četvrtak, 30. kolovoza 2012.

Danielle Trussoni: Angelologija


Brzo i grubo: razvikani triler na tragu Dana Browna pomalo je naivna i ne baš dobro razrađena priča utemeljena na intrigantnim biblijskim legendama o palim anđelima.

Izgleda da (pali) anđeli i ja nikako ne možemo na zelenu granu. No ovoga puta se ne radi o tinejdžerskim romansama u kojima je teško razabrati što je tko, zašto i kako, već o trileru autorice Danielle Trussoni u kojega je ipak uloženo više truda i zdrave pameti. Naša priča počinje u samostanu Sv. Ruže iz Viterba gdje upoznjemo mladu i samozatajnu sestru Evangeline. Evangeline, koja radi u samostanskoj knjižnici, jednog prosinačkog jutra dobija pismeni zahtjev od Verlainea, povjesničara umjetnosti kojeg osobito zanima korespondencija jedne od bivših upraviteljica samostana i Abigail Rockefeller, jedne od najbogatijih žena na svijetu svoga vremena. Verlaine, iako dobronamjeran, ne zna da radi u interesu zloćudne obitelji Grigori, svojevrsno nefilsko plemstvo koje pokušava pronaći mističnu liru anđela Gabriela - nebeski instrument čija bi iscjeljiteljska moć vratila narušeno zdravlje palih anđela. Uskoro slijed događaja otkriva i angelološko društvo čija je zadaća pronaći liru prije Nefila i pokušati ih jednom zauvijek izgurati sa svjetske društvene i političke scene. Među njima je i Evangelinina baka, Gabrielle, žena koja zna zašto je ubijena njena kćer Angela, ali tajne kriju i neke od sestara samostana sv. Ruže...

I dok je početak Angelologije sasvim solidan, stvari vrlo uskoro počinju pucati po šavovima. Najveća bi zamjerka išla na naivnost priče i određenu površnost u manipuliranju s povijesnim činjenicama i legendama. Naime, u ovoj knjizi, osim možda uvodne priče o svetoj Ruži iz Viterba, nećete pročitati ništa već dosad niste znali ili čuli. Biblijska priča o palim anđelima i njihovoj nefilskoj djeci je sama po sebi prilično poznata, pa je stoga Trussoni dodala i svoje elemente priči: arhanđeli su za kaznu u nepoznatoj i strašnoj jami zatočili pale anđele čijoj se muci smilovao arhanđeo Gabriel i bacio im svoju liru. Lira, koja je svojom milozvučnom glazbom trebala utješiti pale Stražare, ujedno je i sredstvo kojim bi se mogao preustrojiti svemir, pa čak i razoriti Zemlja. Sad se postavlja pitanje zašto bi Gabriel uradio tako nešto glupo kao što je bacanje takve lire glavnim uzročnicima svega zla na svijetu - i da, odgovor je i dalje: iz sažaljenja. Po mome mišljenju, ovo je najveći i glavni previd u Angelologiji koji, nakon što ga shvatite, upropasti i ostatak čitanja jer sve ionako počiva na nepojmljivoj gluposti. 

Druga je zamjerka korištenje velikih riječi koje nemaju nikakva pokrića u radnji knjige: briljantni, vrhunski i turbointeligentni angelolozi su npr. mapirali sve jame na Balkanu u potrazi za lirom (na angelološkoj akademiji čak i postoji ni manje ni više nego čitav predmet geologije spilja i bezdana), ali nitko se nije sjetio pitati lokalni živalj da li im je poznata jama Đavolje grotlo za koju je, kako se ispostavilo, znala baka jedne od glavnih junakinja i to iz narodnih predaja koje se prenose već generacijama. Banalnosti se nastavljaju: predmeti koje traže angelolozi su skriveni na tako očitim mjestima, a zagonetke koje je osmislila Trussoni riješili bi i klinci iz nižih razreda osnovne škole. Što je najgore od svega, akcijske scene su toliko tromo i loše opisane da nakon nekog vremena slobodno možete i preskočiti takve pasuse. Jedino obratite pozornost na zadnje rečenice jer obično u njima netko klone mrtav - ako je ikome uopće stalo do toga što će se dogoditi s likovima. 

No ipak, uvjerljivo najveća rupa u radnji/priči/što god je odnos angelologa i Nefila: naime, iako prastari i samim time valjda i upućeni u vlastitu prošlost i stvari koje su im od zanimanja, te fizički nadmoćni i inteligentni Nefili ostavljaju angelologe na miru jer oni, eto, arhiviraju spise, skupljaju znanje i jednostavno: they know things. Naravno, i Nefili 'znaju stvari'. Oni zapravo znaju sve: znaju gdje je angelološka središnjica u New Yorku, znaju tko su najutjecajniji angelolozi, gdje su i na čemu rade, jedino ne znaju kako da sami pronađu nebesku liru, jer zato su, izgleda, ipak preglupi. U svjetlu svega toga, nisam 'dožvjela' ni kraj romana   koji je i najava drugog dijela, Angelopolisa, iako je sam kraj izbjegao klišej, a to mi se uvijek sviđa. Dobru riječ moram založiti i za sestru Evangeline koja kao glavna protagnostica barem nije bila iritirajuća, već dapače, može biti jedini razlog zbog kojeg bih pročitala i Angelopolis


četvrtak, 16. kolovoza 2012.

