Nora Roberts: Slatka osveta

 
Brzo i grubo: lako probabljiva priča o osveti, ljubavi i nadi kojoj ne manjka ni humora ni akcije.

Kada sam uzimala ovu knjigu u knjižnici, nakon pomalo mračne priče "U sebi", čitalo mi se nešto potpuno bezbrižno i apsolutno lagano, a roman je sa svojom jarko ljubičastom šljokičavom naslovnicom i apsolutno glupim fontom na istoj obećavao upravo to. Za mene nema ništa više opuštajuće od čitanja o "mukama" bogatih i slavnih te ljubavnom prenemaganju. Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen!

Ipak, uskoro se pokazuje da sam bila potpuno u krivu; priča je napeta, zanimljiva i s dobro dočaranim detaljima, a čini i super ideju za film koji bih svakako gledala da izađe.

Radnja se vrti oko djevojčice Adrianne koja odrasta u haremu u Jaquiru, bliskoistočnoj zemlji u kojoj vlada njezin otac. Njena majka Phoebe Spring je velika bivša hollywoodska zvijezda koja se zaslijepljena mladošću i ljubavi udala u Jaquir i odustala od karijere, a nakon rođenja Adrianne, svoje jedine kćeri, je ostala jalova i time na kraljevsku kuću navukla veliku sramotu i bijes. Kralj Abdu redovno terorizira i siluje Phoebe pa ona prvom mogućom prilikom bježi iz Jaquira i odnosi Adrianne sa sobom u Sjedinjene Države. Tamo započinju novi život koji ipak stiže malo prekasno za Phoebe koja je već obolila od manične depresije te se muči s ovisnošću o tabletama. Adrianne odrasta i gleda kako joj majka propada iz dana u dan te joj obećaje da će im vratiti ponos i čast osvetom, ukrast će svome ocu najvrijednije što posjeduje, slavnu ogrlicu neprocjenjive vrijednosti zvanu Sunce i Mjesec.

Sama preobrazba Adrianne iz mirne, pokorne djevojčice u vrhunskog lopova (znanog samo kao Sjenka) za kojim traga čak i Interpol je dovoljno uzbudljiva sama po sebi - no kada u priču uđe još jedan, šarmantan i beskrajno naočit, imenom Philip Chamberlain, stvari postaju vruće.

Nora doista lijepo barata humorom i dosjetkama, a za svaku pohvalu je i uvjerljivost radnje koja ne ostavlja nikakva pitanja neodgovorenima. Meni su se posebno svidjeli opisi harema sa svojim živim bojama i jakim mirisima te upečatljivi likovi žena koje su osuđene na život u njemu. Scena kada Adrianne prvi put ugleda New York sa svojim prometom, ženama u poslovnim kostimima koje slobodno razgovaraju s muškarcima posebno je pamtljiva. Smatram da bi potencijalni film bio beskrajno zabavan s obzirom na duhovite dijaloge i kriminalne pohode glavnih likova. Možda jednog dana...

Odnos između Adrianne i Philipa je jedan od onih puno puta viđenih 'mrzim te, mrzim te, ah, ipak te volim' sistema, ali unatoč tome nije iritantan.

Sve u svemu, ako smatrate da bi ovo bio vaš cup of tea, definitivno preporučujem.

Alice Hoffman: Čarolije za svakodnevnu upotrebu

Brzo i grubo: roman Alice Hoffman se može pohvaliti atmosferom i stilom, ali dobrom pričom – nikako.

Započet ću ovaj osvrt jednom dnevničkom crticom tj. priznanjem kako sam bezobrazno dugo čitala ovaj roman. Već se mjesecima povlači po policama i ladicama čekajući na moje pauze od Bratstva crnog bodeža i skupljajući prašinu. Možda to i govori nešto o ovom romanu, no ja bih ipak radije rekla kako u zadnje vrijeme jednostavno nisam bila u raspoloženju da čitam knjigu tog tipa. A koji je to tip, vjerojatno se pitate, a ja vam odgovaram: topla, obiteljska priča s primjesama magijskog realizma. Započinje tragičnom neserećom u kojoj su Gillian i Sally Owens izgubile roditelje te bile primorane preseliti kod svojih tetaka u Ulicu magnolija. Da stvar bude zanimljiva, tetke su neka vrsta vještica – ja bih ovako laički rekla da su wiccanke, ali kako se slabo razumijem u praktičnu magiju i poganske kultove (čak nisam ni sigurna da riječ 'wiccanka' uopće postoji u hrvatskom jeziku) ostavit ćemo ih na miru i reći samo da pomažu zaljubljenim ženama da osvoje željenog muškarca, kuhaju crni sapun i imaju tri brave na svakim vratima. Naravno, žene iz obitelji Owens nisu takve od jučer i zapravo su u cijelom gradu već generacijama na lošem glasu. Antipatije lokalne zajednice neće zaobići ni Gillian ni Sally koje će odrastati pod pritiskom da se što više distanciraju od neobičnog obiteljskog naslijeđa.

