Statistika & ostalo: tuđe čitamo, u svoje sumnjamo

Eh da, ono je vrijeme u mjesecu kad natičemo naočale i tobože jako ozbiljno analiziramo odgovore mjesečne ankete. Kako su polovice listopada i studenog bile pomalo nezgodno sljubljene u ono što se naziva Mjesec hrvatske knjige, a izgleda slabo koga zanima, tako je i anketa bila prigodna s pitanjem Čitate li domaće naslove?

Skupilo se ravno 90 glasova od kojih 32 besramno (i javno) priznaju kako čitaju samo strane uratke (35%). Pa ljudi moji zašto?! Budite dobri i dajte nekad priliku domaćim autorima, možda se ugodno iznenadite, pogotovo ako se držite žanra.

A sljedeći podatak je možda i odgovor zašto neki u širokom luku izbjegavaju hrvatske knjige, naime, dvadeset i četvoro njih (vi znate tko ste) vele da bi ih možda i čitalo da su zanimljiviji (26%). Moram priznati da i mene nekad uhvati određena odbojnost prema nekim naslovima em zbog dizajna naslovnica koji je u Hrvatskoj najčešće katastrofalan iako se i to polako mijenja, em zbog opterećenosti ukupne književnosti teškim temama koje je postalo jako popularno zapakirati u nekakav postmodernizam što je ponekad indikator nesposobnosti autora da napiše dobru priču s klasičnim početkom, zapletom i raspletom. Što strahovito nervira ako ste u potrazi za 'pravim mesom'.  

Sljedeći na redu su svi oni, a brojite 21 glas, koji čitaju domaće naslove podjednako kao strane (23%). Što reći, nego svaka čast & samo naprijed.

Dvanaest glasova (13%) je otpalo na odgovor Čitao bih ih da su jeftiniji/dostupniji, u čemu ima dosta gorke poante. Sve knjige u Hrvatskoj su preskupe, pa tako i ove domaće koje sve teže mogu konkurirati projektima kao što je Knjiga dostupna svima ako baš govorimo o žanru. Let's face it, rijetki bi kupili domaći fantasy po istoj cijeni po kojoj mogu kupiti Martina, Bakkera, Zelaznya ili Tolkiena. O ljubićima i njihovim nenormalnim cijenama da ne pričamo. Zapravo, ima li uopće domaće produkcije ljubića? Ako znate, slobodno me prosvijetlite, jer me živo zanima. Isto vrijedi i za trilere, krimiće i pustolovne romane.

I šećer za kraj, jedan jedini glas, za kojeg pomalo i sumnjam da je ostavljen u ozbiljnoj namjeri, je tiho dao prednost domaćim naslovima pred stranim. Tko zna, možda je to bio i netko od domaćih autora... misterij će vječno ostati neriješen.   

Rade Jarak: Duša od krumpira

Brzo i grubo: kratka povijesna sličica jednog dana buržujske obitelji Bradarić u Dubrovniku 1949. godine.

Mirko ima devetnaest godina i odustao je od studija prava u Zagrebu koji je upisao prije godinu dana. Zapravo, malo što ga zanima osim njegove rođakinje Petrunjele, ljepotice udane za partizanskog admirala Alberta Bolanču. Petrunjela je pripala admiralu odmah po svršetku Drugog svjetskog rata u Dubrovniku iz vrlo jednostavnog razloga: željela je od zatvora i sigurne smrti spasiti Mirkova oca Damira, sina bogatog i sad već mrtvog trgovca koji je sanjao o gradnji mosta do otoka Lokruma. Danas cijela obitelj živi u vili Tekla, koju je i izgradio dotični trgovac za svoju ženu tj. Mirkovu baku, a koju bi definitivno izgubili kao 'klasni neprijatelji' u novom socijalističkom poretku. Štoviše, obitelj Bradarić ima i dvije služavke, a na jelovniku i pravu hranu – onu iz humanitarne pomoći koju je za sve osigurao admiral. No, i nad popom ima pop; miran dan prekida dolazak motorokotača i bivšeg Petrunjelinog dečka, Mile Močiboba za kojeg su svi vjerovali da je negdje zaglavio mrtav pošto je za vrijeme NDH bio u domobranima. Mile je pak bio na preodgoju, a svoju novu ulogu u socijalističkom režimu razotkrit će na samom kraju romana kad na Dubrovnik padne gusta, praiskonska noć.

