanimljivo istraživati po vrelima i čitati tko je doista bila Barica Cindek, istinu o dovođenju vještica pred caricu u Beč i svemu ostalom što pokazuje da je Zagorka provodeći mjesece u arhivima svoje romane povijesno dobro potkovala.
Sam naslov Malleus Maleficarum ( ili malj za vještice ) uzet je od povijesnog dokumenta izdatog po nalogu Inocenta VIII. gdje se detaljno razlaže problem vještica, njihovog prepoznavanja i progona, a to je 'sveto pravo' potkrijepljeno 'dokazima' iz Starog i Novog zavjeta.

Uz Malleus Maleficarum ne samo što ćete naučiti mnoštvo povijesnih činjenica, posvjedočiti ćete i raspletu mnogih situacija čime se zbivanja na Griču i većina starijih antagonista polako napuštaju i žarište se seli na kraljevski dvor gdje se otvara prostor novim likovima i  situacijama. Osim jednog lagano patetičnog i suviše shakespeareovskog segmenta gdje Nera i Siniša planiraju svoje samoubojstvo, djelo me ničim nije razočaralo i čini izvrsnu uvertiru u prvi dio Suparnice Marije Terezije.



petak, 6. srpnja 2012.

Marija Jurić Zagorka: Kontesa Nera

 
Brzo i grubo: Prvi nastavak Gričke vještice uspješna je mješavina ljubića, povijesne fikcije  i krimića s naglaskom na atmosferi.

Prva stvar koju sam primijetila je da je radnja detaljna. Ne toliko detaljna da vam prisjedne sporost događanja i dubina opisa, već dovoljno detaljna da vas prikuje za knjigu super atmosferom i živopisnim događanjima jer iako se prostire na 460 stranica nije ni na trenutak zamorna i dosadna.

U žarištu radnje je mlada šesnaestogodišnja kontesa Nera, prelijepa unuka grofice Ratkay i katkad jedini iritantni lik u ovoj knjizi. Nera je prekrasna, prepametna, spretna, odvažna i nevjerovatna, no ipak, u određenim situacijama često se ponašala kao malo dijete, što je jedino što me i nerviralo u cijeloj knjizi. U sredini koja je zadrta i praznovjerna, a ipak drži svu moć u gradu, Nera se zamjera gradskom sucu Krajačiću i odvjetniku Dvojkoviću narugavši im se kako vještice ne postoje. Skupina mladih velikaša, na čelu s Nerom, se potajno sastaje u lovačkoj kolibici gdje planiraju kako iskorijeniti praznovjerje i glupost puka te spasiti nevine žene od mučenja u zloglasnom tornju pokraj Kamenitih vrata te od smrti na lomači. Nakon što se doznalo da je sakrila siromašnu seljanku Jelicu Kušenku optuženu za čaranje u svoj dvorac, Nera sada i sama završava u tornju pod optužbom da je vještica. Tako u prvom dijelu upoznajemo fatalnog trenkova kapetana, oca Smolea, grofa Vojkffya i svu silu drugih likova koji pasivno pokreću priču, a bitni su i u nastavcima.

Roman obiluje mnoštvom likova, uglavnom grofova i grofica, zbog kojih isprva možete biti zbunjeni ali to se lako nadoknadi kasnije u radnji pošto je svaki od njih živopisan i povezan sa različitim situacijama na ovaj ili onaj način važan za radnju. Sama radnja je dosta detaljna i pomalo kompleksna,  što istovremeno  nimalo ne usporava čitanje. Ono što me zapravo osvojilo je često jeziva, mračna i ozbiljna atmosfera kojom roman odiše. I, dakako, apsolutna 'hrvaština' ispoljena u lokacijama, imenima, dijalozima i kulturnim detljima. Za promjenu je ugodno i neobično čitati roman koji se odvija u Zagrebu, zlikovcima imenom Krajačić, Dvojković i baba Urša, a grički ekvivalent Edwarda Cullena je trenkov pandur, kapetan Siniša.

