James Patterson & Gabrielle Charbonnet: Vještica i čarobnjak

Brzo i grubo: distopijski young adult roman koji se brzo čita i još brže zaboravlja.

Nakon poduže pauze i apstiniranja od tzv. lake književnosti pod ruke mi je došlo jedno Algoritmovo ovogodišnje izdanje koje se na prvi pogled doimalo dosta zanimljivo i zgodno. Naime, radi se o romanu za mlade Vještica i čarobnjak koji uz elemente klasične magije kombinira distopijsku i uznemirujuću budućnost u kojoj dominira Novi poredak. Glavni likovi su brat i sestra Wisteria i Whitford Allgood koji naizmjence 'pričaju' svoju priču u zasebnim poglavljima. Wisty je petnaestogodišnjakinja vatrene crvene kose poznata po svom britkom jeziku i gotovo svakodnevnim kaznama koje dobija u školi, dok je njezin osamnaestogodišnji brat Whit naočit i popularan sportaš čiju je tinejdžersku ljubav prekinuo nestanak njegove djevojke Celie. Radnja počinje veoma naprasito i naglo, upadom specijalne policije novog režima u obiteljski dom Allgoodovih, policije koja je sebi dala u zadatak riješiti se svih 'nenormalnih ' i nepoćudnih građana svijeta, a posebice onih koji imaju veze s magijom i čaranjem. I iako Wisty i Whit nemaju pojma kakva je to točno njihova veza s čarobiranjem bivaju smjesta osuđeni na smrtnu kaznu i boravak u posebnoj Bolnici 'otpornoj' na izvođenje magije. Njihovom je usudu posebno kumovao školski kolega Byron Swain, mlađi doušnik koji je Novom poretku prijavio i vlastitu sestru. Bijeg iz bolnice/ zatvora se pokazuje mogućim na jedini i veoma neočekivan način: skakanjem kroz portal u drugu dimenziju, Zemlju sjena u kojoj hodaju duše mrtvih.

Iako su protagonisti ove knjige tinejdžeri, po stilu i jednostavnosti pisanja bih radije ovu knjigu svrstala u knjige za djecu. Poglavlja su najčešće 'duga' jednu ili dvije stranice, a radnja pojednostavljena do krajnosti. Štoviše, više se toga nabraja i priča, nego što se stvara specifična atmosfera ili ugođaj. Zločesti likovi su mahom ujedno i nakaradno ružni i psihički izopačeni do groteske, što ponekad umije biti pomalo zabavno. No kad se djetinjastost i jednostavnost knjige stave na stranu, opet nažalost ne ostaje puno toga što bi se moglo pohvaliti. Sama je ideja nekako skrpljena od dva različita (pod)žanra, pa je ukupan dojam kao da čitate neku verziju slijepljenih Harrya Pottera i Igara gladi, samo puno manje pametna i originalna, a nedostatak originalnosti zamjeram autorima više od svega (pogotovo stoga jer je blurb na poleđini zvučao tako obećavajuće). Naravno, u sve je umiješano i jedno važno i veliko Proročanstvo s velikim P koje nam daje naznake oko toga što će se događati u sljedećim romanima ovog serijala, jer, da, radi se o serijalu. Dobra je vijest da se Vještica i čarobnjak mogu pročitati u jedno popodne i da bi bili solidno štivo za mlađu djecu koja vole fantastiku i SF. No svi oni koji poput mene u knjigama za djecu i mlade traže nešto više mogu je slobodno preskočiti. 

Naomi Novik: Zmaj njegovog veličanstva

Brzo i grubo: mješavina površne povijesti i filma How to train your dragon ostvarena na zanimljiv ali i pomalo djetinjast način.

Will Laurence je britanski oficir ratne mornarice i u osvajanju jednog francuskog broda dolazi u posjed zmajskog jajeta koje samo što se nije izleglo. Zmajevi su u svijetu Naomi Novik posve normalna pojava, oni čak i ratuju za razne strane u europskim ratovima, a jaje na koje je naletio Laurence je poklon kineskog cara Napoleonu. Kada se zmaj izleže potrebno mu je odmah staviti ormu i tako ga pripitomiti, a onoga tko to napravi zmaj prihvaća kao svog apsolutnog gospodara i zauvijek mu je vjeran. Laurence zmaju nadijeva ime Temeraire  (po njemu se zove i cijela trilogija) te odlaze u letačku bazu na intenzivnu obuku jer se Britancima tresu gaće od Napoleona, a i super im je trljati mu nos činjenicom da oni imaju njegovog zmaja u svojoj službi. So far, so good.

Po dolasku u bazu Laurence se suočava sa hladnim pogledima svojih kolega letača što zbog činjenice da je na to mjesto došao pukom srećom dok su se oni mučili cijeli život, što zbog ljubomore jer jedan pomorski dripac leti na carskom (kasnije će se ispostaviti nebeskom) zmaju. Tu se cijela stvar počinje razvodnjavati. Novik opisuje dane i mjesece letačke obuke na pomalo monoton način. Pretpostavljam da je to stoga kako bi podrobnije objasnila odnose između letača i zmajeva te dočarala atmosferu jednog takvog doba no naposljetku pedesetak stranica samo čekate da se nešto dogodi. Bilo što.

U međuvremenu Laurence i Temeraire razvijaju totalno sumnjiv odnos za jednu bezazlenu fantasy knjigu. Šala mala, ali nemoguće je ne primijetiti auru bizarno prisnog u njihovu uglavnom infantilnom dijalogu gdje se Laurence Temerairu obraća kao prema voljenoj ljubavnici i meni je taj dio posebno išao na živce. Druga stvar koja mi nije 'sjela' je grafički nedostatak akcije, neka slikovitost koja bi lijepo zaokružila naraciju.

No da ne ispadnem totalni namčor, kao što kaže Balašević, ono što mi se jest svidjelo je setting u doba napoleonovih ratova, povijesni twist na dobar stari fantasy način, a čini mi se i da bi najavljena filmska verzija u režiji Petera Jacksona bila pun pogodak.

Knjiga ima pregršt potencijala; hrpu zanimljivih likova čija je površina tek zagrebana, uzbudljivu i živopisnu lokaciju, šokantne obrate, a Novikova je ipak odlučila oveće segmente posvetiti posadi koja sat vremena postavlja ormu na zmaja. Roman je ipak dovoljno fora da mi održi interes dovoljno da pročitam i ostatak trilogije, ali ipak bih je preporučila uglavnom publici do 12 godina. Pretpostavljam da sam očekivala više od nominacije za Hugo ali tome je ipak kriva moja pristranost jer mi je Hugo glavna asocijacija na sagu o Milesu Vorkosiganu, a to je ipak posve drugi par rukava.

Carlos Ruiz Zafón: Princ magle

Brzo i grubo: prvi roman popularnog Zafóna namijenjen je mladima i nije impresivan poput Sjene vjetra – što još uvijek ne znači da je dosadan za čitanje.

Princ magle, osim što je prvi objavljeni Zafónov roman također je i prvi roman iz Trilogije magle napisane za mlađu publiku (Fraktura je najavila i izlazak druga dva dijela: Ponoćna palača i Rujanska svjetla) s čime bih se definitivno složila i dodala da se zapravo radi o knjigama za djecu, a ne young adult romanima kako ih vole reklamirati izdavači. Ako bih npr. Princa magle morala usporediti s nekim sličnim tipom literature za djecu to bi bio serijal Pet prijatelja, osim jedne razlike: pet prijatelja se nikad nisu morali suočiti s nadnaravnim silama zla. Također, naših junaka je samo troje, a oni su trinaestogodišnji Max Carver, njegova dvije godine starija sestra Alicia i Roland, sedamnaestogodišnji dečko kojeg su upoznali u novome selu u koje su se preselili zbog rastuće prijetnje Drugog svjetskog rata. Roland je posvojeni unuk seoskog svjetioničara Victora Kraya koji krije mnoge tajne: tajne o olupini broda Orpheus potopljenog nedaleko od plaže na kojoj se kupaju, ali i tajne zlokobnog vrta cirkuskih figura na rubu obližnje šume. No ni tu jezi nije kraj: Maxova mala sestrica čuje fantomske glasove iz ormara, a tu su i pronađene filmske vrpce koje je snimio Jacob Fleischmann, sin jedinac bivših vlasnika kuće čija je tragična sudbina otjerala njegove roditelje iz sela.