Iako me dugo odbijala naslovnica i naizgled opterećena tematika romana, jako mi se svidjela Duša od krumpira. Negdje uistinu i jest mrvicu pretenciozna, ali takva pretencioznost prolazi u ovakvoj vrsti stiliziranog, introspektivnog pogleda jednog tinejdžera na svoju obitelj i Grad. Štoviše, možda je čak i potrebna jer svi znaju koliko dramatični tinejdžeri znaju biti. S druge strane, Mirko se ponekad doimao i suviše pametnim s obzirom na svoje godine npr. kada daje neke povijesne informacije o prošlosti Dubrovnika zvuči poput profesora povijesti, ali opet, Mirko je potomak aristokratske obitelji Bona (kao i njegova fatalna Petrunjela) te je možda i vrlo vjerojatno da je kao dijete bio podučen o mnogim stvarima o gradu. A što se tiče same povijesti Jarak je na relativno malo stranica jasno sažeo povijest Drugog svjetskog rata u Dubrovniku tako da je shvate svi, a koja je u zbilji zapravo dosta kaotična no i dosta pogodna kao temelj raznih drama, romana i filmova. Kako bilo, vrijedi napomenuti da se radi o postmodernističkom romanu i da u jednom urnebesnom trenutku Mirkova pijanstva progovara i Stradun, i zatvoreni dućan robom, i miševi u dućanu, i pas lutalica na ulici, narodni milicioner i tako redom. Nekima bi tako i kraj romana mogao izgledati kao nedorečen ili bi možda iz cijele priče očekivali razotkrivanje neke velike misterije ili obiteljske tajne o incestu s početka knjige, ali u principu se radi o vrlo uvjerljivom i čitljivom opisu propadanja. Propada obitelj Bradarić, ali propada i Dubrovnik. Propadaju država za državom, ali što je najgore od svega u nepovrat su se pokvarile i duše kao da su od onog gomolja koji je generacijama hranio Irsku, a kako kaže Mirko: Nema ništa goreg od smrada truloga krumpira.  

A bogme ni od naslovnice koja sugerira monotonu, dosadnu priču. 

Luka Bekavac: Drenje

Brzo i grubo: još jedan post i još jedan domaći horor u kojeg se kunu čak i književni kritičari.

Pa kako ne bih i ja? Drenje Luke Bekavca se pročita za tri, četiri sata, ali dojam kojeg ostavlja trajat će puno duže. Ne radi se o klasičnom hororu, a daleko je i od uobičajenog SF-a u kojeg ga ponekad žanrovski smještaju. Zapravo, pitanje je spada li ovaj roman u žanrovsku književnost ili ne, ali kad se radi o dobroj knjizi važno je samo da je pročitate i uživate u njoj. No dakle, radnja romana se odvija u izmišljenom baranjskom selu Drenje (sela s imenom Drenje ima nekoliko po Hrvatskoj, a ovo Drenje se ne referira ni na jedno od tih) gdje na praksu dolazi apsolventica Marta Vaszary. Njezin je zadatak da pomaže na projektu Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema tj. da snima zvukove u prirodi i donosi ih na analizu profesoru Markoviću koji je i voditelj projekta. Marta odmah po dolasku od njega doznaje da se u blizini Drenja dogodila 'katastrofa' koja je uzrokom poremećaja bioaksutičnog sustava proizašlih iz Domovinskog rata. Rečena je katastrofa nešto poput oštećenja u tkivu prostorvremena koja sada dozvoljava probijanje kriptiranog signala s neke druge strane što Marta odbacuje kao suludu teoriju vječno pijanog i namrgođenog Markovića. Ali kada sama posluša svoje snimke snimljene u okolici Drenja, sve su zaista kontaminirane neobičnim šumom čije porijeklo i svrhu tek treba odrediti. U Drenju se pojavljuju i rašljari iz Habjanovaca, svojevrsni suradnici profesora Markovića koji također mjere čudna zračenja u lokalnim podzemnim vodama. A povrh svega toga u Drenju se vrijeme mijenja svaki dan, ljudi su nezaposleni i anksiozni i uglavnom posvećeni ispijanju alkohola. Vrhunac napetosti i čudnovatosti se događa pri Martinom obilasku Ružina brda, lokaliteta gdje se nalaze ruševine stare utvrde i oko koje kao da su posloženi pojasevi lošeg zračenja u kojima ona osjeća tešku depresiju, mučninu i apatiju.

