Brzo i grubo: zanimljiv
spoj autora iznjedrio je i zanimljiv spoj fantastike, znanosti i filozofije no s
pomalo razočaravajućim završetkom.
Iako moram priznati da
nisam upoznata s djelima Stephena Baxtera, ime Terry Pratchett me jako privuklo
ovoj knjizi. Ponajviše zbog činjenice da je ovaj roman jedan od rijetkih u
njegovom opusu nevezan za legendarni Svijet Diska i istinski su me zanimale
Terrijeve vještine pisanja dok nije na svom 'sigurnom' terenu. Knjigu sam čitala
na engleskom pa ću nazive i pojmove pisati na tom jeziku.
Ukratko, The Long Earth
je naziv za novonastali fenomen paralelnih svjetova, točnije paralelnih Zemalja
koji se 2015. prvi put pokazao čovječanstvu nakon što je napredni znanstvenik
Willis Linsay na internet procurio upute za izradu Steppera. Stepper je naprava
nalik kutiji sastavljenoj od plastike, žica i jednog krumpira koji služi kao
energetski izvor, a sve je povezano s plastičnim prekidačem koji vas jednim
pomakom vodi na paralelnu Zemlju West ili East. Super, zar ne?
E, pa niste jedini koji
ste se domislili da bi jednostavno mogli zaobići dugove, zakoračiti izvan vreve
prenapučenog planeta ili se otisnuti bezbrojnim Zemljama u potrazi za istinom.
Populacija Datuma, ove
naše, izvorne Zemlje, opada, a ekonomija se urušava jer sada svaki čovjek može
posjedovati cijeli svoj svijet uključujući svo zlato, stoku i blaga na njemu.
Na samom početku
upoznajemo mladog Joshuu, prirodnog steppera, čovjeka kojemu ne treba Stepper da
bi zakoračio na Dugu Zemlju na kojoj se rodio i koji Tišinu čuje i osjeća više
nego drugi ljudi. Igrom slučaja, Joshua pristaje ukrcati se na letjelicu s
Lobsangom, duhom mladog Tibetanca koji se reinkarnirao u nešto poput
kompjuterskog softwarea, i istražiti fenomen Duge Zemlje. Silna pitanja traže mnoge odgovore. Koliko paralelnih Zemalja postoji? Zbog čega je evolucija
čovječanstvo dozvolila samo na Datumu? Zašto se prilikom prelaska na Dugu
Zemlju ne može prenositi željezo? Što uzrokuje mahnitu migraciju trolova, čudnu
vrstu hominida, sve bliže i bliže prema Datumu? I naposljetku, zašto je
čovječanstvu dana ova druga prilika upravo sada?
Nažalost, iako sam
uživala u Joshuinom i Lobsangovom putovanju i proučavanju igranja evolucije na
svakoj od različitih Zemalja, većina ovih pitanja ostala su u potpunosti
neodgovorena. Cijeli potencijal ove ideje koja je stvarno super ostao je
neiskorišten, autori su tek zagrebali po površini pustolovine, filozofije i
znanosti, a kulminacija priče potpuno je besmislena. Lik Lobsanga je nešto poput
creepy verzije dobrog starog Datae iz Star Treka, dok Joshui fali puno više
osobnosti što je jako iznenađujuće ako dolazi od autora poput Terryja Pratchetta čiji likovi inače
pršte od osebujnosti.
Voljela bih da se autori
nisu oslanjali samo na put i dijaloge između Joshue i Lobsanga na koje otpada
velika sredina knjige. Pretpostavljam da je ovo
jedna od onih knjiga koja bi vas trebala ostaviti zamišljenima s odgovornošću
da sami shvatite što je pisac htio reći, a što je potpuno u redu. No s obzirom na
pomiješane osjećaje koje mi je izazvala dok sam čekala da se nešto
revolucionarno dogodi, prije me je ostavila s jednim običnim pfffft.
Nema komentara:
Objavi komentar