utorak, 27. prosinca 2011.

Mojih top 20 najboljih knjiga ove godine



Prije no što godina kalendarski istekne red je i da sažmem svoje čitateljske dojmove otkad sam počela voditi ovaj blog. Tako sam odlučila sastaviti svoju top 20 listu na kojoj su mjesto pronašle najbolje knjige koje sam pročitala unazad cca dvanaest mjeseci. No, da budem poštena moram reći i kako su neke knjige pročitane prošle godine, ali su zbog svoje kvalitete zaslužile da budu predstavljene i od srca preporučene vaskolikom internetskom puku kao npr. Vodoriga, Jonathan Strange & g. Norrell i Trinaesta priča. Naravno, poredane su po nekakvoj ljestvici moje osobne preferencije (u kojoj veliku ulogu igra autorov ili autoričin smisao za humor) što ne znači da je npr. Čitač tmine imalo lošija knjiga od Evinog grijeha.

Žanrovski su prilično šarolike (krimići, misterije, fantasy, SF, ljubavni romani), no primjećujem kako ih je priličan broj obilježen teškom engleštinom: Crna vatra, Željezna ruka, Kraljevstvo snova, Orkanski visovi, Trinaesta priča, Staklene knjige kradljivaca snova, Whitney, my love, Zaposjedanje i Jonathan Strange & g. Norrell. Izgleda da je put do moga čitateljskog srca utaban ili preko prljavih ulica povijesnog Londona ili osamljenih, maglovitih vriština. Kao i obično, klik na naslov knjige da pročitate pune recenzije istih.  


17. Parfem
11. Rune
10. Drenje

Koje su vaše omiljene knjige pročitane u 2011. godini? 

petak, 23. prosinca 2011.

Terry Pratchett: Hogfather


 
Brzo i grubo: Božićni duh prožima svijet Diska kao što Pratchettova pronicljivost i briljantan humor prožima ovaj roman. Postoji li išta bolje od toga?

Ne mogu smisliti ništa prikladnije za predstojeće dane nego osvrt na roman Hogfather jedinog i neponovljivog Terry Pratchetta. Počevši od naslovnice koja na Kirbyjev neizbježno napadan način prikazuje srž romana odmah uočavamo noćni krajolik pod snijegom, isto kao i čarobnjake, ubojice, Zubić vilu, kralja te Smrt, i smjesta nam je jasno da je dobra zabava zagarantirana. Pospemo li sve te sastojke Terryjevim genijalnim humorom, zaista se imamo čemu veseliti ove zime. Čak i kada saznamo da je debeli djedica u crvenom netragom nestao, a Smrt se sablasno mota oko dimnjaka i pokušava reći «ho ho ho»… S pravom kažu: You'd better watch out…

Guvernanta Susan, u svijetu Diska poznata također i kao unuka koštunjavog tipa koji hoda okolo s poljoprivrednom alatkom, uzaludno pokušava voditi normalan život i ne obazirati se na nepredividive ludorije svog djeda, no kada Smrt otiđe predaleko u svom nastojanju da održi poredak u svijetu, sve stvari kreću nizbrdo. (Dobrotvornom nastojanju, dakako, valja napomenuti. Pogotovo jer se Crnom Žeteocu nije preporučljivo zamjeriti). Istodobno, doznajemo da skupina prilično sumnjivih tipova ima na umu nešto jako neugodno, a kada im se pridruži i najopakiji član Ceha Ubojica stvari postaju još neugodnije.  Pojavljuje se nesrazmjer u energiji vjerovanja i Djed Božićnjak netragom nestaje, a roman odgovara na pitanja poput gdje odlaze sve izgubljene olovke, kako to da bez obzira koliko ih imate, čarape uvijek nestaju te zašto čika Smrt živi u crnoj, hladnoj zemlji ispunjenoj motivima lubanja i kostiju.

Terry mnogo svojih romana o Disku zasniva na liku Smrti koji, iako nadasve zastrašujuć, samo je još jedan od mnogih umova koji pokušava shvatiti svijet oko nas, a najviše se fascinira ljudskim bićima za koje kaže da su «toliko maštoviti da su izmislili jednoličnost i dosadu.» Njegova opsesija ljudima posebice je istaknuta u ovom romanu te iako na potpuno nespretan i smiješan način, on je naposlijetku jedini koji ipak uspijeva shvatiti bit Hogswatcha. Zanimljiv je i simpatičan način na koji Terry prikazuje Božić svijeta Diska (tj. Hogswatch, ili Noć Prasičina Bdjenja) te Smrt u ulozi Djeda Božićnjaka koji preko ovog ravnog svijeta leti na saonicama u koje su upregnuti veprovi. Kao i uvijek, vrsni humor izvire iz svake rečenice, situacije i dijaloga, dok mu je satira nešto izraženija nego inače. Za Terryja kao da nikada dovoljno riječi hvale: već neko vrijeme pokušavam da nađem manu njegovim romanima ali uzalud.
Još jedna od posebnih čari njegovih mnogobrojnih romana je ponavljanje pojedinih likova koje ste možda već susreli i zavoljeli iz prethodnih knjiga pa tako u Hogfatheru nailazimo na dobrog starog Smrt, Susan, knjižničara Neviđenog Sveučilišta, Alberta, jezičavog i dosadnog gavrana te njegova najboljeg kompanjona Smrt Štakora.