Iako se ne radi o klasičnom hororu, Drenje je savršeno jeziv roman od početka do kraja. Zaslugu tome se može pripisati i tjeskobnom okolišu sela koje leži u rasjedu nastalom u potresu i kojeg okružuju sjeverni, mrtvi rukavci Drave. Voda također igra značajnu ulogu u postizanju vlažne, bolesne atmosfere: nalazi se svuda, poplavila je sve značajnije gospodarske zgrade koje su ionako nastradale u Domovinskom ratu, a ponegdje i izbija na površinu u obliku jezera čiste, hladne vode tajanstvenog porijekla. Ljudi su poput sjena, ljeto je nalik na zimu, a glavna junakinja još uvijek nosi ožiljke svoje netom preboljene bolesti psihičkoga uzroka. Bekavčevo pisanje pak ima dva lica: dugačke, zgusnute opise koji zahtijevaju visoku koncentraciju čitanja, te jasno, kratko pripovijedanje veoma nalik stripu. Iako sam svo vrijeme očekivala konkretno ili barem konkretnije objašnjenje misterija u Drenju, može se reći da je kraj romana i bez toga veoma zadovoljavajuć, osim što će većina vjerojatno morati guglati neke od pojmova (akvastat, ociloklast, telurske struje itd.) da potpune shvate neke stvari, odnosno, bar ja jesam jer nemam pojma o radioesteziji i bioenergiji. Sve u svemu, sjajan i impresivan roman koji će draškati moždane vijuge i danima poslije čitanja.   

Ivo Brešan: Astaroth

Brzo i grubo: nešto uoči Noći vještica predstavljamo vam roman o Sotoni i to Sotoni na hrvatski način. Are you scared yet?

Ovo će vjerojatno biti posljednji recenzirani roman u listopadu i kao takav doživjet će Noć vještica ponosno se šepureći na čelu svih ostalih postova. Radi se o romanu Astaroth kojim autor Ivo Brešan koketira s žanrom natprirodnoga i koji se u suštini bavi doživljajem svijeta i povijesti kroz borbu dobra i zla. Naš anti-junak se zove Martin Boras i jednog dana u vlaku za Zagreb prodaju dušu čudnom gospodinu iz svog kupea. Od tog trenutka pa nadalje Martinu zaista sve ide kao podmazano u životu, no kad dođe njegovo vrijeme da umre Astaroth tj. vrag dolazi po svoje. Sad je red na Martinu da do vječnosti služi Astarothu, a prvo tijelo koje dobiva na upotrebu je ono Antuna Maglice, ustaškog simpatizera, ali vrlo vjerojatno i dvostrukog režimskog špijuna oženjenog lijepom Židovkom Rebekom. Martin smjesta otkriva i da Astaroth upravlja nekim njegovim postupcima te mu je svrha pokretati konstantno trvenje među ljudima. Kad padne NDH i Martin mijenja tijelo; ovoga puta je mladi komunist iz Šibenika koji ima osuditi vlastitu obitelj zbog kolaboracionizma s Talijanima. Ipak, nešto se novo događa: upoznaje Luciju i prvi put, zbog akta nesebične ljubavi, Astarothovi okovi na trenutak padaju s njega. Je li Martin iz toga nešto naučio ili će ga ipak nadjačati Sotona i njegove sluge koje imaju svoje prste u svakoj ideologiji i instituciji, što se odnosi čak i na samu crkvu, ostaje na vama za pročitati.