Ono što svakako mora biti spomenuto je to da se ova priča ne zadržava na nikome posebno, a bogme i na nikakvoj posebnoj situaciji. Vrijeme brzo odmiče, Gillian i Sallly odrastaju, udaju se, imaju djecu, a priča hrabro maršira dalje. Naglasak je stavljen, i to izrazito, na slikovitost i atmosferičnost teksta i to funkcionira besprijekorno. Alice Hoffman, ako išta, piše jako krasno i vidi se da posjeduje potreban ženski senzibilitet da dočara željeni magičan svijet američke svakodnevnice. No s druge strane, danak je plaćen zapletom i raspletom koji je tu valjda eto tako, da se ipak nešto kotrlja u pozadini i stvara mračne slutnje. Nisam gledala film sa Sandrom Bullock i Nicole Kidman, ali prema onomu što sam uhvatila krajičkom oka prilično sam sigurna da se film jako razlikuje od knjige. Još bih dodala da je ovo jedna od onih knjiga iz kojih upamtite brojne detalje (poput crnih sapuna i jorgovana koji se nenormalno rascvao u stražnjem vrtu Sally Owens), ali zaboravite imena likova i priču koja zbilja nije vrijedna spomena. A moram i priznati da me i mjestimično, pogotovo pred sam kraj, počelo ozbiljno živcirati prenemaganje s kvazimagičnim događajima i silnim opisima ljubavi i zaljubljenosti kod obje sestre Owens. Više bih voljela da je netko na početnoj premisi priče napisao young adult roman o dvije sestre koje se istodobno pokušavaju nositi s predrasudama svojih sugrađana i nemarnim tetkama koje vještičare i čaraju bez obzira na sve. U svakom slučaju, ako tražite nešto poetično i super lagano da nahranite dušu i odmorite mozak, ovo bi mogla biti knjiga za vas. 

Jennifer Crusie: Iskušenje

Brzo i grubo: još jedan od onih ljubića koji se događaju u malenom gradiću, no s prilično glupom glavnom junakinjom i bezbojnim junakom.

Sjećate se spomenutih osrednjih ljubavnih romana u zadnjem postu? E pa to je između ostalog i Iskušenje Jennifer Crusie. Cure na forumu.hr su inače dosta nahvalile ovaj njen roman, ali meni je bio jednako bezvezan kao i Lažnjak. Možda je stvar u tome što nakon Gospodara grijeha nijedan ljubić ne može biti baš tako zanimljiv, a možda i u chick-litastom pisanju Jennifer Crusie. No krenimo redom. Ako ste čitali Lažnjak iste autorice onda se sjećate i glavnog junaka Davya Dempseya koji u jednom trenutku odlazi u posjet svojoj sestri Sophie. E pa ta je Sophie sada naša glavna junakinja. Možda nije zgorega ni napomenuti da se Iskušenje zapravo kronološki događa prije Lažnjaka i da se u njemu pojavljuje i Amy, treća članica prevarantske obitelji Dempsey. No krenimo redom: Sophie i Amy stižu u maleni, konzervativni gradić znakovitog imena Temptation kao snimateljice dokumentarca o povratku njegove razmetne kćeri Clee Whipple. Film dakako ima svoj scenarij koji je zamišljen kao romantična i erotična priča za žene, no stjecajem okolnosti postaje ni manje ni više nego pornić. Upravo u to vrijeme gradsko vijeće izglasava ćudoredan i možda malkice neustavan zakon o zabrani snimanja 'filmova za odrasle' u Temptationu što njihova gradonačelnika, Phineasa Tuckera, dovodi u nezgodan položaj. Jer mu se, naime, na prvi pogled i do ludila svidi baš Sophie Dempsey, posljednja žena s kojim bi jedan političar trebao imati posla. Osim toga, tu je i Phinova majka Liz: hladna i pragmatična žena kojoj je obiteljsko tradicionalno gradonačelnikovanje Tempatationom najvažnija stvar na svijetu. Tu je i njegova kćer Dillie koja želi novu majku za sebe. A tu je i činjenica da Phin zapravo mrzi svoj posao, kao i slučaj ubojstva koji će protresti gradsku kolotečinu. 

Sve u svemu, puno potencijala za dramu i sukobe, a na kraju i nažalost dobijete  predvidljiv i iritantan roman. Sophie i njena obitelj, kao početna točka svega, su jednostavno glupi. Ili su ipak loši prevaranti s obzirom da u cijelom romanu nisu prevarili ama baš nikoga. Nikada. Što je zbilja otužno ako uzmete u obzir da nisu mogli uvjerljivo slagati ni stanovnike provincije u državi Ohio. Sama Sophie je jedna od onih patetičnih junakinja koja je u dugoj i nezadovoljavajućoj vezi i što je neobično za Crusie, nije baš od britkog jezika ni velike pameti. Zapravo, ako ste se pitali što je u glavi onim likovima u horor filmovima koji odlaze sami u potpuni mrak da provjere skriva li se tamo serijski ubojica sa satarom, onda bi vrlo lako mogli pronaći odgovor čitajući o Sophienom životu. S druge strane, bilo je još gore čitati o Phinu, odraslom muškarcu i gradonačelniku grada koji traži načina kako da se suprostavi svojoj mami. Cherry on the top je razrješenje pokušaja ubojstva jadne Sophie kojeg neću spoilati, ali koji je jedna od naj WTF stvari koje sam pročitala u svom životu. U svakom slučaju, ako znate da je netko ubojica ili se barem probao okušati u tom zanatu, samo mu priprijetite širenjem tračeva preko telefona i dotična će vas osoba ostaviti na miru. To što vi u isto vrijeme znate da po vašem gradu hoda psihopat koji vas je htio ubiti – hej, pa koga zapravo briga. Ako vas na kraju stvarno i ubije, drugi će uvijek moći naknadno tračati ubojicu, a možda čak i završi u zatvoru.

