C. J. Sansom: Otkrivenje

Brzo i grubo: u četvrtom romanu serijala Shardlake i Barak traže serijskog ubojicu opsjednutog novozavjetnim Otkrivenjem.

Sansom iz romana u roman postaje sve bolji i bolji ili se barem meni tako čini jer sve bolje i bolje upoznajemo njegove likove i period koji je odabrao. Ovoga puta kralj Henrik VIII. je bacio oko na novu ženu, udovicu Catherine Parr koja je sklona reformaciji. No za to i nije baš pravo vrijeme s obzirom na činjenicu da je trenutno u kraljevoj milosti biskup Bonner koji se odlučio obračunati s radikalnim protestantima. Na planu Shardlakeova života se pak promijenilo malo toga, ali nevolje naprasno počinju kad nakon večere kod prijatelja i kolege odvjetnika isti bude pronađen zaklan sljedećeg jutra i bačen u zaleđenu fontanu. Kako je Shardlake blizak prijatelj i s njegovom udovicom Dorothy, obvezuje se pronaći ubojicu te on i Barak započinju sudjelovanje u istrazi koja je naizgled povezana upravo s Catherine Parr. Osim toga, na sklizak teren ga dovodi i novi slučaj kojeg je prihvatio ne bi li pomogao mladiću koji obuzet vjerskim zanosom (ili bolje rečeno, strahom) na ulici izvikuje suluda proročanstva ili barem nešto nalik njima. Taj nas slučaj pak odvodi u poznatu ludnicu Bedlam koju iz moderne pop kulture bolje poznajemo iz viktorijanskog doba, a s kojom nas Sansom upoznaje u vrijeme kada je bila mahom popunjena bolesnicima iz viših društvenih staleža - što ne znači da su isti bili tretirani puno bolje. Priča se također širi i oko bivšeg redovnika Guya kojeg znamo još iz prve knjige i koju u svakom nastavku služi kao vjeran Shardlakeov pomagač i prijatelj. Guy se u Londonu polako afirmira kao liječnik, a u ovom nastavku ima lijepog ali podmuklog naučnika od samog početka naznačenog kao jednog od sumnjivaca. Tu su i bračne trzavice između Baraka i Tamasin koje su svakako obogatile priču, iako nisu bile osobito uvjerljive. U svakom slučaju, pošto volim i Baraka i Tamasin, nisam imala ništa protiv toga da saznamo više i o njima dvoje.

Otkrivenje mi je svakako dosad najbolji nastavak Shardlakeovih istraga koje su izašle iz pera C. J. Sansoma. Dijelom se radi o maštovitom slučaju serijskog ubojice za kojeg do samog kraja nisam mogla ni pretpostaviti tko je, a dijelom i cijelom settingu romana koji je savršeno sjeo na svoje mjesto. Naime, vjerujem da je nakon ovoliko čitanja, istraživanja i uopće spisateljskog iskustva Sansom s vremenom posve 'ovladao' svojim tudorijanskim Londonom i to se odražava kroz njegovo pisanje. I ne samo to, radi se o krimićima iz kojih uvijek naučim nešto novo pa makar to bile i sitnice poput mode nošenja umjetnog zubala skrpanog čak i od mrtvačkih zubiju i slično. Novost je i Shardlakeov ljubavni angažman oko udovice Dorothy kojoj se zakleo da će pronaći mahnitog ubojicu njenog muža, a s kojom je prijateljevao još dok je bio student. Usprkos tome, nadala sam se da će svoju ljubavnu sreću ipak prepoznati u Ellen, ženi koja je zatvorena u Bedlamu i ima svojevrsnu fobiju od izlaska vanu svijet. Ellen je ipak dovoljno prisebna da se, dok god je u Bedlamu, normalno skrbi za ostale pacijente. Naravno, to je i bio razlog da malo pronjuškam oko sljedećeg nastavka nazvanoga Heartstone i doznam da će Barak i Shardlake između ostalog istraživati upravo okolnosti koje su dovele do propasti njezine obitelji prije devetnaest godina. No, vratimo se mi Otkrivenju čiji su aduti političke, zakulisne igre u kojima Shardlake tako loše pliva i kojeg upravo zbog toga toliko volimo i koji je jedan pravi, mračni triler za ove kratke, zimske dane.