Priča je veoma jednostavna i slatka, čak i pomalo naivna rekla bih – Zafón nas rijetko kada zavodi na krivi trag ili predugo muči neizvjesnošću; sve doznajemo na vrijeme i postupno i to uglavnom prateći Maxa i njegovo istraživanje. Svidjelo mi se što je Zafón u roman uključio brojne klasične horor elemente (potopljeni brod, maglovita engleska obala, demonski kipovi, strašni klaunovi, itd.) i uspješno ih povezao u cjelovitu i smislenu priču, no kako sam već rekla: Princ magle nije ni sjena Sjene vjetra. To je zapravo knjiga koju bih preporučila dvjema skupinama: djeci staroj do deset godina i Zafónovim okorjelim obožavateljima koji baš ne mogu a da ne kupe ili pročitaju sve njegove knjige. A vjerujem da takvih ima. S druge strane, iako Princ nema pretjerano originalan zaplet (a bogme ni kraj) neke od stvari koje ćete pročitati bi mogli pamtiti još dugo – jednostavno zato jer Zafón očito ima neki svoj tajni recept da vam se uvuče u glavu, čak i ako ne možete uperiti prstom u što je to točno. Ja sama ne znam hoću li kupovati i nastavke iako sam zainteresirana da ih pročitam, no ako slučajno tražite poklon za malene obožavatelje jeze, avanture i misterije... znate što vam je raditi. 

Diana Wynne Jones: Howlov putujući dvorac

Brzo i grubo: ponešto bizarna fantastika namijenjena mladima i djeci obogaćena je poukom o tome kako nadmudriti sudbinu.

Sophie Hatter je najstarija od triju klobučarevih kćeri i samim time osuđena na neuspjeh. Njena druga sestra Lettie je krasotica kojoj se u svakom slučaju predviđa sjajna budućnost (udajom), a najmlađoj Marthi puno sreće i bogatstva bez mnogo truda. Pa čak i bez potrebe da ih ostvari dobrom udajom. Tako stvari funkcioniraju u zemlji Ingariji gdje je najveća prijetnja mirnom životu Vještica Pustošnica i začarani, putujući dvorac čarobnjaka Howla koji se iz nepoznatog razloga našao baš u blizini Market Chippinga. Kad spletom okolnosti i zbog Vještičine kletve Sophie napusti sigurnost Market Chippinga, naći će se u unutrašnjosti zloglasnog dvorca i pobliže upoznati njegove stanovnike. Oni nisu mnogobrojni: samo jedan čarobnjački šegrt imena Michael i Calcifer, demon vatre koji čarolijom pokreće dvorac naoko sazdan od ugljena. Naravno, u dvorcu živi i Howl za kojeg se ispostavlja da je gizdavac u kasnim dvadesetim godinama s neobično razvijenom ljubavlju za bojenjem kose, prljavštinom i kućnim paucima. Pred Sophie će se tako naći mnogi zadaci: spasiti sebe od kletve, a sestre od Howla srcolomnog šarma, pomoći demonu vatre da se oslobodi opasnog magijskog saveza s čarobnjakom, te počistiti putujući dvorac od višegodišnjih naslaga prljavštine. A sve to protiv i usprkos lošem usudu. 

Setting priče je pomalo bizaran i na tragu onome (barem meni) iz Čarobnjaka iz Oza. Ne samo zbog čarobnjaka Howla, Vještice koja terorizira zemlju i strašila kojeg susrećemo odmah na početku, već i zbog Sophiene suosjećajne naravi i osobne potrage koja je vodi kroz knjigu. Zbog svega toga Howlov putujući dvorac djeluje veoma djetinjasto (u pozitivnom smislu) pa možda i nije za one ljubitelje fantasya koji od žanra očekuje drukčije tj. ozbiljnije stvari. Pripovijedanje je dosta brzo i površno što knjigu zaista čini bližom djeci nego young adult skupini, iako je Sophie sedamnaestogodišnja djevojka i iako se knjiga posvuda uporno tagira kao young adult – što sve naravno ne znači da ne možete imati i pedeset godina i svejedno uživati u ovoj knjizi. Svakako kao još jedan plus moram dodati i suptilni humor Diane Wynne Jones koji je posebno obilježio odnos mušičavog Howla i ozbiljne Sophie. A treba dodati i kako je Hayao Miyazaki napravio istoimeni crtić po romanu za kojeg ste možda prije čuli nego za knjigu. Trailer možete pogledati ovdje. 

Zdenko Bašić: Sjeverozapadni vjetar

Brzo i grubo: bogate i maštovite ilustracije Zdenka Bašića dopunjavaju crtice i bilješke o vilenjacima i drugim elementarnim bićima sjeverozapadnog dijela Medvednice i Samoborskog gorja.

Pomalo je teško definirati knjigu koja nije ni slikovnica ni enciklopedija, a bogme ni zbirka pričica, a Sjeverozapadni vjetar je, kao u inat, baš sve to. Hrvatska mitologija i narodna predaja, ovdje lokalizirana na točno određen kraj iz kojeg potječe Zdenko Bašić, je inspirativan materijal koji raspaljuje maštu, ali i uči o poštivanju tradicije, prirode, šume i tišine u kojoj možda vreba kakvo majušno, vilinsko biće koje bi ovisno o vašim dobrim ili lošim namjerama moglo donijeti sreću ili nesreću u narednim danima. S obzirom na to da su moji korijeni na jugu, čijim krajolikom vladaju kamen, makija i more, bilo je zanimljivo usporediti narodnu predaju sa onom hrvatskog sjevera: priče o vilama i vilinskim kolima koja se igraju na Ivanjsku noć, o krijesovima koji tjeraju vještice daleko od sela ili Muri (kod nas Morici) koja crpi snagu preko noći – vjerujem da su zajednički mnogim slavenskim krajevima. No Bašićeva čarobna Medvednica je vrvjela i mrakima, njenim se stazama povlačio Mračanak i Mraz, sumrakom i tri zlosutna Kvatra, a pod vodenim dubinama je vrebao Vodeni čovjek.

Priroda i cvijeće također imaju magijska svojstva. Pod cvijećem i u cvijetnim čaškama obitavaju različita malena bića, te su uz njih i upute kada ih i zašto brati. Saznat ćete i kako se uz pomoć vodenice skidaju uroci i je li mudro ostavljati dječje i trudničko rublje da se suši vani preko noći. Sve u svemu, Bašić je uspješno dozvao i prikazao svijet onakvim kakav je bio možda čak i za vremena naših baka. Njegove su ilustracije kombinacija fotografija, crteža i računalne grafike; u isto vrijeme i mračne i razigrane, ali uvijek nevjerojatno maštovite i detaljne. Zapravo, ilustracije su 'jači' dio ove osebujne slikovnice, jer od teksta nećete dobiti više od fragmenata, crtica i bilješki, što je posve u skladu s autorovom namjerom da zabilježi prepričano, bez dodavanja i razgradnje priča koje bi možda učinile ovo djelo komercijalnijim, ali ga i istovremeno udaljilo od onog autentičnog, tradicionalnog kojeg se Bašić potrudio da sačuva.

Mislim da je ova autorova ideja baš zbog toga sjajna i da je izvedba na toj istoj razini. Svakako bih voljela vidjeti slična izdanja koja bi 'pokrila' neke druge hrvatske krajeve, jer je ova tema, vjerujem, neodoljiva manje-više svima i da svi znamo bar poneku bakinu priču ili mudroliju koja upozorava na opasnosti nesmotrenih odluka. Kakobilo, ovo je jedna od onih knjiga koje je užitak posjedovati i listati i koja je za buduće autore i ilustratore dobar inspirativan materijal. 

Koje knjige darovati za Božić ove godine?