Iskreno ne znam koji je vrag bio Jennifer Crusie dok je pisala ovaj roman, ali Iskušenje je po mom mišljenju lošije od onih nabrzinu napisanih romana Jayne Krentz. Kod Jayne još nikad nisam naišla na toliko neuvjerljivih stvari na jednom mjestu s tim da je i ljubavna priča Jennifer Crusie u ovom slučaju jedna od slabijih karika romana. Naime, Sophie i Phineas gotovo odmah padnu jedno drugome u zagrljaj i do kraja romana uglavnom pratimo njihove čarke koje se vrte oko notornih gluposti i predrasuda u koje ni jedno od njih dvoje zapravo ne vjeruje. Jedina stvar koja mi se sviđa vezano za ovu knjigu je naslovnica. No nažalost, nesmotreno sam ostavila knjigu neko vrijeme na radijatoru pa joj se od topline počeo odvajati onaj gornji zaštitni celofan tako da smo na primjeru Iskušenja naučili još jednu korisnu stvar: ne odlažite knjige na izvore topline. Osim ako niste nacist i volite ih bacati na lomaču. S druge strane, možda je to znak 'odozgo' da prestanem kupovati knjige Jennifer Crusie? Tko bi ga znao... 

Tara Hyland: Bogate nasljednice

 
Brzo i grubo: još jedan chick-lit pisan u stilu sinopsisa za sapunicu.

I to je jedan od brojnih razloga zbog kojeg sam mrzila ovu knjigu. Ok, možda je 'mrziti' prejaka riječ, ali zamislite kako čitate članak u Gloriji o jednoj obitelji koji je dugačak preko četiri stotine stranica i dobili ste ideju kako je čitati Bogate nasljednice. No krenimo redom. Tara Hyland je odlučila u svom pozamašnom romanu ispričati tj. prepričati cijeli život svoje tri junakinje, a one su Elizabeth, Caitlin i Amber. Elizabeth i Amber su zakonite kćeri Williama Melvilla, direktora i većinskog vlasnika obiteljske modne tvrtke. Obje su lijepe i bogate, no dok ambiciozna Elizabeth na svakom polju postiže savršene rezultate, Amber je razmažena i neodgovorna nasljednica koja uvelika podsjeća na Paris Hilton. Njihova polusestra Caitlin je jedina koja se ne može uklopiti u život kakav žive Melvillovi pa tako po svom osamnaestom rođendanu odlazi u Pariz školovati se za modnu dizajnericu o svom vlastitom trošku.

Cijeli je roman pisan u sapuničastom stilu s poantom da i bogati plaču. Nijedan Hylandičin lik nije posve dopadljiv, a to uključuje čak i Caitlin koja ima najispravnije vrijednosti u životu. Na pojedinim se mjestima ponašala posve iracionalno i u sukobu sa svim što je o njoj dotad bilo napisano. Najbolji primjer za to je obrat u njenoj ljubavnoj vezi za kojeg je prilično jasno da nema pravog motiva, osim autoričine želje da još više zakomplicira priču. Jako loše. Elizabeth je pak zastrašujuće hladna i u onim situacijama u kojima je pokazala ranjivost i emotivnost, Tara Hyland ih jednostavno nije ni opisala. Zapravo, sve najzanimljivije i najdramatičnije rasplete je opisivala naknadno u obliku prisjećanja svojih junakinja. Što je još i gore od onog 'jako loše'. 

Takvo pisanje nije ostavilo mjesta za ijednu pravu scenu u kojoj bi se dalo na karakterizaciji ili atmosferi već je nekako oboje pokušano zgurati u silno prepričavanje i potom još prepričavanja. Jedna od stvari koja je u tom smislu bila osobito iritantna je činjenica da je spomenut svaki skupocjeni brand alkoholnih pića, a pridjevi poput luksuzan, ekskluzivan, skup, otmjen i elegantan se ponavljaju svako toliko. Okej, shvatili smo, ljudi imaju love i troše je na skupe stvari. A što se tiče same mode i opisa Caitlinih kreacija – no comment. Samo ću reći kako izgleda da Tara Hyland jako voli baršun.