Elizabeth Miles: Furija

Brzo i grubo: iznenađujuće dobar young adult roman isprepliće tipičnu srednjoškolsku dramu s elementima horora.

Furija je jedna od knjiga koju sam (naknadno) ugrabila na sve po deset kuna sniženju u Tisak media centru (između ostalog, tamo je bila još hrpa knjiga koju sam htjela pokupiti, ali nisam uspjela jer sam sa sobom već nosala četiri druge knjige iz neke sasvim druge priče). Zapravo, ni sama ne znam zašto sam osim Sansoma i Martina uzela u uži izbor baš ovu knjigu, jer kad je izašla pred sad već dosta vremena nije mi djelovala nimalo privlačno. Djelovala mi je kao spoj serije  Pretty Little Liars i Mean Girls te nasumično izabranog antičkog motiva Furija/Erinija - tu je bio blurb koji je najavio glavnu junakinju romana u nimalo laskavom svjetlu: Emily Winters je zaljubljena u dečka svoje najbolje prijateljice, a tu je i megapopularni nogometaš Chase Singer koji se kaje oko nekakve strašne stvari koju je potajno uradio u prošlosti. Oh, oh, još jedna srednjoškolska drama s ljubomornim frendicama, strašnim tajnama u zapećku i drugim glupostima o kojima smo svi već čitali milijun puta. Drago mi je izvijestiti vas da Furije uopće nisu takav roman. Elizabeth Miles, možda nije 'poeta' poput M. Stiefvater ili L. Oliver pa da o ljubavi i krajolicima ispisuje pasuse i pasuse, ali zato napiše sve ono što treba. Stil joj ne bih nazvala minimalističkim, niti je takav potreban da bi young adult roman bio dobar, daleko od toga, već prije kao pitak i sažet. Bez puno prenemaganje i nostalgije dočarava izmišljeni gradić Ascension u državi Maine i društveni poredak u srednjoj školi: Gabby i Emily su najbolje prijateljice i najpopularnije cure u školi, a to im dolazi sasvim prirodno. I dok je Gabby vrckava plavuša puna šašavih ideja, Emily je nešto smireniji i promišljeniji tip, pomalo opsjednut potragom za ljubavlju kakva se dogodila njenim roditeljima. Nažalost, njeno zanimanje privlači Zach, dečko njene prijateljice Gabby, koji joj zapravo i daje povoda za takve ideje. Zachova pak najboljeg prijatelja Chasea mori nešto sasvim drugo: kako uspješno ostati popularnim i natjerati ljude da zaborave kako dolazi iz najsiromašnijeg dijela grada. U noći jednog naizgled sasvim bezazlenog tuluma saznaje se kako se ugnjetavana djevojka iz škole, Sasha, pokušala ubiti, a odjednom se pojavljuju i tri nadprirodno lijepe djevojke od kojih se jedna prilično zagrijala za Chasea. 

Iako mi je Emilyina priča bila zanimljiva i ok, moram priznati da mi je Chaseova polovica bila puno bolje pogođena. Možda je i do toga što je bila i mnogo više tragična i bliža stvarnome životu. Obožavala sam ulaske u njegovu glavu i navijala cijelo vrijeme da on i Emily završe skupa (je li se to dogodilo otkrit ćete sami). Svidjelo mi se i to što je Emily već pri samom kraju postavila neka očigledna pitanja (kao, npr. zašto Furije progone srednjoškolce dok je u isto vrijeme svijet krcat puno većih gadova) što mi pokazuje kako je autorica itekako svjesna da postoji jedna doza realnosti i zdravorazumske logike koja mora funkcionirati da bi priča bila dobra, pa svakako očekujem u nastavcima da se odgovori, između ostalog, i na to pitanje. Koliko vidim, nastavak je već objavljen pod naslovom Envy i priča izgleda obećavajuće (nova djevojka dolazi u grad, a pojavljuju se i neki stari, sporedni likovi, itd.). U svakom slučaju, Furija je po mom mišljenju jedan od najboljih YA romana koje je objavilo znanje, a osim toga je i odlično zimsko štivo sa svojim snježnim, maineskim ugođajem.

