petak, 25. studenoga 2011.

Dave Barry i Ridley Pearson: Petar i zvjezolovci


Brzo i grubo: tko je bio Petar prije nego što je postao Pan? Odakle dolaze Izgubljeni dječaci i iz čega se stvaraju vile? Gdje je stvarno Nigdjezemska i što tamo radi jato morskih sirena?

Odgovore na ova i još mnoga druga pitanja pronaći ćete u gornjem naslovu Davea Barrya i Ridleya Pearsona Petar i zvjezdolovci. Sad, ja sam velika obožavateljica originalne knjige J. M Barrieja (a ako niste znali, ovaj gospodin je Škot), ali i manje više svega što ima veze s Petrom Panom. Prvi film kojeg sam kao dijete pogledala u kinu je bio Kuka kojeg je za vječnost genijalno utjelovio Dustin Hoffman – sjetite se samo scene u kojoj Kuka neurotično najavljuje svoje samoubojstvo od dramatičnog 'Nemoj me pokušati spriječiti Smee' do uplakanog 'Molim te spriječi me Smee' – i otad sam ga pogledala još najmanje deset puta. Zapravo, mirno bih mogla reći da je Petar Pan, pored Pipi Duge Čarape (a ovo dvoje junaka imaju, ako bolje promislite, štošta zajedničkog) moja omiljena knjiga iz djetinjstva koja je maštarije o letenju svojevremno dovela do moje prve opsesije. Sa svim tim rečenim, kako odoljeti kupnji Petra i zvjezdolovaca na koje sam poodavno bacila oko i napokon dočekala da budu onako bijesno sniženi na Interliberu? Nikako, eto kako.
Pustolovina ovog puta započinje u londonskom pristaništu gdje Petar sa svoja četiri prijatelja siročića čeka ukrcaj na poluraspali brod nazvan Nigdjezemska. Dječake je, kako otkrivamo, sirotište sv. Norberta prodalo u ropstvo u daleku zemlju okrutnog kralja Zarboffa Trećeg, no Petar na brodu smjesta upoznaje djevojčicu Molly Aster, članicu društva zvjezdolovaca koje skuplja zvjezdanu prašinu. Zvjezdana prašina ima nezamislivu moć i sve što je čarobno i demonsko na svijetu takvo je zahvaljujući njoj. A ako si čovjek ili dječak, prstohvat zvjezdane prašine će te učiniti pametnijim, bržim i... letećim. No, naravno, istu stvar žele i bad guys: piratski brod Morski vrag na čelu sa Crnobrkim i njegovim debelim pobočnikom Smeejem, ali i Slank, opaki časnik s trule Nigdjezemske koji sa zvjezdanom prašinom ima možda još najopasnije planove.

Ne samo što me Barry i Pearson nisu razočarali, a budimo iskreni, u pitanju su svetinje iz djetinjstva, već su me jednostavno oduševili svojim pristupom, svojim humorom, svojim objašnjenjima i uopće idejom da skroz iz početka izgrade jedan tuđi svijet i razjasne čaroliju tako da bude smislena i najmanjoj djeci. U ovoj verziji izgleda da Petar ima oko trinaest godina te da je Mollyin vršnjak, a i neki drugi detalji ukazuju na to da je Petar na pragu puberteta, iako ga sve ilustracije (a knjiga sadrži divne ilustracije Grega Calla) prikazuju kao nešto mlađeg dječaka. Lik Crnobrkog, čovjeka koji će postati kapetan Kuka, je autentičan do kosti: radi se o zbilja opakom i inteligentnom moreplovcu koji ne preza od nikakve opačine da dođe do svog cilja, zvjezdane prašine. Što cijelom Pan-Kuka neprijateljstvu daje pravu psihološku dimenziju – Petar je sve ono što bi Kuka volio biti i za što se borio cijelog svog života, ali očito nikad neće niti može doseći.
Naravno, kako je knjiga ujedno i hommage originalnom djelu vjerojatno ćete primjetiti da je djevojčica Molly Aster zapravo Wendyna majka, te kako je najveća količina zvjezdane prašine pronađena upravo u Škotskoj, a u nastavcima ove knjige će se kao lik pojaviti i sam J. M. Barrie i dječak George Darling koji će, da, oženiti Molly i s njom imati troje djece. Nastavci su naslovljeni Peter and the Shadow Thieves, Peter and the Secret of Rundoon i Peter and the Sword of Mercy . Ove godine je izašla i Bridge to Neverland od istih autora, ali čiji su glavni likovi ovaj put tinejdžeri što me tjera da priupitam: zar ne bi bilo sjajno da netko napokon napiše young adult knjigu panovske tematike?

