Amanda Quick: Zeleni kristal

Brzo i grubo: još jedan srednjovjekovni ljubić s predvidljivom pričom i kloniranim junacima.

S blurba knjige: ''Kad je zastrašujući vitez po imenu Hugh Nesmiljeni poput oluje nahrupio u Lingwood Manor svi su prestrašeno ustuknuli - osim ledi Alice. Oštra jezika i nepokorna, ljepotica vatrene kose vjerovala je da sir Hugh nije osoba koje se treba bojati, već odgovor na njezine snove. Znala je da je došao po zasljepljujući zeleni kristal, znala je da neće više biti zadovoljan kad sazna da nije više nije kod nje. No Alice je imala prijedlog za mrkog i nepristupačnog viteza: za miraz koji bi nju i njezina brata oslobodio iz šaka njihova strica, njegovim će ratničkim vještinama pridružiti svoje moći detekcije pa će zajedno pronaći njezin dragocjeni kamen.
No dok je Hugh prihvaćao njezine uvjete, dodao je jedan svoj: ledi Alice mora pristati na privremene zaruke - a to će je uskoro odvesti u Hughovu golemu kamenu tvrđavu i u bitku koja bi mogla ugroziti njihove živote... i njihovu jedinu priliku za ljubav...''

Nema puno toga što bi se dalo napisati o ovoj knjizi, a da nešto slično nije napisano u postu o Žudnji. Obje knjige je Leo Commerce objavio prošle godine iako su to zapravo ljubići napisani ranih devedestih, što bi moglo objasniti njihovu nezgrapnost – da ne znam da je Amanda Quick i prije toga pisala sasvim solidne ljubiće. Pretpostavljam da je problem u odabranom razdoblju, a to je taj nesretni srednji vijek. No, i kad stavim na stranu njenu poslovičnu površnost kad je stvaranje povijesno autentičnog backgrounda u pitanju, ostaje mi opet malo toga. Lik sir Hugha je skoro pa navlas isti kao lik sir Garetha, a osim toga Hugh je također nezakoniti sin koji se pošteno namučio da bi se dočepao svog komada zemlje. Lady Alice se razlikuje od lady Clare utoliko što je prilično iritantna i ima vatreno crvenu kosu.

Razumijem da je Amanda Quick željela stvoriti lik neovisne, neustrašive i samosvjesne junakinje, ali je na kraju dobila gnjavatoricu koja u slobodno vrijeme proučava bube i kamenje, a kad nije u svojoj radnoj sobi, onda s prozora šefuje svom mužu kojeg su dotad zvali Nesmiljeni (koliko god to na hrvatskom urnebesno zvučalo). Kako je Nesmiljeni u tjedan dana postao Krotki znaju samo dragi Bog i Amanda Quick, no mene prilično nervira taj izostanak transformacije lika kojem je, eto, bilo dovoljno da mu se žena nekoliko puta suprostavi, pa da se zaljubi u nju i zaboravi sve što je dotad bio. Falilo mi je i humora kojeg uvijek ima u romanima Amande Quick, a naslovnicu koja sugerira nekakav vilenjački fantasy neću ni komentirati. Recimo još samo da sam pročitala polovicu knjige, stala, pročitala tri romana Judith McNaught na engleskom, i onda dovršila ostatak Zelenog kristala. I da, naslov knjige u originalu je Mystique.

Amanda Quick: Žudnja

 Brzo i grubo: ljubavni roman koji se događa u srednjem vijeku ima određeni stupanj (prpošne) zabave i poneku (faktografsku) glupost.

Amanda Quick, za sve koji ne znaju, je jedan od pseudnonima spisateljice Jayne Ann Krentz ( pisala je i probila se pod djevojačkim imenom Jayne Castle) koji koristi kad piše povijesne ljubavne romane, najčešće smještene u Englesku početkom 19. stoljeća, u period koji Britanci nazivaju Regency era, jer je upravo tada britanskim kraljevstvom vladao princ regent George IV. u ime svog psihički oboljelog oca Georga III. - no neki od njenih romana se događaju i u srednjem vijeku kao što je slučaj i s Žudnjom (Desire, objavljen 1993. u Americi, a kod nas 2010.). Kako autorica kaže, radnja se odvija u vrijeme Križarskih ratova, ne precizirajući doduše kojeg (ratovi su se razvukli kroz nekih dvjestotinjak godina) i poglavito na malom otoku imena Desire čija mlada gospodarica lady Clare proizvodi parfeme i sapune od otočkog bilja i cvijeća. Skoro sve napisano u prošloj rečenici je zapravo izvor stvari koje su klimave u knjizi. Nekako se čini da Amandi Quick bolje leži pisanje o 19. stoljeću i engleskom društvu koje je bilo puno pravila i ograničenja (a time i prilika za zanimljiv zaplet), nego srednji vijek s kojim je slabije upoznata, a koji je u principu jednako obećavajući, ako čak ne i više, za dramatičnu ljubavnu priču između plemkinje i viteza, sir Garetha, koji se rodio kao kopile njenog feudalnog gospodara.