Uglavnom, možda se nekome sviđa ovaj stil pisanja i u to neću ulaziti, ali meni se iskreno ne sviđa nimalo i ovaj tekst teško doživljavam kao pravu knjigu. S druge strane, Bogate nasljednice nisu dosadno štivo, dapače, i ako vam se ne da gledati tristo epizoda sapunice, a želite nešto zabavno i opuštajuće onda je ovo knjiga za vas. Još jedna smjernica: ovaj tip romana je ponešto nalik na KDS knjige Skandalozno i Poziv na zaruke, pa ako su vam se svidjele ove dvije onda će sigurno i Bogate nasljednice. Ja i dalje mislim da je njen viši cjenovni rang ipak uvelike neopravdan.

Jill Mansell: Napokon ljubav

Brzo i grubo: vrckavi britanski chick-lit s tri usporedne priče i puno sretnih krajeva.

Zar ste uopće sumnjali da bi moglo biti drukčije? Radnja se odvija u malom gradiću Channing Hills pokraj Bristola gdje ustaljenim životom živi profesionalna vozačica limuzina Cleo Quinn. Cleo, nakon niza loših veza s raznim bezveznjakovićima, napokon je pronašla idealnog dečka, zgođušnog Willa Newmana. Baš u to vrijeme u grad se na kratko vraća i Johnny LaVenture, jedan od njenih popularnih vršnjaka koji su joj se rugali u školi, a koji je postao svjetski poznat kipar. Uskoro Cleo otkriva Willovu tajnu: on je oženjen, a njegova žena Fia je odlučna da porazgovara s njom. A za divno čudo, Johnny se ovaj put ponaša zaista prijateljski prema njoj. I dok Cleo razvozi razmažene djevojke i ocvale pop zvijezde, njena sestra Abbie se suočava s problemima u braku uzrokovanima činjenicom da je prije osamnaest godina surogat majka njihova budućeg djeteta napustila Englesku i lagala o svojoj trudnoći. Na njena vrata pak stiže Georgia, urbana djevojka iz Londona puna zamisli o novom, zajedničkom životu kojeg se Abbie užasava. A tu je i Ash Perry-Mason, Clein najbolji prijatelj i voditelj radijske emisije u kojoj pršti samopouzdanjem i dovitljivim dosjetkama – koje se istope upravo u trenutku kad Ash upozna neku zgodnu djevojku. 

Nisam neka velika obožavateljica chick-lita, no Napokon ljubav me brzo povukla u priču. Svidio mi se zaplet i činjenica da radnja ide brzo, bez mnogo patetike i suza tj. bar kad je glavna junakinja u pitanju. Cleo i Ash i njihov život u malom gradu su vjerojatno najbolji dio knjige, iako je Cleina priča definitivno ostala neiskorištena do kraja. Bilo je zanimljivo za promjenu čitati kako junakinja ne radi gluposti od sebe da bi se spetljala s tipom koji joj se sviđa; ovaj put je Johnny taj koji mora poduzeti sve korake i pokazati Cleo kako ovaj put to ne radi da dobije okladu vrijednu pet funti. Ash je također nevjerojatno simpatičan lik, no njegova ljubavna priča ima zrnce neuvjerljivosti u svom obratu, ali to je ionako fikcija i nikoga zapravo nije briga. Abbie je pak jedina u pravim problemima i jedna je od onih junakinja čije postupke ne razumijete i idu vam na živce, ali naravno, Jill Mansell se pobrinula da je ne ostavi samu i ucviljenu na kraju.

Kakogod, Napokon ljubav je ponajviše ono što bi Amerikanci nazvali comfort read, knjiga kojoj je svrha da bez puno opterećivanja izmami 'aaaaah' i 'awww' uzdahe i onda uzmete sljedeću s police. Nećete je pamtiti do kraja života i vjerojatno ćete zaboraviti i imena glavnih junaka, no možda u budućnosti ipak budete potražili nešto 'u tom stilu'. Meni je sjela prilično dobro i zgotovila sam je u dva dana. A navodno baš i ne volim chick-lit.  

Haywood Smith: Povratak u grad mimoza

Brzo i grubo: chick-lit za malo vremešnije dame. I kao takav, vjerojatno OK.

Ne znam što mi je bilo da se začitam baš u život pedesetogodišnje Linwood Breedlove Scott koja se nakon razvoda od bogatog-i-poludjelog-u-srednjim-godinama Philla vraća pod roditeljski krov u svoj rodni grad. Inače baš i ne čitam chick-lit, a kamoli onaj namijenjen malo starijim ženama, ali nekako sam bila naumila pročitati više knjiga iz Algoritmove Naj biblioteke koje mi stoje na polici više od godinu dana. I tako je izbor pao na Grad mimoza. Ne mogu reći da sam baš oduševljena ovom knjigom - mislim da je jedna od onih čija priča odlično funkcionira na filmu, ali na papiru i nije pretjerano zanimljiva. No dakle... Lin se vraća u Mimosa Branch (ovo je originalno ime grada), država Georgia, koji je još uvijek prilično tradicionalno južnjački, što znači da su žene ili profinjene tračerice ili totalne kučke tračerice, a muškarci uglavnom ili alkoholičari ili pomalo rasisti. Linwood za sebe drži da je jedna od onih koje imaju doktorat južnjačke kučke, ali istina nije baš takva. Naša je junakinja prilično osjetljiva i trenutno u potrazi za novim životom. U Atlanti je živjela na visokoj nozi, daleko od svoje šašave obitelji, a sada planira kako skucati novce za renoviranje stana iznad garaže ne bi li od iste te obitelji bila bar na nekakvoj distanci. Naravno, na pomolu je i prilika za novu ljubav. Njezin susjed Grant je privatni ljekarnik kod kojeg će pronaći privremeni posao, a zajednički interes naći će u zbacivanju korumpiranog gradonačelnika i njegovih brojnih poltrona koji čine Mimosa Branch nepodnošljivim za život. 

