četvrtak, 28. travnja 2011.

Marion Zimmer Bradley: Brodolom na Darkoveru

 
Što se kuha u prvoj knjizi sage o Darkoveru: Brodolom na Darkoveru?

Sastojci: nepoznati planet, telepatske moći, vjetrovi koji donose ludilo i prekrasni lelujavi izvanzemaljci.

Priprema: Ubacite zemaljski interstelarni brod u gravitacijsku oluju te ga nasučite na ne baš tako prijateljski raspoložen strani planet koji vrvi svakakvim nepoznatim čudesima.

Brodolom na Darkoveru prvi je od više desetaka knjiga iz ove neobične sage o skupini Zemljana koji su, nasukani na nepoznati planet, bivali prisiljeni stvoriti novi život i društvo bez ikakve pomoći i tehnologije. Kao da to samo po sebi nije dovoljan problem, javljaju se i brojni sukobi unutar skupine preživjelih, a najveći od njih je raskol između onih koji ionako ograničene resurse i energiju žele uložiti u popravak broda i onih koji shvaćaju da je to nemoguća misija te su pomireni sa spoznajom da je ovaj ogromni opaki planet (kasnije u knjizi vrlo očito nazvan Darkover po svemirskom brodu) njihov budući dom.

Naslovnica prikazuje crveno sunce nad Darkoverom, zaštitni znak cijele sage te jedan od njihova neobična četiri mjeseca, a kod SF/fantasyja mjeseca očito nikada dosta – sjetimo se samo prepoznatljivog bijelog i plavog mjeseca Guy Gavriel Kaya. Glavni lik Rafael MacAran neuobičajeno je bezličan u odnosu na likove iz sage o Avalonu, a ljubavna priča između njega i časnice Camille Del Rey je također vrlo providna i površna. Kapetan Leicester je jedini lik koji je donekle uspio uhvatiti moju pažnju i radoznalost, no umjesto super fora obrata kojeg sam cijelo vrijeme očekivala dobila sam posve razvodnjen i očekivan kraj. Radnja kao takva teče jednostavno i pregledno, no ono što doista izaziva ovisnost o sagi i želju za nastavcima je perspektiva čudnog svijeta iz ljudskih očiju te promatranje međuljudskih odnosa izvan okvira zemaljskih društvenih normi. Darkover sam doživjela kao svojevrsnu SF verziju Robinson Crusoea, posebno ako gledamo način na koji se junaci nose sa nastalom situacijom, no na Darkoveru im ipak društvo čine maleni humanoidi koji žive na krošnjama drveća (a neodoljivo podsjećaju na zemaljske majmune) i prekrasna telepatska bića nalik anđelima.

Sveprisutno je preispitivanje filozofskih i religijskih pitanja što je već iz Avalona dobro poznati pečat M. Zimmer Bradley. Osobno sam previše znatiželjna da bih propustila nastavke, no svakako od drugog nastavka Olujna kraljica očekujem puno više.

srijeda, 27. travnja 2011.

Philippa Gregory: Bijela kraljica


 Brzo i grubo: prvi roman iz serije Rat rođaka pršti nepodnošljivom pompoznošću i patetikom.

Još uvijek ne znam što bih mislila o Philippi Gregory i njenoj kruni kraljice povijesne fikcije. Bijela kraljica mi se nikako nije svidjela, Drugu sestru Boleyn nisam ni kupila ni pročitala (iako sam pogledala film po romanu koji su kod nas preveli kao Dvije sestre za kralja), dok me Kraljičina luda još uvijek čeka nepročitana na polici. Uzrok tog neprestanog odgađanja je upravo Bijela kraljica iznad koje sam doslovno svako malo kolutala očima. Gregory piše u prvom licu jednine, a junakinja kojoj je dala glas je engleska kraljica Elizabeth Woodville, jedna od neomiljenih ženskih povijesnih ličnosti i navodno legendarna ljepotica. Radnja počinje u vrijeme kad se već razbuktao Rat ruža i kad Elizabeth, tada dvadesetsedmogodišnjakinja i obudovjela majka dvojice dječaka na cesti zaustavlja novog engleskog kralja iz njoj neprijateljske kuće York. Elizabeth potražuje svoja oduzeta prava, no na kraju dobija i kudikamo više od toga. Sklapa tajni brak s kraljem Edwardom i tako započinje svoj komplicirani život kraljice nad čijom glavom neprestano vise opasnosti zavjera, dvorskih spletki i rata.