Za ljubitelje filmova, kao i za opsesivne fanove Diska (such as myself) ovaj roman ekraniziran je 2006., no iako je ta informacija za svaku pohvalu, osobno smatram da bi svijet Diska trebao ostati tamo gdje je stvoren, gdje oživljava i pripada, na papiru. Hogfather utjelovljuje i ismijava sve što vežemo uz Božić, no bez doze potcjenjivanja i bezobrazluka što ga čini idealnim štivom za zimske praznike, a posebice krasnim poklonom za sve ljubitelje Sir Terry Pratchetta.

Za kraj malo prikladnih slika. Merry Hogswatch! 

Smrt i njegov pomoćnik Albert (pojavljuju se u nebrojeno mnogo romana o Disku)
  

Susan Sto Helit

Britanci se odjevaju kao Death Hogfather za Noć Vještica. :)

A tu je i nevjerovatno LEGO izdanje Alberta i Smrti.

Sve slike pripadaju odgovarajućim autorima. All photos belong to their respectful owners, we do not claim them as ours. For any questions or problems feel free to email us on: lemonadebooks@gmail.com

Emily Brontë: Orkanski visovi



Brzo i grubo: uzbudljiv viktorijanski klasik donosi  jednu od prvih gotičkih romansi, antijunaka u osvetničkom pohodu, mračnu atmosferičnost engleskog sjevera i priče o duhovima.

Kao da sam odlučila poslušati vlastiti savjet iz posta Koje knjige darovati za Božić ove godine prihvatila sam se čitanja ovog viktorijanskog klasika koji se zaista pokazao kao natprosječna knjiga, no o tome za koji redak. Ne sjećam se da sam ikad odgledala do kraja ekranizaciju Orkanskih visova, iako sam Bog zna da ih ima cijela mirijada i da su po tko zna koliko puta prikazani na televiziji. Bila je to zapravo prava sreća, jer sam od uvjerenja kako se knjige trebaju čitati prije gledanja filma; inače završite s tuđom imaginacijom u vlastitoj glavi što donekle oduzima poantu i ljepotu samog čitanja. A ovo je definitivno knjiga koju bi svatko morao doživjeti na vlastiti način.
Sama priča je veoma (melo)dramatična, uostalom, što i očekivati od knjige naslovljene Orkanski visovi? I kao što vam je vjerojatno već dobro poznato vrti se oko nesretne ljubavi Catherine Earnshaw i njenog posvojenog brata Heathcliffa. Heathcliff je tamnoputo siroče koje je gospodin Earnshaw (Catherinin otac) pronašao na ulicama Liverpoola i doveo na svoje imanje, Orkanske visove, na sjeveru zemlje. Dječak mu se čak i više sviđao od vlastitog sina Hindleya koji je iz istog razloga i zamrzio posvojenog Heathcliffa, dok je Catherine s njim vrlo brzo pronašla zajednički jezik. Djeca su tako odrastala skupa već odmalena podijeljena između sebe: bijesni i ljubomorni Hindley na jednoj strani, a nestašni i poludivlji Heathcliff i Catherine na drugoj. Naravno, lako je pogoditi u kakvu je nemilost Heathcliff poslije zapao kad je umro gospodin Earnshaw, a Hindley postao gospodarem Visova, no prave nevolje počinju kad u jednoj prilici Catherine upoznaje njihove susjede s obližnjeg imanja: uglađene i lijepe Lintonove. Njihov sin Edgar smjesta će se zaljubiti u ljepoticu s Orkanskih visova koja će morati birati između njega i Heathcliffa koji je u međuvremenu ogrezao od poljskih radova, zapuštenog života i nedostatka formalnog školovanja.

