Robert A. Heinlein: Dvostruka zvijezda

Brzo i grubo: dobri, stari, klasični SF.

Odličan za liječenje osrednjeg chick-lita i ljubavnih romana u kojima sam, izgleda, zapela u zadnje vrijeme. A priča je dosta jednostavna: glumac Lorenzo Smythe (ovo je samo fancy verzija njegovog pravog imena, Lawrence Smith) gubi dane i noći u potrazi za kakvim poslom i viseći po bircevima. Tada upoznaje svemirskog pilota koji mu daje ponudu koja se ne može odbiti: za pristojnu sumu novaca na par će dana odglumiti jednog od ključnih političara Ekspanzionističke stranke koji je otet na Marsu. Političar je voljeni John Joseph Bonforte i u tome je i problem: Lorenzo baš i ne simpatizira Bonfortea ni njegovu stranku, a ono što stvarno mrzi do  kraja su Marsovci i planet Mars. No uz pomoć Bonforteovog teama pokušat će se pripremiti za ključnu ceremoniju koja bi trebala približiti Marsovce velikom Carstvu kojem pripadaju naši protagonisti. Oči milijardi su uperene u njega, a kako kaže blurb na knjizi: njegova loša gluma bi mogla rezultirati međuplanetarnim sukobom. Štoviše, zbog brojnih pokušanih atentata na Bonfortea, ugrožen je i sam Lorenzov život.

Dvostruka zvijezda je jednostavan roman na kakve sam navikla od Heinleina i koji su u isto vrijeme redovito zabavni i pametni. Koji god svijet ili sustav da stvara Heinlein voli ubaciti i nešto filozofije (najčešće se radi o promišljanju društvenog poretka, uglavnom obojeno pro-militarističkim stavom koji danas baš i nije popularan u književnosti, zapravo, baš suprotno), nešto mačizma i podosta topline koja dođe kao rezultat rasta glavnih likova. Što se tiče samih znanstvenih elemenata rekla bih da su u ovom slučaju u drugom planu. Zapravo, na par mjesta je tako očito da Heinleinu fale brojni elementi u romanu poput interneta za što ga se i ne može kriviti, jer je čovjek bio pisac, a ne prorok. K tome, tu je i činjenica da na Marsu nema inteligentnog autohtonog života, no to ćemo zaboraviti u svrhe umjetničke slobode. Mnogo je važnija sama činjenica da postoji veliko, svemirsko Carstvo u kojem ljudi imaju ključnu ulogu kao i njihov odnos prema drugim rasama. Otprilike nešto što smo zapravo u SF-u već prožvakali stotine puta, ali je uvijek jednako zanimljivo. Naravno, Heinlein je u svemu tome beskrajno šarmantan i ja sam definitivno obožavatelj njegova pisanja i smisla za humor. Naposljetku, radi se o čovjeku koji je napisao Zvjezdane jurišnike, kako ga ne voljeti nakon toga?

Edith Nesbit: Iz mrtvih

Brzo i grubo: zbirka ne baš strašnih, ali veoma atmosferičnih horor priča najvjerojatnije bi ostavila dojam na najmlađe čitatelje.

Napokon, autorica Edith Nesbit i jest svjetski poznata kao spisateljica dječjih romana iako imam osjećaj da ove priče originalno nisu bile namijenjene djeci. Ali ono što moram priznati Nesbit je stilska konzistencija od prve do posljednje priče jer sve nepogrešivo nose pečat njenog prepoznatljivog pisanja, a njeno je pisanje zapravo prilično lijepo. Zapravo, pravi bi pridjev bio, kako za njezin stil tako i za cijelu zbirku: ljupko. Naime, priče su vremenski smještene u  Nesbitino doba kad su se na cestama kočije izmjenivale s pokojim rijetkim automobilom i kad je jedna od zabava među mladima bila prepričavanje priča o duhovima i sklapanje oklada kojima bi testirali svoju hrabrost. I zaista, od ukupno petnaest priča njih osam je o duhovima i za njih bih rekla kako imaju i najslabije obrate jer već unaprijed možete naslutiti što vas čeka na kraju. A kao za vraga prva priča naslovljena Ženidba Johna Charringtona je varijacija na staru temu o paru ljubavnika od kojih jedno pogiba i koju smo prerađenu na razne načine čuli već sto puta. No ne dajte da vas to odbije od čitanja. Na primjer, tu su i dvije priče čiji zaplet pokreće vrlo stvarno i nimalo natprirodno ljudsko ludilo; priča Tri lijeka u kojoj poludjeli liječnik pokušava stvoriti nadčovjeka koketirajući sa smrću jedan je od mojih favorita zbirke.