Za kraj bih voljela dodati i još nešto: ako planirate svojim klincima kupiti Zvjezdolovce, molim vas, molim vas, molim vas ne dajte im da ih čitaju prije originalne knjige jer to onda jednostavno i nikako nije to. Do čitanja. 


petak, 18. studenoga 2011.

Terry Pratchett: Soul Music

 
Brzo i grubo: još jedan u nizu dragulja na kruni Pratchettovog opusa o svijetu Diska. Duhovito i zabavno.

Nova glazba je u gradu. Glazba koja stvara ovisnost, struji vam kroz kralježnicu i od koje osjetite iznenadan poriv da sobu obojate u crno i prekrijete posterima. Glazba zbog koje su i čarobnjaci Neviđenog Sveučilišta svoje halje ukrasili zakovicama i natpisima te opustošili obližnju trgovinu gitarama (to se donekle može opravdati i činjenicom da čarobnjaci žive u celibatu te razonodu* moraju potražiti na drugim mjestima). Glazba koja je živa i ne kani izblijedjeti. Glazba sa Kamenjem u Sebi. Da stvar bude gora, Smrt je ponovno nestao s dužnosti i opterećen teškim egzistencijalnim pitanjima, zaputio se u predjele pjeskovitog Klatcha i živahnog Ankh-Morporka tražeći zaborav. Drugim riječima, opijao se do besvjesti, družio s prosjacima, pridružio se Klatchanskoj legiji stranaca te u jednom navratu čak bio izbačen kroz stražnja vrata krčme u muljevitu rijeku Ankh. Zadnji put kada je to napravio ljudi su prestali umirati, došlo je do kazina u Univerzumu i mnogih rupa u tkanju Stvarnosti, no ovaj put izgleda da se radi o obiteljskom poslu.
Naime, uloga crnog žeteoca pala je na šesnaestogodišnju Susan, koja je do tada mirno pohađala Quirmsku školu za mlade dame, i koja otkriva da je kostur s kukuljicom i kosom (naravno, glasovitim poljoprivrednim alatom, ne pravom kosom. Jer je kostur, je li? Lubanja i sve to… No, dobro.) zapravo njezin Djed. A ta će se uloga zapravo pokazati iznimno teškom kada dođe trenutak da Susan odnese život mladog glazbenika Impa.

Kao strastveni Pratchettov fan nikako ne mogu pronaći ni jednu zamjerku njegovim romanima o Disku. Soul Music, kao i 39 ostalih romana (o da, 39, dobro ste pročitali) genijalan je spoj satire, fantasyja i briljantnog humora te je jedna od onih knjiga koje se čitaju za dobar smijeh i relaksaciju. Da idem pojašnjavati svijet Diska i zašto je toliko nenadmašiv trebala bih otvoriti poseban blog, a već me je nekoliko uspješnih autora preteklo u tome izbacivši brojne naslove posvećene upravo njemu; «The Science of Discworld» u tri nastavka, «Where's my cow?», «The Wit and Wisdom of Discworld», «The Folklore of Discworld» i još mnoge druge.
Ovaj roman obiluje dobro poznatim elementima i zamaskiranim ličnostima iz povijesti rock glazbe što ga čini još zanimljivijim, a još zabavnije je čitati o fantasy svijetu poput Diska koji se s tom glazbom po prvi puta u povijesti susreće. Tako nailazimo na novorođene pohlepne menadžere, šeprtljave glazbenike, trolove bubnjare, gaže u krčmama gdje se na vas baca povrće i poneka sjekira… Sve ono što prati zdrav uspon u glazbenoj karijeri.