Za početak, ništa vas neće ostaviti ravnodušnim u ovoj knjizi. Likovi su skoro potpuni ekstremi, a odnosi među njima turbulentni i pomalo na granici s patološkim. Za Heathcliffa još kao dijete saznajemo da je introvertiran i strpljiv u čekanju svoje osvete, sposoban za vratiti svaku pakost koju je doživio i to ako treba i dvaputa jače. Njegova polagana preobrazba u nemuštog divljaka i zatim u bogatog gospodina koji se vraća naplatiti emocionalne (i druge) dugove ponešto podsjeća na grofa Monte Christa s tim što je Heahcliff sa svojim povratkom doista postao sposoban za svakava zla. Često je uspoređivan s bajronovskim tipom junaka, no meni se mjestimično doimao poput običnog luđaka čija je osveta odavno izgubila cilj i vezu sa zdravom pameću. Catherine je, s druge strane, počinila razumljivu grešku u svom odabiru no mnogo zanimljivija je bila njena histerija i zdravstveno stanje u koje su je otjerali napadaji bijesa. Iako opisana kao svojedobno neposlušno i tvrdoglavo dijete, pravo je pitanje kakvu bi ličnost razvila da je odrastala pod manje autoritarnim odgojem svoga oca i Hindleya. Svakako trebam još i dodati da Heathcliff i Catherine popunjaju možda polovicu knjige, dok se druga polovica bavi njihovim potomcima i Heathcliffovim pokušajima da uništi Lintone i Earnshawe do kraja.

Pisanje Emily Brontë je naprosto divno. Nema suvišnih opisa ni praznoga hoda, niti velike psihologije, osim jednostavnih komentara naše pripovjedačice, dadilje Ellen Dean zvane Nelly. Naravno, to ujedno i znači kako je cijela priča ispripovjedana donekle pristrano iako bih rekla kako je Nelly bila doista pošteno i normalno čeljade s ispravnim moralnim zasadama i zdravim pogledom na život. Priča ide dosta brzo i laže onaj tko kaže da su viktorijanci bili dosadni kao stare tapete. Moram priznati i da je mjestimično bilo smiješno čitati psovanje i proklinjanje na old school način; sve vrvi bijednim ništarijama, lijenim vješticama, prokletom teladi i slično. Na kraju, znajte da vas ipak čeka sretan završetak koji nakon svih užasa Orkanskih visova ima odgovaraju težinu i čini roman savršenom cjelinom s poukom vrijednom pamćenja.
Knjigu sam čitala u izdanju Večernjakove biblioteke najljepših ljubavnih romana koju sam tada propustila kupiti (no bitno da sam zato kupila Damu s kamelijama), a koju možete kupiti po cijeni od dvadeset kuna u antikvarijatu Zlatarevo zlato u Zagrebu ili je naručiti preko interneta



četvrtak, 15. prosinca 2011.

Patrick Süskind: Parfem


Brzo i grubo: cinična, mračna priča o izrađivaču parfema opsjednutom mirisnom esencijom božanskog.

Jean-Baptiste Grenouille se rodio na jednom od najsmrdljivijih mjesta u Parizu, na tržnici ribom, pokraj obližnjeg groblja koje je svojedobno prokuljalo na gradske ulice. Svojim je prvim krikom vlastitu majku poslao na stratište, a zamjensku dojilju na smrt isprepadao potpunim odsustvom tjelesnog mirisa. Grenouille zapravo nikad neće ispustiti vlastiti miris iako se to u osamnaestom stoljeću, vremenu znoja, bolesti, revolucije i rata možda čini kao pravi blagoslov. No baš kako Jean-Baptiste nije imao vlastitoga vonja, tako je  po svoj prilici bio zakinut i za ljudskost, za dušu, za empatiju ili bilo koju drugu emociju svojstvenu čovjeku. Iako nam Süskind odmah daje do znanja da se radi o odvratnom stvorenju, zlobnom i bezdušnom tj. onim što bi danas (kvazi)stručno nazvali sociopatom, ne treba zaboraviti kako je npr. Grenouillova majka planirala po porodu odmah ubiti dijete ili kako ga je dojilja odbila hraniti samo zato što nije mirisao poput njezine djece. Štoviše, prvi stalan dom Grenouille (u prijevodu s francuskog 'žaba' što bi značilo da se lik u malo slobodnijem prijevodu zove Ivan-Krstitelj Žabar) nalazi kod madame Gaillard koja zbog stare ozljede uopće ne ćuti mirise i koja je također u sebi odavno zatomila svaku osjećajnost. Zbog svog nedostatka madame ne tretira Grenouilla ništa drukčije od svojih ostalih štićenika, no drugi ljudi itekako i vjerojatno podsvjesno osjećaju da dječak nije poput njih. Ili ga uopće ne primjećuju ili se gnušaju njegove neobičnosti koje zapravo ni nisu svjesni.
Na svom životnom putu Grenouille će susresti još mnoge likove kojima će zajednička uglavnom biti želja da iskoriste njegov talent za proizvodnju i slaganje parfema. Potplaćen i zanemaren, ipak će slijediti vlastiti san: proizvesti parfem čijom će uporabom mirisati anđeoski i tom olfaktivnom prijevarom sebi priskrbiti poštovanje i ljubav. No za taj plan mu ne treba ni cvijeće ni bilje ni mošus, već mirisna esencija najljepših djevica u gradu.