Odgovor na ovo pitanje sigurno je lagan ako već unaprijed poznajete nečije želje ili preferencije, ili ako su vam vaši bližnji već milostivo dali do znanja koje konkretno djelce bi rado listali uz čaj i radijator odvrnut do kraja. No često se dogodi da ni sami ne znamo koji bi knjige voljeli dobiti na poklon, a još manje koje bi kupili za nekog drugog. I otud ova lista koja podilazi širokom ukusu masa i koja, osim što nudi zicere, može poslužiti kao dobar podsjetnik na neke naslove koje bismo rado posjedovali a još nam nije palo na pamet da ih kupimo.

Naravno, popis zrcali moj osobni ukus i uopće ideju da za Božić darujem određeni tip knjiga; a to su one koje pored sjajne priče u sebi imaju bar određenu dozu mraka i tajnovitosti. Jer tko želi blagdane provesti čitajući 'plažnu romansu' ili pustolovinu u tropima? Nitko, osim možda Australaca, ali to nije poanta. No dakle... nudim vam puno fantastike (ali nimalo SFa), krimiće i trilere, horore, mračne misterije i viktorijanske klasike. Za čaj i grijanje ćete se pobrinuti sami.

1. Knjige za djecu: Rune, Petar i zvjezdolovci, trilogija Njegove tamne tvari

Ne trebate tražiti dalje od najsvježijih preporuka s bloga. Rune su idealne za malo starije klince koji se mogu uhvatiti u koštac s nordijskom mitologijom, dok Petra ipak preporučujem čitačima početnicima. Ako se želite isprsiti, onda odaberite tri knjige Philipa Pullmana: Polarno svjetlo, Tanki bodež i Jantarni dalekozor. Iako se Pullman angažirao da s ovom trilogijom napravi ateistički odgovor na Narnijske kronike, knjige su totalni winter read i poput Harry Pottera zanimljive i odraslima.

2. Zdenko Bašić: Sjeverozapadni vjetar

Ovo nije klasična zbirka bajki ili priča, a bome ni klasična slikovnica već nešto poput kolaža autorova djetinjstva bogato opremljen ilustracijama i komadićcima teksta. To je stvar koju u isto vrijeme pokazujete najmanjima i koja bi, vjerujem, razbuktala maštu i najsumnjičavijima među njima, a koja jednako tako fascinira i nas odrasle. Sjeverozapadni vjetar je izdan prije možda par mjeseci i vjerojatno će biti popularan među ljubiteljima novotarija. Detaljan osvrt će uskoro osvanuti i na blogu.

3. Viktorijanski klasici: Jane Eyre, Orkanski visovi

O da, sestre Brontë napadaju zajedno. Tko nije odgledao barem jednu ekranizaciju gornjih naslova, taj je magarac. Viktorijanke bi bile dobar poklon za cure, žene, majke i kraljice, mada vas upozoravam da ćete Orkanske visove vrlo vjerojatno morati tražiti po antikvarijatima jer ja ih po internetskim knjižarama nažalost ne nalazim.

Možda se sad ljubomorni obožavatelji Jane Austen pitaju: a što je s Jane? Pa, Jane Austen je ok... ali dok traju magle Jane Eyre je the shit.  

4. Marija Jurić Zagorka: Vitez slavonske ravni

Em Džej Zagorka vrijedi kao sve anemične engleske spisateljice zajedno i zato ovaj put juriša sa samo jednim naslovom. Radi se o povijesnom pustolovnom (i ljubavnom) romanu koji mi je i jedan od njezinih najdražih. Uostalom, treba biti realan. Vrijeme je recesije i kupiti komplet Gričke vještice ili Gordane je de luxe opcija koja je uvijek tu za one dubljega džepa. A složit ćete se i da teglenje paketa od dvanaest knjiga i nije baš najpraktičnija stvar na svijetu.

5. Thomas de Quincey: Ispovijesti engleskog uživatelja opijuma

Još Engleza i malo istinskog mračenja. Ispovijesti su odličan izbor za prave književne gurmane i ljubitelje 'ovisničke proze'. Old school, naravno. Idealno za gospodu i pustolove.

6. Gilbert Adair: Čin Rogera Murgatroyda

Ljubitelji krimića bi s ovim naslovom lako mogli doći na svoje. Radnja je smještena u tridesete godine prošlog stoljeća, a sam roman u isto vrijeme hommage i parodija slavne Agathe Christie i sličnih whodunit-a u britanskom stilu.

7. Carlos Ruiz Zafón: Marina

Za ovo uopće ne treba objašnjenje. Ljudima nikad dosta Zafónove mistične Barcelone napuštenih vila, tragičnih ljubavnih priča i živopisnih likova. Ja je još nisam pročitala, ali svakako planiram.

8. Amelie Nothomb: Higijena ubojice

Higijena ubojice nije klasičan krimić, već dobra stara bizarna misterija koja se vrti oko para dvoje još bizarnije djece zavjetovane na najčudniju moguću stvar na svijetu.

9. Henry James: Okretaj zavrtnja

Jedna od najpoznatijih priča o duhovima je također ekranizirana i nebrojeno puta puštena na malim ekranima. Dvoje djece (opet) i guvernanta koja polako gubi razum – zvuči puno bolje kao knjiga, zar ne?

10. Jo Nesbø: Spasitelj

''Misteriozno ubojstvo na ulicama predbožićnog Osla, gdje je za vrijeme uličnog koncerta orkestra Vojske spasa ubijen njen dužnosnik, inspektora Harryja Holea i njegov tim vode do hrvatskih prognanika koji žive u Norveškoj.''

Što dodati? Ljubitelji skandinavskih krimića ovo vjerojatno već imaju u svojim rukama, a oni koje nemaju sigurno priželjkuju.

11. Nada Gašić: Voda, paučina

Voda, paučina je domaći roman autorice koju nazivaju našom 'najzagrebačkijom književnicom' i 'hrvatskom Agathom Christie', a radnjom je smješten u 1964. godinu kada je Zagreb poharala velika poplava. I naravno, više je od samo krimića koji se vrti oko zločina, iako ni u tome nema ništa loše. Iako jesenje atmosfere, dobro će se snaći i pod nečijim borom ovog prosinca. 

Dave Barry i Ridley Pearson: Petar i zvjezolovci

Brzo i grubo: tko je bio Petar prije nego što je postao Pan? Odakle dolaze Izgubljeni dječaci i iz čega se stvaraju vile? Gdje je stvarno Nigdjezemska i što tamo radi jato morskih sirena?

Odgovore na ova i još mnoga druga pitanja pronaći ćete u gornjem naslovu Davea Barrya i Ridleya Pearsona Petar i zvjezdolovci. Sad, ja sam velika obožavateljica originalne knjige J. M Barrieja (a ako niste znali, ovaj gospodin je Škot), ali i manje više svega što ima veze s Petrom Panom. Prvi film kojeg sam kao dijete pogledala u kinu je bio Kuka kojeg je za vječnost genijalno utjelovio Dustin Hoffman – sjetite se samo scene u kojoj Kuka neurotično najavljuje svoje samoubojstvo od dramatičnog 'Nemoj me pokušati spriječiti Smee' do uplakanog 'Molim te spriječi me Smee' – i otad sam ga pogledala još najmanje deset puta. Zapravo, mirno bih mogla reći da je Petar Pan, pored Pipi Duge Čarape (a ovo dvoje junaka imaju, ako bolje promislite, štošta zajedničkog) moja omiljena knjiga iz djetinjstva koja je maštarije o letenju svojevremno dovela do moje prve opsesije. Sa svim tim rečenim, kako odoljeti kupnji Petra i zvjezdolovaca na koje sam poodavno bacila oko i napokon dočekala da budu onako bijesno sniženi na Interliberu? Nikako, eto kako.