Marjan tisak je iz nekih, samo njima poznatih razloga, prestao prevoditi Pratchettove romane pa sam svoj primjerak Soul Music-a kupila na izvornom engleskom u Algoritmu za 60 kn što je dosta za džepno izdanje, no na poleđini je otisnuta originalna cijena od 8 funti pa pretpostavljam da sam prošla ipak ok. Ja bih osobno dala i duplo za Pratchetta jer me izjeda činjenica da young adult publika radije kupuje gluposti poput Vampirske Akademije i Palog Anđela, a serijal o Disku, prepun originalnih likova, pametnog humora i mnoštva elemenata iz folklorne i moderne kulture, ostaje nepoznat hrvatskim mlađim čitateljima.

Sve u svemu, ako ovo čitate, a tražite zabavnu i pametnu razbibrigu koja vas sigurno neće ostaviti ravnodušnim, bilo što iz serijala o svijetu Diska je za vas. Dobra stvar je da se može početi čitati od bilo koje knjige jer je svaka cjelina za sebe, no sitne detalje ćete bolje prepoznati i produbiti užitak čitanja ako se držite kronološkog redosljeda.
Nakon čitanja, također, možete pogledati neki od animiranih uradaka na YouTube-u koji, iako ni približno ne dočaravaju djelo, ipak su vrlo zabavni.. :)

*koja se do tada sastojala uglavnom od udaranja po koljenima uz vesele povike.


četvrtak, 17. studenoga 2011.

Joanne Harris: Rune


Brzo i grubo: dječji fantasy roman utemeljen na živahnoj nordijskoj mitologiji odličan je izbor za ove dane magle, studeni i mraza.

Obožavam gobline, sviđaju mi se više od ijednog fantasy stvorenja jer su nešto poput jamca za prpošnu, humorističnu priču koja bi vjerojatno uključivala pustolovine pod zemljom i obavezan odlazak u štetu. Upravo su me goblini i privukli Runama Joanne Harris, makar se poslije ispostavilo da su isti samo sporedan dodatak priči. Istini za volju, očekivala sam jednu od onih veoma engleskih knjiga koje se događaju u naše vrijeme i onda nas odvode na putovanje u nekakav paralelni, čarobni svijet poput Harrya Pottera no i tu se moja procjena pokazala krivom i drago mi je što jest. Radnja počinje u selu Malbry smještenom na otočju koje ugrubo odgovara britanskom, a glavna junakinja je četrnaestogodišnja djevojčica Maddy Smith. Maddy je praktički izopćenica iz društva, što svojom, što tuđom voljom jer se rodila sa runskim znamenom na ruci koji ju je označio kao seosku vješticu. Samo selo se nalazi u blizini brijega Crvenog Konja nastanjenog nestašnim i vječno gladnim i žednim goblinima te tajanstvene planine Sedam Spavača. Jednom godišnje u posjet selu dolazi i neobičan putnik, Jednooki, odrpani starac koji već duže vremena podučava Maddy runskim čarolijama i kantripima. Kad Jednooki shvati da Maddy već upotrebljava i umne rune, šalje je u potragu za moćnom relikvijom skrivenom negdje ispod brijega Crvenog Konja. A tamo je ne čekaju samo goblini, Dupljaci i ostale male napasti, već i goblinski zloglasni Zapovjednik, čuvar baš te iste relikvije po koju je krenula Maddy.

Da bi bolje razumjeli setting priče valja mi objasniti kako je Harris zapravo stvarnim učinila svijet kakav bi bio da je nordijska mitologija istinitom, te da zaista postoji drvo Yggdrasil, Podzemlje, Dugin most koji vodi k bogovima i slično. No da bi sve dobilo jedan zanimljivi obrat Harris je izabrala vrijeme nakon Ragnaröka, pada bogova – što znači da je neki novi bog trenutno 'na snazi', dok su Odin, Skadi, Freya i Loki značajno manje moćni nego prije. Sa svim ovim rečenim moram priznati kako osobno inače jako površno poznajem nordijsku mitologiju i da je u knjizi bilo puno stvari koje sam čitala po dvaputa da mi sjednu kako treba. Zapravo, usudim se i reći da neke stvari nisu dobro pojašnjene, ako uopće. Puno toga treba razumjeti iz priče, jer Harris u principu objašnjava malo toga i to je jedini razlog zbog kojeg mislim da bi Rune djelovale zbunjujuće na mlađu djecu. Autorici pomaže jedino njezin jednostavan, primjeren način pripovijedanja, no Rune bi bile zbilja sjajan roman da su pisane malo bogatije/detaljnije i da su možda bile namijenjene young adult publici. 