Kao što vam je dosad vjerojatno jasno, Grenouillov je lik posvema nositelj radnje ovog neobičnog povijesnog trilera i Süskind je zaista genijalno osmislio krpeljasti lik malog, šepavog parfimera koji preživljava vlastiti porod među ribljim iznutricama, bolesti poput bedrenice i kozica, odrastanje u sirotištu i mnoga druga iskorištavanja od strane 'normalnih' ljudi. Što nas dovodi do druge strane romana: licemjerne buržoazije i aristokracije koju je Grenouille definitivno zasjenio svojom (doduše luđačkom, ali ipak smislenom) vizijom i visokom inteligencijom. Nakon razotkrivanja prostih motiva Grenouillovih poslodavaca i skrbnika, nakon nekog vremena počnete navijati za ubojicu jer je njegov cilj, a to je svojevrsno imitiranje Boga, puno zahtjevniji, a bogme i zanimljiviji od njihova. Kraj romana je upravo sjajan i šokantan poput pljuske za dobro jutro, dok me početak potpuno uvukao u svemir olfaktivnih čudesa za koje nisam ni poimala da postoje. Süskind je majstor pripovijedanja koji k tome i divno vlada tematikom o kojoj piše. Zaista ima nešto čarobno i nadnaravno u svijetu parfema (odmah mi na pamet pada i sjajan roman Parfem vječnosti) što je Süskind savršeno zarobio pričom o serijskom ubojici bez morala i društvu čija je moralnost jednako upitna. 
Jedina stvar kojom nisam baš bila oduševljenja je sredina romana koja se posve uspori i koja valjda ima za cilj rasvijetliti nam mračne ponore Grenouillove duše. Usprkos nedvojbenoj uspješnosti autorove namjere, to usporavanje je zapravo i jedina zamjerka, jer mi nije dobro sjela nakon  veoma dinamičnog početka i činjenice da se radnje morala zahuktati opet ispočetka. Sve u svemu, Parfem nije prozvan modernim klasikom bez razloga, dapače, pravi je must read i jedan od najboljih romana koji je izašao u izadnju Knjige dostupne svima


ponedjeljak, 12. prosinca 2011.

Diana Wynne Jones: Howlov putujući dvorac


Brzo i grubo: ponešto bizarna fantastika namijenjena mladima i djeci obogaćena je poukom o tome kako nadmudriti sudbinu.

Sophie Hatter je najstarija od triju klobučarevih kćeri i samim time osuđena na neuspjeh. Njena druga sestra Lettie je krasotica kojoj se u svakom slučaju predviđa sjajna budućnost (udajom), a najmlađoj Marthi puno sreće i bogatstva bez mnogo truda. Pa čak i bez potrebe da ih ostvari dobrom udajom. Tako stvari funkcioniraju u zemlji Ingariji gdje je najveća prijetnja mirnom životu Vještica Pustošnica i začarani, putujući dvorac čarobnjaka Howla koji se iz nepoznatog razloga našao baš u blizini Market Chippinga. Kad spletom okolnosti i zbog Vještičine kletve Sophie napusti sigurnost Market Chippinga, naći će se u unutrašnjosti zloglasnog dvorca i pobliže upoznati njegove stanovnike. Oni nisu mnogobrojni: samo jedan čarobnjački šegrt imena Michael i Calcifer, demon vatre koji čarolijom pokreće dvorac naoko sazdan od ugljena. Naravno, u dvorcu živi i Howl za kojeg se ispostavlja da je gizdavac u kasnim dvadesetim godinama s neobično razvijenom ljubavlju za bojenjem kose, prljavštinom i kućnim paucima. Pred Sophie će se tako naći mnogi zadaci: spasiti sebe od kletve, a sestre od Howla srcolomnog šarma, pomoći demonu vatre da se oslobodi opasnog magijskog saveza s čarobnjakom, te počistiti putujući dvorac od višegodišnjih naslaga prljavštine. A sve to protiv i usprkos lošem usudu. 