Iskreno, ovaj me roman razočarao iz dva razloga: previše je suhoparan da bi bio žanrovski dobar, a previše površan da bi spadao u neku visoku književnost. Iako ga je napisao Ivo Brešan nekog naročitog humora u njemu nema, što je velika šteta jer se meni cijela Borasova sitacija čini idealnom za začiniti cinizmom ili barem malo više ironije koja je u ovom slučaju bila samo dijelom poučnosti na koju se Brešan svjesno ili nesvjesno koncentrirao. Drugi je razlog upravo ta poučnost koja se non stop ponavlja kroz roman: vrag iskorištava ljude koji se zapravo mogu osloboditi samo prihvaćanjem istinskih vrijednosti koje je propovijedao Isus Krist. Borasovih života i iskustava po razno raznim ratištima i stratištima koja uključuju i Vukovar i Srebrenicu i Ahmiće je jednostavno bilo previše i roman je komotno mogao i trebao biti barem sto stranica kraći. Što se tiče samog čitanja, ono teče prilično glatko jer Brešan ima dosta čitljiv i jednostavan stil, ali gore spomenuto ponavljanje nakon nekog vremena otupi čitatelja i ja sam jedva čekala da se dokopam kraja. Sam kraj mi se svidio i ostavio je naposlijetku dobar dojam na mene. A što se tiče same političnosti romana (ustaše, KPJ, Udba, HVO...) mislim da se u svakom slučaju ne radi o ničemu kontroverznom niti ičemu što se ne bi uklopilo u roman koji ide u tom pravcu da okrzne sve i svakoga jer on zaista pronalazi Sotonino djelo u svakom sukobu, svakom ratu, otimačani, prijevari i mržnji ma koliko ona sitna ili velika bila. Ipak imam dojam da bi mi se priča nešto više svidjela da se koncentrirala na kraće povijesno razdoblje i da je ono bilo obrađeno zaista detaljno i atmosferično, a cijeli roman nešto kraći.   

Darko Macan: Dlakovuk, Jadnorog & Pampiri

Brzo i grubo: jedan post, a tri knjige. I to za djecu.

I nije da diskriminiramo malene, već se jednostavno radi o jako tankim knjigama Darka Macana kojeg možda znate i kao autora stripova iz npr. Modre laste (valjda se netko još sjeća otkačene Borovnice i njene voćne ekipe sa zadnje strane časopisa). E pa na scenu su došli neki novi klinci tj. klinke, a one su Kosjenka, Atena i Josipa, tri najbolje prijateljice koje pohađaju osnovnu školu Neruševac. Moglo bi se reći i kako je glavna protagonistica sva tri romana rečena Kosjenka, niska djevojčica s metar dugačkom pepeljastom kosom koja primjećuje sve, a koju primjećuje malo tko. Zapravo, toliko je neprimjetna da ponekad jednostavno postane doslovno nevidljiva. Otud valjda i zgodna igra s njenim imenom (Kosjenka = kao sjenka ili možda ipak po silnoj kosi koju non stop žvače?). Njena prijateljica Atena je pak krupna rukometašica i za sebe misli da je najpametnija na svijetu. Također obožava kad je u središtu pozornosti i ne preza ni od čega da je zauzme. Treća djevojčica je Josipa Vela i kao što se da naslutiti iz prvog romana daleka rođakinja Velog Jože. Da, da, djevojka je orijašica i za razliku od Atene uglavnom raspolaže korisnim informacijama koje se tiču neobičnog kvarta Neruševac.

U prvom romanu naslovljenom Dlakovuk hrabra trojka će se suočiti s dva neprijatelja: prvi su Osmorka, osam identično izgledajućih i veoma popularnih djevojaka (identično kao isti pramenovi i ista odjeća, a ne kao identični kromosomi) čijoj je užasnoj tajni jedne noći posvjedočila Kosjenka. No Kosjenka je primijetila i još nešto: glavu mrtve mačke u grmu i potom najljepšeg dječaka u OŠ Neruševac kako na privjesku nosi odgovarajuću mačju šapu malčice zaprljanu krvlju. On se zove Hrvoje Lončar i nije običan sociopat kao što možda slutite, već dlakovuk iz naslova. A tko je ili što je dlakovuk i da li je prijatelj ili neprijatelj... pa... mogu vam samo reći da nije vukodlak. 