Posebno se moram osvrnuti na lik boga Lokija koji je istinska zvijezda Runa. To vam je jasno i prije nego što ste započeli čitanje, jer u popisu likova na početku su navedeni svi bogovi od kojih nema tko nije u zavadi s njim. Skadi ga opsesivno mrzi, smrtno je uvrijedio Freyu, izdao je Odina i skrivio Baldrovu smrt, a zbog njega je i Tyr izgubio šaku, a Sif svu kosu s glave. A način na koji je uveden u priču je jednostavno neprocjenjiv i od samog početka je osvojio moje čitalačko srce u toj mjeri da sam svo vrijeme strepila više nad ludim Lokijem, nego jadnom Maddy. Mislim, Maddy je divan lik: pametna, suosjećajna i hrabra, ali Loki je šarmantan, lukav, drzak i bezobrazan na neodoljiv dječački način zbog kojeg mu opraštam i izdaju bogova u Ragnaröku.
Što još reći nego da su Rune knjiga koju toplo preporučam i odraslim ljubiteljima fantastike, ali i vrlo dobar poklon za nadolazeće blagdane ako ste tim povodom planirali darovati knjigu. Wiki kaže i da Joanne Harris ovog mjeseca treba u prodaju pustiti i nastavak, Runelights, kojeg nestrpljivo čeka i moja malenkost u dalekim, ilirskim krajevima.  


petak, 11. studenoga 2011.

Régine Deforges: Plavi bicikl


Brzo i grubo: francuska verzija Mitchellinog romana Prohujalo s vihorom nije samo iritirajuće neoriginalna već sadrži i rekordnu galeriju antipatičnih, karnalnih likova.

Jep, toliko je loše. Ali to je francuski roman, što ste očekivali? Šalu na stranu, ali ima nešto tipično francuskog u Deforgesinom slavlju proždrljivosti i inih prizemnih strasti koje ne rese samo njenu glavnu junakinju Leu Delmas, nego i mnoge druge likove prema kojima je teško osjećati ikakvu sklonost. Kao i Margaret Mitchell, svoju priču započinje na dobrostojećem imanju ovog puta francuske obitelji Delmas na pragu Drugog svjetskog rata. Leu Delmas, miljenicu svojih roditelja i lokalnu plavokosu ljepoticu, pak više od predstojećeg krvavog sukoba zanima susjed Laurent koji se upravo zaručio sa svojom sestričnom Camille. Na istom, za nju nesretnom balu, upoznaje i Françoisa Taverniera, mračnog i ciničnog lika o kojemu puno toga ostaje nerazjašnjeno do samog kraja romana. Ostatak priče vam je vjerojatno ugrubo poznat, iako Deforges zaista radi izmjene u priči (npr. Lea se pridružuje Pokretu otpora u okupiranoj Francuskoj, iako je njeno zanimanje za politiku vrlo nevjerodstojno nakalemljeno na sam lik), ali te su izmjene, rekla bih, uglavnom sporedne jer je vrlo očito u kojem smjeru maršira glavna priča.

Sam Lein lik je jedva probavljiv zahvaljujući autorici koja ju je uresila osobinama proždrljivosti, dvoličnosti, bezosjećajnosti za sve druge ljude osim sebe same, nekontroliranoj pohoti pa čak i manjkavom pameću. Zapravo, koga lažem, njen lik je posve i beznadežno neprobavljiv. Mnogi će u njoj možda pronaći sličnosti sa Scarlett O'Harom, ali Scarlett sam osobno doživjela kao puno ljudskiji, simpatičniji lik preko čijih se mana moglo doći do normalne osobe koju ne određuje samo pričanje punim ustima i 'pasivno predavanje' muškim likovima. Laurent je u mnogome sličan Lei, iako nam nikad (hvala Bogu) nije u detalje opisano kako proždire slijed jela za dvije osobe po finim pariškim restoranima. Tajanstveni gospon François je pak okarakteriziran kao visok i ogrubio čovjek, jedan od onih koji preživljavaju svaki rat i svaku nevolju i koji je iz bogzna kojeg razloga zaljubljen u Leu. No François može biti zadovoljan što nije prošao kao Camille, žena u potpunosti određena s jednom jedinom osobinom beskrajne dobrote.