Setting priče je pomalo bizaran i na tragu onome (barem meni) iz Čarobnjaka iz Oza. Ne samo zbog čarobnjaka Howla, Vještice koja terorizira zemlju i strašila kojeg susrećemo odmah na početku, već i zbog Sophiene suosjećajne naravi i osobne potrage koja je vodi kroz knjigu. Zbog svega toga Howlov putujući dvorac djeluje veoma djetinjasto (u pozitivnom smislu) pa možda i nije za one ljubitelje fantasya koji od žanra očekuje drukčije tj. ozbiljnije stvari. Pripovijedanje je dosta brzo i površno što knjigu zaista čini bližom djeci nego young adult skupini, iako je Sophie sedamnaestogodišnja djevojka i iako se knjiga posvuda uporno tagira kao young adult – što sve naravno ne znači da ne možete imati i pedeset godina i svejedno uživati u ovoj knjizi. Svakako kao još jedan plus moram dodati i suptilni humor Diane Wynne Jones koji je posebno obilježio odnos mušičavog Howla i ozbiljne Sophie. A treba dodati i kako je Hayao Miyazaki napravio istoimeni crtić po romanu za kojeg ste možda prije čuli nego za knjigu. Trailer možete pogledati ovdje


petak, 9. prosinca 2011.

Gordon Dahlquist: Staklene knjige kradljivaca snova



Brzo i grubo: neoviktorijanski roman u kojem se savršeno miješaju žanrovi fantastike, povijesti i pustolovine.

Ok, ovaj će post vjerojatno biti dugačak jer ipak recenziram romančinu od sedamsto i kusur strana, zato se obružajte strpljenjem. Gordon Dahlquist nas je počastio sjajnom pričom i s čak troje junaka koji su mušičavi, nesavršeni, uporni i kad zatreba prilično zastrašujući. U priču nas uvodi s gospođicom Celeste Temple, djevojkom s karipskog otoka koja se zaručila za Rogera Bascombea, ambicioznog službenika u ministarstvu vanjskih poslova. Nakon par tjedana idile, Roger prekida zaruke preko pisamca. E sad, ponosna i povrijeđena (i još uvijek pomalo zaljubljena) gđica. Temple odlučuje pratiti svog bivšeg zaručnika te se iste noći nađe na velebnom imanju trenutačno najbogatijeg čovjeka u zemlji, lorda Roberta Vaandariffa. Svi gosti su pod maskama i Celeste ima priliku svjedočiti zastrašujućem ritualu, alkemijskom Procesu koji mijenja osobnost ljudi.
Za to vrijeme i naš drugi junak smjerno korača u korak svojoj sudbini tj. prema imanju Vaandariffovih. On je plaćeni ubojica, poznat samo kao Kardinal Chang, bivši student kojeg je udarac bičem preko očiju gurnuo u život londonskog polusvijeta i djelomično sljepilo. Kardinal možda nema skrupula, ali je opak igrač kojem će tajno društvo stati na put kad u svoje planove uključe prostitutku Angelique, djevojku do koje mu je stalo.
Posljednji, ali ne i najmanje važan je melankolični doktor Abelard Svenson, u pratnji raskalašenog i idiotskog princa od Macklenburga, Karla-Horsta. Karl-Horst se upravo zaručio za kćer lorda Roberta, no Kabala i s njim ima svoje velike planove koje će vjerni doktor pokušati pomrsiti. Ujedno ovdje moram i reći kako mi je dokor Svenson, usprkos genijalnom i dovitljivom Changu, omiljeni lik. Njegov način suočavanja s vlastitim strahovima, s bolnom prošlošću, te borba s moralnošću i savjesti su ga definitivno učinili najljudskijim od svih protagonista. Dok je gđica. Temple veoma nalik junakinjama ljubavnih romana koja preuzima stvari u svoje ruke, Kardinal Chang je tipični akcijski junak s devet života – doktor Svenson pak nije ništa od toga. Što, naravno, ne znači da su njegove pustolovine manje zanimljivije od preostalih dvoje. 