Cijeli serijal Gričke vještice je iznimno kvalitetan i bezvremen, što znači da će ga s jednakim zanimanjem vjerojatno čitati vaše dijete i dijete vašeg djeteta i još uvijek uživati u njegovoj snazi pripovijedanja. Iako su meko uvezani, šest Zagorkinih romana za 150 kn se doista isplati. Preporučujem svima!


nedjelja, 1. srpnja 2012.

Judith McNaught: Double Standards



Brzo i grubo: suvremeni ljubić s klasičnom pričom kakvih smo pročitale na tone, ali svejedno još uvijek volimo.

Judith McNaught, ako bacite pogled na moju listu najčitanijih postova, je sve popularnija autorica među hrvatskom publikom i moglo bi se reći da je njezin svojevrstan autorski potpis regency ljubavni roman, iako se i u srednjevjekovnom razdoblju snašla jednako dobro. Kako me svojedobno začarala upravo svojim povijesnim romanima, trebalo mi je relativno dugo da se zaputim čitati nešto od njene 'suvremene' proze, pa sam za početak odabrala njezin drugi objavljeni roman Double Standards koji je svjetlo dana ugledao tamo negdje početkom osamdesetih. Dakle, ako uzmete u obzir da je Judith tada bila na početku svoje karijere – jednostavno morate joj oprostiti eventualne nedostake, kojih, ruku na srce, i nema toliko puno. Jedan od njih je definitivno 'uhodanost' priče koju smo u raznim verzijama dosad vjerojatno pročitale pedeset puta: on se zove Nick Sinclair i na čelu je moćne korporacije koja vrijedi milijune dolara. Notorni je osvajač ženskih srca, blaziran, ciničan i pomalo hladan. Ona je pak nevina, ali inteligentna djevojka iz provincije koja se zapetlja u nešto nalik industrijskoj špijunaži zbog obiteljskih financijskih teškoća. Kao što vjerojatno slutite, nesporazumi, izdaje i teška djetinjstva vrebaju iza svakog ugla i obećevaju pregršt zabave. To Judith McNaught dostavlja bez većih poteškoća, iako je tek na tragu svojim genijalnim, humorističnim dijalozima po kakvima je znamo.
Glavna junakinja, Lauren, i njezin dragi Nick, ipak nisu ništa više od prosječnih protagonista ljubića na kakve smo nailazili u malo boljim Glorijinim ljubićima – i iz nekog razloga Double Standards me i po stilu pisanja i tijeku radnje neodoljivo podsjećao upravo na te kratke romane koji su znali varirati od sjajnih pa do ubitačno dosadnih. Ovaj bi naravno bio u gornjem domu spomenutih romančića, iako je znatno duži. Ipak, ima ispod stopedeset stranica što je još nešto netipično za Judith McNaught. Vjerojatno je dio stranica 'pojeo' nedostatak mnoštva opisa i prilično racionalno ispisanih sporednih dijaloga. I što je najbolje od svega, meni se zapravo više sviđa ovaj nešto skromniji opus, jer glavnu priču dvoje junaka ništa ne ometa niti se s njom odugovlači u nedogled. 

Zapravo nemam nijednu ozbiljnu zamjerku na ovaj roman, iako sam se čitajući čudila kako je ista ta autorica napisala izvanprosječnu Whitney, ljubavi moja, jer razlika između ova dva romana je velika, pogotovo ako kao glavno mjerilo uzmemo originalnost priče. Jedina stvar koja me nervirala na početku je bio upravo Nick Sinclair čija me početna proračunatost i hladnoća ostavila prilično ravnodušnom prema njemu kao heroju. Čak sam se ponadala da će se Lauren nekim čudom spetljati s njegovim jednako zgodnim prijateljem Jimom koji se prema njoj ophodio puno ljepše i normalnije, ali poslije me autorica pridobila na Nickovu stranu tj. čim su se stvari o njemu i njegovoj prošlosti malo razjasnile. U svakom slučaju, ako čitate na ljubiće i na engleskom ili ne možete dočekati nove prijevode Judith McNaught, ovaj roman nije uopće loš izbor. Pročitat ćete ga brzo, te vas možda uvuče u mcnaughtizised svemir kojeg nastanjuju cinični muškarci i prkosne, prekrasne žene.