Stephanie Laurens: Đavolja nevjesta

Brzo i grubo: još jedan regency ljubić u nizu s tvrdoglavim vojvodom i još tvrdoglavijom odabranicom srca njegova.

Honoria Prudence je djevojka koja radi kao završna guvernanta za bogate obitelji čije kćeri očekuje izlazak u visoko društvo. I sama potječe iz jedne takve, no zbog kompliciranih obiteljskih odnosa radije se odlučila na život neovisan o bilo kome ili o bilo čijem mišljenju. Njezin je plan u dogledno vrijeme putovati po Africi i prešetavati se ispod velikih, egipatskih piramida, no ljudi planiraju, a sudbina se smije. Naime, na njezinom će se putu odjednom naći sva sila problema: naići će na ustrijeljenog, umirućeg mladića i njegova bratića Sylvestra s kojima će biti prisiljena provesti olujnu noć u lugarevoj kolibi. S obzirom da je situacija kompromitirajuća po njezinu čast, Sylvester će joj ponuditi svoju ruku – a riječ je o bračnoj ponudi jednoga vojvode. Sylvester Cynster, vojvoda od St. Ivesa, poznatiji pod nadimkom Đavo, u lijepoj i snalažljivoj Honoriji je smjesta prepoznao materijal za ženu, no jedini je problem što je ona odlučna u tome da se nikada ne uda. Drugi se problem nadvio nad oboma, naime i jedno i drugo žele otkriti ubojicu Sylvestrova bratića Tollya što će, s obzirom na tragove, biti dugotrajan i spor proces. Tu je i velika i šarolika obitelj Cynster: Đavolov mlađi brat Richard (nadimak Skandal), te bratići Spencer (Tašti), Harry (Demon), Rupert (Gabrijel) i Alasdair (Lucifer).

Jedna od prvih stvari koju pročitate kad otvorite Đavolju nevjestu je upravo obiteljsko stablo obitelji Cynster oko čije se važnosti, moći i ugleda zapravo i vrti cijeli ovaj roman, ako izuzmemo romansu u prvom planu. Moram priznati da sam bila skeptična oko cijele te Cynster histerije kroz knjigu, naime, svako toliko je naglašeno kako je ta obitelj neuništiva, kako su njihove supruge hrabre i ponosne te iskovane od nekog posebnog materijala za razliku od običnih smrtnica, kako su svi Cynsteri zgodni, arogantni, dominatni, pametni i jaki te jednostavno savršeni u svakom pogledu. Problem je naime u tome što Stephanie Laurens to stalno piše poput nekakve djetinjaste, nezrele mantre, umjesto da ponekad dozvoli da se samo pokaže. Šlag na torti su (mi) bili i nadimci muških članova obitelji: đavo, pa k tome i Lucifer, te jedan demon, zatim jedan anđeoski Gabrijel (valjda malo za promjenu), jedan smrtni grijeh i jedan skandal koji je uz Đavola jedini objašnjen u knjizi. Valjda ćemo za druge nadimke jednostavno morati pročitati i ostale knjige iz Cynster serijala. 

