Edith Nesbit: Iz mrtvih

Brzo i grubo: zbirka ne baš strašnih, ali veoma atmosferičnih horor priča najvjerojatnije bi ostavila dojam na najmlađe čitatelje.

Napokon, autorica Edith Nesbit i jest svjetski poznata kao spisateljica dječjih romana iako imam osjećaj da ove priče originalno nisu bile namijenjene djeci. Ali ono što moram priznati Nesbit je stilska konzistencija od prve do posljednje priče jer sve nepogrešivo nose pečat njenog prepoznatljivog pisanja, a njeno je pisanje zapravo prilično lijepo. Zapravo, pravi bi pridjev bio, kako za njezin stil tako i za cijelu zbirku: ljupko. Naime, priče su vremenski smještene u  Nesbitino doba kad su se na cestama kočije izmjenivale s pokojim rijetkim automobilom i kad je jedna od zabava među mladima bila prepričavanje priča o duhovima i sklapanje oklada kojima bi testirali svoju hrabrost. I zaista, od ukupno petnaest priča njih osam je o duhovima i za njih bih rekla kako imaju i najslabije obrate jer već unaprijed možete naslutiti što vas čeka na kraju. A kao za vraga prva priča naslovljena Ženidba Johna Charringtona je varijacija na staru temu o paru ljubavnika od kojih jedno pogiba i koju smo prerađenu na razne načine čuli već sto puta. No ne dajte da vas to odbije od čitanja. Na primjer, tu su i dvije priče čiji zaplet pokreće vrlo stvarno i nimalo natprirodno ljudsko ludilo; priča Tri lijeka u kojoj poludjeli liječnik pokušava stvoriti nadčovjeka koketirajući sa smrću jedan je od mojih favorita zbirke.

U Moći tame ludilo je pak posljedica neslane šale između dvaju prijatelja, dok u Ljubičastom automobilu nailazimo na vrlo zanimljivu premisu: mladu medicinsku sestru zapošljava postariji bračni par na seoskom imanju u idiličnoj dolini. No dok joj muž sugerira da je zaposlena zbog bolesti njegove žene, žena joj priopćava da sumnja kako joj je muž taj koji je malo skrenuo s pameću. Tko je od njih dvoje u pravu, ili su u krivu možda oboje, saznat ćete na kraju. Priča pak koja se ističe svojom temom i obratom na kraju i koju ću pamtiti i onda kad zaboravim što se događalo u drugima je Kuća tišine. U priči se upoznajemo s napuštenim zdanjem nakrcanim bogatim plijenom koje mami lopove, ali iza čijih brojnih vrata leži tajni uzrok neprirodne tišine. Ova možda i najbolje funkcionira u formi kratke priče dok je za većinu ostalih prava šteta što nisu romani.

Sve u svemu, ova zbrika vas vjerojatno neće raspametiti od oduševljenja niti utjerati strah u kosti, ali je ipak prilično zgodna knjižica pogotovo ako ste ljubitelj horora i volite jezu na taj vintage, šarmantni način. Naravno, sve su priče kratke – stalo ih je petnaest na sto pedeset i jednu stranicu; što također znali kako radnja u njima ide dosta brzo što pak, po mom mišljenju, ne funkcionira baš najbolje kad su u pitanju priče o duhovima. Nekako mi se čini da za razvijanje prave napetosti jednostavno treba puno više mjesta. Osim toga, postoji i određena romantičnost u pisanju Edith Nesbit koja se često odražava u ljubavnom dijelu njenih priča a za što kod mene dobija dodatne bodove. Kao što rekoh, postoje u zbirci jako ljupke priče koje bih najviše voljela čitati kao romane a takva je i naslovna priča Iz mrtvih. 

Vesna Gorše: Dar

Brzo i grubo: još domaćeg SF-a, no ovog puta zapakiranog u zbirku priča o svijetu koji se dijeli na Gradove i Sela, na obične ljude i Sanjače, Odgonetače, Žonglere, Krotitelje i Putnike.

