utorak, 22. siječnja 2013.

Terry Pratchett, Stephen Baxter: The Long Earth



Brzo i grubo: zanimljiv spoj autora iznjedrio je i zanimljiv spoj fantastike, znanosti i filozofije no s pomalo razočaravajućim završetkom.

Iako moram priznati da nisam upoznata s djelima Stephena Baxtera, ime Terry Pratchett me jako privuklo ovoj knjizi. Ponajviše zbog činjenice da je ovaj roman jedan od rijetkih u njegovom opusu nevezan za legendarni Svijet Diska i istinski su me zanimale Terrijeve vještine pisanja dok nije na svom 'sigurnom' terenu. Knjigu sam čitala na engleskom pa ću nazive i pojmove pisati na tom jeziku.

Ukratko, The Long Earth je naziv za novonastali fenomen paralelnih svjetova, točnije paralelnih Zemalja koji se 2015. prvi put pokazao čovječanstvu nakon što je napredni znanstvenik Willis Linsay na internet procurio upute za izradu Steppera. Stepper je naprava nalik kutiji sastavljenoj od plastike, žica i jednog krumpira koji služi kao energetski izvor, a sve je povezano s plastičnim prekidačem koji vas jednim pomakom vodi na paralelnu Zemlju West ili East. Super, zar ne?
E, pa niste jedini koji ste se domislili da bi jednostavno mogli zaobići dugove, zakoračiti izvan vreve prenapučenog planeta ili se otisnuti bezbrojnim Zemljama u potrazi za istinom.
Populacija Datuma, ove naše, izvorne Zemlje, opada, a ekonomija se urušava jer sada svaki čovjek može posjedovati cijeli svoj svijet uključujući svo zlato, stoku i blaga na njemu.

Na samom početku upoznajemo mladog Joshuu, prirodnog steppera, čovjeka kojemu ne treba Stepper da bi zakoračio na Dugu Zemlju na kojoj se rodio i koji Tišinu čuje i osjeća više nego drugi ljudi. Igrom slučaja, Joshua pristaje ukrcati se na letjelicu s Lobsangom, duhom mladog Tibetanca koji se reinkarnirao u nešto poput kompjuterskog softwarea, i istražiti fenomen Duge Zemlje. Silna pitanja traže mnoge odgovore. Koliko  paralelnih Zemalja postoji? Zbog čega je evolucija čovječanstvo dozvolila samo na Datumu? Zašto se prilikom prelaska na Dugu Zemlju ne može prenositi željezo? Što uzrokuje mahnitu migraciju trolova, čudnu vrstu hominida, sve bliže i bliže prema Datumu? I naposljetku, zašto je čovječanstvu dana ova druga prilika upravo sada?

Nažalost, iako sam uživala u Joshuinom i Lobsangovom putovanju i proučavanju igranja evolucije na svakoj od različitih Zemalja, većina ovih pitanja ostala su u potpunosti neodgovorena. Cijeli potencijal ove ideje koja je stvarno super ostao je neiskorišten, autori su tek zagrebali po površini pustolovine, filozofije i znanosti, a kulminacija priče potpuno je besmislena. Lik Lobsanga je nešto poput creepy verzije dobrog starog Datae iz Star Treka, dok Joshui fali puno više osobnosti što je jako iznenađujuće ako dolazi od autora poput Terryja Pratchetta čiji likovi inače pršte od osebujnosti.

Voljela bih da se autori nisu oslanjali samo na put i dijaloge između Joshue i Lobsanga na koje otpada velika sredina knjige. Pretpostavljam da je ovo jedna od onih knjiga koja bi vas trebala ostaviti zamišljenima s odgovornošću da sami shvatite što je pisac htio reći, a što je potpuno u redu. No s obzirom na pomiješane osjećaje koje mi je izazvala dok sam čekala da se nešto revolucionarno dogodi, prije me je ostavila s jednim običnim pfffft.



Nema komentara:

Objavi komentar