Dalje, zlikovci su u ovoj knjizi zaista dijabolične kreature spojene na okup nenormalnim ambicijama. Tu je iskvareni doministar Harald Crabbé praćen regimentom draguna beskrupuloznog brigadira Aspichea. Crabbé je ujedno i čovjek koji je Rogera uveo u Kabalu. Zatim bolesno bogat i moćan lord Vaandariff i podmukli Francis Xonck, suvlasnik tvornice oružja. Tajanstveni grof d' Orkancz porijeklom s Balkana upravlja mehanikom Procesa, no nitko nije opasan i okrutan kao prelijepa kontesa Rosamonde de Laquer-Sforza ljubičastih očiju. U njihovoj pratnji naći će se još udvorica i pijuna zavedenih Procesom, no njih je daleko previše za pobrojati.
Sama priča je zapravo krajnje jednostavna: tajno društvo pokušava uz pomoć alkemije pokoriti Europu, no način na koji se ta priča razvija čini ovaj roman pravim page-turnerom. Sam autorov stil je klasičan i nenametljiv što donekle približuje viktorijanskom dobu. No ipak, ima nešto komercijalno-američki u pisanju Gordona Dahlquista, pogotovo u izboru silnih scena nasilja ili slabo prigušene erotike koja teško ide uz uobičajenu predodžbu o viktorijancima. Naime, radnja je smještena u neku neodređenu državu (iako sam ja dugo bila uvjerena da se radi o Engleskoj) što ćete bez sumnje primijetiti i po imenima i prezimenima gore navedenih junaka i negativaca, tako da to izostajanje engleskog puritanizma nimalo ne smeta i u službi je prilično dobrog oslikavanja likova i opake Kabale.
Kakobilo, čitala sam ovu knjigu duže nego inače, brižljivo si dozirajući stranice jer ovakvu knjigu ne čitate često. Žanrovska je i sjajna je i kad dođete do kraja bude vam krivo što je pustolovina završila, pogotovo jer niste saznali sve što ste htjeli. Ipak, ostaje nam da se veselimo filmu koji će se snimati po knjizi, a ja vam preporučam da je pročitate što prije.  


ponedjeljak, 5. prosinca 2011.

Zdenko Bašić: Sjeverozapadni vjetar


Brzo i grubo: bogate i maštovite ilustracije Zdenka Bašića dopunjavaju crtice i bilješke o vilenjacima i drugim elementarnim bićima sjeverozapadnog dijela Medvednice i Samoborskog gorja.

Pomalo je teško definirati knjigu koja nije ni slikovnica ni enciklopedija, a bogme ni zbirka pričica, a Sjeverozapadni vjetar je, kao u inat, baš sve to. Hrvatska mitologija i narodna predaja, ovdje lokalizirana na točno određen kraj iz kojeg potječe Zdenko Bašić, je inspirativan materijal koji raspaljuje maštu, ali i uči o poštivanju tradicije, prirode, šume i tišine u kojoj možda vreba kakvo majušno, vilinsko biće koje bi ovisno o vašim dobrim ili lošim namjerama moglo donijeti sreću ili nesreću u narednim danima. S obzirom na to da su moji korijeni na jugu, čijim krajolikom vladaju kamen, makija i more, bilo je zanimljivo usporediti narodnu predaju sa onom hrvatskog sjevera: priče o vilama i vilinskim kolima koja se igraju na Ivanjsku noć, o krijesovima koji tjeraju vještice daleko od sela ili Muri (kod nas Morici) koja crpi snagu preko noći – vjerujem da su zajednički mnogim slavenskim krajevima. No Bašićeva čarobna Medvednica je vrvjela i mrakima, njenim se stazama povlačio Mračanak i Mraz, sumrakom i tri zlosutna Kvatra, a pod vodenim dubinama je vrebao Vodeni čovjek.
Priroda i cvijeće također imaju magijska svojstva. Pod cvijećem i u cvijetnim čaškama obitavaju različita malena bića, te su uz njih i upute kada ih i zašto brati. Saznat ćete i kako se uz pomoć vodenice skidaju uroci i je li mudro ostavljati dječje i trudničko rublje da se suši vani preko noći. Sve u svemu, Bašić je uspješno dozvao i prikazao svijet onakvim kakav je bio možda čak i za vremena naših baka. Njegove su ilustracije kombinacija fotografija, crteža i računalne grafike; u isto vrijeme i mračne i razigrane, ali uvijek nevjerojatno maštovite i detaljne. Zapravo, ilustracije su 'jači' dio ove osebujne slikovnice, jer od teksta nećete dobiti više od fragmenata, crtica i bilješki, što je posve u skladu s autorovom namjerom da zabilježi prepričano, bez dodavanja i razgradnje priča koje bi možda učinile ovo djelo komercijalnijim, ali ga i istovremeno udaljilo od onog autentičnog, tradicionalnog kojeg se Bašić potrudio da sačuva.
Mislim da je ova autorova ideja baš zbog toga sjajna i da je izvedba na toj istoj razini. Svakako bih voljela vidjeti slična izdanja koja bi 'pokrila' neke druge hrvatske krajeve, jer je ova tema, vjerujem, neodoljiva manje-više svima i da svi znamo bar poneku bakinu priču ili mudroliju koja upozorava na opasnosti nesmotrenih odluka. Kakobilo, ovo je jedna od onih knjiga koje je užitak posjedovati i listati i koja je za buduće autore i ilustratore dobar inspirativan materijal. 