No žuganje na stranu, Đavolja nevjesta nije loš roman. Nije ni nešto posebno dobar, ali moglo bi se reći da je ok za ubiti vrijeme ili ako jednostavno uživate u regency ljubićima. Što se tiče misterije oko Tollyeva ubojstva, mislim da su svi nakon par prvih poglavlja shvatili tko je ubojica te je po meni taj dio priče bio gotovo pa potpuno suvišan, osim što je služio kao neki katalizator u odnosu Honorie i Đavola - naime, u svakom drugom povijesnom ljubiću neki faktor izvanjske opasnosti natjera junaka i junakinju da napokon shvate kako se i koliko zapravo vole, i nemam ništa protiv toga, ali ne bi bilo zgorega da te izvanjske opasnosti ne budu baš toliko plitke i prozirne. Upravo su ti konstantni klišeji nešto od čega pati ovaj roman: junakinja koja je navodno (i jako kratko) neovisna i samostalna, pretjerano dominantan i samouvjeren vojvoda, obitelj i prezime koji život znače, iskarikiran negativac ... uglavnom ništa novo i ništa osobito vrijedno hvaljenja. Ono, pak, čime ovaj roman obiluje su dosta dugačke senzualne scene koje opet vrve klišejima, vatrometima, ekstazama, vizijama zvijezda i drugim zapaljivim sredstvima. Iako vidim kako većina čitatelja na goodreadsu hvale Stephanie Laurens i njeno pisanje, mene ni tu nije baš usrećila – većinu sam teksta gotovo pa preskakala. Bilo je tu puno prepovršnih opisa nebitnih ni za radnju ni za atmosferu i koji su me prilično zamarali i slabo zanimali.  Doduše, s obzirom na broj goodreads pohvala, ostavljam mogućnost da je to ipak do moga ukusa ili trenutnog raspoloženja, a ne autoričine vještine. S druge strane, prilično sam znatiželjna što će se i kako zaplesti drugim Cynsterima tako da se može reći da je Laurens ipak uradila svoj posao. 

Knjigokupnja - sve po deset kuna

Eh, svanuo je i taj dan kojeg čekam već jako dugo: znanje je odlučilo gotovo sve svoje naslove (od 1. do 183. broja) sniziti na cijenu od 10,00 kuna - hvalevrijedan potez koji mi je omogućio da neke od željenih naslova napokon kupim nakon podosta nećkanja i razmišljanja koliko mi zaista trebaju. Iskreno, iako ovaj post nije zamišljen kao kritika znanja ili razglabanja o (ičijoj) platežnoj moći, uvijek mi se činilo kako je prvotna cijena knjiga od 20,00 kn bila i najprikladnija: knjige su izdane u malom formatu i mekanom uvezu te kod većine najčešće ne prežive ni dva čitanja. Stoga, kad su poskupile za deset kuna i ja sam počela kupovati manje knjiga, jer realno za istih ste 60,00 kn prije mogli kupiti tri naslova, a sada 'samo' dva. Bez da ulazim u to da li je ta cijena (nekome) previsoka ili ipak smiješno malena, mogu samo reći da sam se nadala ovakvoj jednoj akciji raščišćavanja starih naslova kojom bih popunila svoju prilično krnjavu KDS kolekciju. Evo što sam (zasad) pronašla:

1. Stephanie Laurens: Đavolja nevjesta 

2. Tom Franklin: Mrtve djevojke iz Mississippija 

3. J. R. Ward: Pohlepa

4. Lauren Kate: Žudnja

5. Cynthia Hand: Sjena anđela

6. Philippa Gregory: Časni trgovci

7. Antti Tuomainen: Iscjelitelj

8. Liza Klaussmann: Tigrovi za crvena vremena

Kao što vidite, ugrabila sam priliku da 'dovršim' trilogiju Lauren Kate i pokupim nastavak Krila anđela Cynthie Hand. Pošto jako volim J.R Ward i njene nabrijane vampire, odlučila sam dati šansu i njenim palim anđelima, a malo Philippe Gregory nikad nije naodmet. Ipak, najviše se veselim Iscjelitelju, Mrtvim djevojkama i Tigrovima za crvena vremena jer sam s ovom neslužbenom jeseni i kišom užasno raspoložena za krimiće, misterije i slična 'mračnija' štiva. Usput budi rečeno, većinu sam knjiga pronašla u Konzumu, iako su i na kioscima Tiska manje-više isti naslovi bili u ponudi. Što mislite o mom izboru i jeste li već pročitali neke od ovih naslova? Jeste li pronašli nešto za sebe na ovoj akciji? 

