Robert A. Heinlein: Dvostruka zvijezda

Brzo i grubo: dobri, stari, klasični SF.

Odličan za liječenje osrednjeg chick-lita i ljubavnih romana u kojima sam, izgleda, zapela u zadnje vrijeme. A priča je dosta jednostavna: glumac Lorenzo Smythe (ovo je samo fancy verzija njegovog pravog imena, Lawrence Smith) gubi dane i noći u potrazi za kakvim poslom i viseći po bircevima. Tada upoznaje svemirskog pilota koji mu daje ponudu koja se ne može odbiti: za pristojnu sumu novaca na par će dana odglumiti jednog od ključnih političara Ekspanzionističke stranke koji je otet na Marsu. Političar je voljeni John Joseph Bonforte i u tome je i problem: Lorenzo baš i ne simpatizira Bonfortea ni njegovu stranku, a ono što stvarno mrzi do  kraja su Marsovci i planet Mars. No uz pomoć Bonforteovog teama pokušat će se pripremiti za ključnu ceremoniju koja bi trebala približiti Marsovce velikom Carstvu kojem pripadaju naši protagonisti. Oči milijardi su uperene u njega, a kako kaže blurb na knjizi: njegova loša gluma bi mogla rezultirati međuplanetarnim sukobom. Štoviše, zbog brojnih pokušanih atentata na Bonfortea, ugrožen je i sam Lorenzov život.

Dvostruka zvijezda je jednostavan roman na kakve sam navikla od Heinleina i koji su u isto vrijeme redovito zabavni i pametni. Koji god svijet ili sustav da stvara Heinlein voli ubaciti i nešto filozofije (najčešće se radi o promišljanju društvenog poretka, uglavnom obojeno pro-militarističkim stavom koji danas baš i nije popularan u književnosti, zapravo, baš suprotno), nešto mačizma i podosta topline koja dođe kao rezultat rasta glavnih likova. Što se tiče samih znanstvenih elemenata rekla bih da su u ovom slučaju u drugom planu. Zapravo, na par mjesta je tako očito da Heinleinu fale brojni elementi u romanu poput interneta za što ga se i ne može kriviti, jer je čovjek bio pisac, a ne prorok. K tome, tu je i činjenica da na Marsu nema inteligentnog autohtonog života, no to ćemo zaboraviti u svrhe umjetničke slobode. Mnogo je važnija sama činjenica da postoji veliko, svemirsko Carstvo u kojem ljudi imaju ključnu ulogu kao i njihov odnos prema drugim rasama. Otprilike nešto što smo zapravo u SF-u već prožvakali stotine puta, ali je uvijek jednako zanimljivo. Naravno, Heinlein je u svemu tome beskrajno šarmantan i ja sam definitivno obožavatelj njegova pisanja i smisla za humor. Naposljetku, radi se o čovjeku koji je napisao Zvjezdane jurišnike, kako ga ne voljeti nakon toga?