Najgori dio ovog čitalačkog iskustva je što roman prema kraju postaje sve dosadniji i naporniji. Na nekoliko mjesta se detaljno opisuju upute Lei kako da prenosi poštu u slobodnu zonu što ne bi bio problem da dotične upute (a radi se o blokovima teksta) igraju ikakvu ulogu u zapletu, a nisu samo ukras Leinom liku koja je eto u životu napravila bar jednu ispravnu stvar. Još uvijek odbijam povjerovati da je ovaj roman nekakav bestseller i da ga je znanje objavilo u biblioteci evergreen, usporedo s npr. Orianom Fallaci. Štoviše, postoji još šest romana u seriji iako nisam sigurna da se svi bave likom gospođice Delmas – strah me i pomisliti koje je Scile i Haribde dotična prošla u još šest romana, ali iskreno se nadam da bar nije ostala gladna. 




srijeda, 9. studenoga 2011.

Interliber 2011: kupnja i zanovijetanje

 
Sigurna sam da nisam jedina kad kažem da se Interliberu veselim već mjesec dana unaprijed i u glavi radim mentalne bilješke što kupiti i čije štandove pregledati i po nekoliko puta. Ni ova godina nije bila iznimka i čim sam oslobodila nekoliko sati svog vremena odjurila sam na velesajam u potragu za novim žanrovskim ulovima. Da, da, meni je žanr u takvoj prilici na prvom mjestu jer su SF, fantasy, horori i ine zabavne knjige u Hrvatskoj zapravo bezobrazno skupe, a većinu ćete ionako pročitati samo jednom. Dakle, postaja broj jedan: Zagrebačka naklada i overload klasičnim SF uratcima.


Robert Heinlein - Dvostruka zvijezda: pripiti glumac, put za Mars, politika, potencijalni međuplanetarni skukob, Hugom nagrađen roman. Puna cijena? 80,00 kn. Plaćeno? 10,00 kn.

Poul AndersonNeprijateljske zvijezde: putovanje prema kraju svemira, četveročlana posada i brodski kvarovi. Puna cijena? 39,00 kn. Plaćeno? 10,00 kn.

E. C. TubsZvjezdana smrt: brodovi nestaju u hipersvemiru, no jedan je pronađen s posadom izmasakriranom kao u najgoroj noćnoj mori. Puna cijena? 39,00 kn. Plaćeno? 10,00 kn. 


Naravno, i jedna zbirka horor priča koja se ne propušta. Edith NesbitIz mrtvih. Na kioscima se mogla svojedobno kupiti za 29,00 kn, a na Interliberu za samo 5,00. Ova zbirka je uvezena nezahvalno poput Solarnih mačaka Viktorije Faust i ostalih Nexusa, ali ja sam pronašla primjerak koji je bio u izvrsnom stanju. Hip hip hura!

Druga postaja: Vuković&Runjić.


Viktor PelevinKaciga užasa: cyber-age verzija mita o Tezeju. Puna cijena? 79,00 kn. Plaćeno? 10,00.

A. S. ByattDžin iz slavujeva oka: zbirka orijentalnih priča autorice Zaposjedanja. Puna cijena? 69,00 kn. Plaćeno? 20,00 kn.

I šećer za kraj: Algoritam. Algoritam je snizio neka od svojih tvrdoukoričenih izdanja na cijenu od 49,00 kn što u principu znači da su knjige jeftinije i do tri puta nego inače. Ja sam odabrala Rune Joanne Harris koje inače koštaju 149,00 kuna i Staklene knjige kradljivaca snova autora Gordona Danhlqouista. Vjerovali ili ne, Staklene knjige inače koštaju 249,00 kuna i broje oko 710 stranica. Dakle, sada za njihovu punu cijenu u Alogoritmu možete kupiti pet tvrdo ukoričenih knjiga, među kojima i npr. prvu trilogiju R. Scott Bakkera. 