Pustolovina ovog puta započinje u londonskom pristaništu gdje Petar sa svoja četiri prijatelja siročića čeka ukrcaj na poluraspali brod nazvan Nigdjezemska. Dječake je, kako otkrivamo, sirotište sv. Norberta prodalo u ropstvo u daleku zemlju okrutnog kralja Zarboffa Trećeg, no Petar na brodu smjesta upoznaje djevojčicu Molly Aster, članicu društva zvjezdolovaca koje skuplja zvjezdanu prašinu. Zvjezdana prašina ima nezamislivu moć i sve što je čarobno i demonsko na svijetu takvo je zahvaljujući njoj. A ako si čovjek ili dječak, prstohvat zvjezdane prašine će te učiniti pametnijim, bržim i... letećim. No, naravno, istu stvar žele i bad guys: piratski brod Morski vrag na čelu sa Crnobrkim i njegovim debelim pobočnikom Smeejem, ali i Slank, opaki časnik s trule Nigdjezemske koji sa zvjezdanom prašinom ima možda još najopasnije planove.

Ne samo što me Barry i Pearson nisu razočarali, a budimo iskreni, u pitanju su svetinje iz djetinjstva, već su me jednostavno oduševili svojim pristupom, svojim humorom, svojim objašnjenjima i uopće idejom da skroz iz početka izgrade jedan tuđi svijet i razjasne čaroliju tako da bude smislena i najmanjoj djeci. U ovoj verziji izgleda da Petar ima oko trinaest godina te da je Mollyin vršnjak, a i neki drugi detalji ukazuju na to da je Petar na pragu puberteta, iako ga sve ilustracije (a knjiga sadrži divne ilustracije Grega Calla) prikazuju kao nešto mlađeg dječaka. Lik Crnobrkog, čovjeka koji će postati kapetan Kuka, je autentičan do kosti: radi se o zbilja opakom i inteligentnom moreplovcu koji ne preza od nikakve opačine da dođe do svog cilja, zvjezdane prašine. Što cijelom Pan-Kuka neprijateljstvu daje pravu psihološku dimenziju – Petar je sve ono što bi Kuka volio biti i za što se borio cijelog svog života, ali očito nikad neće niti može doseći.

Naravno, kako je knjiga ujedno i hommage originalnom djelu vjerojatno ćete primjetiti da je djevojčica Molly Aster zapravo Wendyna majka, te kako je najveća količina zvjezdane prašine pronađena upravo u Škotskoj, a u nastavcima ove knjige će se kao lik pojaviti i sam J. M. Barrie i dječak George Darling koji će, da, oženiti Molly i s njom imati troje djece. Nastavci su naslovljeni Peter and the Shadow Thieves, Peter and the Secret of Rundoon i Peter and the Sword of Mercy . Ove godine je izašla i Bridge to Neverland od istih autora, ali čiji su glavni likovi ovaj put tinejdžeri što me tjera da priupitam: zar ne bi bilo sjajno da netko napokon napiše young adult knjigu panovske tematike?

Za kraj bih voljela dodati i još nešto: ako planirate svojim klincima kupiti Zvjezdolovce, molim vas, molim vas, molim vas ne dajte im da ih čitaju prije originalne knjige jer to onda jednostavno i nikako nije to. Do čitanja. 

Joanne Harris: Rune

Brzo i grubo: dječji fantasy roman utemeljen na živahnoj nordijskoj mitologiji odličan je izbor za ove dane magle, studeni i mraza.

Obožavam gobline, sviđaju mi se više od ijednog fantasy stvorenja jer su nešto poput jamca za prpošnu, humorističnu priču koja bi vjerojatno uključivala pustolovine pod zemljom i obavezan odlazak u štetu. Upravo su me goblini i privukli Runama Joanne Harris, makar se poslije ispostavilo da su isti samo sporedan dodatak priči. Istini za volju, očekivala sam jednu od onih veoma engleskih knjiga koje se događaju u naše vrijeme i onda nas odvode na putovanje u nekakav paralelni, čarobni svijet poput Harrya Pottera no i tu se moja procjena pokazala krivom i drago mi je što jest. Radnja počinje u selu Malbry smještenom na otočju koje ugrubo odgovara britanskom, a glavna junakinja je četrnaestogodišnja djevojčica Maddy Smith. Maddy je praktički izopćenica iz društva, što svojom, što tuđom voljom jer se rodila sa runskim znamenom na ruci koji ju je označio kao seosku vješticu. Samo selo se nalazi u blizini brijega Crvenog Konja nastanjenog nestašnim i vječno gladnim i žednim goblinima te tajanstvene planine Sedam Spavača. Jednom godišnje u posjet selu dolazi i neobičan putnik, Jednooki, odrpani starac koji već duže vremena podučava Maddy runskim čarolijama i kantripima. Kad Jednooki shvati da Maddy već upotrebljava i umne rune, šalje je u potragu za moćnom relikvijom skrivenom negdje ispod brijega Crvenog Konja. A tamo je ne čekaju samo goblini, Dupljaci i ostale male napasti, već i goblinski zloglasni Zapovjednik, čuvar baš te iste relikvije po koju je krenula Maddy.

Da bi bolje razumjeli setting priče valja mi objasniti kako je Harris zapravo stvarnim učinila svijet kakav bi bio da je nordijska mitologija istinitom, te da zaista postoji drvo Yggdrasil, Podzemlje, Dugin most koji vodi k bogovima i slično. No da bi sve dobilo jedan zanimljivi obrat Harris je izabrala vrijeme nakon Ragnaröka, pada bogova – što znači da je neki novi bog trenutno 'na snazi', dok su Odin, Skadi, Freya i Loki značajno manje moćni nego prije. Sa svim ovim rečenim moram priznati kako osobno inače jako površno poznajem nordijsku mitologiju i da je u knjizi bilo puno stvari koje sam čitala po dvaputa da mi sjednu kako treba. Zapravo, usudim se i reći da neke stvari nisu dobro pojašnjene, ako uopće. Puno toga treba razumjeti iz priče, jer Harris u principu objašnjava malo toga i to je jedini razlog zbog kojeg mislim da bi Rune djelovale zbunjujuće na mlađu djecu. Autorici pomaže jedino njezin jednostavan, primjeren način pripovijedanja, no Rune bi bile zbilja sjajan roman da su pisane malo bogatije/detaljnije i da su možda bile namijenjene young adult publici. 

Posebno se moram osvrnuti na lik boga Lokija koji je istinska zvijezda Runa. To vam je jasno i prije nego što ste započeli čitanje, jer u popisu likova na početku su navedeni svi bogovi od kojih nema tko nije u zavadi s njim. Skadi ga opsesivno mrzi, smrtno je uvrijedio Freyu, izdao je Odina i skrivio Baldrovu smrt, a zbog njega je i Tyr izgubio šaku, a Sif svu kosu s glave. A način na koji je uveden u priču je jednostavno neprocjenjiv i od samog početka je osvojio moje čitalačko srce u toj mjeri da sam svo vrijeme strepila više nad ludim Lokijem, nego jadnom Maddy. Mislim, Maddy je divan lik: pametna, suosjećajna i hrabra, ali Loki je šarmantan, lukav, drzak i bezobrazan na neodoljiv dječački način zbog kojeg mu opraštam i izdaju bogova u Ragnaröku.

Što još reći nego da su Rune knjiga koju toplo preporučam i odraslim ljubiteljima fantastike, ali i vrlo dobar poklon za nadolazeće blagdane ako ste tim povodom planirali darovati knjigu. Wiki kaže i da Joanne Harris ovog mjeseca treba u prodaju pustiti i nastavak, Runelights, kojeg nestrpljivo čeka i moja malenkost u dalekim, ilirskim krajevima.  

Darko Macan: Dlakovuk, Jadnorog & Pampiri

Brzo i grubo: jedan post, a tri knjige. I to za djecu.

