Harlan Coben: Nevini

Brzo i grubo: (sve)američki triler o ucjeni, bijegu, striptizetama i bivšem zatvoreniku koji pokušava naći svoje mjesto pod suncem.

Volim Harlana Cobena. Moje je srce osvojio trilerom/krimićem Nikome ni riječi kojeg je još davno izdao Algoritam u svojoj NajBiblioteci. Koliko se sjećam, taj sam njegov krimić pročitala u jednom danu i u jednom dahu. Istinabog, brzo sam pročitala i Nevine, ali manje iz razloga što je Coben napisao još jedan page turner, a više iz razloga što se njegov tekst čita brzo poput stripa. Ovoga put Coben za svoga glavnog junaka odabire Matta Huntera, bivšeg zatvorenika koji je gulio kaznu za ubojstvo. Ubojstvo je dakako bilo nesretan slučaj, ali ni pet godina u strogom zatvoru ne može promijeniti činjenicu da Matt na svojoj duši nosi život Stephena McGratha. Ne može promijeniti ni činjenicu da zatvor mijenja ljude i da kad jednom uđeš u sustav, više nikada nećeš izaći isti. Pomalo depresivno, zar ne? Ali još uvijek realno. U svakom slučaju, Matt je kao u suštini pristojan dečko sredio svoj život i oženio se lijepom Oliviom s kojom sada čeka dijete. No stvari se zakotrljaju u čudnom smjeru kada s njenog mobitela primi inkriminirajuće fotografije i video na kojem je s drugim muškarcem. U isto vrijeme, u obližnjem samostanu je ubijena časna sestra Mary Rose koja, nimalo uobičajeno, ima silikonske umetke u grudima. Svi putovi vode u Las Vegas, a Matt i Olivia će se uskoro naći u bijegu pred lokalnom policijom i dvojicom opakih FBI agenata.

Čitala sam osvrte na amazonu i primijetila kako se većina čitatelja žali na mnoštvo likova u ovom romanu. I zaista, osim Matta i Olivije u knjizi se pojavljuje jednako važan lik istražiteljice Loren Muse, te pregršt sporednih likova što iz detektivskog što iz kriminalnog miljea. No istinu govoreći ja nisam imala ni najmanje problema s tim. Priča se prati prilično lako, likovi također i na kraju sve lijepo sjedne na svoje mjesto. Drugi je par rukava što je Coben na nekoliko mjesta priču ostavio dosta tankom odnosno neuvjerljivom. Pošto je valjda jedan od najvećih čitateljskih grijeha ikad spojlati krimić, mogu samo reći da je Olivijina životna priča jedna od tih neuvjerljivih stvari. Zapravo, kada se cijela priča rasplete, na kraju dobijete s jedne strane neuvjerljive i prilično traljave motive, a s druge relativno sretan kraj koji ima onaj 'sapunica trenutak' i cijelu stvar učini za stupanj gorom. Ipak, ne bih rekla da je roman Nevini loš krimić – možda prije ne tako dobar kao Nikome ni riječi ili primjerice jedan od Nesbovih romana koji se prema Nevinima doima kao hard core mrak&težina. I naravno, tu je Cobenov stil: jednostavan, brz i pametan, zbog kojeg ga i vrijedi čitati i onda kada sama priča i nije baš nešto.