Brzo i grubo: još jedan ljubić Rachel Gibson iz Chinooks serije o
hokejašima. Simpatičan, ali nažalost i vrlo prosječan.
U prošlom sam postu
spomenula kako me zaplet ovog romana užasno podsjetio na Ili ti, ili nitko od Susan Elizabeth
Philips. Zgodna, mlada žena naslijedi sportski klub i od svih živih muškaraca
na svijetu zaljubi se u klupskog trenera/super zvijezdu koji o njoj misli sve
najgore. I da, glavna junakinja Prave ljubavi Faith Duffy ima prilično putra na glavi. Bivša je vegaška
striptizeta i Playbojeva zečica godine, a za Virgila Duffyja, bogatog vlasnika Chinooksa udala se isključivo
radi koristoljublja. Virgil, koji je od Faith stariji nekih pedesetak godina,
manje više, tražio je sebi trofejnu ženu ne bi li u javnosti o sebi održao
iluziju pravoga muškarca – ma što god to trebalo značiti. No kada Virgil umre,
Chinookse će umjesto njegovog ljigavog i opakog sina Landona naslijediti Faith.
Faith, kojoj je
Virgil bio najbolji i jedini prijatelj, odjednom će se naći na novoj
prekretnici svoga života: već odavno nije Layla, striptizeta koju naizgled nije
briga za nikoga i ništa, ali više nije ni ugledna gospođa Duffy koja se bavila
humanitarnim radom i odijevala samo u crno i bež. Da stvari budu još gore, za
oko će joj zapeti crnokosi kapetan Chinooksa, Ty Savage, muškarac s neobičnim plavim očima i britkim jezikom.
Medijski rat između njih dvoje se nije stigao ni rasplamsati, a već su frcnule
prve iskre. Ty će zbog sulude privlačnosti prema vlasnici kluba staviti na
kocku svoju karijeru, a Faith će morati opet iznova shvatiti što želi od
života.
Pretpostavljam da
riječ 'okej' najbolje opisuje ovu knjigu. U njoj, naime, nema ničega pretjerano
originalnog ni uzbudljivog. Već sam napisala da se čak ni netrpeljivost između
Faith i Tya nije stigla ni razviti kako spada, a oni su već nestali zagrljeni u
tami. Dobra stara klišeizirana dvojba se isto ugnjezdila i u ovoj priči: da li
me zbilja voli ili se samo dobro zabavlja – pitaju se i Ty i Faith. Kraj
također opet spada u kategoriju 'ništa posebno', no usprkos tome svemu bilo je
(osrednje) zabavno čitati Pravu ljubav i ostale katastrofe.
Možda stoga jer se meni jednostavno sviđa pisanje Rachel Gibson: nema gubljenja
vremena, nema dosadnih dijelova, nema ponavljajućih opisa od kojih inače pate
autorice ljubavnih romana. Bez obzira koliko osnovna nit radnje bila
jednostavna ili neoriginalna, imam osjećaj da se Rachel Gibson uvijek svojski
potrudi da udahne nešto novo i svježe svojim likovima. Još jedna stvar koji
volim kod nje je to što daje i podosta prostora muškim junacima i njihovim
razmišljanjima, sumnjama, nesigurnostima. Obožavam njene Chinookse upravo zbog
toga, iako npr. Susan E. Philips definitivno smišlja bolje (i traumatičnije)
pozadinske priče iz njihovih djetinjstva.
Svakako još trebam
reći i da mi se njen roman Samo nevolje svidio puno više i da
mrzim ovakve naslove ljubavnih romana. Zvuče kao neki generički chick lit ili jedan od onih filmova koji
pričaju životne i ljubavne priče deset parova odjednom da bi se na kraju
ispostavilo da su svi jedna velika obitelj ili ovako nešto...
Nema komentara:
Objavi komentar