I nije da diskriminiramo malene, već se jednostavno radi o jako tankim knjigama Darka Macana kojeg možda znate i kao autora stripova iz npr. Modre laste (valjda se netko još sjeća otkačene Borovnice i njene voćne ekipe sa zadnje strane časopisa). E pa na scenu su došli neki novi klinci tj. klinke, a one su Kosjenka, Atena i Josipa, tri najbolje prijateljice koje pohađaju osnovnu školu Neruševac. Moglo bi se reći i kako je glavna protagonistica sva tri romana rečena Kosjenka, niska djevojčica s metar dugačkom pepeljastom kosom koja primjećuje sve, a koju primjećuje malo tko. Zapravo, toliko je neprimjetna da ponekad jednostavno postane doslovno nevidljiva. Otud valjda i zgodna igra s njenim imenom (Kosjenka = kao sjenka ili možda ipak po silnoj kosi koju non stop žvače?). Njena prijateljica Atena je pak krupna rukometašica i za sebe misli da je najpametnija na svijetu. Također obožava kad je u središtu pozornosti i ne preza ni od čega da je zauzme. Treća djevojčica je Josipa Vela i kao što se da naslutiti iz prvog romana daleka rođakinja Velog Jože. Da, da, djevojka je orijašica i za razliku od Atene uglavnom raspolaže korisnim informacijama koje se tiču neobičnog kvarta Neruševac.

U prvom romanu naslovljenom Dlakovuk hrabra trojka će se suočiti s dva neprijatelja: prvi su Osmorka, osam identično izgledajućih i veoma popularnih djevojaka (identično kao isti pramenovi i ista odjeća, a ne kao identični kromosomi) čijoj je užasnoj tajni jedne noći posvjedočila Kosjenka. No Kosjenka je primijetila i još nešto: glavu mrtve mačke u grmu i potom najljepšeg dječaka u OŠ Neruševac kako na privjesku nosi odgovarajuću mačju šapu malčice zaprljanu krvlju. On se zove Hrvoje Lončar i nije običan sociopat kao što možda slutite, već dlakovuk iz naslova. A tko je ili što je dlakovuk i da li je prijatelj ili neprijatelj... pa... mogu vam samo reći da nije vukodlak. 

U Jadnorogu se pojavljuje još jedan dječak, Dražen. Draženov prišt na sred čela također nije ono što se čini, a tamo gdje ima jednoroga koji ispunjavaju želje, mora biti i Djevica čije bi želje Dražen ispunio. No Djevica iz ove priče je nabrušena darkerica čije se želje mogu pratiti tragom ubojstva, nesreće i krađe, a da stvar bude gora, Dražen joj jednostavno ne može reći 'ne'. Uz sve to, Josipa otkriva da mora uskoro stupiti u dogovoreni brak s orijašem koji je zapravo slavni košarkaš, a i Atenu muče ljubavni problemi vezani za njenog dečka – gore spomenutog dlakovuka.

U Pampirima upoznajemo i vampire i pampire i opaku & zlu grupu vampira wannabe. Kosjenka počinje komunicirati s duhovima, te čak i otkriva tajnu svoje nevidljivosti i prezimena Krsnik. A u lovu na pampire pridružuje se i dlakovuk Hrvoje, ali i Krvoje tj. Jasmin, jedan treći dječak koji je silno želio biti pravi vampir. Pomalo spetljano, zar ne?

Pošto mi je najveći dio posta otpao na izlaganje likova i radnje (ipak su to tri romana), bit ću najkonciznija što mogu. Knjižice su super slatke i najjednostavnije bih ih opisala kao 'Kušanov Koko susreće mnoštvo natprirodnih, ali i patetičnih stvorova'. Priče su prepune humora i fora, igara riječima, smiješnim fusnotama i kojekakvim pop referencama koje su svakako razumljive i djeci. Žanrovski je Macan definitivno na terenu horora, no to i čini romane zanimljivijima, a i djecu se odavno prestalo štedjeti kojekavih groza u književnosti. Kao što rekoh, sve tri knjižice su jako kratke i kao takve vjerojatno će biti nezanimljive odraslima na onaj način na koji je recimo bio zanimljiv Harry Potter, ali sam zato uvjerena da ih djeca obožavaju. Spomenuta tri romana su dio tzv. jesenjeg kola, a za zimsko kolo je najavljen roman Sunčevo dvorište koji međutim još nije izašao, već je umjesto njega svjetlo dana ugledao četvrti nastavak Djed Mrz. Ili se možda samo radi o drugom naslovu istog romana? Nisam sigurna. I da citiram natpis s prve strane knjiga: objavljivanje ove knjige poduprlo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Živjelo još tristo godina.

Željama se pridružujem i ja. 

Terry Pratchett: Čudesni Maurice i njegovi učeni glodavci

Što se kuha u dječjem romanu Čudesni Maurice i njegovi učeni glodavci popularnog britanskog autora Sir Terry Pratchetta?

Sastojci: životinje koje govore, dječak naivnog izgleda, štakorski kraljevi i mnoštvo genijalnog humora svojstvenog samo Pratchettu.

Priprema: jednog dana odlučite nekolicini štakora i jednom mačku dati inteligentni um, savjest, moć govora i sve ostalo što ide s tim i gledajte što će se dogoditi.

Roman sam dobila za rođendan kao strastveni Pratchettov fan, zajedno sa ostalim njegovim prijevodima Marjan Tiska, kojih nažalost i nema puno. I baš kao i ostala djela, Maurice i glodavci su me osvojili u tren oka, potvrdivši još jednom moju ljubav prema serijalu romana o popularnom svijetu Diska. Maurice je 2001. dobio prestižnu nagradu za dječju književnost Carnegie Medal koja se od 1936. svake godine dodjeljuje "izvanrednoj dječjoj knjizi", a fora je i znati da je sam Terry 2009. proglašen vitezom.

Nakon što se dogodi strašna i iznenadna promjena u životu mačka Mauricea i grupe obližnjih štakora, oni postaju Promijenjeni. Naglo im se budi razum i oni mogu govoriti i razmišljati, što može biti jako uznemirujuće ako ste glodavac koji se najbolje osjeća negdje duboko u cijevima kanalizacije.

Svježe promijenjeni štakori se tako, na jedan apsolutno simpatičan i humorističan način, počinju pitati o tome odakle su došli, kuda idu, što zapravo definira štakora, sanjare o vlastitom štakorskom otoku i idealnom društvenom uređenju. U djelu nailazimo i na urnebesno smješne pokušaje štakorske abecede i imena koja su sebi nadjenuli čitajući sa bačenih kartonskih kutija i limenki hrane iz obližnje trgovine, pa se tako naši glavni junaci odazivaju na Opasni grah, Sardina (smatrao je da to zvuči otmjeno), Šunkica, Akcijska cijena itd.

Pravi problemi počinju kada se naša štakorska skupina pridruži pokvarenom (također promijenjenom) mačku Mauriceu koji je sklopio opasan dogovor sa dječakom naivnog izgleda, za kojeg na polovici romana doznajemo da se zapravo zove Keith.

Keith, Maurice i štakori putuju iz mjesta u mjesto izvodeći nevjerovatnu psinu koja im omogućuje prilično dobru zaradu; štakori su poznati kao opasan izvor kuge pa se tako naša krznata družina valja u marmeladi, progriza sve čega se dohvati, čak izvodi i plesne točke u brašnu nakon čega vrišteće žene i šokirani muškarci očajnički pozivaju u pomoć istjerivača štakora koji će sa svojom frulom uspjeti izbaviti sve štakore iz njihovog mjesta i tako dobiti bogatu nagradu. Zasigurno i ne sumnjate u to da je svirač frule, ni više ni manje, nego naš dječak naivnog izgleda. Sve prolazi idealno do trenutka kada dospijevaju u mjesto imenom Opasna palačinka gdje stvari prestaju ići po planu.

Roman je idealan za djecu zbog svoje beskrajne maštovitosti, ali i za odrasle zbog svog pronicljivog humora. Nevjerovatno je zabavno promatrati glodavce koji preispituju život, smrt (dolazak Koščatog Štakora) i Boga (Veliki Štakor koji živi Tamo Dolje). Svaki od štakora ima posebnu osobnost koje su na jedan način ekvivalent karakterima ljudi, način na koji se Terry zapravo šali s nama samima.

Od krznatih izdvojila bih Sardinu, starog štakora koji je nekoć živio u kazalištu i koji ne može prestati plesati, a prepoznati ćete ga po šeširiću koji uvijek nosi. Također valja spomenuti i Šunkicu, krupnog i ofucanog štakora vođu, koji se nikada zapravo nije naviknuo na razmišljanje, te njegov upečatljivi citat:

"Svi ovih dana nešto misle. Ja mislim da je već dosta tog razmišljanja, eto što ja mislim. Dok sam bio momak, nitko nije niti pomišljao na razmišljanje. Nikad ništa ne bismo učinili, da smo prije toga razmišljali."