četvrtak, 1. prosinca 2011.

Koje knjige darovati za Božić ove godine?


Odgovor na ovo pitanje sigurno je lagan ako već unaprijed poznajete nečije želje ili preferencije, ili ako su vam vaši bližnji već milostivo dali do znanja koje konkretno djelce bi rado listali uz čaj i radijator odvrnut do kraja. No često se dogodi da ni sami ne znamo koji bi knjige voljeli dobiti na poklon, a još manje koje bi kupili za nekog drugog. I otud ova lista koja podilazi širokom ukusu masa i koja, osim što nudi zicere, može poslužiti kao dobar podsjetnik na neke naslove koje bismo rado posjedovali a još nam nije palo na pamet da ih kupimo.
Naravno, popis zrcali moj osobni ukus i uopće ideju da za Božić darujem određeni tip knjiga; a to su one koje pored sjajne priče u sebi imaju bar određenu dozu mraka i tajnovitosti. Jer tko želi blagdane provesti čitajući 'plažnu romansu' ili pustolovinu u tropima? Nitko, osim možda Australaca, ali to nije poanta. No dakle... nudim vam puno fantastike (ali nimalo SFa), krimiće i trilere, horore, mračne misterije i viktorijanske klasike. Za čaj i grijanje ćete se pobrinuti sami.

1. Knjige za djecu: Rune, Petar i zvjezdolovci, trilogija Njegove tamne tvari
Ne trebate tražiti dalje od najsvježijih preporuka s bloga. Rune su idealne za malo starije klince koji se mogu uhvatiti u koštac s nordijskom mitologijom, dok Petra ipak preporučujem čitačima početnicima. Ako se želite isprsiti, onda odaberite tri knjige Philipa Pullmana: Polarno svjetlo, Tanki bodež i Jantarni dalekozor. Iako se Pullman angažirao da s ovom trilogijom napravi ateistički odgovor na Narnijske kronike, knjige su totalni winter read i poput Harry Pottera zanimljive i odraslima.

2. Zdenko Bašić: Sjeverozapadni vjetar
Ovo nije klasična zbirka bajki ili priča, a bome ni klasična slikovnica već nešto poput kolaža autorova djetinjstva bogato opremljen ilustracijama i komadićcima teksta. To je stvar koju u isto vrijeme pokazujete najmanjima i koja bi, vjerujem, razbuktala maštu i najsumnjičavijima među njima, a koja jednako tako fascinira i nas odrasle. Sjeverozapadni vjetar je izdan prije možda par mjeseci i vjerojatno će biti popularan među ljubiteljima novotarija. Detaljan osvrt će uskoro osvanuti i na blogu.

3. Viktorijanski klasici: Jane Eyre, Orkanski visovi
O da, sestre Brontë napadaju zajedno. Tko nije odgledao barem jednu ekranizaciju gornjih naslova, taj je magarac. Viktorijanke bi bile dobar poklon za cure, žene, majke i kraljice, mada vas upozoravam da ćete Orkanske visove vrlo vjerojatno morati tražiti po antikvarijatima jer ja ih po internetskim knjižarama nažalost ne nalazim.
Možda se sad ljubomorni obožavatelji Jane Austen pitaju: a što je s Jane? Pa, Jane Austen je ok... ali dok traju magle Jane Eyre je the shit.  

4. Marija Jurić Zagorka: Vitez slavonske ravni
Em Džej Zagorka vrijedi kao sve anemične engleske spisateljice zajedno i zato ovaj put juriša sa samo jednim naslovom. Radi se o povijesnom pustolovnom (i ljubavnom) romanu koji mi je i jedan od njezinih najdražih. Uostalom, treba biti realan. Vrijeme je recesije i kupiti komplet Gričke vještice ili Gordane je de luxe opcija koja je uvijek tu za one dubljega džepa. A složit ćete se i da teglenje paketa od dvanaest knjiga i nije baš najpraktičnija stvar na svijetu.

Još Engleza i malo istinskog mračenja. Ispovijesti su odličan izbor za prave književne gurmane i ljubitelje 'ovisničke proze'. Old school, naravno. Idealno za gospodu i pustolove.

6. Gilbert Adair: Čin Rogera Murgatroyda
Ljubitelji krimića bi s ovim naslovom lako mogli doći na svoje. Radnja je smještena u tridesete godine prošlog stoljeća, a sam roman u isto vrijeme hommage i parodija slavne Agathe Christie i sličnih whodunit-a u britanskom stilu.