Još uvijek plovim na valu raspoloženosti za čitanje znanstvene fantastike i zasad u tome prilično uživam. Izgleda da domaći SF naslovi koji se izdaju van tih par specijaliziranih zbirki zaista imaju i dobar razlog da stoje neovisno ukoričeni. Ovoga puta riječ je o zbirci priča Vesne Gorše o tzv. darovitim ljudima u budućnosti. Svijet kojeg je osmislila je zapravo svijet strojeva koji su naraštajima za ljude obavljali sve radnje, pa čak i one nezamislive kao što su sanjanje. Ljudi su tako zaboravili na mnoge ljudske stvari, no određene skupine su ipak odlučile napustiti Gradove i povući se u okrilje šume gdje su osnovali svoja Sela. U nekim selima tako žive Sanjači, oni koji mogu proizvoditi snove za druge koji su nesposobni sanjati; u nekima žive Odgonetači ili jednostavnije rečeno vidovnjaci, Putnici kojih je na cijelom svijetu ostalo samo šest pak putuju kroz vrijeme, a Žongleri imaju izrazite telekinetičke sposobnosti te su se zapravo specijalizirali za lopovluk. Svaka od šest priča se koncentrira na jedan od ovih darova i sudbinu ljudi u bizarnom svijetu kojim dominira Grad. Gradovi su mjesta velike potrošnje, kako snova, tako i opijata i jeftine zabave (npr. psiho-drame koje su forma reality show-a putem kojeg gledatelji mogu osjetiti sve ono što osjeća i glavni junak drame), ali i tvorničke proizvodnje svega što je neophodno za život. S druge strane, Sela su prilično jednostavna mjesta ako izumemo činjenicu da ih nastanjuju telepati i njima slični.

Prva priča, Raj na Zemlji, se fokusira na prodaju djeteta Sanjača koje će u Gradu sanjati za obitelj zaduženog bračnog para. Zak odmetnik i Belzebub lutkar, lopovski mag sukobljava telepatskog Lovca Zaka s Kompanijom za koju obavlja industrijsku špijunažu. U Lotosovom vrtu tinejdžerica iscjeliteljica imenom Feba pomaže bogatoj matroni koja ne želi biti izliječena. Odgonetači nastupaju na scenu u priči Princeze i vidovnjaci koja pruža uvid u elitni dio aristokratskog društva iz nedodirljivih, utopijskih Tornjeva. U meni najdražoj priči Prava stvar mladi Žongler Bobo se iz zabave upliće u veliku izložbu tetra-umjetnika Hadrijana, dok Nevil Sjajnooki i njegove tri žene u posljednoj priči traže pomoć od ostarjelog Putnika.

Stil kojim piše Gorše je gust i bogat i za čitanje ovih kratkih priča će vam trebati prilično koncentracije. Nema preskakanja i površnosti, jer je svaki detalj značajan i potreban za razumijevanje priče. Slikovitost je nešto na čemu je položeno težište ove zbirke, sve je tako neobično i bizarno, izvrnuto i izrođeno da je poslije teško zaboraviti neobarokne gradske frizure, prstenaste gradove i ideje poput psiho-drame i tetra-umjetnosti (umjetnost koja uključuje četiri osjetila). Zapravo, sve je toliko slikovito da sam ove priče istovremeno u glavi zamišljala poput animiranog filma koji pršti bizarnim oblicima, pretjerivanjem i jakim bojama. Naravno, možda mi se cijela zbirka ne bi toliko svidjela da nisam tip kojemu se i inače sviđaju ovakve stvari. Ponekad su mi originalna slikovitost i mnoštvo razrađenih detalja dovoljni i bez naročito posebne priče, a o kojima je u ovom slučaju i riječ. S obzirom na sve rečeno mislim da bi zbirka privukla više pozornosti da je možda umjesto plavog ženskog lica na naslovnici (moram priznati da mi ta ljudska lica u prvom planu na SF naslovnicama djeluju prilično generički) imala nešto originalnije, pa čak i da je sam naslov nešto maštovitiji, iako Dar prilično dobro odgovara kontekstu cijele zbirke. 

SferaKonska zbirka priča: [...]

 Brzo i grubo: zbirka spekulativne fikcije domaćih autora varira od priče do priče, ali domaće je ipak domaće.

Ako volite SF i fantasy te srodne im žanrove i podžanrove vjerojatno znate i za Sferakonsku konvenciju koja se svake godine održava na zagrebačkom FER-u. Kad platite upad na to živopisno raskršće LARP-a, predavanja, štandova s knjigama i nakitom i predstavljanja romana, dobijete na ulazu i godišnju zbirku koja inače košta devedest i devet kuna. Ove godine je tako izdana sedamnaesta zbirka po redu koja nije imala tematsko određenje (prošle je godine tema bio steampunk i space opera, a za 2012. se prigodno traže priče o smaku svijeta) pa se tako u njoj našlo svega i svačega. Naslov [...] se čita lakuna, a urednička bilješka pojašnjava: lakuna (lat. lacuna – jama, rupa; nedostatak, mana, manjak), 1. prodor, prekid, praznina, osobito u nekoj knjizi ili nekom spisu; 2. med. pukotina, šupljina u tkivima; sitniji defekt supstancije mozga (Klaićev Rječnik stranih riječi). Idemo po redu.

