utorak, 29. siječnja 2013.

Neil Gaiman: Američki bogovi


Brzo i grubo: urbani fantasy popularnog pisca Neila Gaimana svidjet će se prvenstveno ljubiteljima mitologije, ali i onima koji vole spajanje neobičnih žanrovskih elemenata. 

Post o ovoj knjizi počet ću na malo drukčiji način. Naime, Neil Gaiman nije bilo tko i mislim da se većini ne mora posebno objašnjavati zašto je to tako. Ako ga već niste čitali, vjerojatno ste pogledali ili čuli za sjajan 'crtić' Koralina i tajna ogledala ili film Zvjezdana prašina, oboje snimljeno po njegovim knjigama. U svakom slučaju, nije tajna da je Gaimanov trademark nadprosječno dobar i originalan world building te prepoznatljivi likovi koji također iskaču iz kalupa. Sve u svemu, Gaiman je bez sumnje izvrstan pisac pa je proporcionalno njegovoj izvrsnosti bilo i moje veselje kad sam na Interliberu ove godine (napokon!) kupila njegove Američke bogove za nekih 55 kuna. Knjiga je već i prije bila na sniženju, no ja sam je spremila u mentalne bilješke i ove se godine prošetala do velesajma praktički samo zbog nje. 
E sada...  kako i sam naslov ljubazno najavljuje u knjizi se radi o bogovima u Americi. Kakvim bogovima, možda se pitate? Pa, ono, svakakvim i svim doslovno. Tu su grčki i nordijski bogovi, efriti ili demoni iz islamske predaje, voodooanski loa Barun Semedi i entiteti slični njemu, pradavni kumiri koji su na sjevernoamerički kontinent donijeli prvi doseljenici, mnogoruka indijska i mračna slavenska božanstva, leprikoni i vile,  ma i svako najmanje biće kojem je čovjek ikada uputio zamolbu ili posvetio žrtvu. Naravno, u Ameriku su ih donijeli svi oni koji su u njih vjerovali, počevši od Vikinga pa do današnjih imigranata koji još uvijek u SAD-e donose drukčija vjerovanja i običaje.
No vremena za bogove su teška ili tako barem tvrdi Neil Gaiman. Ako ste očekivali Peruna koji grmi negdje iznad Los Angelesa grada ili Ladu kao zlatokosu vladaricu crvenih tepiha, razmislite opet. Naime, sva duhovna bića koje sam pobrojala na neki se način 'hrane' vjerovanjem i žrtvama koje se prinose u njihovo ime pa makar ta 'žrtva' bili čokoladni keksi i časa mlijeka. Bez njih slabe i njihove moći, a kako već znamo da u Texasu i Louisiani živi malo ljudi koji bi se klanjali Olimpijcima ili Asgarđanima, onda znamo i u koliko su bijednom stanju nekadašnja moćna božanstva. Mi ipak ne pratimo nikoga od njh već naizgled običnog smrtnika Shadowa, bivšeg zatvorenika čiji sretan povratak na slobodu prekida vijest da mu je poginula voljena žena Laura. Na putu za njezin sprovod Shadowa presreće čudan tip: jednooki prevarant koji se predstavlja samo kao Wednesday i nudi mu zanimljiv dogovor ... 

Odmah priznajem da sam od Gaimana i ovako zanimljive teme očekivala više. Naime, na raspolaganju je imao cijele panteone najhirovitijih i najluđih svjetskih božanstava ikad i mišljenja sam da ih je iskoristio relativno slabo. Naravno, reći da ih je zanemario bi bilo užasna laž jer se svako toliko po cijelo poglavlje posvećuje opisima dolaska raznih bogova i kumira na američko tlo. To su uglavnom zanimljive priče koje definitivno obogaćuju roman, iako u isto vrijeme usporavaju glavnu radnju no to zapravo i nije neka smetnja, ako uopće jest. Prilično sam uživala čitajući te male sporedne epizodice jer je Gaiman u njih uložio zavidnu količinu mašte i poznavanja materije kojom se malo tko od laika može pohvaliti - osim ako baš niste ludo zaljubljeni u bogove afričkih i sibirskih plemena. S druge strane, opet priznajem da mi se puno više svidio pristup Joanne Harrise koja je u svojim Runama dala prekrasno maštovit i živ portret nordijskog panteona i kojoj je sigurno pomoglo i to što je pisala ciljano za mlađu publiku. 
Sve u svemu, Shadowovova priča je bila prilično jednostavna i od razotkrivanja istine vas dijeli tek jedan twist. Iako je Gaimanovo pisanje lijepo i dovoljno lagano, pa teče bez problema, stekla sam dojam da je cijeli roman ipak malo predugačak za jednu tako jednostavnu priču i da bih u njoj možda uživala više da se radilo npr. o noveli. Bez obzira na to, Američki bogovi imaju svoje sjajne trenutke, ideje i mjesta i još uvijek spadaju u kategoriju veoma dobrih romana. Meni je samo žao što Gaiman nije više 'razigrao' svoje bogove, a možda se naprosto radi i o mojim previsokim očekivanjima koja su ponekad glavni neprijatelj svakog čitatelja. 


Broj komentara: 7:

  1. Eto - sad si me naterala da konacno zavrsim ovu jadnu knjigu koju mrcvarim vec mesecima :))

    OdgovoriIzbriši
  2. Wow, incrеdible blog layout! How lengthy have you ever been blogging for?
    you madе blogging glance еasy.
    The entire glance of yоur wеbsite is fantastic, lеt alone the content!
    Also visit my web-site - visit the next internet site

    OdgovoriIzbriši
  3. Meni je ova knjiga bila savršena :). Čitala sam da hoće i da snime seriju po njoj, jedva čekam!

    OdgovoriIzbriši
  4. Sjajan pisac! Preporucujem i njegovu 'Anansijevi momci'

    OdgovoriIzbriši
  5. ovo s prevelikim očekivanjima je nešto što se meni često odbije od glavu, pogotovo kad slušam puno pohvala o nečemu i onda to ne ispadne tako kak sam si ja to zamislila...
    jedino gore od toga je nešto što mi se sad događa stalno u zadnje vrijeme, a to je da unaprijed predpostavim što će se dogoditi i onda se to stvarno dogodi u knjizi...tako me baš par zadnjih knjiga jako razočaralo...
    sad čitam neku od koje sam imala jedna očekivanja i totalno sam zatečena s ovim šta čitam ...

    A.

    OdgovoriIzbriši