Amanda Quick: Zeleni kristal

Brzo i grubo: još jedan srednjovjekovni ljubić s predvidljivom pričom i kloniranim junacima.

S blurba knjige: ''Kad je zastrašujući vitez po imenu Hugh Nesmiljeni poput oluje nahrupio u Lingwood Manor svi su prestrašeno ustuknuli - osim ledi Alice. Oštra jezika i nepokorna, ljepotica vatrene kose vjerovala je da sir Hugh nije osoba koje se treba bojati, već odgovor na njezine snove. Znala je da je došao po zasljepljujući zeleni kristal, znala je da neće više biti zadovoljan kad sazna da nije više nije kod nje. No Alice je imala prijedlog za mrkog i nepristupačnog viteza: za miraz koji bi nju i njezina brata oslobodio iz šaka njihova strica, njegovim će ratničkim vještinama pridružiti svoje moći detekcije pa će zajedno pronaći njezin dragocjeni kamen.
No dok je Hugh prihvaćao njezine uvjete, dodao je jedan svoj: ledi Alice mora pristati na privremene zaruke - a to će je uskoro odvesti u Hughovu golemu kamenu tvrđavu i u bitku koja bi mogla ugroziti njihove živote... i njihovu jedinu priliku za ljubav...''

Nema puno toga što bi se dalo napisati o ovoj knjizi, a da nešto slično nije napisano u postu o Žudnji. Obje knjige je Leo Commerce objavio prošle godine iako su to zapravo ljubići napisani ranih devedestih, što bi moglo objasniti njihovu nezgrapnost – da ne znam da je Amanda Quick i prije toga pisala sasvim solidne ljubiće. Pretpostavljam da je problem u odabranom razdoblju, a to je taj nesretni srednji vijek. No, i kad stavim na stranu njenu poslovičnu površnost kad je stvaranje povijesno autentičnog backgrounda u pitanju, ostaje mi opet malo toga. Lik sir Hugha je skoro pa navlas isti kao lik sir Garetha, a osim toga Hugh je također nezakoniti sin koji se pošteno namučio da bi se dočepao svog komada zemlje. Lady Alice se razlikuje od lady Clare utoliko što je prilično iritantna i ima vatreno crvenu kosu.

Razumijem da je Amanda Quick željela stvoriti lik neovisne, neustrašive i samosvjesne junakinje, ali je na kraju dobila gnjavatoricu koja u slobodno vrijeme proučava bube i kamenje, a kad nije u svojoj radnoj sobi, onda s prozora šefuje svom mužu kojeg su dotad zvali Nesmiljeni (koliko god to na hrvatskom urnebesno zvučalo). Kako je Nesmiljeni u tjedan dana postao Krotki znaju samo dragi Bog i Amanda Quick, no mene prilično nervira taj izostanak transformacije lika kojem je, eto, bilo dovoljno da mu se žena nekoliko puta suprostavi, pa da se zaljubi u nju i zaboravi sve što je dotad bio. Falilo mi je i humora kojeg uvijek ima u romanima Amande Quick, a naslovnicu koja sugerira nekakav vilenjački fantasy neću ni komentirati. Recimo još samo da sam pročitala polovicu knjige, stala, pročitala tri romana Judith McNaught na engleskom, i onda dovršila ostatak Zelenog kristala. I da, naslov knjige u originalu je Mystique.