utorak, 11. prosinca 2012.

Marija Jurić Zagroka: Plameni inkvizitori



Brzo i grubo: intrige, zavjere, romanse, bitke … Sulejeman Veličanstveni? Ne, i mi svoga konja za trku imamo.

Radi se naravno o knjigama Marije Jurić Zagorke koje nikad ne omaše kad je riječ o napetosti i zabavi, a tu je uvijek i pokoja povijesna činjenica za upiti. Ovoga puta ona nas vodi u daleko trinaesto stoljeće: vrijeme templara, inkvizicije, vitezova otimača i drugih krasota srednjega vijeka. Pošto sam uglavnom navikla čitati Zagorkine priče u nekim 'modernijim' vremenima (Gordana junkie & proud) priznajem da mi je trebalo neko vrijeme da se naviknem na ovu promjenu i nekako sam još uvijek pod (pozitivnim) dojmom pročitanoga. Roman prati, moglo bi se reći u grubo, dvije osnovne radnje ili, radije, dvije junakinje: Dorju i Tajanu. Dorja je okićka kneginja, sestra strogog i hrabrog kneza Ivana s kojim donekle i dijeli karakterne osobine. Brat i sestra su prilično ponositi, odvažni i principijelni likovi koji su kroz roman pokazali nevoljku sklonost ka promjenama, što je zapravo bilo prilično uvjerljivo ako imate na umu da žive u trinaestom stoljeću. Ovo spominjem više kao primjer kako Zagorka, usprkos izmaštanim i ponekad sapuničavim radnjama, ipak ostaje taman toliko realna da izvrsno dočara minula vremena. No vratimo se mi našim curama; osim o kneginji Dorji, čitat ćemo o skromnoj i lijepoj Tajani, krvnikovoj kćeri koja stjecajem okolnosti postaje kraljeva srećnonoša.

Za knjigu će vas već na početku i na mjestu zakovati uzbudljiva radnja: Dorju otima loborski vitez Tomo Crni koji je zapravo razbojnički strah i trepet Zagreba i okolice. No lukavošću i hrabrošću, Dorja dobija priliku za spas, što nipošto ne znači da su njeni računi s razbojnikom poravnani. S druge strane, Tajana je pomalo zaljubljena u tajanstvenog viteza Sokola kojemu ne poznaje identitet. Iako srećonoša, Tajana sama baš i nema sreće jer je vitezom opčinjena i kraljica Elizabeta te njena uvijek za izdaju raspoložena sestra Orhida. U isto vrijeme pratimo i borbu kneza Ivana, Dorjina brata, protiv iskvarenog Joakima, hrvatskog bana i kraljičina ljubavnika te vjerski sukob s patarenima koji će u kraljevstvu dozvati jezivog inkvizitora Konrada i njegovu (ne)veselu družinu.

Kao i obično, tu je sva sila sporednih likova, od kojih se ističe stereotipni lik gričkog sedlara, poštenog građanina i svakom loncu poklopca, himbene Orhide, Tomina mudorog Kozaka i razmaženog prijestolonasljednika Ladislava (pošto sam nedavno čitala Kaznovar Catherine Fisher, moram primijetiti kako su likovi princa Ladislava i princa Caspara gotovi sablasno istovjetni, iako Caspar možda ima nešto više mozga u svojoj glavi). Radnja se također porazbacala po cijelom mađarsko-hrvatskom kraljevstvu, od Jadrana i Požege pa do Budima i Lobora, dok su zlikovci ispisani po standardnoj Zagorkinoj špranci pa na njih ne bih trošila mnogo prostora.

Eh sad, kako je Jutarnji list Plamene inkvizitore podijelio u četiri sveska, teško mi je procijeniti kakav bi  moj čitalački ritam bio da je bilo drukčije tj. da sam roman čitala kao jednu kompaktnu cjelinu. Ovako samo mogu reći kako sam pod dojmom da mi je druga knjiga išla najsporije i najteže. Sav onaj zamah s početka (napetost između Dorje i Toma) se gubi gotovo posve, a pažnja se prebacuje na kraljičine spletke i korak-naprijed-natrag-dva s Tajanom i vitezom Sokolom. Štoviše, na tom me mjestu počinju nervirati i kraljica i Tajana i čitam dalje ne bih li dogrebala do bilo čega što sadrži scenu s Tomom i Dorjom zajedno. No, Tajanina priča ipak polako i sigurno počinje sustizati Dorjinu i postaje sve zanimljivija i zanimljivija - vjerojatno stoga jer sada već možete početi spekulirati o tome tko se nalazi ispod zaslona viteza Sokola. Na kraju čak i nisam sigurna koju bih priču preferirala više, možda čak za dlaku upravo Tajaninu jer je obrat sa Sokolom bio upravo po mom ukusu. Sve u svemu, usprkos nebrojenim dijalozima i epizodama koje morate iščitati (a nakon njh sam se ponekad osjećala kao da sam odgledala deset epizoda Sante Barbare zaredom i više ne znam tko je kome što i zašto) zaljubila sam se još jednom u pisanje i svijet Marije Jurić Zagorke i mislim da je vrijeme utrošeno na Plamene inkvizitore vrijedilo svake sekunde.