U Jadnorogu se pojavljuje još jedan dječak, Dražen. Draženov prišt na sred čela također nije ono što se čini, a tamo gdje ima jednoroga koji ispunjavaju želje, mora biti i Djevica čije bi želje Dražen ispunio. No Djevica iz ove priče je nabrušena darkerica čije se želje mogu pratiti tragom ubojstva, nesreće i krađe, a da stvar bude gora, Dražen joj jednostavno ne može reći 'ne'. Uz sve to, Josipa otkriva da mora uskoro stupiti u dogovoreni brak s orijašem koji je zapravo slavni košarkaš, a i Atenu muče ljubavni problemi vezani za njenog dečka – gore spomenutog dlakovuka.

U Pampirima upoznajemo i vampire i pampire i opaku & zlu grupu vampira wannabe. Kosjenka počinje komunicirati s duhovima, te čak i otkriva tajnu svoje nevidljivosti i prezimena Krsnik. A u lovu na pampire pridružuje se i dlakovuk Hrvoje, ali i Krvoje tj. Jasmin, jedan treći dječak koji je silno želio biti pravi vampir. Pomalo spetljano, zar ne?

Pošto mi je najveći dio posta otpao na izlaganje likova i radnje (ipak su to tri romana), bit ću najkonciznija što mogu. Knjižice su super slatke i najjednostavnije bih ih opisala kao 'Kušanov Koko susreće mnoštvo natprirodnih, ali i patetičnih stvorova'. Priče su prepune humora i fora, igara riječima, smiješnim fusnotama i kojekakvim pop referencama koje su svakako razumljive i djeci. Žanrovski je Macan definitivno na terenu horora, no to i čini romane zanimljivijima, a i djecu se odavno prestalo štedjeti kojekavih groza u književnosti. Kao što rekoh, sve tri knjižice su jako kratke i kao takve vjerojatno će biti nezanimljive odraslima na onaj način na koji je recimo bio zanimljiv Harry Potter, ali sam zato uvjerena da ih djeca obožavaju. Spomenuta tri romana su dio tzv. jesenjeg kola, a za zimsko kolo je najavljen roman Sunčevo dvorište koji međutim još nije izašao, već je umjesto njega svjetlo dana ugledao četvrti nastavak Djed Mrz. Ili se možda samo radi o drugom naslovu istog romana? Nisam sigurna. I da citiram natpis s prve strane knjiga: objavljivanje ove knjige poduprlo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Živjelo još tristo godina.

Željama se pridružujem i ja. 

Vesna Gorše: Dar

Brzo i grubo: još domaćeg SF-a, no ovog puta zapakiranog u zbirku priča o svijetu koji se dijeli na Gradove i Sela, na obične ljude i Sanjače, Odgonetače, Žonglere, Krotitelje i Putnike.

Još uvijek plovim na valu raspoloženosti za čitanje znanstvene fantastike i zasad u tome prilično uživam. Izgleda da domaći SF naslovi koji se izdaju van tih par specijaliziranih zbirki zaista imaju i dobar razlog da stoje neovisno ukoričeni. Ovoga puta riječ je o zbirci priča Vesne Gorše o tzv. darovitim ljudima u budućnosti. Svijet kojeg je osmislila je zapravo svijet strojeva koji su naraštajima za ljude obavljali sve radnje, pa čak i one nezamislive kao što su sanjanje. Ljudi su tako zaboravili na mnoge ljudske stvari, no određene skupine su ipak odlučile napustiti Gradove i povući se u okrilje šume gdje su osnovali svoja Sela. U nekim selima tako žive Sanjači, oni koji mogu proizvoditi snove za druge koji su nesposobni sanjati; u nekima žive Odgonetači ili jednostavnije rečeno vidovnjaci, Putnici kojih je na cijelom svijetu ostalo samo šest pak putuju kroz vrijeme, a Žongleri imaju izrazite telekinetičke sposobnosti te su se zapravo specijalizirali za lopovluk. Svaka od šest priča se koncentrira na jedan od ovih darova i sudbinu ljudi u bizarnom svijetu kojim dominira Grad. Gradovi su mjesta velike potrošnje, kako snova, tako i opijata i jeftine zabave (npr. psiho-drame koje su forma reality show-a putem kojeg gledatelji mogu osjetiti sve ono što osjeća i glavni junak drame), ali i tvorničke proizvodnje svega što je neophodno za život. S druge strane, Sela su prilično jednostavna mjesta ako izumemo činjenicu da ih nastanjuju telepati i njima slični.

