Vampirska akademija: Sestre po krvi

Brzo i grubo: Mean girls susreću Harry Pottera i onda skupa susreću Sumrak. Upravo loše koliko i zvuči.

Vampirska akademija je YA (young adult) fantasy saga američke spisateljice Richelle Mead u kojoj je zbilja nadrobljeno sve što je trenutno in u književnosti namijenjenoj mladima. Tu je glavna junakinja, Rose Hathaway, dhampirka, dijete dhampirske majke i morojskog vampira kojeg Rose još uvijek ne poznaje niti zna tko je. Kao i svi dhampiri, Rose se obučava da postane čuvarica, odnosno da život posveti čuvanju moroja od zločestih vampira koji se zovu strigoi. Dhampiri su izrazito jaki i tjelesno razvijeni, te nemaju potrebu da piju krv, što bi u prijevodu značilo kako je Rose opaka, opasna, punokrvna žena dijete koja bezbrižno klopa fast food dok njena najbolja prijateljica, fragilna plavuša Vasilisa Lissa Dragomir žudi za ljudskom krvlju. Kao što možda već i slutite, Rose je pravi pain in the ass jer ona može sve, zna sve i ljepša je od bilo koje prozirne i mršave morojke. Pored takve savršene i nadobudne heroine, Lissa, morojska princeza, nema drugog izbora nego da bude jednako iritantna, ali više na emo stranu što znači da će većina scena koja uključuje Lissu obavezno sadržati plakanje, kukanje, tužna sjećanja i samoranjavanje. No, kako vampiri ipak moraju biti bar malo opaki, Rose i Lissa će svoju opakost uglavnom pokazivati svađama s drugim djevojkama u školi, tračanjem, glupim osvetama, plitkim odnosima s muškim učenicima i svim ostalim što mladi vole.

A mladi vole i internate, tako da se radnja knjige gotovo u potpunosti odvija u školi Sv. Vladimira gdje mladi moroji i dhampiri bez nadzora roditelja organiziraju tulume i pijanke te pokušavaju prekršiti svako pravilo koje im nameća škola. Da sve ne bi bilo baš već viđeno, Richelle Mead je u jednadžbu ubacila i čaroliju kojom vladaju moroji, a koja se temelji na četiri osnovna elementa: vodi, vatri, zraku i zemlji. No kako bi to zapravo značilo da su onda dhampirski čuvari nepotrebni morojima, iz nekog je razloga zabranjeno koristiti se tom magijom u borbi sa strigojima. Harry Potter, eat your heart out.

S druge strane imamo strigoje, tipične vampire koji su alergični na svjetlo, crvenooki i deprivirani od svakih ljudskih osjećaja, osim onih rušilačkih i sadističkih. Strigoje možemo nazvati nekakvom 'grupnom prijetnjom' jer među njima ne postoji ni jedan protivnik koji bi bio zloglasniji ili poznatiji od ostalih. Mislim da je Mead vjerojatno bila svjesna da bi teško osmislila antagonista dovoljno izvitoperenog i zlog, a koji ne bi podsjećao (u ovakvom školsko-internatskom okolišu) na lorda Voldemorta. No iako mi je na početku ideja o dva suprostavljena vampirska klana zvučala odlično, moram priznati da su mi 'dobri moroji' i 'zločesti strigoji' stvarno bezveze razrađeni i zapravo zapeli na nivou prve i osnovne ideje. Od moroja sam očekivala više ozbiljnosti i neke prave vampirštine, a od strigoja neki zanimljiv twist kojeg u prvoj knjizi nema.

Svijetla točka knjige je lik Christiana Ozere, morojskog plemića čiji su roditelji dobrovoljno postali strigoji i potom bili ubijeni. Christian se sada nosi s tom mračnom roditeljskom ostavštinom i kao zavraga zaljubljuje u Lissu, na glasu kao savršenu i besprijekornu morojku, posljednju iz svoje loze. Christian, kao i ja, ne podnosi Rose, što je kod mene uvijek plus.

I na kraju ukratko o pisanju Richelle Mead: nisam bila impresionirana. Klišeizirani opisi (npr. Akademijine gotičke zgrade), zbrzani dijalozi i neoprostivo iritantna Rose koja je negdje sto puta spomenula veličinu svojih grudi i tijelo u obliku pješčanog sata... teška flopina.