Da krenem dalje izdvajati likove i citate ovaj bi post bio roman za sebe, pa ću samo još dodati da su mi jako slatki maleni crni štakori i mačje glave na svakoj stranici koje povećavaju užitak čitanja i daju knjizi doista originalnu atmosferu.

Poput svih romana o Disku, i ovaj je protkan suptilnom kritikom društva i religija što čini ovo djelo zabavnim za odrasle, a sve to začinjeno je originalnim Pratchettovim dosjetkama i šalama.

Smatram da bi svatko, bez obzira na godine, pronašao u Mauriceu mnoštvo zabave i smijeha te ga preporučujem svima. 

Astrid Lindgren: Braća Lavljeg Srca

Što se kuha u dječjem romanu Braća Lavljeg Srca najpoznatije spisateljice za mlade na svijetu Astrid Lindgren?

Sastojci: okrutni tiranin, drevni zmajevi, tajni prolazi, rat dobra i zla čak i u životu poslije smrti.

Priprema: Pošaljite dva brata u Nangijalu, probudite ih u Dolini Trešanja gdje još uvijek traje doba logorskih vatri i uzbudljivih pustolovina.

Kao Harun i More Priča, i ova knjiga nadilazi godine i impresivna je za čovjeka u svakoj dobi svojom dirljivom, srceparajućom pričom punom lekcija o ljubavi, časti i životu nakon smrti. Ne bih nikome poželjela da ga zaigranost naslova i naslovnice omete u tome da izabere ovo djelo, jer iz njega veću pouku mogu izvući potpuno odrasli ljudi nego djeca, kojoj bi dublji smisao možda mogao i promaći, čisto zbog toga što neke stvari u svojoj dobi ne razumiju dovoljno.

Radnja je pisana iz perspektive malenog Karla Lava koji pati od tuberkuloze od koje polako i umire. Njegov nešto stariji brat Jonatan oličenje je kraljevića iz bajke: naočit, šarmantan i plemenita srca koje najviše na svijetu voli svog malog brata kojeg od milja zove Mrvicom.

Jonatan zna da će Karl uskoro umrijeti i da umiri svog malog Mrvicu priča mu o predivnoj zemlji Nangijali u koju će stići kada se oslobodi tereta ovog svijeta i kako će živjeti u prekrasnoj Dolini Trešanja gdje svatko ima svoj dvor i konja, a ljudi žive u skladu jedni s drugima bezuvjetno si pomažući. Karl je donekle utješen, ali ga i dalje mori što će morati biti odvojen od svog voljenog Jonatana i majke koja preživljava radeći kao švelja do kasnih noćnih sati u svom bijednom domu.

'Tada mi Jonatan reče da vrijeme u Nangijali nije kao ovdje, na zemlji. Ako on i doživi devedesetu , učinit će mi se kao da je do njegova dolaska prošlo samo dva dana.'

No, nitko nije slutio nesreću koja će odnijeti Jonatanov život prije Karlovog. U strašnom požaru Jonatan uprti malenog Karla na leđa i s njime skoči kroz prozor i tako spasi brata, no pri padu je toliko ozlijeđen da na mjestu umire. Užasna dva mjeseca je Mrvica morao poživjeti na zemlji bez Jonatana prije nego mu se pridružio u Dolini Trešanja na njihovom vlastitom Viteškom dvoru. Tu započinju prave pustolovine, prekrasne i bajkovite, ali i one kojih nikada ne bi smjelo biti. Naime, strašni i okrutni tiranin Tengil zaposjeo je Trnoružičinu dolinu gdje provodi teror nad njezinim stanovnicima, a upravo će naši junaci Lavljeg Srca biti glavna okosnica otpora i najveći Tengilovi neprijatelj.

Od likova valja spomenuti sposobnu i pametnu Sofiju koja uzgaja bijele golubice pismonoše, hrabrog i zastrašujućeg Huberta koji se od glavnog sumnjivca pretvara u velikog junaka, Jossija koji bijaše vlasnik taverne Zlatni pijetao, dobrodušnog starca Matiju u čijoj je malenoj kućici glavni stožer otpora protiv tengilovaca i na poslijetku strašnog drevnog zmaja Katlu kojom Tengil drži svih u šaci.

Ono što mi se posebno sviđa kod ovog romana je činjenica da jasno ističe da borba protiv dobra i zla nikad ne prestaje, pa čak ni u prekrasnim dolinama Nangijale, i što poučava da je u ovom životu i svim onim koji slijede nakon njega ljubav najbitniji element svemira i srži postojanja. Odnos dvojice braće je toliko dirljiv da tjera u suze dok čitate, pogotovo na početku kada su još na zemlji i kada Jonatan umire za Karla, te na  samom kraju kojeg ćete morati sami otkriti. Također su dirljive i iskrene misli malog Mrvice dok prolazi ovu strašnu pustolovinu s kojima se svatko može poistovjetiti.

Ovu djelo smatram svevremenskim. Vrijedilo je nekad kao što vrijedi i danas, a u budućnosti bi samo moglo vrijediti još više. Knjiga za sve uzraste i nezaboravno štivo koje dira ravno u srce. I još bih za kraj napomenula da je roman ekraniziran 1977., a IMDB profil filma možete pogledati ovdje.

Salman Rushdie: Harun i More priča

 

Što se kuha u bajkovitom romanu Harun i More priča glasovitog Salmana Rushdiea?

Sastojci: Plutajući Vrtlari, Voden Dusi, Ribe Mnogoždrijelke i mnoštvo Petljancija Koje Traže Petlju.

Priprema: Slavnom Šahu od Bla-Bla otkažite pretplatu na Vodu Priča i njegovu sinu Harunu dodijelite zadatak odlaska na tajni Zemljin mjesec Kahani da ispravi tu pogrešku.

Rushdie nas vodi u svijet prepun nemoguće mogućih stvari, onkraj mašte i dalje od ijedne bajke ikad ispričane. Voljela bih naglasiti da usprkos svim elementima bajkovitosti, stila pisanja i likovima ovo nipošto nije 'još jedna dječja priča'. Autor zalazi toliko duboko u ključna pitanja čovječanstva i života, ljubavi i stvarnosti, religije i filozofije, da je djelo više nalik na nevjerovatno univerzalan i zabavan vodič kroz samo postojanje. I sve to zapakirano je u jednostavne rečenice namijenjene razumijevanju za sve uzraste. Mislim da ne postoji tolika količina riječi pohvale za ovo djelo pa ću se baciti na kratak sažetak.

Priča počinje riječima: 'Bio jednom, u zemlji Alifbeju, jedan tužan grad, najtužniji od svih gradova, grad tako pogubno tužan da bijaše zaboravio i vlastito ime.'

No, u tom tužnom gradu živi i vječito veseo pripovjedač Rašid Khalifa čije su veličanstvene priče poznate diljem turobnog grada na čijem su sjeveru postojale tvornice tuge gdje se ona pakirala i slala po svijetu koji 'kao da je se nikad nije mogao zasititi'.

Slava Rašida Khalife, kojeg su ljubomornici nazivali Šahom od Bla-Bla, dospijela je i do pokvarenih političara iz Doline K koji su mu ponudili angažman za svoju stranku. Teškom financijskom situacijom Rašid je morao pristati i povesti svog sina jednica Haruna sa sobom.

No, tu stvari postaju komplicirane. Događa se nešto apsolutno šokantno. Rašidov izvor, Ocean priča presušuje.

Tim spletom okolnosti Harun i Rašid svoju avanturu započinju na satelitu Kahaniju, tajnom Zemljinom mjesecu čija je putanja tako pomno upravljana od njihovih britkoglavih da Zemlji zauvijek ostaje nevidljiv i neotkriven. Upravo na Kahaniju nalazi se veliki Izvor priča odakle sve priče svijeta izviru u ogromni ocean na čijoj se površini presijavaju boje svih mogućih priča, pripovijesti, basni, bajki, legendi i mitova.