Ta neodređenost u opisima zdanja, odjeće i uopće perioda u kojem se roman odvija je nešto što nije toliko krucijalno za samu radnju koliko je gubitak na uvjerljivosti i atmosferi, a i na kraju, stječe se dojam da je Quick prije pisanja romana pogledala nekoliko filmova o srednjem vijeku i odlučila da je to njezina sljedeća tema. S obzirom da je pisala o parfemima i kojekakvim pomadama koje je mućkala lady Clare, omaknulo joj se i spominjanje vanilije koju je u Europu donio Hernan Cortes tek u 16. stoljeću.

Da se sve ne bi svelo na traženje dlake u jajetu, moram reći da je Žudnja imala nekoliko veselih scena koje su me nasmijale (cijela situacija s bočicama pileće krvi koje su uvalili Clare na dan vjenčanja) i po kojima ću, osim nevjerojatnog prisustva vanilije u Engleskoj negdje u 12. stoljeću i pretjerano sladunjavog imena otoka, upamtiti Žudnju. Sve ostalo je gotovo identično kao i u njenim drugim romanima, pogotovo glavna junakinja koja je ušla neudana u dvadesete i koja, iako nije spektakularno lijepa, ima izrazito jaku volju i pamet. Njena se jaka volja najčešće pretvori u iritantnu naviku da izvodi gluposti na svoju ruku, što je očito potrebno u zapletima Amande Quick, jer kako bi se drukčije glavni junak iskupio za vlastite greške, ako njegova dama ne bi bila u nevolji?

Jayne Ann Krentz: Zora u Eclipse Bayu

 
Brzo i grubo: druga knjiga u Eclipse Bay trilogiji o dvije posvađene obitelji nije baš priču odvela korak dalje.

Priče koje preuzimaju zaplet Romea i Julije imaju određeni problem, a taj je da, osim što nisu baš nešto originalne, moraju imati barem nekakvog začina koji će ih razlikovati od ostalih sličnih pokušaja kojima vrvi svijet ljubavnih romana. Jayne A. Krentz je ispočetka krenulo dobro. U prvoj smo knjizi nazvanoj jednostavno Eclipse Bay upoznali dvije zaraćene obitelji, Madison i Harte i mali pitoreskni gradić s dramatičnom oceanskom obalom u Oregenu – Eclipse Bay. Kao i svaki takav gradić i Eclipse Bay ima svoju povijest, svoje redikule (u ovom slučaju Arizonu Snow, do zubiju naoružanu postariju gospođu koja je uvjerena kako se na obližnjem institutu kuju vladine zavjere i sakrivaju leševi vanzemaljaca) i svoju manje lijepu stranu čiji je dio i jedno neriješeno ubojstvo. Glavni bad boy Eclipse Baya, Rafe Madison će biti osumnjičen za zločin, a alibi će mu dati nitko drugi nego Hannah Harte, djevojka iz obitelji koja je ne samo po vrijednostima koje njeguje dijametralno suprotna njegovoj, već i na neki način neprijatelj svakom Madisonu.

Nakon sretnog završetka prve knjige izgleda da je Jayne Krentz jednostavno ponestalo materijala za priču, jer Zora u Eclipse Bayu je jedan kostur od romana bez imalo mesa na sebi. Glavna junakinja je sada Hannina mlađa sestra Lillian, pomalo zbrčkana umjetnica koja se, netipično za Harteove, ne zna skrasiti na jednom radnom mjestu, dok je glavni junak Rafeov brat Gabe (da, to znači da se braća zapravo zovu Raphael i Gabriel), turbo uspješan poslovni čovjek kojeg je teško opisati jer ga je autorica jednostavno napisala tako jednodimenzionalnim.

Gabe i Lillian su se upoznali na vjenčanju svojih brata i sestre, nakon čega se Gabe upisao u Lillianinu agenciju za spajanje parova. Tu su i neki pokušaji zapletanja misterije što je nužno značilo i povratak legendarne Arizone Snow, no na moje razočaranje priča s provalama i pokušajem Arizonina ubojstva je iza sebe imala mlitavo objašnjenje i rasplet nevrijedan pamćenja. Slično je i s ljubavnom pričom u centru, ni Lillian ni Gabe zapravo više nemaju zapreku da se slobodno vole jer njihove obitelji više nisu u zavadi u kakvoj su bile kao u prvoj knjizi, a i ostali 'problemi' poput 'što umjetnica i biznismen imaju zajedničko' su banalizirani i više nego što to stvarno i jesu. Nije mi se svidjelo ni to što njihova priča počinje u matchmaking agenciji gdje je Lillianin posao da za Gabea pronađe savršenu ženu; to me jednostavno previše podsjetilo na Match me If you can od Susan Elizabeth Phillips kod nas prevedenom kao Dođi i poljubi me, s tim da se Phillips s tako postavljenom pričom pozabavila puno detaljnije i zabavnije. Naravno, nedostajalo mi je i ozračje iz prve knjige, možda najbolje dočarano noćnom scenom na plaži gdje Rafe i Hannah prvi put razgovaraju kao tinejdžeri iz čega će se izroditi val tračeva i skandala u Eclipse Bayu i koja jasno označuje prekretnicu u odnosima dvaju obitelji. Krentz je pokušala vratiti nešto od te atmosfere i u drugu knjigu, ali osim spominjanja oluje i grada opranog kišom nije ponudila ništa drugo. Čak ni tračevi nisu bili osobito sočni.

Kako bilo, to ne znači da odustajem od treće knjige, Ljeto u Eclipse Bayu, ako je se ikad dokopam u knjižnici.