Knjiga je zaista bogata sadržajem i opisuje dug povijesni period pa samim tim nije dosadna ni monotona, no Elizabethin lik i način pripovjedanja su mi bili užasno iritantni. Tekst je pisan u prezentu što je vjerojatno najviše doprinijelo takvom dojmu. Elizabethine najprostije radnje (kao npr. 'odlazim, govorim, povlačim se') su ispale malo pretjerano dramatično za moj ukus, čak i ako se radi o jednoj kraljici. No ni tu nije kraj, svijest o vlastitoj ljepoti i slijepa odanost nevjernom mužu, kao i nekakve kvazi vradžbine koje je izvodila svjesna da time ugrožava vlastiti ugled i glavu nisu stvorile zanimljiv i kontroverzan lik, već nešto poput srednjovjekovne očajne kućanice koja se bori s krizom srednjih godina. S druge strane, Rat ruža je izrazito inspirativan materijal, naročito podesan za povijesnu fikciju i sama priča o kralju Edwardu i njegovom bratu Richardu ispričana 'ženskim glasom' ima golem potencijal i vjerojatno veliku čitalačku publiku još od Crne strijele. Još bih svakako napomenula da me film Dvije sestre za kralja oduševio, kao i općeniti koncept Philippe Gregory da ispriča dobro poznatu povijest sa stajališta ženskih, 'sporednih' likova i da ću svakako dati šansu i njenim ostalim romanima bez obzira na lošu izvedbu Bijele kraljice od koje sam očekivala puno više.

ponedjeljak, 25. travnja 2011.

Ann Brashares: Zovem se Sjećanje


 Brzo i grubo: ljubavno-fantastični roman sa zanimljivom premisom i vrlo osrednjim ostvarenjem.

Ann Brashares, autorica poznatog i popularnog serijala Sestre po trapericama, se bacila i na pisanje romana za odrasle, pa je i Zovem se Sjećanje nekako upalo u tu kategoriju. Ne znam baš koliko je Sjećanje roman za odrasle, jer sam ga osobno doživjela više kao young adult roman čije protagoniste upoznajemo kao tinejdžere i pratimo do ranih dvadesetih godina, no i ako ostavimo po strani mlađahne junake i veoma jednostavan izraz kojim se služi Brashares, tu je i početna premisa na kojoj se zasniva radnja knjige. Naime, radi se o već viđenoj ideji o reinkarnaciji kojoj je autorica pristupila dosta plošno i pomalo nerazrađeno. Glavni junak, Daniel, sjeća se svojih prošlih života u kojima je upoznao ljubav svog cijelog postojanja, Lucy, koja se pak nažalost ne sjeća ničega. Tu je i zaduženi zlikovac, Joaquim, Danielov brat iz prvog života, koji je, eto, jednostavno zao i opsjednut prastarom zavadom s Danielom i Lucy koja se odigrala prije stotine i stotine godina i koja je razočaravajuće trivijalna i loše osmišljena.
Osim tog propusta, tu je i užasno dug i dosadnjikav uvod u cijelu priču koja se bespotrebno razvlači kroz većinu knjige da bi se nešto počelo događati tek na samom kraju. A ni to nije bogzna kako ludo i nepredvidljivo. Brashares je Danielove dijelove pisala u ich-formi i oni su jači dio knjige, iako je tu po mom mišljenju izostalo dosta detalja koji su mogli izgraditi autentičnu povijesnu atmosferu koja se mijenjala sa svakim Danielovim životom (u jednom od tih života Daniel je trgovac iz Crne Gore koji posjeduje kuću koja gleda na Dalmaciju), no autorica se svega dotakla dosta površno tako da i te promjene zamore nakon nekog vremena. Lucyina priča je s druge strane jednostavno dosadna, a ni ona sama kao lik nije ništa bolja. Najzanimljiviji dio iz njezine priče je definitivno onaj o njenoj sestri Dani, koja je bila promiskuitetna narkomanka i čije je neprilagođeno ponašanje na neki način obilježilo Lucyino djetinjstvo i život u malom gradu na Jugu.

Iako mi se svidjela ideja o reinkarnaciji i ljubavi koja pokušava pobijediti sudbinu, cijela me priča ostavila prilično ravnodušnom. Mogla bih čak i zanemariti tu i tamo nelogično ponašanje dvoje junaka i zlikovca koji je pakostan sam od sebe, ali činjenicu da sve to djeluje neuvjerljivo i isforsirano nikako. Svidjela su mi se neka od Brasharesinih tj. Danielovih objašnjenja ljudskog i životinjskog ponašanja gledanih kroz prizmu reinkarnacije i to je uglavnom to. Naravno, filmska prava za knjigu su otkupljena i mislim da će cijela priča ipak bolje funkcionirati na filmu gdje će scenografi, kostimografi i fotografi odraditi posao koji Ann Brashares nije bila u stanju ili htijenju odraditi.

petak, 22. travnja 2011.