Broj komentara: 13:

  1. Knjiga me je oduševila! A Dorja i Tomo (ah, Tomo!) postali su mi najdraži par od svih pročitanih!

    OdgovoriIzbriši
  2. @mirna - Da, Tomo je super lik, iako mi je definitivno bio draži dok je bio još bezobrazan. Imao je opak smisao za humor i način izražavanja. Mislim da ću uvijek pamtiti kako je prije neke akcije rekao svom Kozaku da se pomoli đavlu da ne loži svoje vatre na najjače, LOL.

    @lady Isis - slažem se ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Meni je Tomo bio posebno zabavan kada se ljutito prijetio i objašnjavao Kozaku da je sigurno teško bolestan a ne zaljubljen!

      Izbriši
  3. Ah, obožavam Plamene inkvizitore. Čitala sam ih prije, u izdanju Školske knjige, što je bilo dobro jer su bile samo dvije knjige, koje sam čitala jednu iza druge, tako da mi je radnja lijepo tekla.

    Meni se roman strašno dopao. Zagorka tematizira dosta toga, počevši od vjerske netolerancije pa do neizbježnih nacionalnih pitanja, i ima zanimljive literarne poteze. Uvođenje naše inačice Supermana/Spidermana/Batmana - viteza Sokola, e to je nešto za pamćenje. Dorja i Tajana mi se dopadaju kao glavne junakinje; volim interesantne žene. O muškim protagonistima ne smijem puno govoriti... valjda je dovoljno to da bih se zbog takvih preselila u Nepal ili Butan :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Odlično si opisala ovo sa Sokolom... baš je tako nekako. Naš Superman/Batman iz srednjeg vijeka. Stvarno lik za pamćenje.

      Izbriši
  4. knjigu sam pročitala prije 30 godina tako sam uživala čitajući je da sam odlučila ako budem ikad imala žensko dijete da ću je nazvati Tajana ali dobila sam sina Prije godinu dana sam je opet pročitala i opet sam uživala čitajući Plamene inkvizitore Meni je to najbolja knjiga od Zagorke samo mi je žao što moj sin nije nasljedio čitanje kjiga kao ja Nema dobre knjige ljubića koji nisam pročitala

    OdgovoriIzbriši
  5. mene zanima sto opcenito mislis o Zagorkinim knjigama i njenom pisanju, ne o pojedinoj knjizi nego kakav dojam ostavljaju njene knjige na tebe kad ih procitas
    -Dampnas Cor

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zabavne, zanimljive, volim ih jer me Zagorka uspješno uvuče u svaku od svojih priča. Mane bi možda bile sklonost melodramatici, ali to ćemo pripisati njenom vremenu ;)

      Izbriši
  6. Aaaaaaa, Tomo!!! Meni, nakon Damira iz Gordane, Zagorkin najdraži muški lik! Kako se lako zaljubiti u njezine junake - tamne, jake, časne, plemenite, hrabre, požrtvovne, neustrašive, strastvene, romantične... <3

    OdgovoriIzbriši
  7. Ja sam procitala sve Yagorkine knjige i se su dobre.Ubedljivo najkvalitetnija,najozbiljnija i ujedno najteza za citanje je Jadranka,ona bi cak mogla da se uvrsti u drame dok bi ostale mogle da se okarakterisu od avanturisticko-istorijskih do istorijskih sa ljubavnim zaoletima i slicno. Sve u svemu,njene knjige drze paznju,a to se trazi. Ja inace imam staro izdanje iz 1979.g.(sve knjige)i sve knjige,posebno Viteya Slavonske ravni,sam citala vise puta i uvek su mi drage. Pozdrav,Dusanka

    OdgovoriIzbriši
  8. Voljela bih upoznati Ivana okickog ili nekog sličnog njemu....

    OdgovoriIzbriši
  9. evo i mene Tajane koja je dobila ime upravo po Tajani iz priče. mama se zaljubila u tu knjigu i eto...

    OdgovoriIzbriši