Ne mogu vam obećati da će sve ispasti onako kako bi trebalo i to je jedino iznenađenje u ovoj knjizi. Pisanje je solidno, s povremenim dosjetkama koje i nisu osobito pamtljive, a ni sama priča nije pretjerano dramatična. Sve je skupa više nalik na prosječnu epizodu Zlatnih djevojaka samo smještenih u mali gradić čija zajednica pokušava riješiti svoje probleme. Ipak, po mom mišljenju, najbolji dio knjige je proces navikavanja i pomirbe glavne junakinje sa svojom obitelji. Njezin otac i stric pate od Alzheimerove bolesti pa se njena majka i strina većinu vremena bore s dvojcem. Majka je pak priča za sebe: gospođica Mamie prva čuje sve tračeve, a u hladnjaku uvijek ima vrč prave limunade. Ipak, Lin će nekako pronaći način da ih uklopi u svoj život.

Moram još napomenuti kako je autorica Haywood Smith (Haywood, Linwood, hmm...) također južnjačka (stara) cura iz Georgie za koju blurb tvrdi da s radošću očekuje lekcije koje će joj donijeti život neudane žene pune vjere. Bar mogu ustvrditi kako je Povratak u grad mimoza, ako ništa, bar dijelom autentičan. I optimističan. 

 

NasLOVEnice: avatari

 Vrijeme je za totalni geekeraj! Posljednjih sam dana prčkala po photoshopu i odlučila da svekoliko čitateljstvo razveselim novim avatarima. Naravno, avatari (ili icons, kako god) su napravljeni iz naslovnica knjiga koje su trenutačno najpopularnije na blogu i za koje mi se učinilo da imaju avatarnog potencijala. Veličina im je 100x100 px jer znam da za razliku od foruma.hr postoje forumi koji podržavaju i veće avatare, tako da ćete ove avatare možda morati smanjivati sami ako ih budete koristili na forumu.hr. Svi su u jpg formatu osim jednog gif-a koji je u tom formatu samo zato jer zauzima manje prostora. 

Naravno, ja nemam nikakva autorska prava na naslovnice, a avatari su napravljeni iz čiste, nekomercijalne ljubavi prema knjigama i sadržaju istih (ovo pišem samo zato jer smo toliko puta napisale da kupujemo knjige zbog naslovnica da me već strah da ne stječete krivi dojam).
Najlakše ćete ih skinuti ako kliknete na njih da vam se ikone prikažu same, zatim udarite desni klik i odaberete opciju 'save as'. Ne morate me credit-at niti obavještavat da li ih koristite ili ne. Ako imate neke posebne želje, ostavite komentar na ovaj post i vidjet ću ako mogu nešto učiniti po tom pitanju.

 

Tara Moore: Poziv na zaruke

Brzo i grubo: irska sapunica o bogatoj, plemićkoj obitelji je korektno napisana, ali ujedno i ne baš invetivna te klišeizirana.

Pošto volim obiteljske priče, a moj me literarni metabolizam tražio nešto mjehuričavo lagano, Poziv na zaruke je nekako bio očit izbor za kolovoz, a i priznajem da me zanimalo kakva se žensku fikcija čita i piše u Irskoj. Već tagline na samoj naslovnici najavljuje: Glamur. Seks. Izdaja. Zabava koju ne smijete propustiti; i prva tri obećanja su doista ispunjena. Glamura, seksa i izdaje ima napretek, a ni zabava nije u potpunosti izostavljena, iako, da budem poštena, nije baš ni nešto što ne smijete propustiti. Također, rekla bih da je ova knjiga žanrovski najsličnija romanu Skandalozno koji je isto izašao u izdanju KDS i da nisam posve sigurna kako taj žanr nazvati osim užasno neodređene 'ženske fikcije' i ne baš prikladne 'sapunice', ali što je, tu je.