U Moći tame ludilo je pak posljedica neslane šale između dvaju prijatelja, dok u Ljubičastom automobilu nailazimo na vrlo zanimljivu premisu: mladu medicinsku sestru zapošljava postariji bračni par na seoskom imanju u idiličnoj dolini. No dok joj muž sugerira da je zaposlena zbog bolesti njegove žene, žena joj priopćava da sumnja kako joj je muž taj koji je malo skrenuo s pameću. Tko je od njih dvoje u pravu, ili su u krivu možda oboje, saznat ćete na kraju. Priča pak koja se ističe svojom temom i obratom na kraju i koju ću pamtiti i onda kad zaboravim što se događalo u drugima je Kuća tišine. U priči se upoznajemo s napuštenim zdanjem nakrcanim bogatim plijenom koje mami lopove, ali iza čijih brojnih vrata leži tajni uzrok neprirodne tišine. Ova možda i najbolje funkcionira u formi kratke priče dok je za većinu ostalih prava šteta što nisu romani.

Sve u svemu, ova zbrika vas vjerojatno neće raspametiti od oduševljenja niti utjerati strah u kosti, ali je ipak prilično zgodna knjižica pogotovo ako ste ljubitelj horora i volite jezu na taj vintage, šarmantni način. Naravno, sve su priče kratke – stalo ih je petnaest na sto pedeset i jednu stranicu; što također znali kako radnja u njima ide dosta brzo što pak, po mom mišljenju, ne funkcionira baš najbolje kad su u pitanju priče o duhovima. Nekako mi se čini da za razvijanje prave napetosti jednostavno treba puno više mjesta. Osim toga, postoji i određena romantičnost u pisanju Edith Nesbit koja se često odražava u ljubavnom dijelu njenih priča a za što kod mene dobija dodatne bodove. Kao što rekoh, postoje u zbirci jako ljupke priče koje bih najviše voljela čitati kao romane a takva je i naslovna priča Iz mrtvih. 

Interliber 2011: kupnja i zanovijetanje

 

Sigurna sam da nisam jedina kad kažem da se Interliberu veselim već mjesec dana unaprijed i u glavi radim mentalne bilješke što kupiti i čije štandove pregledati i po nekoliko puta. Ni ova godina nije bila iznimka i čim sam oslobodila nekoliko sati svog vremena odjurila sam na velesajam u potragu za novim žanrovskim ulovima. Da, da, meni je žanr u takvoj prilici na prvom mjestu jer su SF, fantasy, horori i ine zabavne knjige u Hrvatskoj zapravo bezobrazno skupe, a većinu ćete ionako pročitati samo jednom. Dakle, postaja broj jedan: Zagrebačka naklada i overload klasičnim SF uratcima.

Robert Heinlein - Dvostruka zvijezda: pripiti glumac, put za Mars, politika, potencijalni međuplanetarni skukob, Hugom nagrađen roman. Puna cijena? 80,00 kn. Plaćeno? 10,00 kn.

Poul Anderson – Neprijateljske zvijezde: putovanje prema kraju svemira, četveročlana posada i brodski kvarovi. Puna cijena? 39,00 kn. Plaćeno? 10,00 kn.

E. C. Tubs – Zvjezdana smrt: brodovi nestaju u hipersvemiru, no jedan je pronađen s posadom izmasakriranom kao u najgoroj noćnoj mori. Puna cijena? 39,00 kn. Plaćeno? 10,00 kn. 

Naravno, i jedna zbirka horor priča koja se ne propušta. Edith Nesbit – Iz mrtvih. Na kioscima se mogla svojedobno kupiti za 29,00 kn, a na Interliberu za samo 5,00. Ova zbirka je uvezena nezahvalno poput Solarnih mačaka Viktorije Faust i ostalih Nexusa, ali ja sam pronašla primjerak koji je bio u izvrsnom stanju. Hip hip hura!

Druga postaja: Vuković&Runjić.

Viktor Pelevin – Kaciga užasa: cyber-age verzija mita o Tezeju. Puna cijena? 79,00 kn. Plaćeno? 10,00.