Iako sam sa svojom kupovinom i više nego zadovoljna moram primijetiti kako Interliber nije jednako dobar kao prošle godine. Čini mi se da neki od izdavača svake godine ponavljaju ista sniženja na knjige kojih se ne mogu nikako riješiti. Neki su pak te iste knjige i poskupili. Primjer? U šatoru znanja možete kupiti ostatke iz biblioteke evergreen koji ove godine koštaju 20,00 kuna, iako su prošle bili 10,00. Znam da to nije neka razlika u cijeni, ali opet znači da ste prošle godine za tih istih dvadeset kuna mogli kupiti dvije njihove knjige, a sada samo jednu. Nadalje, neki od izdavača uopće ni nemaju popuste na knjige već koriste priliku da izlože i svoju ponudu, što je potpuno legitimno, ali nimalo atraktivno. Ja osobno nisam imala ni vremena ni snage da detaljno obiđem cijeli sajam, pa sam ciljano pohodila izdavače za koje znam da imaju meni zanimljive knjige i odlične popuste na stara izdanja. Po neke se stvari mislim vratiti još koji put, naravno, ako ičega još ostane u narednim danima.
Informacija koja će možda koristiti mnogima je da znanje ima dosta starih KDS knjiga koje možete kupiti po njihovoj normalnoj cijeni koja je ionako minimalna, a znam da mnoge zanima Crna vatra, Kate Quinn i slično. Sretno s potragom!  



utorak, 8. studenoga 2011.

Susan Elizabeth Phillips: On i nijedan drugi


Brzo i grubo: slatka i svježa ljubavna priča o ružnom pačetu koje pronalazi sreću u zagrljaju još jednog nogometaša Chicago Starsa.

Gracie Snow je atipična junakinja suvremenog ljubavnog romana. Njezin je modni ukus sveden na nezgrapna ženska odijela i druge bapske komade, a frizura na nekontrolirani busen bakrenog minivala. Većinu je života provela vodeći starački dom u američkoj provinciji i tridesetogodišnja je djevica. A njezin je novi posao privesti nestašnu nogometnu zvijezdu Bobby Tom Dentona na snimanje filma u njegovu rodnu Telarosu, Teksas. Bobby Tom je također priča za sebe. Lik koji mi je mjestimično bio ljigsi sa svojim dijamantnim gumbima na kaubojskoj košulji i Stetsonu kojeg ne skida s glave, a  mjestimično i poslovično neodoljiv kao i svi Susanini junaci. O da, on je jedan od onih likova obilato posutih zvjezdanom prašinom koji plijene pozornost gdje god idu i svačiji su omiljeni prijatelji. No ozljeda koljena izbacit će Bobby Toma iz životne rutine, a uz to je nekako došla i Gracie čijem se jadnom stanju smilovao i koja će mu poslužiti kao paravan za zaštitu od nasrtljivih telaroških žena. I dok se zajednica čudom čudi kako je takav neugledan sivi miš zaručen za najzgodnijeg sina Teksasa, Bobby Tom će od Gracie napraviti ako ne prvoklasnu ljepoticu s duplerice onda neočekivano zgodnu ženu čija će privlačna narav osvojiti više simpatija nego njegova dva Super Bowl prstena. A evo i problema: dok Gracie svjesno i pomalo autodestruktivno voli Bobbya, ona je za njega možda malo više od dobrotvornog slučaja...

Ova pigmalionska priča je zgodno upakirana u moderno teksaško okružje i sporednu pričicu o malom gradu koji pokušava prežvjeti ekonomske oluje nad svojom glavom. Glavni likovi su i više nego dopadljivi, ali i malo manje vrckasti od njenih tipičnih junaka. Imam dojam da je u ovom romanu Susan Elizabeth naglasak stavila na razne ljudske slabosti i nesigurnosti pogotovo kad je glavni muški lik u pitanju. Bobby Tom je možda prvi junak u ljubiću koji je propitivao svoj identitet i budućnost jer je valjda i prvi koji usprkos svom alfa faktoru nije kročio sigurnom i zacrtanom stazom nakon svoje ozljede. Naravno, tu je i Gracie koja je odlučila iskoračiti iz svoje ljušture i voljeti nekoga tko po svoj prilici ljubav neće uzvratiti. Dobra je stvar što je priča za mene bila prilično nepredvidljiva i što je kraj bio šašavo spektakularan, no moram priznati da je pomalo klizio i u granično podnošljivu slatkoću. Dobra je stvar i što sam ga čitala brže i s više zanimanja od prvog romana serijala Ili ti ili nitko, iako mi je ovo bio drugi pokušaj da ga dokrajčim. Mislim da me prvi put malo odbio Gracien štreberski šefovski nastup i Bobby Tomov navodni mačizam, ali poslije nije bilo tako. A kad smo kod prvog romana, sličnost u naslovima me jednostavno izluđuje. On i nijedan drugi i Ili ti ili nitko praktički znači jednu te istu stvar i nikad ne znam koji je roman koji, što naravno možemo zahvaliti samo prevoditeljima jer je naslov ovog romana u originalu Heaven, Texas. Heaven je naime staro ime grada Telarose u kojem se radnja odvija, a da budem potpuno informativna dodajem i da je ovo druga knjiga po redu u serijalu. 
 

