četvrtak, 21. lipnja 2012.

C. J. Sansom: Kraljevska krv


Brzo i grubo: C. J. Sansom ovaj put plovi vodama u kojima smo navikli vidjeti Phillipu Gregory, što ipak ne znači da uz dvorske spletke nedostaje zagonetki i misterija.

Kraljevska krv je moj (već) treći pročitani roman C. J. Sansoma, a vjerujem da me mnogi od vas prate u korak. Sansom je jedan od omiljenijih autora iz izdanja Knjiga dostupna svima i to posve opravdano. Tako nekako i ja uvijek kupim njegov krimić jer sam sigurna da njegov grbavi odvjetnik Matthew Shardlake teško može razočarati. Ovoga puta Sansom nas je poveo iz prljavog tudorskog Londona u još gori York na sjeveru zemlje.  Shardlake, iako je ostao bez svog pokrovitelja Cromwella, opet dobiva zadatak u službi krune: kao odvjetnik će sudjelovati u rješavanju i predavanju sudskih sporova kralju i istovremeno paziti da se važan zatvorenik i urotnik živ i zdrav isporuči u londonski Tower. Dio s urotom je ujedno i dio koji me je najviše zaintrigirao i s kojim se, rekla bih, Sansom najbolje i snašao. Naime, radi se opet o svojevrsnom sukobu konzervativaca (što bi zapravo značilo pobornika povratka katoličanstva) i reformatora – no ovaj put urotnici su odlučili ići protiv samoga kralja s dokazima o njegovom nezakonitom porijeklu. Svi koji su čitali Phillipu Gregory vjerojatno se sjećaju njene Bijele kraljice i zgodnog kralja Edwarda, njegove proračunate majke Cecily Neville i brata Richarda koji je uzurpirao tron svojim nećacima. Sve se to sada lijepo i praktično uklapa u Sansomovu priču koja međutim ne staje na tome. Ili bolje rečeno, nevolje ne staju na tome.
Po dolasku velike Kraljevske povorke u York prvi put upoznajemo i Sansomova kralja Henrika čiji je opis prilično vjeran onom povijesnom, te kraljicu Catherine Howard i njenu arogantnu prijateljicu lady Rochford koje Shardlakea uvlače u nove opasnosti. Da ne zaboravimo i Richarda Richa, starog neprijatelja iz Crne Vatre koji također znači još jednu nevolju na vratu našega junaka.
E sada, ono što mi se uvijek osobito sviđalo kod Sansoma je činjenica da njegov junak nije nikakav super brainiac niti super junak koji bi redom rasturio sve i svakoga tko mu stane na put. Shardlake ovoga puta ne uživa ni političku zaštitu koju mu je prije pružao Cromwell, tako da su njegove akcije i djelovanje dosta umjereni i realni. S druge strane, to je veoma razduljilo knjigu jer na većini stranica Shardlake baulja gradom, razmišlja, traži i ne uspijeva u svojim naumima ili ne saznaje ništa novo. No ta zamjerka nije toliko ni važna kao ova: Sansom piše užasno naivne krajeve svojim romanima, a Kraljevska krv nažalost nije iznimka. Već nekih stotinjak stranica prije kraja vrlo vjerojatno ćete shvatiti tko je 'krivac' kojeg tražimo jer je izbor, namjerno ili ne, ionako sužen na dvoje ljudi. Da ne bih nešto spojlala samo ću još reći da me sam kraj tj. Shardlakeov postupak prema urotniku/ci strašno razočarao i da sam ga mrzila u tom trenutku.

Usprkos tome, kad podvučem crtu, čini mi se da je ovo dosad najbolji Sansomov roman od tri objavljena. Uživala sam u opisima i atmosferi, u saznavanju novih priča o Tudorima , u činjenici da se radnja napokon premjestila iz Londona u neki drugi grad, u velikoj uroti protiv kralja Krtice, itd. I iako je roman pravi 'jesenski' ima svaku preporuku za plažu ove godine.   

srijeda, 13. lipnja 2012.

Roger Zelazny: Devet prinčeva u Amberu


Brzo i grubo: dobra stara fantastika u svojem najboljem izdanju

Ne postoji fantasy fan koji barem jednom nije čuo za Rogera Zelaznyja i njegovu sada već klasičnu sagu o svijetu Amberu i njegovoj vladajućoj i (na sreću po čitatelje) posve disfunkcionalnoj obitelji. Nakon čitanja prve knjige Devet prinčeva u Amberu posve je lako razumjeti zašto je tako. Zelazny na svoj osebujan sažet i zabavan način pripovijeda o jedinom 'stvarnom' svijetu kojeg su svi ostali svijetovi samo 'sjene', a radnja započinje upravo na sjeni Zemlji.

Nakon automobilske nesreće u kojoj je zadobio amneziju Corwin odlazi u potragu za odgovorima. Što je Amber i gdje se nalazi? Tko ga je upravo pokušao ubiti i zašto? Može li ikome vjerovati? I tko je, dovraga, on?
Stvari postaju jasnije dolaskom njegova brata Randoma i sestre Florimel koji mu nesvjesno odaju odgovore; oni su sinovi i kćeri kralja Oberona, vladara Ambera, koji je netragom nestao iz zemlje, a vode oko prijestolja postaju sve uzburkanije.

Ono što mi se nije svidjelo kod Zelaznyja je njegova 'žurba' u pisanju kod nekih dijelova. Imam osjećaj da je toga dana imao mnogo obaveza pa bi nekoliko minuta prije izlaska vani mahnito ispisao sve što bi imao. No, takvih dijelova i nema toliko mnogo pa mu to mogu oprostiti. Inače, radnja je dinamična i uzbudljiva, na svakoj se stranici nešto događa: bilo da je to Corwinovo putovanje kroz sjene, najnovije obiteljske intrige ili napad nečega posve izopačenog onkraj Dveri Kaosa.
Ako smatrate da su zavađena kraljevska obitelj i dvorske spletke previše izlizan motiv onda sigurno niste upoznali Corwina i pričeve (i princeze) Ambera gdje je stvarnost tek parabola uma, a oni izopačeni ambicijom uživaju moći nepoznate smrtnicima. Osim možda ludome Dworkinu koji je za obitelj izradio magične igraće karte Arkane koje služe poput neke vrste mobitela i moćni Uzorak, no Dworkin sada ionako šeta tamnicama negdje duboko podno Ambera.

U prvome dijelu zapravo tek saznajemo imena i ponešto o svim članovima obitelji kao i samome gradu/svijetu Amberu, no kroz nastavke ćete tek zaista zavoljeti poneke od likova (poneke ćete možda i mrziti) te uživati u njihovoj živopisnosti. Ono što sam otkrila sada kada završavam s čitanjem trećeg dijela sage je da me svaki dio ostavio tražeći još što je izvrsna odlika svake knjige.
Nastavaka ima sve skupa deset, tako da im je veliki plus što su dinamične i brzo čitljive. I ako vam se sve skupa čini već viđenim, imajte na umu da je prvi dio objavljen 'davne' 1970. te je požnjeo golemi uspjeh i nesumnjivo izvršio jednako velik utjecaj na buduća fantasy ostvarenja.
Toplo preporučujem svim ljubiteljima fantasyja, iako me velika većina njih vjerovatno odavno pretekla s ovim djelima. Ipak, bolje ikad nego nikad, zar ne?