James W. Hall: Zaljev tamnih voda


Brzo i grubo: solidan i zabavan triler u kojem najviše pozornosti plijene upravo negativci.

Zaljev tamnih voda je meko ukoričeni američki triler kojeg je izdao Algoritam u svojoj NAJbiblioteci, čiji je svojevrsni pandan Knjiga dostupna svima koju izdaje znanje. Tako se u Najbiblioteci moglo kupiti žanrovski raznovrsne hitove po cijeni od dvadeset i devet kuna, što je po cijeni tu negdje s KDS, ali često je raskorak u kvaliteti očit, pogotovo što se tiče prijevoda kojeg u Algoritmu uvijek odrade besprijekorno. Zaljev tamnih voda, ili u originalu Blackwater sound, je također jedan od primjera kako se dobro prevodi roman koji vrvi tipičnim američkim humorom, a da tekst ne izgubi smisao i ne djeluje uštogljeno ili lažno. Osim toga, svidjela mi se i naslovnica koju je ilustrirao Igor Kordej iako me skupa s naslovom romana pomalo navela na krivi trag (naime, učinilo mi se isprva da se radi o hororu, što zaista nema mrtve veze s ovom knjigom).

James W. Hall, koji je inače profesor književnosti, ima zaista solidno ispečen spisateljski zanat i sigurnom rukom vodi priču od početka do kraja bez previše digresija i kompliciranja. Polje na kojem je doista jak je stvaranje likova koji su po mom mišljenju progutali samu priču koja, iako dovoljno napeta i zanimljiva, nije nešto što ću pamtiti do kraja života. Dvoje glavnih junaka, Thorn i Alexandra, su dopadljivi likovi iz policijskog miljea koje su ujedno i junaci Hallovih prethodnih romana i koje je ovom prilikom prvi put spojio u istoj knjizi. No, iako će im vjerojatno svaki čitatelj držati fige dok se budu izlagali brojnim pogibeljima do kraja knjige (a zaista se skupio impresivan broj eksplozija, mahanja pištoljem i drugim hladnim oružjima), najupečatljiviji likovi su ipak negativci. Radi se o prljavo bogatoj obitelji Braswell koju proganja prošlost utjelovljena u gigantskoj i nikad ulovljenoj sabljarci čijim je lovom opsjednut otac obitelji. Njegovo dvoje djece, prekrasna i častohlepna Morgan, te blentavi i zlobni sin Johnny su definitivno zvijezde Zaljeva tamnih voda. Morgan, koji na sebi nosi pečat počinjenog incesta se lijepo razvija u sociopatski lik nemesisa koji će vas proganjati i do kraja svijeta, dok je Johnny urnebesno zabavan sa svojim citatima iz gangsterskih filmova tipa 'Castellano smakne Gambina, Gotti kresne Castellana' dok, recimo, prijeti svom vlastitom djedu rezanjem prsta.

Sveukupan dojam nije toliko mračan koliko sugerira naslov i naslovnica romana, naprotiv, radnja se odvija uglavnom u državi Floridi i sve bliješti od sunca i skupih brodova, pa tako roman i odiše nekom ispoliranom amerikanštinom koja meni, doduše, nije smetala. Naprotiv.

srijeda, 13. travnja 2011.

Marion Zimmer Bradley: Magle Avalona



Što se kuha u najpoznatijim djelima Marion Zimmer Bradley Magle Avalona?

Sastojci: čarobni otok, legendarni kraljevi, opsesivne svećenice, nove religije, incest, paralelni svjetovi i konzumiranje sumnjivih travnatih pripravaka.

Priprema: Sa skrivenim namjerama o uspostavi nove kraljevske vlasti u Britaniji, dovedite svoju nećakinju Morgaine na čarobni otok Avalon i iskoristite drevne magijske obrede da bi dobila potomka koji će ujediniti zavađene narode Brita, obraniti zemlju od napada dosadnih Saksonaca na obalama i, najvažnije od svega, vratiti vjeru u Božicu.