7. Carlos Ruiz Zafón: Marina
Za ovo uopće ne treba objašnjenje. Ljudima nikad dosta Zafónove mistične Barcelone napuštenih vila, tragičnih ljubavnih priča i živopisnih likova. Ja je još nisam pročitala, ali svakako planiram.

8. Amelie Nothomb: Higijena ubojice
Higijena ubojice nije klasičan krimić, već dobra stara bizarna misterija koja se vrti oko para dvoje još bizarnije djece zavjetovane na najčudniju moguću stvar na svijetu.

9. Henry James: Okretaj zavrtnja
Jedna od najpoznatijih priča o duhovima je također ekranizirana i nebrojeno puta puštena na malim ekranima. Dvoje djece (opet) i guvernanta koja polako gubi razum – zvuči puno bolje kao knjiga, zar ne?

10. Jo Nesbø: Spasitelj
''Misteriozno ubojstvo na ulicama predbožićnog Osla, gdje je za vrijeme uličnog koncerta orkestra Vojske spasa ubijen njen dužnosnik, inspektora Harryja Holea i njegov tim vode do hrvatskih prognanika koji žive u Norveškoj.''
Što dodati? Ljubitelji skandinavskih krimića ovo vjerojatno već imaju u svojim rukama, a oni koje nemaju sigurno priželjkuju.

11. Nada Gašić: Voda, paučina
Voda, paučina je domaći roman autorice koju nazivaju našom 'najzagrebačkijom književnicom' i 'hrvatskom Agathom Christie', a radnjom je smješten u 1964. godinu kada je Zagreb poharala velika poplava. I naravno, više je od samo krimića koji se vrti oko zločina, iako ni u tome nema ništa loše. Iako jesenje atmosfere, dobro će se snaći i pod nečijim borom ovog prosinca. 



Statistika & ostalo: tuđe čitamo, u svoje sumnjamo

Eh da, ono je vrijeme u mjesecu kad natičemo naočale i tobože jako ozbiljno analiziramo odgovore mjesečne ankete. Kako su polovice listopada i studenog bile pomalo nezgodno sljubljene u ono što se naziva Mjesec hrvatske knjige, a izgleda slabo koga zanima, tako je i anketa bila prigodna s pitanjem Čitate li domaće naslove?
Skupilo se ravno 90 glasova od kojih 32 besramno (i javno) priznaju kako čitaju samo strane uratke (35%). Pa ljudi moji zašto?! Budite dobri i dajte nekad priliku domaćim autorima, možda se ugodno iznenadite, pogotovo ako se držite žanra.
A sljedeći podatak je možda i odgovor zašto neki u širokom luku izbjegavaju hrvatske knjige, naime, dvadeset i četvoro njih (vi znate tko ste) vele da bi ih možda i čitalo da su zanimljiviji (26%). Moram priznati da i mene nekad uhvati određena odbojnost prema nekim naslovima em zbog dizajna naslovnica koji je u Hrvatskoj najčešće katastrofalan iako se i to polako mijenja, em zbog opterećenosti ukupne književnosti teškim temama koje je postalo jako popularno zapakirati u nekakav postmodernizam što je ponekad indikator nesposobnosti autora da napiše dobru priču s klasičnim početkom, zapletom i raspletom. Što strahovito nervira ako ste u potrazi za 'pravim mesom'.  

Sljedeći na redu su svi oni, a brojite 21 glas, koji čitaju domaće naslove podjednako kao strane (23%). Što reći, nego svaka čast & samo naprijed.
Dvanaest glasova (13%) je otpalo na odgovor Čitao bih ih da su jeftiniji/dostupniji, u čemu ima dosta gorke poante. Sve knjige u Hrvatskoj su preskupe, pa tako i ove domaće koje sve teže mogu konkurirati projektima kao što je Knjiga dostupna svima ako baš govorimo o žanru. Let's face it, rijetki bi kupili domaći fantasy po istoj cijeni po kojoj mogu kupiti Martina, Bakkera, Zelaznya ili Tolkiena. O ljubićima i njihovim nenormalnim cijenama da ne pričamo. Zapravo, ima li uopće domaće produkcije ljubića? Ako znate, slobodno me prosvijetlite, jer me živo zanima. Isto vrijedi i za trilere, krimiće i pustolovne romane.
I šećer za kraj, jedan jedini glas, za kojeg pomalo i sumnjam da je ostavljen u ozbiljnoj namjeri, je tiho dao prednost domaćim naslovima pred stranim. Tko zna, možda je to bio i netko od domaćih autora... misterij će vječno ostati neriješen.