Prva priča, Raj na Zemlji, se fokusira na prodaju djeteta Sanjača koje će u Gradu sanjati za obitelj zaduženog bračnog para. Zak odmetnik i Belzebub lutkar, lopovski mag sukobljava telepatskog Lovca Zaka s Kompanijom za koju obavlja industrijsku špijunažu. U Lotosovom vrtu tinejdžerica iscjeliteljica imenom Feba pomaže bogatoj matroni koja ne želi biti izliječena. Odgonetači nastupaju na scenu u priči Princeze i vidovnjaci koja pruža uvid u elitni dio aristokratskog društva iz nedodirljivih, utopijskih Tornjeva. U meni najdražoj priči Prava stvar mladi Žongler Bobo se iz zabave upliće u veliku izložbu tetra-umjetnika Hadrijana, dok Nevil Sjajnooki i njegove tri žene u posljednoj priči traže pomoć od ostarjelog Putnika.

Stil kojim piše Gorše je gust i bogat i za čitanje ovih kratkih priča će vam trebati prilično koncentracije. Nema preskakanja i površnosti, jer je svaki detalj značajan i potreban za razumijevanje priče. Slikovitost je nešto na čemu je položeno težište ove zbirke, sve je tako neobično i bizarno, izvrnuto i izrođeno da je poslije teško zaboraviti neobarokne gradske frizure, prstenaste gradove i ideje poput psiho-drame i tetra-umjetnosti (umjetnost koja uključuje četiri osjetila). Zapravo, sve je toliko slikovito da sam ove priče istovremeno u glavi zamišljala poput animiranog filma koji pršti bizarnim oblicima, pretjerivanjem i jakim bojama. Naravno, možda mi se cijela zbirka ne bi toliko svidjela da nisam tip kojemu se i inače sviđaju ovakve stvari. Ponekad su mi originalna slikovitost i mnoštvo razrađenih detalja dovoljni i bez naročito posebne priče, a o kojima je u ovom slučaju i riječ. S obzirom na sve rečeno mislim da bi zbirka privukla više pozornosti da je možda umjesto plavog ženskog lica na naslovnici (moram priznati da mi ta ljudska lica u prvom planu na SF naslovnicama djeluju prilično generički) imala nešto originalnije, pa čak i da je sam naslov nešto maštovitiji, iako Dar prilično dobro odgovara kontekstu cijele zbirke. 

Viktorija Faust: Solarne mačke

Brzo i grubo: kratki SF roman namijenjen mačkoljupcima ali i svima onima koji sumnjaju u njihove dobre namjere.

Prije nego što počnem detaljnije pisati o romanu ispovijedit ću svoje strašne grijehe: nikad prije nisam čitala Viktoriju Faust. Jedino po čemu mi je bila poznata, osim svom zvučnom pseudonimu, su nekakvi romani o vamprima za koje sam načula da i nisu bogzna što, ali da se zapravo prilično čitaju u Hrvatskoj. Ispravite me ako griješim za ovo potonje. Navedene romane bih vjerojatno čitala i ja samo da su mi dopali ruku, no izgleda da nam nije bilo suđeno i da su put do mene prve pronašle Solarne mačke. Roman je u mekim (mekim kao časopis mekim koricama) izdala Zagrebačka naklada u sklopu svoje biblioteke Nexus i na njega sam nabasala na prošlogodišnjem Interliberu gdje je bio snižen na neku smiješnu cijenu od pet ili deset kuna, ne sjećam se točno. Moram biti iskrena i priznati da nisam očekivala ništa pretjerano zanimljivo, valjda odbijena trashy naslovom (postoji i SF roman Dolaze kvantne mačke, pa mi je nekako tih znan-fan mačaka na vrh glave), ali sam se prevarila. Viktorija Faust je napisala dobar SF roman, s krajem i početkom i idejom koja je očito promišljena i razrađena u tančine.