Magle Avalona dolaze u četiri dijela, a to su: Vladarica Magije, Uzvišena kraljica, Kralj Jelen i Zarobljenik u hrastu, sa ukupno oko 1100 stranica koje mit o kralju Arthuru pokazuju na jedan posve nov i originalan način, a ako niste od onih koji zimske večeri provode s knjigom u ruci saga je ekranizirana 2001, a na imdb-ju je ocijenjena sa skromnih 6.7.
Prva stvar koju sam primijetila je da sva četiri nastavka imaju istu naslovnicu. To bi moglo biti i opravdano da je priča monotona i nemaštovita, ali uza sve bajkovite elemente i očaravajuće krajolike ne nedostaje inspiracije za četiri različite ilustracije, a i ova koju su stavili na sve nastavke nije suviše impresivna - prikazuje glavni lik, svećenicu Avalona, Morgaine, na bijelome konju, s čarobnim mačem Ekskaliburom u ruci.
Magle, kako ih odmilja zovem, smatram lakim štivom, ali ne u opće poznatom ‘pročitaj pa baci’ smislu, već mislim na činjenice da je radnja lako razumljiva i tečna, pripovjedačka tehnika besprijekorna, no sadržaj ipak navodi na razmišljanje i preispitivanje svega oko nas, a pogotovo religije.

Radnja prati više likova istodobno, ali uglavnom se bazira na svećenicu Morgaine te na Vrhovnu kraljicu Britanije, Gwenhwyfar. U obje žene je na neki način sadržana svaka žena svijeta (djevica, kći, majka, grešnica, Božica, preljubnica, prosjakinja...) te se lako može prepoznati kroz različite dijelove sage. Likovi su vrlo živopisno opisani, tako da me zbog suosjećanja s njima čitanje nije ostavilo bez emocija. Od muških likova istaknula bih kralja Arthura i vođu njegove konjice Lanceleta koji kroz emocionalne vrtloge i dalje ostaju vjerni jedan drugome. Da, dobro ste pročitali i da, mislim na to.
Što se tiče naslova, magle Avalona su doslovno magle koje obavijaju magijom skriven otok Avalon, dom svećenica-čarobnica i drevnih druida gdje se štuje Božica, majka sve prirode, života i smrti, te prenose stara znanja. Radnja zapravo počinje širenjem kršćanstva na području Britanije što uzrokuje polagano nestajanje Avalona u maglama i odcijepljenje od stvarnog svijeta: ono što čovjek vjeruje postaje stvarnost, a ako je negiranje Božice i Avalona stvarnost, onda on zaista nestaje u maglama, poštujući zakon uma da oblikuje svijet oko sebe. No, Gospa od Jezera se ne predaje, jer ima plan za zaustavljanje netolerantnih svećenika, a koji uključuje incest, Sveti Brak sa zemljom, trčanje s jelenima i čarobni mač... (Fora, zar ne? :))

Sami naslovi sage ne govore mnogo o svom sadržaju, no tek kada pročitate sve četiri knjige možete uočiti povezanost, te shvatiti da sve navedeno leži u nama samima istodobno.

Marion Eleanor Zimmer Bradley i u svojim drugim djelima, kao i u Maglama, dijeli svoj feministički pogled na svijet, a u mladosti je i sama koketirala s homoseksualnošću. Njezinim djelima nije strana ni seksualna perverzija, iako prikazana na zanimljiv i skoro ljupki način. Magle Avalona preporučujem svima, pogotovo krajnjim romantičarima i ljubiteljima povijesnih romana. Onima koji još traže svoju vjeru pomoći će da je pronađu u sebi samima.

utorak, 12. travnja 2011.

Susan Elizabeth Phillips: Doručak u krevetu


 Brzo i grubo: istovremeno vrckast i dirljiv roman o iskupljenju jedne, navodno, loše djevojke.

Susan E. Phillips je jedna od najpopularnijih i najpoznatijih spisateljica ljubavnih romana na svijetu i to u tolikoj mjeri da je ušla u mainstreem i da manje više nema čitatelja i čitateljice koji nisu negdje jednom čuli za nju. Njena slava i dobar glas su itekako opravdani, a to zna svatko tko se upustio u čitanje nekog od njenih romana. Meni je osobno trebalo jako dugo da uzmem nešto njeno u ruke i to uglavnom zbog preočajnih i preljigavih naslovnica koje je Mozaik knjiga birala za hrvatska izdanja (nisu baš sve takve, ali ja sam nekako uglavnom primjećivala ove slinave). No, kako korice ne čine knjigu, a svatko je to saznao prije mene, ja sam se uz dužno poštovanje bacila na nadoknađivanje gradiva. I što da kažem... svidjele su mi se sve njene knjige koje sam pročitala; neke manje, neke više, ali nijednoj nisam mogla naći zamjerku koja bi se odnosila na gradnju priče, pripovjedačku tehniku ili karakterizaciju likova. Sve je to odrađeno besprijekorno i temeljito, a neke stvari, poput sporednih priča i likova, ponekad i odviše temeljito.
Doručak u krevetu je jednako tako besprijekorno i temeljito odrađen do kraja. Phillips nas vodi na američki jug, u mali gradić Parrish, gdje se nakon godina i godina izbivanja vraća naša junakinja Sugar Beth Carey, nekoć razmažena i prekrasna plavuša koja je vladala društvenim životom grada dok je bila srednjoškolka. No to je vrijeme ostalo daleko u prošlosti, a Sugar Beth, pomalo ofucana od života kojeg je vodila i sada u financijskim neprilikama, mora pronaći skrivenu i skuopcjenu sliku svoje preminule tete i usput se suočiti s posljedicama svog ponašanja koje je mnogima ozbiljno zagorčalo život.  