Međutim, Kahani je podijeljen na dvije polutke, vječne noći i vječnog dana, zemlje Ćupa i Gapa između kojih leži Pojas Sumraka.

U Gapu, gdje vlada vječiti dan, stanovnici žive bezbrižno u veselju i vječitom razgovoru i raspravama (naime šutljivost se kod Gapovaca smatra strašnom uvredom), dok u vječnoj tami leži zemlja Ćup gdje vlada strašni Khatam-Šud i njegov kult Bezabana – vječne šutnje. Ćupovci sa strašću mrze priče, čak i govor u svakom obliku, a neki (oni najodaniji Khatam-Šutu ) su otišli toliko daleko da su doslovno zašili svoje usne.

Plan Khatam-Šuda i Ćupvala je jednostavan: istrijebiti sve pripovijesti kao da nikad nisu ni postojale što Gapovci, među njima i Harun, Rašid, glupavi princ Bolo, general Kitab i mnogi drugi podjednako simpatični i čudni junaci, moraju spriječiti pod svaku cijenu jer začepi li se sam Izvor priča na dnu mora, sve će priče biti zatrovane sintetiziranim otrovom s Khatam-Šudova broda sjena i naposlijetku nestati. Sintetizirani otrov Ćupvala nije ništa drugo doli 'protupriča'.

Želimo li priču 'ubiti' moramo je učiniti dosadnom; ljubavne romane tragičnima, akcijske neuzbudljivim, komične nehumorističnim itd.

Da bi problem bio još i veći Ćupvale su pronašli način da se odvoje od svojih sjena (koje i inače vode svoj vlastiti život u zemlji Ćup) koje su postale zadužene za izgradnju ogromnog čepa za sami Izvor i daljnjeg trovanja Oceana, a samim time 'podvojio' se i sam okrutni Khatam-Šud te se naša raspričana skupina morala razdvojiti da bi potpuno porazila neprijatelja i samim time u djelu dobivamo dvije uzbudljive pustolovine.

Usudila bih se primijetiti da je kod Rushdiea tanka linija između onoga što zovemo stvarnim svijetom i onoga što smatramo maštom. Iako se isprva čini da se radi o tipičnoj borbi između dobra i zla (s Ćupvalama kao antagonistima ) zapravo možemo naslutiti da ni jedni ni drugi u potpunosti nisu u jednom od ta dva elementa, baš kao i ljudi u stvarnosti. Gap je hinduska riječ koja označa besmislicu, brbljanje, a takvi i jesu, poput karikatura i budalaša. Tako ni Ćupvale ( šutljivci, prevedemo li opet s hindu jezika ) nisu u potpunosti oličenje zla; po smrti Khatam-Šuda i izlaska Sunca nad Ćupom oni se odriču zakona šutnje, slave svrgavanje tiranina i vesele se budućoj suradnji s Gapom jer postignut je novi dogovor. Jedan dan i jedna noć koji se neprestano smjenjuju na Kahaniju je sretan završetak što metaforički svjedoči o mnogo stvari.

Cijela knjiga vrlo očito odiše Indijom i elementima iz raznih istočnih kultura počevši od kuće na vodi pokvarenog Allista Napuhanka koja se zove 'Tisuću i Jedna noć Plus jedna'.

Naposlijetku, i sam naziv mjeseca Kahani na hinduskom znači ni više ni manje nego 'priča'.

Po Rašidovom i Harunovom povratku u 'stvarnost' završetak je očekivano sretan i prekrasan jer su stanovnici tužnog grada izašli na ulice po kiši i stali se prskati, smijati, veseliti i pjevati pjesme, a sve zato jer su se sjetili kako im se zove grad: Kahani. :)

Previše toga za reći za jedan maleni osobni osvrt u postu. U svakom slučaju ovo ću djelo čuvati godinama i preporučujem ga svima bez obzira na dob, spol, vjeru ili rasu. Nimalo ne začuđuje činjenica da sam po dodavanju ove knjige u naš shelfari ugledala oznake poput 'favourite ever' i 'best book'.

Naposlijetku, voljela bih odvojiti nekoliko meni dragih citata iz ovog djela koje Stephen King naziva 'knjigom za svakoga tko voli dobru priču, uz to i djelo književnog genija':

'Evo što je nevolja s vama tužnim gradskim tipovima: smatrate da neko mjesto mora biti bijedno i dosadno poput žabokrečine prije no što povjerujete da je stvarno.'

'Pa ne želite valjda da iznosim samo slatke i začinjene priče? - prosvjedovao je.

Ljudi mogu uživati i u najtužnijim srceparajućim stvarima, dok ih god smatraju lijepima.'

'Budući da sve vrijeme žive u sunčevoj svijetlosti, zažele se zvijezda, Zemlje, sjaja Drugog Mjeseca. Tama, moja gospodo, ima svojih čari.'

'Ali zašto toliko mrziš priče? Priče su zabavne - izlane Harun.

Svijet ne postoji da bismo se njime Zabavljali - odgovori Khatam-Šud.

Svijet postoji da bismo njime Upravljali.'

'Izbi mir.'

'A što se tiče onog 'nemoguće' većina bi rekla da sve što ti se dogodilo u poslijednje vrijeme je krajnje ali krajnje nemoguće. Čemu dizati buku oko baš ove nemoguće stvari.'

Ray Bradbury: Stablo vještica

Brzo i grubo: fantasy-horor za djecu je stilski savršen Bradburyev rad koji je inspiraciju pronašao u starim mitovima i ljudskom odnosu prema smrti.

Stablo vještica nije ni tipičan horor ni tipična knjiga za djecu. Za početak, radi se o knjizi u kojoj nema jasno određenog glavnog junaka ni antagonista protiv kojeg se djeca uobičajeno bore. Njihova priča počinje prilično bezazleno: ono što je trebala biti obična, ali napeto iščekivana Noć vještica se pretvara u misiju spašavanja jednog od dječaka, omiljenog Pipkina nad čijim se životom nadvila sjena smrti. Njihov 'neprijatelj', smrt, i nije baš pravi neprijatelj već nepoznato s kojim se dječaci na svom putovanju trebaju upoznati i suočiti na samom kraju. Njihov jezivi vodič je gospodin Grobolijes, tajanstveni stanovnik zapuštene viktorijanske kuće na rubu grada i ujedno mentor koji će dječacima održati par lekcija o svetkovinama smrti i tradiciji Noći vještica. Među dječacima se jedini pomalo ističe Tom Skelton kojemu je dodijeljena uloga najhrabrijeg u grupi; on prvi postavlja pitanja i njega prvog pitaju za mišljenje i on je taj koji na kraju shvaća tko je zapravo gospodin Grobolijes.

Strava u knjizi, ako se uopće može nazvati stravom, izvire iz nepoznatog i začuđujećeg, ali uvijek mračnog folklora: mumificiranje tijela pokojnika, druidski bog mrtvih Samhain i šećerne meksičke lubanje za Dan mrtvih vjerojatno bi uplašile samo najmanju djecu, tako da se može mirne duše reći kako Bradburyjeva namjera nije bila utjerati strah u kosti već istkati fantastično okruženje koje bi slavilo sve one mračne pripovijesti i legende iz ljudske povijesti koje su gotovo uvijek povezane sa smrću. Priča je vrlo jednostavna i za odrasle lako moguće i dosadna, no Bradbury piše prekrasno i toliko slikovito da je samo iz tog razloga prava šteta ne pročitati Stablo vještica. Treba još dodati da je za istoimeni crtić Bradbury napisao i scenarij za kojeg je dobio nagradu Emmy i da je njegova prvotna ideja za Stablo vještica upravo i bio animirani film.