James Patterson & Gabrielle Charbonnet: Vještica i čarobnjak

Brzo i grubo: distopijski young adult roman koji se brzo čita i još brže zaboravlja.

Nakon poduže pauze i apstiniranja od tzv. lake književnosti pod ruke mi je došlo jedno Algoritmovo ovogodišnje izdanje koje se na prvi pogled doimalo dosta zanimljivo i zgodno. Naime, radi se o romanu za mlade Vještica i čarobnjak koji uz elemente klasične magije kombinira distopijsku i uznemirujuću budućnost u kojoj dominira Novi poredak. Glavni likovi su brat i sestra Wisteria i Whitford Allgood koji naizmjence 'pričaju' svoju priču u zasebnim poglavljima. Wisty je petnaestogodišnjakinja vatrene crvene kose poznata po svom britkom jeziku i gotovo svakodnevnim kaznama koje dobija u školi, dok je njezin osamnaestogodišnji brat Whit naočit i popularan sportaš čiju je tinejdžersku ljubav prekinuo nestanak njegove djevojke Celie. Radnja počinje veoma naprasito i naglo, upadom specijalne policije novog režima u obiteljski dom Allgoodovih, policije koja je sebi dala u zadatak riješiti se svih 'nenormalnih ' i nepoćudnih građana svijeta, a posebice onih koji imaju veze s magijom i čaranjem. I iako Wisty i Whit nemaju pojma kakva je to točno njihova veza s čarobiranjem bivaju smjesta osuđeni na smrtnu kaznu i boravak u posebnoj Bolnici 'otpornoj' na izvođenje magije. Njihovom je usudu posebno kumovao školski kolega Byron Swain, mlađi doušnik koji je Novom poretku prijavio i vlastitu sestru. Bijeg iz bolnice/ zatvora se pokazuje mogućim na jedini i veoma neočekivan način: skakanjem kroz portal u drugu dimenziju, Zemlju sjena u kojoj hodaju duše mrtvih.

Iako su protagonisti ove knjige tinejdžeri, po stilu i jednostavnosti pisanja bih radije ovu knjigu svrstala u knjige za djecu. Poglavlja su najčešće 'duga' jednu ili dvije stranice, a radnja pojednostavljena do krajnosti. Štoviše, više se toga nabraja i priča, nego što se stvara specifična atmosfera ili ugođaj. Zločesti likovi su mahom ujedno i nakaradno ružni i psihički izopačeni do groteske, što ponekad umije biti pomalo zabavno. No kad se djetinjastost i jednostavnost knjige stave na stranu, opet nažalost ne ostaje puno toga što bi se moglo pohvaliti. Sama je ideja nekako skrpljena od dva različita (pod)žanra, pa je ukupan dojam kao da čitate neku verziju slijepljenih Harrya Pottera i Igara gladi, samo puno manje pametna i originalna, a nedostatak originalnosti zamjeram autorima više od svega (pogotovo stoga jer je blurb na poleđini zvučao tako obećavajuće). Naravno, u sve je umiješano i jedno važno i veliko Proročanstvo s velikim P koje nam daje naznake oko toga što će se događati u sljedećim romanima ovog serijala, jer, da, radi se o serijalu. Dobra je vijest da se Vještica i čarobnjak mogu pročitati u jedno popodne i da bi bili solidno štivo za mlađu djecu koja vole fantastiku i SF. No svi oni koji poput mene u knjigama za djecu i mlade traže nešto više mogu je slobodno preskočiti. 