Susan Elizabeth, koja je rođena u državi Ohio, dakle na sjeveroistoku SAD-a, je očito jako fascinirana američkim jugom (a tko nije?), te i inače vrlo često za glavne muške junake svojih romana uzima baš južnjake, no ovoga puta je južnjački mačizam zamijenila irskim šarmom i dobro poznatim senzibilitetom otočke dušice. On se zove Colin Byrne i on je Sugar Bethin bivši profesor engleskog koji je u međuvremenu postao poznati pisac. Njegov mi je lik definitivno najdopadljiviji od svih, iako mi je i Sugar Beth prilično draga. Tu je i prilično duga i dirljiva priča o Winnie Davis, Sugar Bethinoj polusestri koja je bila žrtvom njenog bullyinga u školi koji je zbilja bio odvratan i okrutan. Sama ta priča o dvije polusestre koje su dijelile ljubav istog oca i kompleksima i ljubomori koja je iz toga izrasla bi mogla stajati kao vlastiti roman, kao i priča o Winnieinom braku s nekoć najpopularnijim dečkom u školi i ujedno Sugar Bethinom bivšem dečku.

Za kraj moram još jednom primijetiti kako je S. E. Phillips zaista genijalno rekonstruirala mentalitet malog grada tipičnog za američki jug što se najviše da 'osjetiti' ako čitate na engleskom, a osobito me nasmijala patina malograđanštine od koje je patila Sugar Bethina obitelj prema  kojoj se ona uvijek odnosila s ironičnim odmakom. Jedino što mi se nije svidjelo kod ove knjige je prijevod naslova, a naslov u originalu glasi Ain't she sweet? 

nedjelja, 10. travnja 2011.

Susanna Clarke: Jonathan Strange & g. Norrell


 Brzo i grubo: još jedan britanski fantasy klasik i apsolutni must read.

Čisto savršenstvo. Obožavam ovu knjigu, obožavam njenu omašnost (ima skoro devet stotina stranica) i obožavam svijet koji je stvorila Susanne Clarke. Radi se, naime, o alternativnoj povijest koja uključuje pojavu čarobnjaštva koje je specifično samo za engleski otok. Clarke je radnju smjestila otprilike u vrijeme ratova s Napoleonom i famoznog ludila kralja Georgea III. koji se također pojavljuje kao jedan od sporednih likova. A evo i o čemu se radi:
Prije mnogo stoljeća, kada je na engleskom tlu još postojala magija, najveći među čarobnjacima bio je Kralj Gavran. Potomak ljudi kojeg su odgojile vile, Gavran Kralj stopio je vilinsku mudrost s ljudskim razumom i stvorio englesku magiju. Sada, početkom devetnaestog stoljeća, o njemu govori tek legenda, a Engleska, zemlja ludoga kralja i otmjenih pjesnika, ne vjeruje više u magiju.
Tada se, međutim, pojavljuje povučeni g. Norrell iz opatije Hurtfew, a kipovi katedrale u Yorku ožive i progovore. Vijest o povratku magije proširi se Engleskom, a g. Norrell, uvjeren da mora pomoći Vladi u ratu protiv Napoleona, seli se u London. Ondje upoznaje nadarena mladog čarobnjaka i uzima ga za učenika: Jonathan Strange je šarmantan, bogat i arogantan. Zajedno, zaslijepit će Englesku svojim pothvatima.
Ali ortaštvo uskoro prerasta u suparništvo. G. Norrell nikad nije nadvladao sklonost tajnovitosti, a Jonathanu Strangeu uvijek će najopasnija i najluđa magija biti najprivlačnija. Strange je očaran sjenovitim likom Kralja Gavrana, ali potraga za davno zaboravljenim činima ugrozit će ne samo suradnju s Norrellom, već i ono što najviše voli.