Carlos Ruiz Zafón: Princ magle



Brzo i grubo: prvi roman popularnog Zafóna namijenjen je mladima i nije impresivan poput Sjene vjetra – što još uvijek ne znači da je dosadan za čitanje.

Princ magle, osim što je prvi objavljeni Zafónov roman također je i prvi roman iz Trilogije magle napisane za mlađu publiku (Fraktura je najavila i izlazak druga dva dijela: Ponoćna palača i Rujanska svjetla) s čime bih se definitivno složila i dodala da se zapravo radi o knjigama za djecu, a ne young adult romanima kako ih vole reklamirati izdavači. Ako bih npr. Princa magle morala usporediti s nekim sličnim tipom literature za djecu to bi bio serijal Pet prijatelja, osim jedne razlike: pet prijatelja se nikad nisu morali suočiti s nadnaravnim silama zla. Također, naših junaka je samo troje, a oni su trinaestogodišnji Max Carver, njegova dvije godine starija sestra Alicia i Roland, sedamnaestogodišnji dečko kojeg su upoznali u novome selu u koje su se preselili zbog rastuće prijetnje Drugog svjetskog rata. Roland je posvojeni unuk seoskog svjetioničara Victora Kraya koji krije mnoge tajne: tajne o olupini broda Orpheus potopljenog nedaleko od plaže na kojoj se kupaju, ali i tajne zlokobnog vrta cirkuskih figura na rubu obližnje šume. No ni tu jezi nije kraj: Maxova mala sestrica čuje fantomske glasove iz ormara, a tu su i pronađene filmske vrpce koje je snimio Jacob Fleischmann, sin jedinac bivših vlasnika kuće čija je tragična sudbina otjerala njegove roditelje iz sela.

Priča je veoma jednostavna i slatka, čak i pomalo naivna rekla bih – Zafón nas rijetko kada zavodi na krivi trag ili predugo muči neizvjesnošću; sve doznajemo na vrijeme i postupno i to uglavnom prateći Maxa i njegovo istraživanje. Svidjelo mi se što je Zafón u roman uključio brojne klasične horor elemente (potopljeni brod, maglovita engleska obala, demonski kipovi, strašni klaunovi, itd.) i uspješno ih povezao u cjelovitu i smislenu priču, no kako sam već rekla: Princ magle nije ni sjena Sjene vjetra. To je zapravo knjiga koju bih preporučila dvjema skupinama: djeci staroj do deset godina i Zafónovim okorjelim obožavateljima koji baš ne mogu a da ne kupe ili pročitaju sve njegove knjige. A vjerujem da takvih ima. S druge strane, iako Princ nema pretjerano originalan zaplet (a bogme ni kraj) neke od stvari koje ćete pročitati bi mogli pamtiti još dugo – jednostavno zato jer Zafón očito ima neki svoj tajni recept da vam se uvuče u glavu, čak i ako ne možete uperiti prstom u što je to točno. Ja sama ne znam hoću li kupovati i nastavke iako sam zainteresirana da ih pročitam, no ako slučajno tražite poklon za malene obožavatelje jeze, avanture i misterije... znate što vam je raditi. 


subota, 11. kolovoza 2012.

Marija Jurić Zagorka: Suparnica Marije Terezije



Brzo i grubo: unutar serijala o Gričkoj vještici, ova dva nastavka o dvorskim spletkama čine uspješnu cjelinu za sebe.


Što je upravo i razlog zbog kojeg se na ove dvije knjige osvrćem u istom postu. Kao što govore i naslovi, nerazdvojive su i isprepletene, a mjesto radnje i likovi ostaju konstantni kroz obje. Fokus je ovoga puta potpuno pomaknut sa naših protagonista Nere i Siniše, a njihova priča, iako ne potpuno zanemarena, gurnuta je sa strane.
Sva sreća, tu izgubljenu dinamiku Zagorka izvrsno nadoknađuje sukobom između austrijske carice Marije Terezije i njene suparnice, careve ljubavnice, lijepe kneginje Vilme Auersperg što je pokretač čitave radnje na sve skupa skoro 800 stranica.