A. S. Byatt – Džin iz slavujeva oka: zbirka orijentalnih priča autorice Zaposjedanja. Puna cijena? 69,00 kn. Plaćeno? 20,00 kn.

I šećer za kraj: Algoritam. Algoritam je snizio neka od svojih tvrdoukoričenih izdanja na cijenu od 49,00 kn što u principu znači da su knjige jeftinije i do tri puta nego inače. Ja sam odabrala Rune Joanne Harris koje inače koštaju 149,00 kuna i Staklene knjige kradljivaca snova autora Gordona Danhlqouista. Vjerovali ili ne, Staklene knjige inače koštaju 249,00 kuna i broje oko 710 stranica. Dakle, sada za njihovu punu cijenu u Alogoritmu možete kupiti pet tvrdo ukoričenih knjiga, među kojima i npr. prvu trilogiju R. Scott Bakkera. 

Iako sam sa svojom kupovinom i više nego zadovoljna moram primijetiti kako Interliber nije jednako dobar kao prošle godine. Čini mi se da neki od izdavača svake godine ponavljaju ista sniženja na knjige kojih se ne mogu nikako riješiti. Neki su pak te iste knjige i poskupili. Primjer? U šatoru znanja možete kupiti ostatke iz biblioteke evergreen koji ove godine koštaju 20,00 kuna, iako su prošle bili 10,00. Znam da to nije neka razlika u cijeni, ali opet znači da ste prošle godine za tih istih dvadeset kuna mogli kupiti dvije njihove knjige, a sada samo jednu. Nadalje, neki od izdavača uopće ni nemaju popuste na knjige već koriste priliku da izlože i svoju ponudu, što je potpuno legitimno, ali nimalo atraktivno. Ja osobno nisam imala ni vremena ni snage da detaljno obiđem cijeli sajam, pa sam ciljano pohodila izdavače za koje znam da imaju meni zanimljive knjige i odlične popuste na stara izdanja. Po neke se stvari mislim vratiti još koji put, naravno, ako ičega još ostane u narednim danima.

Informacija koja će možda koristiti mnogima je da znanje ima dosta starih KDS knjiga koje možete kupiti po njihovoj normalnoj cijeni koja je ionako minimalna, a znam da mnoge zanima Crna vatra, Kate Quinn i slično. Sretno s potragom!  

Viktorija Faust: Solarne mačke

Brzo i grubo: kratki SF roman namijenjen mačkoljupcima ali i svima onima koji sumnjaju u njihove dobre namjere.

Prije nego što počnem detaljnije pisati o romanu ispovijedit ću svoje strašne grijehe: nikad prije nisam čitala Viktoriju Faust. Jedino po čemu mi je bila poznata, osim svom zvučnom pseudonimu, su nekakvi romani o vamprima za koje sam načula da i nisu bogzna što, ali da se zapravo prilično čitaju u Hrvatskoj. Ispravite me ako griješim za ovo potonje. Navedene romane bih vjerojatno čitala i ja samo da su mi dopali ruku, no izgleda da nam nije bilo suđeno i da su put do mene prve pronašle Solarne mačke. Roman je u mekim (mekim kao časopis mekim koricama) izdala Zagrebačka naklada u sklopu svoje biblioteke Nexus i na njega sam nabasala na prošlogodišnjem Interliberu gdje je bio snižen na neku smiješnu cijenu od pet ili deset kuna, ne sjećam se točno. Moram biti iskrena i priznati da nisam očekivala ništa pretjerano zanimljivo, valjda odbijena trashy naslovom (postoji i SF roman Dolaze kvantne mačke, pa mi je nekako tih znan-fan mačaka na vrh glave), ali sam se prevarila. Viktorija Faust je napisala dobar SF roman, s krajem i početkom i idejom koja je očito promišljena i razrađena u tančine.

Priču nam počinje pričati prvi pripovjedač, Thorarin, novinar koji u izlogu Zeekova dućana kućnim ljubimcima spazi primjerak solarne mačke tj. mačke s planeta Soley koja ima neočekivano dugačak životni vijek za razliku od zemaljske mačke. Thorarin kao zaljubljenik u mačke ne odolijeva iskušenju i obavlja kupnju. Isti dan na vrata mu kuca šef s velikim otkrićem o aktivnostima u Intelmedu, globalnoj medicinskoj korporaciji koja je već tada bila svjesna virusne zaraze koju su pokrenule mačke sa Soleya, no Thorarin potom doslovno izgubi nekoliko dana svog života i nađe se usred masovnog pomora čovječanstva.