Laura Kinsale: Cvijeće u oluji

Brzo i grubo: neobičan povijesni ljubavni roman u kojem glavne uloge imaju jedan vojvoda koji se oporavlja od moždanog udara i jedna smjerna kvekerica. 

Donekle mrzim blurbove ljubavnih romana jer uvijek zvuče nekako šašavo i klišeizirano do bola i nikad ne biste pogodili da se iza tako predstavljenog zapleta možda skriva sasvim solidna i nimalo luckasta priča. Iznimkom nije bio ni roman Cvijeće u oluji čiji me blurb svojim opisom vojovode od Jervaulxa nasmijao: on je prelijep, briljantan i opasan; u njegovoj blizini dame rumene, a poneka i padne u nesvijest. Eh, da. Kako odoljetit čitati o takvome muškarcu, pogotovo ako autorica obeća da će ga spariti s kvekericom koja se zbog svoje vjere odrekla gotovo svih svjetovnih dobara i koja zapravo prezire našeg rasklašenog, dobrog vojvodu? Nikako, eto kako. I zaista, vojvoda od Jervaulxa, Christian Langland je i zgodan i temperamentan i k tome vrhunski matematičar. Na svojoj teoriji radi s gospodinom Timmsom, slijepim kvekerom, kojemu pomaže njegova kćer Archimedea. I ne radi on samo na teoriji i računanju već potajice i ljubi lady Edith Sutherland što će naprasno biti prekinuti kad ih u pola noći zatekne njezin muž. Za vrijeme dvoboja, Christian će doživjeti moždani udar od čijih će posljedica gotovo posve izgubiti dar govora. Njegova obitelj, predvođena pohlepnim šurjacima i bogobojaznom majkom, će ga poslati u sanatorij misleći da je vojvoda postao malouman, kažnjen zbog svojih grijeha.

No u sanatoriju opet susreće Archimedeu tj. Maddy, djevojku koju je prije toga sreo tek jednom u životu. Pronicljiva i pametna Maddy će odmah shvatiti kako vojvoda nije lud, već u dugotrajnom procesu oporavka od moždanog udara. Ona postaje njegova njegovateljica što će je polako dovesti u sukob sa svima ostalima, pa na kraju i sa samom sobom.

Kao što rekoh, Cvijeće u oluji je prilično neobičan ljubić u kojem se romansa dvoje junaka svojom važnošću gotovo izjednačava s njihovim pozadinskim pričama. Nije nimalo nevažna činjenica što je Maddy kvekerica kao niti sve osobine Christianova despotskog karaktera i to mi se svidjelo najviše od svega. Kinsale zaista daje lijep primjer kako iskoristiti sve elemente priče, umjesto da oni ostanu pukim ukrasom. Također mi je odlična brzina i ritam radnje – ničega nije premalo, ali ništa ni ne nedostaje. Tako ćemo sasvim dovoljno (a bez opterećivanja bespotrebnim detaljima) doznati o uvjetima života i liječenja u sanatoriju, o kvekerskoj zajednici i njihovim pravilima života, itd, itd ...  Sporedni su likovi također vrijedni spomena, osbito dva Christianova najbolja prijatelja: prepredeni i prevarama sklon svećenik Kit Durham, te gizdavi poručnik Fane. Osim što će svojim komentarima i dijalozima nasmijati čitatelje, vjerojatno će vas i dirnuti svojom prijateljskom odanošću prema progonjenom vojvodi i s time koliko su daleko bili spremni ići da mu pomognu. Naravno, ne smijem zaboraviti ni Christianovu staru tetku Vestu, lady de Merly, koja svima tjera strah u kosti i svako toliko despotski bubne svojim štapom o pod.