Ivana Delač: Zmija i ja

Otvoreno priznajem da mi u ovoj priči ništa nije bilo jasno, a najmanje što je autorica htjela reći. Fobija od zmija, koketiranje s edenskom pričom o Evi, preobrazba ... sve to nekako nabacano i uz puno bespotrebnih opisa, čak i uz određenu dozu patetike. Meni nezanimljivo i pomalo naporno za čitanje.

Aleksandar Žiljak: Mrtvi

Nabijeno ideologijom i kritikom današnjeg društva, ali super napisano. Vizija poretka u kojem zombiji rade u tvornici za nikakvu naknadu je vjerojatno pronašla inspiraciju svuda oko nas. Još jednom, odlično napisana priča.

Robi Selan: Mozaik o Aecijevoj potrazi za kćeri Klaudijom

Fora priča o Rimskom carstvu koje se nikad nije raspalo i koje postoji i danas. Puno dobro osmišljenih detalja i akcijska priča u pozadini čini priču zanimljivom i jednom od boljih u zbirci.

Matija Ružđak: Samit

Ružđak nas vodi u daleku budućnost u kojoj je tehnološki najnaprednija rasa upravo ova naša. Svidjela mi se i ideja i pisanje, ali ja sam veliki obožavatelj priča u kojima ljudska rasa svojim napretkom postaje sve sličnija Bogu. Svidjeli su mi se i Khadi također, genetski inžinjering for the win!

Mirko Karas: Kapusla

Nije mi se svidjela ova priča. Dvoje rudara zaglavljeno u kapsuli za spašavanje klizi u pandorum. Ne znam da li mi se više ne sviđa neoriginalnost ideje, kratkoća priče ili bezvezan twist na kraju.

Danijel Bogdanović: Oporavak

Najviše sam uživala u čitanju ove priče, iako ima malenu rupicu u logici, ali koga briga sve dok Bogdanović ovako piše. Vispreno, humoristično, puno originalnih fora i što je najvažnije, totalno neisforsirano. Ribomačke na naslovnicu sljedeće zbirke!

Ante Ivančir: Noli Tangere: Kraj jeseni

Ovo je više nalik nekoj stilskoj vježbi ili uvodu u priču, nego priči. Lijepo napisano i zato šteta što je tako kratko.

Ed Barol: Hladno nebo

Divna priča s genijalnim početkom koji evocira bajku o Snjeguljci, iako se radi o čistom SF-u. Suosjećala sam s Hladnima, ali i njihovim potomcima na Zemlji. Jednostavna, dirljiva i pamtljiva priča, možda i najbolja u zbirci.

Zrinka Ivanko: Gušenje

Uh. Distopija, smeće, sunce, vjetar, ludilo... Očekivala sam nešto malo konkretnije, ali izgleda da je jako popularno pisati priče samo s uvodom i krajem. Meni tu nešto fali.

Zoran Janjanin: Vlasništvo mrtve djevojke

Uživala sam u ovoj priči vjerojatno podjednako kao i u Bogdanovićevoj. Setting je otprije poznat iz Janjaninovih priča (npr. Grobnica za malog princa koja se meni osobito urezala u pamćenje) i kao takav očito dobro funkcionira. Fantastičnih elemenata ima jako malo, ali me to nekako nije smetalo. Glosu za predsjednika!

Andrina Pušić: Mala noćna snimka

Hvala Bogu, ima i uvod i zaplet i rasplet. Na početku me podsjetila na film Paranormal Activity, ali ovo je slatka, pomalo retro priča o dobroćudnim posjetiteljima iz druge dimenzije.

Tomislav Škrljac: Na vaše zadovoljstvo

I ova mi priča djeluje pomalo retro, ali je jednako simpatična (glavni lik kupuje androida koji je osobni životni organizator, no čini se da s njegovim nešto nije u redu). Svidio mi se i način na koji njegov android razmišlja.

Darko Macan: I ja

Kratko i forično, vidi se da je Macan stripaš.

I za kraj, zbirku su uredili Tatjana Jambrišak, Darko Vrban i Bojan Popić, a autor ilustracije na naslovnici (koja mi se, btw, baš sviđa) je Tonči Zonjić.