Rachel Gibson: Samo nevolje

Brzo i grubo: suvremeni ljubić u stilu Susan Elizabeth Phillips peta je knjiga u Chinooks serijalu o hokejašima i njihovim burnim ljubavnim životima.

Mark Bressler je tridesetosmogodišnji hokejaš Seattle Chinooksa i jedna od njegovih najvećih zvijezda. Ili je barem to nedavno bio. Sada se oporavlja od teške automobilske nesreće koja je uništila njegovu karijeru i cijeloživotni san: osvojiti Stanley kup sa svojom momčadi koja je to uspjela i bez njega. U tako mračnom raspoloženju Mark baš i nema živaca ni volje nositi se s njegovateljicama koje mu Chinooksi neprestano šalju na vrata. A posljednja je, po njegovom mišljenju, i najiritantnija od svih. Njeno je ime Chelsea Ross i ne da se otjerati uobičajenim uvredama i spačkama koje Mark smišlja u hodu. No Mark ne zna da je Chelsea zapravo holivudska glumica u pokušaju koja je tu zato što joj treba bonus od deset tisuća dolara nakon odrađena tri mjeseca sa zahtjevnim sportašem. Kako vrijeme prolazi i par se bolje upoznaje, njihov se odnos vrti iz toplog u hladnog. Jer koliko god da Mark mrzi šefovanje i guranje nosa u njegov život, toliko je svjestan da je vrckava i otkačena Chelsea baš ono što njemu trenutno treba.

Jako mi se se svidio ovaj roman Rachel Gibson iako zapravo puno prekasno skačem na vlak Chinooks serijala. Čula sam za njega već jednom i otpisala ga kao pokušaj kopiranja Susan E. Phillips – tako da nisam puno pozornosti obraćala ni kad je Znanje objavilo roman Prava ljubav i ostale katastrofe. Naime, zaplet je zvučao gotovo identično kao Ili ti, ili nitko, a nitko ne voli reprize, pa tako ni ja. No kad sam pročitala zaplet Samo nevolje odlučila sam ipak Gibsonici dati šansu. Ima valjda nešto neobično privlačno kod muškaraca koji trebaju biti spašeni. U svakom slučaju prva stvar koja mi se svidjela i koja možda čini veliku razliku između Gibson i Phillips je ta što Gibson ne okoliša i ne gnjavi s predugačkim uvodima u priču. Također ne smatra da je obavezno da iščitamo cijelu životnu povijest naših junaka – dovoljno je pisati o onome što ih je formiralo kao likove i ja se potpuno slažem s njom. Druga je stvar što Rachel Gibson možda nema tako izoštren smisao za humor kao Phillips, ali se trudi da stvari održi prilično laganima i vrckavima. Chelsea je daleko od naporne i sažaljenja vrijedne junakinje, što inače mrzim u ljubavnim romanima. Funkcionira rijetko kad. Osim toga zahvaljujem Bogu i na autoričinom smislu za modu: iz teksta i opisa se lijepo vidi da su ovi romani pisani nedavno, te ćemo ovaj put biti pošteđeni kapri hlača boje limuna, cvjetastih bluza bez rukava i sličnih predmeta kojima je mjesto u devedesetima. Možda zvučim kao cjepidlaka, ali dojam mi ponekad pokvare ti opisi odjeće koju nisam vidjela da itko nosi već dvadeset godina, a koja bi, kao, trebala biti privlačna ili seksi. 

Između Marka i Chelsea ne mogu odabrati tko mi se svidio više. Vjerojatno Mark, iako mi se na mnogo mjesta činilo da je puno mlađi od trideset i osam, ali to zapravo i nije zamjerka. Roman je razumno dugačak i vjerojatno ćete ga slistiti za jedan ili dva dana. Najslabija karika mu je definitivno kraj. Već se od samog početka dalo nezrijeti što će stvoriti problem između dvoje protagonista. Pomalo klišeizirano, ali čak ni to ne zamjeram Rachel Gibson, zamjerka zapravo ide na nemaštovit način na koji je riješila problem, ako o rješenju uopće možemo razgovarati. No sve u svemu, knjiga je bila toliko dobra i zabavna da slobodno možete zanemariti i neatraktivan kraj. Ako čitate ljubiće, a razmišljali ste o Rachel Gibson, od mene imate veliko zeleno svjetlo. Veliko kao na svjetioniku ili bar tu negdje.