Uglavnom, radnja se vrti oko bogate obitelji Granville plemićkog porijekla i duge tradicije čijim bogatstvom upravlja Honoria Granville skupa sa svojim vjernim indijskim pomagačem Rajeshom. Pošto je u nesreći izgubila svoja dva sina i snahe, Honoriji, već odavno obudovjeloj, je ostao samo treći sin Jaspar, kojeg ona ne prihvaća zbog njegove homoseksualnosti, te unuci Carrick, Ross i Fintan i blizanci Indigo i Sapphire. Treba još napomenuti kako je Honoria za nasljednika imanja Carrickross zacrtala baš svog najstarijeg unuka Carricka, ostvarenog arhitekta i okorjelog neženju, te da bi ga primorala na ženidbu osmislila je lažne zaruke njegovog brata Rossa i mlade fotografkinje Ashling Morrison. Ashling, da stvar bude kompliciranija, je pokćerka Honorijine stare neprijateljice Coppelie Morrison koja i u poznim pedesetim godinama još uvijek žari i pali irskom društvenom scenom. Svi članovi obitelji, prijatelji, neprijatelji i jedna novinarka se susreću na kobnom Ivanjskom plesu posvećenom Rossovim zarukama koji završava ubojstvom ljepotice Kate O'Leary, Ruže kraljevstva. Umjesto udarca kojim je trebala riješiti sve svoje probleme, a to uključuje i Coppeliu Morrison, Honorijini planovi bespovratno tonu sve dublje i dublje. 

Dakle, kao što je netko već primijetio, u ovom romanu nema čega nema: ubojstvo, ljubomora, incest, još incesta, opake babe, dijamanti, narkomanija, pedofilija, transeksualci, i jesam li spomenula incest? Da, tri različite incestuozne veze. U jednom romanu. Čini mi se da netko ima fiksaciju na rodoskvrnuće. No ono što je zaglupilo ionako nevjerojatne događaje je način na koji se Tara Moore odnosi prema njima, a to je 'bilo, pa prošlo'. Čisto sumnjam da bi tako reagirao netko tko je upravo otkrio da je bio u vezi sa svojim rođakom, ali izgleda da Granvilleovi nemaju nekih velikih problema s tim. Druga stvar koja mi je bila smiješna je lik Coppelije Morrison koja, iako praktički baba, izgleda kao djevojka od 25 godina te se manje-više tako i ponaša. Dok vjerujem da žene u tim godinama mogu izgledati prilično dobro, mislim da je ipak malo nategnuto da se i sa svim tim botoksom uštrcanim u lice Coppelia može mjeriti ljepotom sa nekom djevojkom mlađom dvadeset godina od nje. No svakako moram naglasiti da usprkos nedostatku neke zdravorazumske i očekivane uvjerljivosti Tara Moore piše prilično okej što se zapravo odnosi na opise i osjećaj za detalje kojima je jako dobro dočarala atmosferu luksuznog, starog imanja Carrickross. Ako ništa, autorica djeluje dovoljno načitano da bi mogla biti spisateljica, što je više nego što se može reći za neke druge autorice ženske fikcije. Sam rasplet mi se nije svidio i mislim da je objašnjenje događaja s Ivanjskog plesa bilo prilično lejm, ali i to uzmite s dozom rezerve jer su čitateljice na amazonu, npr, oduševljene ovom knjigom u cijelosti. Naslov u originalu je RSVP što je zapravo kratica za répondez s'il vous plaît tj. molim odgovorite.

Jennifer Crusie: Lažnjak

Brzo i grubo: lepršava, ali vrlo osrednja knjiga koja tematizira šašavu ljubavnu vezu i jednu još šašaviju obitelj.

Odmah na početku moram otkriti kako mi ovaj roman Jennifer Crusie nije sjeo ni upola dobro kao njena Oklada. Možda zato jer je žanrovski vrludao između chick-lita, ljubića i obiteljske komedije, a nekako mi nije funkcionirao na nijednoj od tih razina. Za početak, tu je glavna junakinja, slikarica Mathilda Goodnight koja je opisana kao Betty Boop s bubastim, heksagonalnim naočalama. Nakon tog opisa i činjenice da se junakinja zbilja zove Mathilda Goodnight (skraćeno Tilda) više je nisam mogla shvatiti ozbiljno, a kamoli kao mladu ženu koja drži svoju obitelj na okupu, radi posao koji je čini nesretnom i ne snalazi se najbolje u ljubavnim vezama. Ne znam kako vama, ali meni Mathilda Goodnight zvuči kao neka senilna profesorica iz Harrya Pottera, ili bilo koji ekscentrični lik iz nekakvog fantasy romana za djecu. Uglavnom, Mathilda sa svojom obitelji drži galeriju slika koja zapravo propada već godinama. Njena majka Gwen po cijele dane rješava križaljke i još je uvijek ispunjena potisnutom ljutnjom zbog svog polusretnog braka s Mathildinim pokojnim ocem. No kako Goodnightovi posjeduju cijelu zgradu u kojoj se nalazi galerija, tako na istom mjestu živi i Mathildina sestra Eve, njen bivši muž i homoseksualac Andrew, te njihova maloljetna kćer Nadine. Da stvar bude kompliciranija, Eve radi u Andrewovom baru kao pjevačica i tada doslovce postaje druga žena, seksipilna i agresivna Louise.