Izgleda da nitko ne zna pisati fantasy kao Britanci i kao da nijednoj drugoj zemlji taj žanr 'ne stoji' tako dobro kao Engleskoj s tim da se ovaj put autorica nije inspirirala srednjim vijekom već početkom devetnaestog stoljeća što je pravo osvježenje u svijetu klasično smještenom među ratnike, zatočene djeve i svadljive gobline. Engleska klima i vremenske prilike kao da su i stvorene za to: magle, snježne oluje, kiše, sivilo i mračne, zimske šume su gotovo na svakoj stranici ovog romana, a kad nema njih, onda smo u nekakvoj knjižnici ili gradskoj palači u kojoj se događaju kojekakve čudnovate zgode. Svijet koji je izgradila Clarke je nevjerojatan i potpuno uvjerljiv sa svakim detaljem na svome mjestu. Osobito su mi se svidjeli njeni vilenjaci koji su zaista neshvatljiva i prilično mračna rasa sklona napraviti svakakvo zlo.
Cijeli dojam su podebljale fusnote koje je napisala Clarke, a koje razlažu povijest engleskog čarobnjaštva i koje su ponekad cijele male priče razvučene na par stranica. Naravno, u sve ovo je utučeno deset godina rada pa nije ni čudo što je roman takva uspješnica i što je smjesta stao uz bok fantasy klasicima kao što je Gospodar prstenova i Narnijske kronike, iako po mom mišljenju Clarke svojim spisateljskim umijećem i imaginarijem nadmašuje i Tolkiena i Lewisa.

Dobra je vijest i da se po knjizi treba snimiti film, te da Clarke piše i nastavak koji će se ovaj put fokusirati na likove Childermassa i Vinculusa poznate nam iz prvog dijela.


petak, 8. travnja 2011.

Carlos Ruiz Zafón: Sjena vjetra


Brzo i grubo: trileričan, a očaravajući svjetski bestseler o prokletom piscu i njegovim knjigama.

Mislim da ne postoji mjesto na internetu na kojem ćete naći lošu kritiku ili nezadovljan osvrt na Sjenu vjetra. To je knjiga koja je poharala tržište i kritičare, i to sa svakim pravom, jer se radi o stvarno odličnom štivu koje se ne propušta i ne pušta iz ruku. Dobri glasi o knjizi su došli do mene i prije obavljene kupnje pa sam jedva dočekala da uronim u taj razvikani čarobni Zafónov svijet koji nije razočarao, već dapače.
O glavnoj radnji samo ukratko: četrdesete su godine i u Španjolskoj je na vlasti Franco; otac i sin koji drže malu knjižaru odlaze jednog jutra u posjet tajanstvenom Groblju zaboravljenih knjiga gdje dječak (Daniel Sempere) izabire jednu od knjiga za sebe. Knjiga je djelo njihova bivšeg sugrađanina Juliana Caraxa, te Daniel uskoro shvaća važnost same knjige kao i naznake mnogo veće misterije koja će ga proganjati narednih godina.
Priča je klasično pisana i izložena, ali kompleksna i puna obrata, vraćanja u prošlost i uzbudljivih pustolovina koje nisu ni najmanje bezazlene po živu glavu. Ima tu i priča o duhovima, lunjanja po zapuštenim staračkim domovima, anđeoskih i demonskih ukazanja, te, naravno, i nešto politike. Karakterizacija  Zafónovih likova je savršena, i k tome je svaki od njih dobio priliku da ispriča svoju priču, a većina tih priča je nezaboravna. Ovo je definitivno jedna od knjiga u kojoj kao da nema sporednih likova, a to me uvijek obori s nogu. I da, ovo je i jedna od onih knjiga koja u sebi sadrži i kratku povijest jedne obitelji što me uvijek kupi na prvu (o čemu sam pisala u pretprošlom postu), a u ovom se slučaju radi o basnoslovno bogatoj i utjecajnoj obitelji Aldaya. To mi je možda i najdraži dio, a ujedno je i onaj koji razrješava cijelu tajnu i koji ima najviše spooky/nadnaravnih elemenata (vizije Penelopine dadilje i krvava prošlost palače Aldaya). Atmosfera je točno onakva kakvu sugeriraju brojne različite naslovnice svjetskih izdanja Sjene vjetra: nadrealna i ne toliko mračna koliko obavijena mekom maglom neodređenosti i pohabane prošlosti barcelonskih ulica. Mislim da je Zafón obavio odličan posao i da je Sjena vjetra jedan nadprosječno napet i zanimljiv roman koji ima sve moje preporuke.

U isti ovaj svemir gotički čarobne Barcelone Zafón je smjestio i Anđelovu igru koja se, osim što se događa u dvadesetim i tridesetim godinama, opet bavi zlosretnim piscima i mračnim knjiškim prokletstvima.  

utorak, 5. travnja 2011.

Tilly Bagshawe: Skandalozno


 Brzo i grubo: zabavna, ali površna priča o svemu i svačemu i apsolutno ničemu.