Posjedujem ovu knjigu još iz devedesetih kad sam bila klinka i kad je Zagrebačka naklada izdavala svoju Alien SF biblioteku u kojoj su, između ostalih, izašli Dimni prsten, Pod naponom i Heinleinova Vrata u ljeto. Mislim da ZN i dan danas izdaje žanrovski slične knjige, ali ponizno priznajem kako odavno u ruke nisam uzela ništa njihovo iako su prije deset godina bili obavezna lektira. Uglavnom, svakako treba pohvaliti fantastičan prijevod Predraga Raosa i naslovnu ilustraciju Aleksandra Žiljka za koju sam do prije par dana mislila da je otkupljena s knjigom. Izgleda svjetski i praktički sam zbog nje i kupila knjigu. U svoju obranu mogu samo reći da sam tada imala kojih jedanaest, dvanaest godina. 

Philip Pullman: Satni mehanizam

 Brzo i grubo: podulju i mračnu bajku inspiriranu braćom Grimm izdavač je obogatio prekrasnim ilustracijama Zdenka Bašića.

Satni mehanizam je kratki roman za djecu Philipa Pullmana koji bi žanrovski spadao negdje između fantasya i bajke, i to one 'prave grimmovske' bajke smještene u Njemačku početkom 19. stoljeća. A evo i o čemu se radi (s blurba knjige):

Ova je priča zamršena poput satnog mehanizma u malom njemačkom gradiću, u kojem se svakoga sata pojavljuje druga figura. Dok urarski naučnik Karl smišlja kako izbjeći postavljanje nove figure u gradski sat, i to zato što je nije niti napravio, Fritz, lijeni pripovjedač strašnih priča, započinje priču o kraljevskoj obitelji i jednom drugom satnom mehanizmu koji je spasio život mladom kraljeviću. Hladna je zimska večer, vani pada snijeg, a Fritz opisuje dr. Kalmeniusa, tvorca tog sata, koji upravo ulazi u gostionicu. Ovoga puta donosi figuru za sat, Gvozdenduha, kojeg poklanja mladom urarskom naučniku. Ali Gvozdenduh je vitez s mačem koji ubija svakog tko izgovori riječ vrag.
Izmišljeno i stvarno se isprepliću te napetost raste do samoga kraja.

Naravno, već sam čitala Pullmanovu trilogiju Njegove tamne tvari koja, bez obzira na opadajuću kvalitetu nastavaka, ostavlja dojam koji ne blijedi tako da je moje mišljenje o Philipu Pullmanu kao piscu dosta visoko. Ako mu se nešto ne može osporiti to je onda njegov bogati imaginarij i sposobnost da već poznate stvari izvrne do neprepoznatljive fantastičnosti (ovo mislim i žanrovski i kvalitativno), a isti je slučaj i s ovim romančićem-bajkom koji koketira s clock punkom, jednim od SF/f podžanrova gdje fantastične strojeve u prošlosti pokreću satni mehanizmi. No bez obzira na žanr, priča je zaista napisana jednostavnim jezikom razumljivim mlađoj djeci, a za ilustracije nemam dovoljno riječi pohvale. Zdenko Bašić je fenomenalno dočarao gotički horor ugođaj bajke i njegove ilustracije zaista odišu nekim srednjoeuropskim štihom na kojem inzistira i sam pisac (inače, Bašić je i autor genijalnih ilustracija za roman Luna Roberta Naprte, te animiranog filma Guliver iskorištenog i kao spot za Gibonnijevu pjesmu Žeđam).

Taj povratak 'originalnim' mračnim bajkama se meni osobno jako svidio, pogotovo  Pullmanova tehnika pretapanja priče u priču i mali, sa strane izdvojeni dijelovi u kojima autor detaljnije objašnjava pojmove iz priče ili jednostavno piše svoje humoristične opaske i upozorenja. Ti su izdvojeni dijelovi opremljeni vlastitim malim ilustracijama, pa makar se radilo i o samo jednoj rečenici, te jako podsjećaju na dodatne kvadratiće iz školskih udžbenika namijenjene onima koji žele znati više. Naravno, funkcioniraju i kao već opisani komentar autora koji pojačava dojam da vam sam Pullman na uho šapće svoju priču.

I za kraj malo cjenovnih podataka, jer mi se u ovom slučaju čine zanimljivi. Ja sam Satni mehanizam kupila na Profilovoj rasprodaji knjiga u Tvornici za pet kuna, a trenutno je cijena na netu oko trideset pet kuna, dok je u mom primjerku rukom ispisana i stara cijena knjige od četrdeset devet kuna, što je malo too much za meko uvezenu knjižicu od osamdeset stranica koja je i napola slikovnica, pa sam svojim ulovom i više nego zadovoljna.

Charlie Fletcher: Željezna ruka

 Brzo i grubo: fenomenalna knjiga za djecu, dovoljno napeta i zabavna za odrasle.

Željezna ruka (u originalu Iron hand) je druga knjiga iz trilogije Kameno srce britanskog autora Charlieja Fletchera. Prvu sam knjigu čitala otprilike prije godinu dana i oduševila me od prve do zadnje stranice, tako da je i Željezna ruka bila manje-više zicer. U prvoj knjizi upoznajemo naše mlađahne junake Georgea i Edie. George je isprva samo običan dvanaestogodišnjak koji upada u nevolju neviđenih razmjera kad odlomi kamenu zmajsku glavu sa zida prirodoslovnog muzeja. Tim je činom probudio tajanstvene sile Londona koje zauzvrat traže novu glavu – i to njegovu, jer George ipak nije samo običan dječak, a u pokušaju preživljavanja mu se pridružuje i djevojčica Edie, cinična, ali snalažljiva sijevka koja ima sposobnost čitanja prošlosti iz kamena. Njih dvoje su se tako našli u nekom ludom sloju Londona gdje kipovi hodaju, pričaju, bore se ili jednostavno bivaju zajedljivima. Zrcalnici, kipovi napravljeni po uzoru na ljude će pokušati zaštititi Georgea i Edie, a mrljavci, kipovi životinja i čudovišta će učiniti sve da zadovolje jezivi kamen Londona čije zlo vibrira cijelim gradom.

Priča se ipak razvila dovoljno daleko da se u Željeznoj ruci pojavljuju novi motivi i da sve krene u nepredviđenom smjeru, i to obožavam kod Charlieja Fletchera – jednostavno nikad ne znate što vas čeka u sljedećem poglavlju, ali svakako možete biti sigurni da je neka nova nevolja. Poglavlja su kratka i prepostavljam da to djeci čini knjigu čitljivijom, a ti rezovi čine radnju još bržom iako sve pršti od akcije (što nije loša stvar). Obožavam i cijeli koncept koji je osmislio Fletcher: London čiji kipovi žive i vode bitku među sobom daje i žanru fantasya i samom gradu Londonu skroz novu dimenziju. Npr, kada Ariel, oživljeni kip duha zraka koji leti po gradu kaže Georgu kako ima u blizini jedan drski dječak, odvratni hvalisavi gizdavac, koji umišlja da i on može letjeti, svima je jasno da se radi o kipu Petra Pana, iako to nigdje nije izrijekom napisano. Sami kipovi su, očito, urnebesni i toliko nalik na grčke bogove: zavidni, zlobni, brbljavi, ali i plemeniti, hrabri ili mudri. Iskreno, ne znam kako bi među njima izabrala favorita: Mala Tragedija koji je toliko dvoličan i bezobrazan da je neodoljiv, Crni fratar kojeg je nemoguće prozrijeti, Crvena kraljica i njene dvije kćeri čiji me feminizam i nasmijao i oduševio, Topnik sa svojim vojničkim jezikom i na kraju i Cjevčuga, vodoriga/mrljavka koja je progonila Georgea u prvoj knjizi da bi u nastavku promijenila strane. Fletcher je i negativce učinio istinski odbojnima i užasnima. Osim 'zlog' kamena Londona koji upravlja mrljavcima i svakojakim drugim napastima, tu je i Hodač sa svojim gnjusnim Gavranom, također rob kamena, ali i totalni sociopat sam po sebi.

Sve u svemu, još nisam našla manu Željeznoj ruci (kao ni prvom dijelu trilogije). George i Edie su predivni likovi, oboje imaju svoje kompleksne obiteljske priče koje nisu toliko bitne za osnovnu radnju, ali ipak savršeno upotpunjuju likove i knjigu kao cjelinu. Fletcher, inače scenarist, očito nema nikakav problem s plivanjem u književnim vodama.