Ekscentričnost obitelji Goodnight mi je bila, moram priznati, pomalo naporna. Ponekad isforsirana, ali uglavnom naporna. Njihov je problem bila velika neotplaćena hipoteka i činjenica da su svi redom uglavnom bili nesposobni da opet pokrenu galeriju i stiltani od straha da će se saznati za krivotvorine koje je Mathilda naslikala kao dijete. Iako je njihov strah bio opravdan, nisam se mogla oteti dojmu da su Goodnightovi uglavnom pomalo glupi – jer u takve su nevolje upadali cijelo vrijeme. A tu su i infatilni obiteljski trenuci poput onoga kad cijela obitelj tješi Nadine jer ju je ostavio dečko, a tješe je tako da na kraju skoro svake rečenice dodaju: - Jadna mala. Taj čin, situacija, obred, kako već hoćete, se i zove upravo tako, 'Jadna mala'. Vjerujem da je autorici to vjerojatno zvučalo simpatično i fora, ali meni je to bilo prilično iritantno i čudno, ali u lošem smislu.

Mathilda me također nije osvojila kao lik – dvije trećine knjige se grize iznutra zbog ovog i onog i kad završi s Davyem, glavnim junakom, a to je praktički odmah, uradi to zbog totalno očajnih razloga, tako da na kraju izgleda kao još veća jadnica. I još uvijek ima svoje bubaste naočale, što, vjerujem, obara svakog muškarca s nogu. Što me dovodi do famozne romanse Lažnjaka. Motivacija glavnih junaka za ljubavnu priču je zapravo nepostojeća. Jednostavno su se našli na istom mjestu u isto vrijeme i to je otprilike to. Kemija među njima nije bila baš totalno neuvjerljiva, ali nije bila ni bogzna što i to me smetalo najviše od svega. Osim toga, puno je drugih stvari bilo pretjerano naivno, ali pošto su bile tu u službi komedije, pretpostavljam da mogu proći. S druge strane, Jennifer Crusie je dobra u pisanju dijaloga i britkih, ciničnih prepucavanja pa i to izvlači knjigu iz ljige u koju je dijelom upala, ali je svejedno daleko od njene super zabavne Oklade. Uz to, prijevod knjige opet nije bio najsretniji, a užasno mi je išlo na živce neću pisano kao 'ne ću', nećemo kao 'ne ćemo' itd, iako je ova stara, odvojena pravopisna verzija zapravo više u duhu hrvatskog jezika nego spojena. Uglavnom, ako ne pročitate Lažnjak, niste propustili ništa bitno.

Paige Toon: Lucy u oblacima

Što se kuha u chick lit romanu Lucy u oblacima autorice Paige Toon?

Sastojci: odvjetnik, surfer, Australija, Engleska i puno prekooceanskih letova.

Priprema: Pošaljite Lucy na vjenčanje svojih najboljih prijatelja u Australiju i gledajte kako postaje sve više rastrgana između dva izbora.

Opet ja i moja slabost prema slatkim naslovnicama. Toliko puta mi se obila o glavu da bi čovjek pomislio kako ću prestati s time i na ruku si tetovirati dobru staru 'Ne sudi o knjizi prema koricama'. No, moja ruka kao nečim vođena opet izabire chick lit knjigu, ovaj put Lucy u oblacima i na kraju se ispostavlja da je knjiga ipak jednako slatka kao i rozo-plava naslovnica ispunjena šarenim zvijezdicama.

Na dnu ilustracije prikazana je silueta naizgled jednog grada u sumrak, no zagledamo li se bolje vidjet ćemo da lijeva strana prikazuje London, a desna Sydney što očito predstavlja Lucyinu rastrganost između ta dva grada, čemu svjedočimo od prvog poglavlja.

Lucyin dugogodišnji dečko James je mladi odvjetnik s kojim dijeli stan u Londonu i naizgled ljubav njezinog života. I baš kada stvari ne mogu izgledati bolje, Lucy otputuje u Australiju gdje je provela svoje djetinjstvo, na vjenčanje svojih najboljih prijatelja Molly i Sama (za kojim je nekad i sama ludovala). Međutim, na letu za Sydney događa se nešto što započinje dramu cijele knjige, Lucy prima SMS s Jamesovog broja, a poruka je očito od njegove ljubavnice koja joj stavlja do znanja da je James ipak samo njen i da joj nabija rogove.  Od tog trenutka Lucy je rastresena i ne zna čemu vjerovati, no Kupidu ne treba karta da bi putovao i on je već čeka po dolasku u Australiju gdje se Lucy ponovno sreće sa Samovim zgodnim i šarmantnim bratom Nathanom koji se bavi surfanjem i u kojeg se zaljubljuje.

Ova knjiga utjelovljuje sve što chick lit djelo treba imati: dozu humora, dramatike, neočekivanih romansi spojenih u detaljnu priču koja se brzo čita i ne zamara. Doduše, osvrnula bih se na kritiku Andree de Angelis koja smatra da 'čitatelj dugo neće znati što je istina, a što laž u ovom romanu' jer je svakome od prvog poglavlja jasno što je istina, a što laž i tu Paige Toon potpuno zakazuje kod navedenog 'majstorskog ljubavnog zapleta', no bez obzira na to djelo je savršen sastojak opuštajućeg dana na plaži.

Ako niste od onih koji u kinu vole pogledati romantičnu komediju ni ovo vam se neće svidjeti. Moja osobna reakcija na cjelokupni dojam djela bila je: 'Hmm... slatko.' No, nije li to naposlijetku i jedina stvar koju od chick lita tražimo?