U prvom dijelu Suparnice Nera je na poziv carice prisiljena napustiti tek ostvarenu bračnu sreću i postati dvorska gospođa, kako bi svojom prisutnošću na dvoru odmamila cara Franju Stjepana od koristoljubive Vilme i time caricu riješila opsjednutosti njome. Zbog ucjene vezane za viđanje Siniše, Nera je nazočna svim društvenim događanjima, maskiranim zabavama i balovima na dvoru gdje upoznajemo svu silu novih i zanimljivih likova koji će kroz oba dva dijela preuzeti kormilo radnje. Sinišu, kao smetnju svim kraljičinim planovima, Zagorka je dobro sakrila te se on u obje knjige rijetko i pojavljuje, što je za mene bilo lagano razočarenje jer njegova situacija s Nerom postaje sve više i više neizvjesna, a ne rješava se čak ni na kraju drugog dijela.

Zagorka je majstorica detalja pa je, kao i do sada, atmosfera prošlosti besprijekorno dočarana.
Drugi se dio nastavlja u istom duhu; povuci, potegni, iščupati ne mogu, samo što sada dolazi i do previranja na prijestolju te Nerinog i princezinog propalog pokušaja bijega s dvora što za sobom povlači velike posljedice pa bolje shvaćamo caričinu okrutnost i psihotičnu osobnost.

Ono što mi se jako svidjelo su Zagorkine 'pod-priče' koje fenomenalno vješto upliće u radnju i premješta spotlight na likove iz sjene kao npr. princezu Amaliju i njenu nesretnu udaju u Parmu te kćer kovača lijesova Mimi.
Jedinu zamjerku imam na bezličnost Nere kao lika što će mi možda neki od vas zamjeriti, ali je u odnosu na prvi i drugi nastavak evoluirala u prilično dosadan i predvidljiv lik pa možda i nije toliko loše što su nositelji radnje ovaj put carica i njena obitelj.

Sve u svemu, sva su Zagorkina tajna oružja tu; spletke, neizvjesnost, neočekivani obrati, napetost, trajna dinamika i detalji te sva pridonose užitku čitanja, kao i do sada, tako da mislim da se ni ubuduće neću razočarati u njenim nastavcima.



utorak, 7. kolovoza 2012.

Maggie Stiefvater: Zauvijek



Brzo i grubo: melankolične knjige imaju melankoličan kraj...

Tako je i moj čudni uvod svojesvrstan poetski pokušaj oproštaja s Vukovima iz Mercy Fallsa i (zasad) Maggie Stiefvater. Tome, valjda služe tri točkice, zar ne? So deep and profound...
No dobro. Sad ozbiljno. Prvo da posložimo svoje činjenice, što bi rekli Amerkanci. S radnjom smo zaglavili – spoiler alert svima koji čitaju ovaj review unaprijed – s Grace koja se upravo pretvorila u vuka i otrčala sumanuto u šumu Boundry, Samom koji se pak više ne pretvara u vuka, ali je zato glavni osumnjičeni za nestanak svoje djevojke, te Isabel i Coleom koji su u nekom svom volim te/mrzim te odnosu. Ovakvo stanje stvari potrajat će relativno dugo, a i kad se nove stvari počnu događati našim junacima, bit će to ništa pretjerano dramatično – ili možda ovisi kako na to gledate. Uglavnom, dosad smo već utvrdili kako je nepredvidljiva, luda i šokantna radnja više Maggiena slabost, nego jača strana, pa možemo mirno zakljčiti kako nam do nje više nije ni stalo. Ono do čega je meni bilo stalo su definitivno krasno opisani likovi oko čijih se života i emocija zapravo vrti ovo knjiga. Još jednom ću napisati kako su Isabel Culpeper i Cole St. Clair (osobito Cole) moji omiljeni likovi ove trilogije i kako, nažalost, njihova priča po meni nije dobila zadovoljavajući kraj. Pri tome ne mislim da to da li su završili sretno ili nesretno u ljubavnom smislu, to bi ipak bio prevelik spoiler čak i za moj ukus, već baš na ono što smo konkretno saznali o tome što će biti sa njih dvoje u budućnosti. Malo bolje od toga su (kao par) prošli Sam i Grace, i iako se ova nedorečenost jako lijepo uklapa u cjelokupni melankolični ton knjige, moram reći da mi se ovakvi krajevi u žanrovskim romanima nimalo ne sviđaju. Nekako sam od uvjerenja da dobra, stara fantastika koja je pisana na klasičan način, treba imati i dobar, klasičan tj. jasan kraj jer to je ono što nas je i vuklo na čitanje otpočetka, zar ne?

S druge strane, već sam se u trećoj knjizi doista saživjela s izmaštanim svijetom Maggie Stiefvater i prilično uživala u čitanju: toliko da mi je bilo žao kad sam okrenula i zadnju stranicu romana. Mislim da je autorica, usprkos manama koje sam istakla u prošlim postovima, stvorila pamtljive likove i slatku priču u kojoj će se sigurno pronaći dio mlađe publike sklon lijepom pisanju i introspektivnim junacima. Njima bih od srca preporučila ovu trilogiju, iako sumnjam da ću sama opet posegnuti za njom.