Nisam baš sigurna u koji bih žanr smjestila roman Skandalozno Tilly Bagshawe koji titra negdje između chick lita, ljubića i suvremene fikcije s puno sjaja, glamura, zgodnih žena i muških gadova, ali definitivno znam da sam dosad rijetko (ili bolje rečeno, nikako) čitala takve knjige. Očito s razlogom. Iako nemam ništa protiv eskapizma u svijet bogatih, slavnih i vječito nezadovoljnih, to jednostavno nije my cup of tea. Skandalozno možda i nije tipična Santa Barbara (iako me naslovnica neodoljivo podsjeća baš na tu kalifornijsku sapunjaru), ali ima tu lažnu i plastičnu presvlaku ispod koje sve vrvi raznim događajima, sukobima, skandalima i milijunima dolara, a zapravo ne vrvi ničim bogzna kako značajnim.
Na samom početku se upoznajemo sa Sashom Miller, glavnom junakinjom, brucošicom i Engleskinjom koja je genije na području astrofizike, ali i naivna tinejdžerica koju zavede i (intelektualno) pokrade vlastiti profesor, Theodor Dexter. Dexter ima osjećajnu i simpatičnu ženu, Theresu, koja se bori s neplodnošću i muževim švrljanjem sa svakom suknjom koju vidi. Ostatak knjige uglavnom pratimo ovo troje likova, od Cambridgea gdje je sve započelo pa do Hollywooda, Tokya, New Yorka i drugih mondenih svjetskih odredišta. Samu Sashu sam doživjela kao dosta plošan i nezanimljiv lik koji je povremeno, za navodnu genijalku, bio dosta tupast, bitchy i lišen očekivanih emocija. Theresa je iscrtana kao nešto topliji lik, no njena se karakterizacija svela na jedenje kalorične hrane, ispijanja alkohola i vječnog samosažalijevanja. Dexter je ljigav kao što i treba biti, a ljigav je ispao i Sashin 'princ na bijelom konju' koji je većinu knjige naskakao na razne i bilokakve žene tako da mi do njihove ljubavne priče nije bilo nimalo stalo.

Samo pisanje je korektno, ima dosta fora referenci na neke aktualne svjetske događaje (Skandalozno je objavljeno u Engleskoj 2010. godine, tako da je knjiga relativno svježa), a jedinu zamjerku imam na taj scenaristički pristup tekstu zbog kojeg se u knjizi dogodilo toliko toga, a u principu ništa nije potpuno i temeljito obrađeno ili barem koliko bih ja htjela da jest. Imala sam osjećaj da je Bagshawe pošto poto među korice htjela nadrobit sve što stane i ima smisla, a sve s ciljem da iznenadi i zabavi svoju publiku, što je legitimna namjera, ali je u procesu propustila približiti nam svoje likove, iako je sama priča i njezin tijek definitivno čista, površna i mjehuričava zabava. Tako radnja ide i ide i ide, a najjači su dijelovi, po mom mišljenju, upravo oni koji se odvijaju na Cambridgeu, valjda zato jer je Tilly Bagshawe studirala tamo, što se kuži iz dosta uvjerljivih opisa u knjizi.   

ponedjeljak, 4. travnja 2011.

Louise Douglas: Ljubav mog života


 Brzo i grubo: za ljubitelje obiteljskih priča, buntovnih žena i nešto melodramatike.

Nisam baš nešto poludjela za ovom knjigom Louise Douglas, iako je nikako ne bih mogla nazvati lošom. Pripovijedanje je i više nego dobro, priča zanimljiva i jedna od onih koje se odmataju prema kraju, a atmosfera istinski turobna, ali ipak ne toliko da vas smori pri čitanju. Inače sam i ja sama jedna od ljubiteljica obiteljskih priča, posebno onih omašnih koje na šest ili sedam stotina stranica pripovijedaju o nekoliko obiteljskih naraštaja i to preferabilno u vrijeme kakvog rata, revolucije, naglog ekonomskog prosperiteta i još naglije propasti, tako da mi se prilično svidjela ideja da se često vraćamo u prošlost i kopamo po sjećanjima glavne junakinje Olivije. Olivijina se obitelj sastojala od stroge i stisnute majke koja je gorjela pretjeranim vjerskim žarom i ljepuškaste sestre Lynnette koja je sve radila savršeno, tako da je Oliviji preostalo da bude zadužena bad girl što je uspješno i brzo i ostvarila. Iskreno, Olivija sama nije pretjerano simpatičan lik: u školi joj nije išlo naročito dobro, odijevala se pretjerano izazovno, cugala poput mornara i na kraju dotjerala do prilično burnog gradskog skandala koji je uključivao starijeg oženjenog muškarca, no usprkos tome Olivia je jako uvjerljiv i dobro napisan lik, i mada možda nećete uvijek odobravati ono što radi, uvijek ćete razumjeti ili barem naslutiti zašto to radi. Druga obitelj iz Ljubavi mog života, Felicone, je obitelj Olivijinog supruga Luce koji je poginuo u automobilskoj nesreći na samom početku knjige. Njihova je priča podjednako zanimljiva, a svi skandalozni dijelovi uvijek nekako uključuju Oliviju.