subota, 5. studenoga 2011.

Rade Jarak: Duša od krumpira


Brzo i grubo: kratka povijesna sličica jednog dana buržujske obitelji Bradarić u Dubrovniku 1949. godine.

Mirko ima devetnaest godina i odustao je od studija prava u Zagrebu koji je upisao prije godinu dana. Zapravo, malo što ga zanima osim njegove rođakinje Petrunjele, ljepotice udane za partizanskog admirala Alberta Bolanču. Petrunjela je pripala admiralu odmah po svršetku Drugog svjetskog rata u Dubrovniku iz vrlo jednostavnog razloga: željela je od zatvora i sigurne smrti spasiti Mirkova oca Damira, sina bogatog i sad već mrtvog trgovca koji je sanjao o gradnji mosta do otoka Lokruma. Danas cijela obitelj živi u vili Tekla, koju je i izgradio dotični trgovac za svoju ženu tj. Mirkovu baku, a koju bi definitivno izgubili kao 'klasni neprijatelji' u novom socijalističkom poretku. Štoviše, obitelj Bradarić ima i dvije služavke, a na jelovniku i pravu hranu – onu iz humanitarne pomoći koju je za sve osigurao admiral. No, i nad popom ima pop; miran dan prekida dolazak motorokotača i bivšeg Petrunjelinog dečka, Mile Močiboba za kojeg su svi vjerovali da je negdje zaglavio mrtav pošto je za vrijeme NDH bio u domobranima. Mile je pak bio na preodgoju, a svoju novu ulogu u socijalističkom režimu razotkrit će na samom kraju romana kad na Dubrovnik padne gusta, praiskonska noć.

Iako me dugo odbijala naslovnica i naizgled opterećena tematika romana, jako mi se svidjela Duša od krumpira. Negdje uistinu i jest mrvicu pretenciozna, ali takva pretencioznost prolazi u ovakvoj vrsti stiliziranog, introspektivnog pogleda jednog tinejdžera na svoju obitelj i Grad. Štoviše, možda je čak i potrebna jer svi znaju koliko dramatični tinejdžeri znaju biti. S druge strane, Mirko se ponekad doimao i suviše pametnim s obzirom na svoje godine npr. kada daje neke povijesne informacije o prošlosti Dubrovnika zvuči poput profesora povijesti, ali opet, Mirko je potomak aristokratske obitelji Bona (kao i njegova fatalna Petrunjela) te je možda i vrlo vjerojatno da je kao dijete bio podučen o mnogim stvarima o gradu. A što se tiče same povijesti Jarak je na relativno malo stranica jasno sažeo povijest Drugog svjetskog rata u Dubrovniku tako da je shvate svi, a koja je u zbilji zapravo dosta kaotična no i dosta pogodna kao temelj raznih drama, romana i filmova. Kako bilo, vrijedi napomenuti da se radi o postmodernističkom romanu i da u jednom urnebesnom trenutku Mirkova pijanstva progovara i Stradun, i zatvoreni dućan robom, i miševi u dućanu, i pas lutalica na ulici, narodni milicioner i tako redom. Nekima bi tako i kraj romana mogao izgledati kao nedorečen ili bi možda iz cijele priče očekivali razotkrivanje neke velike misterije ili obiteljske tajne o incestu s početka knjige, ali u principu se radi o vrlo uvjerljivom i čitljivom opisu propadanja. Propada obitelj Bradarić, ali propada i Dubrovnik. Propadaju država za državom, ali što je najgore od svega u nepovrat su se pokvarile i duše kao da su od onog gomolja koji je generacijama hranio Irsku, a kako kaže Mirko: Nema ništa goreg od smrada truloga krumpira.  
A bogme ni od naslovnice koja sugerira monotonu, dosadnu priču. 


srijeda, 2. studenoga 2011.