S druge strane, Crag živi u V-svijetu (virtuali) nastojeći zaboraviti činjenicu da u stvarnom svijetu robuje svojoj Mami, ženi teškoj grotesknih 350 kilograma koja ga psihičkim igricama muči cijeloga života. Ono što ga povezuje s trećom pripovjedačicom, doktoricom Lily, je Karen, muškarac koji je na neki način odgovoran za invaziju solarnih mačaka na Zemlju.

Solarne mačke imaju svoju poantu i Faust je dosta zgodno razradila ideju o pravom krivcu za smrti milijarde ljudi na Zemlji, a to nije Karen. Od ruke joj ide i pripovijedanje u ich-formi iako sva tri lika zvuče nekako isto. Svo troje su na neki način mizantropi, cinični i blazirani, antipatični likovi no antipatični na način koji tjera čitatelja da ih smjesta zavoli. Moj osobni favorit je haker Crag čijim sam se opisanim sukobima s Mamom nekoliko puta nasmijala na glas. Mama je živi horor i urnebes u jednom, a Crag se ne libi ispričati nam sve degutantne detalje od kojih je zamro njegov seksualni život, ako je takav ikad imao šanse da zaživi. Thorarin je pak jedan od onih pomahnitalih mačkoljubaca kojeg većinu vremena razumijete dok totalno ne prošvika iako znate da je sve definitivno vodilo ka prošvikavanju. Ipak, Lily je ta koja, po mom mišljenju, daje šlagvort cijeloj priču i kuži istinu o invaziji solarnih mačaka pošto je i sama dvije godine živjela na Soleyu. Dakle svidjela mi se i priča i pisanje Viktorije Faust i jedino što možda neće odgovarati nekoj modernijoj, nabrijanijoj SF publici je određeni retro štih kojeg sam osjetila čitajući ovaj roman. Mislim da je ideja o vanzemaljskoj invaziji prilično stara (da ne kažem zastarjela), pa čak i ovako zaokrenuta vjerojatno neće zaintrigirati svakoga, osobito ako je poput mene odbijen naslovom i idejom da kućni ljubimci jednog dana preuzmu planet. No tko zna, sve je moguće. 

Philip K. Dick: Čitač tmine

Brzo i grubo: depresivna, narkomanska SF proza. Ako vas ovo nije osvojilo u startu, ne znam što može.

I nisam sarkastična. No ja sam bila jedna od onih klinki koja je nakon Djece s kolodvora ZOO pročitala svaku knjigu s temom narkomanije koje se mogla dokopati. Jednostavno, ima nešto u narkomanskim ispovijedima što istovremeno djeluje posve nestvarno (ako već niste ovisnik, ofc) i posve stvarnije od bilo kojeg horora ili znanstvene fantastike kojeg možete zamisliti. Takav je i Čitač tmine: autentičan, iskren, mračan, iskrivljen i neobičan. Radnja je zapravo vrlo jednostavna: policajac Fred se infiltrirao u kalifornijskom dilerskom miljeu kao sitni diler Bob Arctor. Sam Fred izvještaje podnosi odjeven u muti-odijelo, odijelo koje skriva njegov identitet da bi se, između ostalog, utjecaj korumpiranih elemenata u državnim institucijama smanjio na minumum. Praktički to znači da ni svi Fredovi nadređeni ne znaju da je on ujedno i Bob. Fred se tako odjednom nalazi u paradoksalnoj situaciji: naloženo mu je da prati i holo-skenerima snima baš dilera Boba Arctora. Situaciju pogoršava njegova ovisnost o Tvari S, novoj drogi koja ne samo što razara mozak, nego i cijepa njegovu percepciju stvarnosti na Fredovu i Bobovu... 