Da budem potpuno iskrena, ovu sam knjigu kupila očekujući nešto drugo tj. klasičnu ljubavnu priču jer me zaveo obećavajući blurb s pozadine knjige (o slučajnom i fatalnom susretu s Lucinim bratom blizancem Markom), ali na kraju se ipak nisam razočarala. Mislim da Douglas piše dosta solidno, bez bespotrebne patetike i na kraju krajeva, vrlo autentično, iako drama baš i nije moj žanr. Mislim da je to i ujedno razlog zašto se nisam baš obeznanila romanom, iako ga mogu u isto vrijeme mirna srca preporučiti ljubiteljima takvog štiva. Još da dodam da ovo nije tipična knjiga s kronikom jedne ili druge obitelji, već naprosto priča o ljudima kojima je Olivia bila okružena i koje je silno voljela, kao i knjiga koja se ponajprije 'obračunava' s procesom tugovanja koji je nekada posve nepredvidljiv i prilično (auto)destruktivan.

petak, 1. travnja 2011.

Judith McNaught: Kraljevstvo snova


 Brzo i grubo: odličan i nepredvidljiv povijesni ljubić kod nas prvi put (i napokon) prevedene Judith McNaught.

Judith McNaught je jedna od kraljica žanra ljubavnog  povijesnog i suvremenog romana čija su se djela tiskala u milijunskim nakladama i jedna od rijetkih koja i zaslužuje tu titulu. Njen roman Kingdom of dreams (1989.), prvi iz sage o obitelji Westmoreland, je upravo i prvi od svih preveden u Hrvatskoj i to tek prošle godine u izdanju Mozaik knjige. Radnja je smještena u 15. stoljeće, u vrijeme škotsko-engleskih sukoba gdje zatičemo našu junakinju, škotsku ljepoticu lady Jennifer Merrick. Jennifer ima sedamnaest godina i zbog svog je društvenog neprihvatljivog ponašanja poslana u opatiju Belkirk na neku vrstu popravnog boravka koji se protegnuo na nekoliko godina. Jennifer i Brennu, njenu sestru koja je stigla u posjet opatiji, u jeku sukoba s Englezima otima Stefan Westmoreland, brat zloglasnog grofa Roycea Westmorelanda koji neumoljivo hara škotskim teritorijima. Royce je uz pomoć svojih taokinja naumio osvojiti i dvorac Merrickovih, no Jennifer i Brenna su se pokazale kao ipak malo tvrđi orasi.

Velika sam obožavateljica pisanja Judith McNaught jer njeni romani imaju sve što treba: legendarne i nezaboravne junake, uvjerljive sporedne likove, povijesnu autentičnost i puno humora, ali i potrebnu dozu emocionalnosti bez koje ne postoji dobar ljubavni roman. Nekako, McNaught svaki put uspije u tome i svaki put uspije i napisati originalnu priču s nekoliko većih ili manjih obrata tako da nikad ne znate što vas čeka na putu do happy enda. U ovom konkretnom slučaju, očarao me lik Jennifer Merrick, posebno na samom početku gdje je u zarobljeništvu navodno najokrutnijeg čovjeka u Engleskoj pokazala zavidnu hrabrost, lucidnost i pribranost. I ona i Royce, iako u osnovi isti kao ostali junaci Judith McNaught, imaju svoje vlastite traume i probleme koji ih čine različitima od tih drugih glavnih junaka. Royce je ratnik koji tek poslije dobija naslov vojvode i ovo je jedan od rijetkih romana koji se većinom ne događa u visokom društvu, ovisan o kuloarskim tračevima, iako ima i njih. Dobar se (i najbolji) dio odvija u Royceovom ratnom taboru i na putovanjima preko granica dvaju kraljevstva.

Kao i ostali njeni romani i ovaj vrvi kratkim digresijama koji trebaju prikazati likove u njihovom punom sjaju ili bijedi, što pod kraj postaje polako zamorno, ali u principu ne kvari doživljaj knjige ni njenu kvalitetu. Nestrpljivo čekamo i prijevode ostalih knjiga.