I na kraju, tu je i ono što čitatelje najviše zanima: odnos između Maddy i Christiana koji je bio predivan i zapravo daleko od nekog neprijateljstva i nepodnošenja kako bi se moglo pretpostaviti iz blurba. Znam da mnoge čitateljice vole kad su dvoje junaka surpostavljeni jedno drugom i različit kao nebo i zemlja, i ovo dvoje to zaista i jesu, no Maddy je ipak cijelo vrijeme na Christianovoj strani bez obzira na to što ga smatra raskalašenim i previše ponosnim. Moram priznati da sam roman kupila u konzultaciji s goodreadsom gdje ga čitatelji hvale do neba – a te pohvale zaista i stoje. Nadam se da će znanje objaviti još knjiga Laure Kinsale, a ja ću se u međuvremenu baciti na zaostatke koje sam propustila zadnjih mjeseci.

Naomi Novik: Zmaj njegovog veličanstva

Brzo i grubo: mješavina površne povijesti i filma How to train your dragon ostvarena na zanimljiv ali i pomalo djetinjast način.

Will Laurence je britanski oficir ratne mornarice i u osvajanju jednog francuskog broda dolazi u posjed zmajskog jajeta koje samo što se nije izleglo. Zmajevi su u svijetu Naomi Novik posve normalna pojava, oni čak i ratuju za razne strane u europskim ratovima, a jaje na koje je naletio Laurence je poklon kineskog cara Napoleonu. Kada se zmaj izleže potrebno mu je odmah staviti ormu i tako ga pripitomiti, a onoga tko to napravi zmaj prihvaća kao svog apsolutnog gospodara i zauvijek mu je vjeran. Laurence zmaju nadijeva ime Temeraire  (po njemu se zove i cijela trilogija) te odlaze u letačku bazu na intenzivnu obuku jer se Britancima tresu gaće od Napoleona, a i super im je trljati mu nos činjenicom da oni imaju njegovog zmaja u svojoj službi. So far, so good.

Po dolasku u bazu Laurence se suočava sa hladnim pogledima svojih kolega letača što zbog činjenice da je na to mjesto došao pukom srećom dok su se oni mučili cijeli život, što zbog ljubomore jer jedan pomorski dripac leti na carskom (kasnije će se ispostaviti nebeskom) zmaju. Tu se cijela stvar počinje razvodnjavati. Novik opisuje dane i mjesece letačke obuke na pomalo monoton način. Pretpostavljam da je to stoga kako bi podrobnije objasnila odnose između letača i zmajeva te dočarala atmosferu jednog takvog doba no naposljetku pedesetak stranica samo čekate da se nešto dogodi. Bilo što.

U međuvremenu Laurence i Temeraire razvijaju totalno sumnjiv odnos za jednu bezazlenu fantasy knjigu. Šala mala, ali nemoguće je ne primijetiti auru bizarno prisnog u njihovu uglavnom infantilnom dijalogu gdje se Laurence Temerairu obraća kao prema voljenoj ljubavnici i meni je taj dio posebno išao na živce. Druga stvar koja mi nije 'sjela' je grafički nedostatak akcije, neka slikovitost koja bi lijepo zaokružila naraciju.

No da ne ispadnem totalni namčor, kao što kaže Balašević, ono što mi se jest svidjelo je setting u doba napoleonovih ratova, povijesni twist na dobar stari fantasy način, a čini mi se i da bi najavljena filmska verzija u režiji Petera Jacksona bila pun pogodak.

Knjiga ima pregršt potencijala; hrpu zanimljivih likova čija je površina tek zagrebana, uzbudljivu i živopisnu lokaciju, šokantne obrate, a Novikova je ipak odlučila oveće segmente posvetiti posadi koja sat vremena postavlja ormu na zmaja. Roman je ipak dovoljno fora da mi održi interes dovoljno da pročitam i ostatak trilogije, ali ipak bih je preporučila uglavnom publici do 12 godina. Pretpostavljam da sam očekivala više od nominacije za Hugo ali tome je ipak kriva moja pristranost jer mi je Hugo glavna asocijacija na sagu o Milesu Vorkosiganu, a to je ipak posve drugi par rukava.