Luka Bekavac: Drenje


Brzo i grubo: još jedan post i još jedan domaći horor u kojeg se kunu čak i književni kritičari.

Pa kako ne bih i ja? Drenje Luke Bekavca se pročita za tri, četiri sata, ali dojam kojeg ostavlja trajat će puno duže. Ne radi se o klasičnom hororu, a daleko je i od uobičajenog SF-a u kojeg ga ponekad žanrovski smještaju. Zapravo, pitanje je spada li ovaj roman u žanrovsku književnost ili ne, ali kad se radi o dobroj knjizi važno je samo da je pročitate i uživate u njoj. No dakle, radnja romana se odvija u izmišljenom baranjskom selu Drenje (sela s imenom Drenje ima nekoliko po Hrvatskoj, a ovo Drenje se ne referira ni na jedno od tih) gdje na praksu dolazi apsolventica Marta Vaszary. Njezin je zadatak da pomaže na projektu Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema tj. da snima zvukove u prirodi i donosi ih na analizu profesoru Markoviću koji je i voditelj projekta. Marta odmah po dolasku od njega doznaje da se u blizini Drenja dogodila 'katastrofa' koja je uzrokom poremećaja bioaksutičnog sustava proizašlih iz Domovinskog rata. Rečena je katastrofa nešto poput oštećenja u tkivu prostorvremena koja sada dozvoljava probijanje kriptiranog signala s neke druge strane što Marta odbacuje kao suludu teoriju vječno pijanog i namrgođenog Markovića. Ali kada sama posluša svoje snimke snimljene u okolici Drenja, sve su zaista kontaminirane neobičnim šumom čije porijeklo i svrhu tek treba odrediti. U Drenju se pojavljuju i rašljari iz Habjanovaca, svojevrsni suradnici profesora Markovića koji također mjere čudna zračenja u lokalnim podzemnim vodama. A povrh svega toga u Drenju se vrijeme mijenja svaki dan, ljudi su nezaposleni i anksiozni i uglavnom posvećeni ispijanju alkohola. Vrhunac napetosti i čudnovatosti se događa pri Martinom obilasku Ružina brda, lokaliteta gdje se nalaze ruševine stare utvrde i oko koje kao da su posloženi pojasevi lošeg zračenja u kojima ona osjeća tešku depresiju, mučninu i apatiju.

Iako se ne radi o klasičnom hororu, Drenje je savršeno jeziv roman od početka do kraja. Zaslugu tome se može pripisati i tjeskobnom okolišu sela koje leži u rasjedu nastalom u potresu i kojeg okružuju sjeverni, mrtvi rukavci Drave. Voda također igra značajnu ulogu u postizanju vlažne, bolesne atmosfere: nalazi se svuda, poplavila je sve značajnije gospodarske zgrade koje su ionako nastradale u Domovinskom ratu, a ponegdje i izbija na površinu u obliku jezera čiste, hladne vode tajanstvenog porijekla. Ljudi su poput sjena, ljeto je nalik na zimu, a glavna junakinja još uvijek nosi ožiljke svoje netom preboljene bolesti psihičkoga uzroka. Bekavčevo pisanje pak ima dva lica: dugačke, zgusnute opise koji zahtijevaju visoku koncentraciju čitanja, te jasno, kratko pripovijedanje veoma nalik stripu. Iako sam svo vrijeme očekivala konkretno ili barem konkretnije objašnjenje misterija u Drenju, može se reći da je kraj romana i bez toga veoma zadovoljavajuć, osim što će većina vjerojatno morati guglati neke od pojmova (akvastat, ociloklast, telurske struje itd.) da potpune shvate neke stvari, odnosno, bar ja jesam jer nemam pojma o radioesteziji i bioenergiji. Sve u svemu, sjajan i impresivan roman koji će draškati moždane vijuge i danima poslije čitanja.