Priču nam počinje pričati prvi pripovjedač, Thorarin, novinar koji u izlogu Zeekova dućana kućnim ljubimcima spazi primjerak solarne mačke tj. mačke s planeta Soley koja ima neočekivano dugačak životni vijek za razliku od zemaljske mačke. Thorarin kao zaljubljenik u mačke ne odolijeva iskušenju i obavlja kupnju. Isti dan na vrata mu kuca šef s velikim otkrićem o aktivnostima u Intelmedu, globalnoj medicinskoj korporaciji koja je već tada bila svjesna virusne zaraze koju su pokrenule mačke sa Soleya, no Thorarin potom doslovno izgubi nekoliko dana svog života i nađe se usred masovnog pomora čovječanstva.

S druge strane, Crag živi u V-svijetu (virtuali) nastojeći zaboraviti činjenicu da u stvarnom svijetu robuje svojoj Mami, ženi teškoj grotesknih 350 kilograma koja ga psihičkim igricama muči cijeloga života. Ono što ga povezuje s trećom pripovjedačicom, doktoricom Lily, je Karen, muškarac koji je na neki način odgovoran za invaziju solarnih mačaka na Zemlju.

Solarne mačke imaju svoju poantu i Faust je dosta zgodno razradila ideju o pravom krivcu za smrti milijarde ljudi na Zemlji, a to nije Karen. Od ruke joj ide i pripovijedanje u ich-formi iako sva tri lika zvuče nekako isto. Svo troje su na neki način mizantropi, cinični i blazirani, antipatični likovi no antipatični na način koji tjera čitatelja da ih smjesta zavoli. Moj osobni favorit je haker Crag čijim sam se opisanim sukobima s Mamom nekoliko puta nasmijala na glas. Mama je živi horor i urnebes u jednom, a Crag se ne libi ispričati nam sve degutantne detalje od kojih je zamro njegov seksualni život, ako je takav ikad imao šanse da zaživi. Thorarin je pak jedan od onih pomahnitalih mačkoljubaca kojeg većinu vremena razumijete dok totalno ne prošvika iako znate da je sve definitivno vodilo ka prošvikavanju. Ipak, Lily je ta koja, po mom mišljenju, daje šlagvort cijeloj priču i kuži istinu o invaziji solarnih mačaka pošto je i sama dvije godine živjela na Soleyu. Dakle svidjela mi se i priča i pisanje Viktorije Faust i jedino što možda neće odgovarati nekoj modernijoj, nabrijanijoj SF publici je određeni retro štih kojeg sam osjetila čitajući ovaj roman. Mislim da je ideja o vanzemaljskoj invaziji prilično stara (da ne kažem zastarjela), pa čak i ovako zaokrenuta vjerojatno neće zaintrigirati svakoga, osobito ako je poput mene odbijen naslovom i idejom da kućni ljubimci jednog dana preuzmu planet. No tko zna, sve je moguće. 

Statistika & ostalo: Mjesec hrvatske knjige

Prošla anketa je, kao što ste možda primijetili, bila ostavljena otvorena nešto duže, a razlog tome je zapravo najava Mjeseca hrvatske knjige koja će na neki način biti obilježena i na blogu. E sad, tema ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige su pjesnici i iako bi možda bilo dobro u svrhu višeg cilja pisati osvrte na zbirke pjesama ili zapravo bilo kojim drugim načinom dati mjesta i pozornosti domaćoj poeziji ja sam odlučila da to ipak ne radim. Ne samo radi vjerojatno malenog interesa online publike, već i zbog jednostavne činjenice da poeziju inače ne čitam. Ako uopće. Što bi značilo da ćete sljedećih mjesec dana čitati najviše recenziranih hrvatskih naslova koji mi padnu pod ruku i koji će vjerojatno biti žanrovski, naravno. Prvi na redu je već pročitan SF roman Viktorije Faust Solarne mačke koji me stvarno ugodno iznenadio, ali o tom potom.

Što se same statistike tiče, skratit ću priču. Najviše čitatelja na blogu želi vidjeti više osvrta na knjige, dok su im za petama oni koji misle da bi blog trebao ostati kako jest.