Ann Pearlman: Klub božićnih kolačića

Što se kuha u Klubu božićnih kolačića američke književnice Ann Pearlman?

Sastojci: domaći kolačići, hrpa prijateljica, blagdansko razdoblje i povjerljive priče.

Priprema: prvog ponedjeljka u prosincu okupite dvanaest najboljih prijateljica na dan poklanjanja i jedenja domaćih kolačića te mnogo razgovora, plesa i zabave.

Bit ću iskrena i odmah priznati da me je na kupnju ovog romana nagnala velikim dijelom prekrasna naslovnica tipično ženske knjige: mnoštvo zvijezdica, pahuljica i prekrasan font ispod kojeg se prostire kuća iz snova pokrivena snijegom. Tu je pripomogao i crveni uočljivi natpis: 'Savršen recept za ljubav, smijeh i prijateljstvo.'

Radnja započinje neposredno prije samog dana kluba kolačića i tu pobliže upoznajemo glavnu junakinju Marnie koja je za razliku od mlađahne plavuše na naslovnici srednovječna žena i samohrana majka dvaju odraslih djevojaka, Sky i Tare, koje se i same bore sa svojim vlastitim životnim brigama.

Kroz knjigu upoznajemo i jedanaest preostalih žena od kojih svaka unosi svoju određenu energiju i atmosferu u ovaj roman, a uz njihove životne priče autorica je priložila i svaki od recepata domaćih kolačića koje su donijele kod Marnie. Popratila je to također i zanimljivim povijesnim crticama o začinima i načinu spremanja hrane koji daju cijelom romanu jedan topli štih.

Što se tiče same radnje ona na neki način i ne teče jer je većina stranica posvećena nekoj od žena koja uranja u retrospekciju, sjeća se i pripovijeda svoju priču drugima što je meni osobno nakon nekog vremena postalo zamorno i dosadno, jer je svaka od tih priča već viđeni 'materijal' i u knjizi i na filmu, a uz to je svaki detalj začinjen primjesom patetike kakva nas obično zna zaskočiti iz ovakvih romana.

Prava na ekranizaciju ovog naslova su već rezervirana no teško se vidim kako odlazim potrošiti dva sata na film o Klubu s obzirom da ovakve pričice i nisu baš my cup of tea već bih ih više preporučila osjetljivim dušicama vrlo meka srca koje bi u potpunosti mogle uživati u ovom romanu (i uskoro filmu) uz čašu toplog mlijeka.

Candace Bushnell: Dnevnici Carrie Bradshaw

Što se kuha u Dnevnicima Carrie Bradshaw popularne Candace Bushnell?

Sastojci: djevojka iz provincije, izdaje prijateljstva, zgodni dečki i sva ostala drama koju donosi srednja škola...

Priprema: Uzmite zgodnu, duhovitu i talentiranu junakinju već mega-popularne priče i vratite je u djetinjstvo gdje se preobrazi u naivnu, prosječnu i pomalo glupavu djevojku.

Kao vjerna obožavateljica serije Seks i grad te njezine glavne protagonistice Carrie po izlasku ovog romana pojurila sam na kioske da je potražim prije nego se rasproda. Nisam imala sreće, no nastavila sam skenirati svaki stalak s knjigama po trgovinama i kioscima te na kraju je pronašla u jednom zabačenom supermarketu u predgrađu.

Pročitavši kritike The Timesa i Daily Mirrora na poleđini knjige ('Bushnell piše kao san.' – Daily Mirror) bila sam još uzbuđenija što sam je uspjela pronaći.

Danas se pitam da li su ti ljudi čitali istu knjigu kao ja i žalim za dragocjenim vremenom potrošenim pri nalasku ovog romana.

Radnja se odvija u provinciji u vrijeme kada Carrie postaje maturantica te zajedno sa svojim prijateljicama pokušava osmisliti svoj život nakon srednje škole najbolje što može. Osim što nailazi na odbijenice za svoj spisateljski talent uz to je muče obiteljske i ljubavne brige. Tu se još pojavljuje i fatalni Sebastian Kydd koji naposljetku na neki način i uzrokuje veliku Carrienu preobrazbu iz lakovjerne u pronicljivu i opreznu djevojku kakva je prikazana u omiljenoj seriji i filmovima.

Pomalo dosadnjikava radnja još je više narušena pisanjem u prezentu pa ste po završetku čitanja više izmoreni nego nauživani dobrog štiva. Okrutna istina je da prosječna epizoda Seksa i grada sadrži više radnje, humora i zabave od ovog romana.

Ono što mi jedino ostaje nejasno je kako je roman poput ovoga mogao postati ikakav bestseller i doživjeti mnogobrojne prijevode kada ga cure od 14-15 godina ne bi dvaput pogledale. No da ne bude sve tako crno i da ne završim post u tako negativnom tonu pohvalit ću atraktivni izgled naslovnice koji je malim dijelom i zaslužan za to što imam ovu knjigu u svojoj kolekciji.