Osim očitog propitivanja identiteta i doživljaja stvarnosti koju možda ispravnije percipiramo ušlagirani, a možda i ne, Čitač tmine je i prilično dobro sročena kritika društva koje je proizvelo mušterije za Tvar S i ostale, normalnjake, kojima više smeta pseća kakica pred stanom od buke opetovanog kućnog nasilja koja dopire s kata poviše. Dobra stvar svega toga je što Dick ne poučava, ne obrazuje, ne moralizira već naprosto pripovijeda. Pošto je i sam imao problem s ovisnostima, možete se kladiti da to radi jako dobro i uvlači u priču zapravo bez velikih SF karafeka. Ipak, može se reći kako je ispoštivao žanr i na kraju nam priuštio nekoliko obrata koji mi iskreno i nisu bili toliko bitni za stvaranje dojma o knjizi, ali je bilo zgodno za pročitati što je i kako Dick na kraju iskemijao. U svom tom crnjenju našlo se i nešto humora i par iskrica nade, ali i kako to obično biva mnogo tragedije koja je neminovna kad znate da glavni lik nemilice prži svoj mozak drogom koju još nazivaju i Smrću. 

I je li me Čitač tmine oborio s nogu kao što to obično mogu SF romani? Pa, ne baš. Što ne znači da to nije jako dobar roman. Jest. Samo možda ne toliko žanrovski koliko sam to unaprijed očekivala. S druge strane, dojam koji je ostavio je popriličan i bez toga – Dick je zaista uspio svojim pisanjem dočarati svu zbrku spaljenog, paranoičnog mozga što je samo po sebi dovoljno zanimljivo da čitate roman do kraja. A ovo je ujedno i još jedan Dickov roman koji je ekraniziran, a u kojem glavne uloge tumače Keanu Reeves i Winona Ryder, no to, vjerujem, i nije ništa novo za publiku koja je vjerojatno itekako upoznata s 'njegovim' filmovima. Za mene je to, pak, još jedan novi film na 'to watch' listi ove jeseni.  

Tim Powers: Kad tamno istekne

Brzo i grubo: fantasy roman izreklamiran kao muško štivo puno 'šore, klanja, piva i intriga', nažalost je samo osrednje štivo puno već davno prožvakanih stvari.

Prilično sam se razočarala čitajući ovaj roman, jer od fantasya uvijek očekujem, a često i dobijem, nešto nadprosječno, originalno i zadivljujuće. Kad tamno istekne nema baš puno od toga, a čitanje romana se pretvorilo u nevoljko okretanje stranica u potrazi za nekakvim dijalogom koji bi prekinuo silne scene borbi i ubijanja. Znam, kada pišete roman koji se temelji na povijesnom sukobu Turaka protiv ostatka Europe, akcijskih scena mora biti – ali, zar baš svako drugo poglavlje? No, evo i detaljno o čemu se radi u knjizi: Brian Duffy (prva asocijacija: Duff Beer, izmišljeni brand piva u Simpsonovima) je irski plaćenik u malo poznijim godinama kojemu tajanstveni Aurelian nudi posao izbacivača u najboljoj bečkoj pivnici Herzwesten. Na putu prema Beču, Brianu se događaju prilično čudne stvari: preko Julijskih Alpa ga prate sjenovita mitska bića, da bi mu potom za petama jurili odnikuda prizvani lovci na njegovu sijedu glavu. U pivnici se susreće sa svojom starom ljubavi, Epifanijom Vogel, a u grad pristiže i vikinški brod s posadom koju je pogansko proročanstvo uputilo u potragu za drevnim junakom Sigmundom. I dok na pivnicu jurišaju razne napasti, a između kojih i povijesni lik Ivana Zapolje, bliži se i famozna opsada Beča koju predvodi sultan Sulejman Veličanstveni i njegov veliki vezir Ibrahim, tamni mag Istoka. 

A u središtu svega je pivo, točnije Herzwesten tamno pivo iz naslova i miš-maš keltskih legendi koje će nam razjasniti čarobnjak Aurelian. Osim toga, ni Brian Duffy nije samo ono što se čini, a da si NE spojlate čitanje predlažem da pomno NE zagledate u hrvatsku naslovnicu romana na kojoj je fino narisan detalj koji razotkriva Duffyev drugi identitet. I što još reći? Roman je pisan prilično uvriježenim stilom za fanatstiku: dosta opisa koji su jako dobri, no fali mu dinamike koju je morao imati i bez akcijskih scena. Većina likova, uključujući našeg ratobornog Irca i njegova kompanjona Aureliana, su mi bili prilično sterilni i klišeizirani. Sama kombinacija poganskih legendi i opsade Beča mi također nekako nije šmekala iako ovako napisana zvuči zanimljivo (a to me i namamilo da se upustim u čitanje). A za dosta detalja o 'našoj' povijesti (bitka kod Mohača, npr, u kojoj je sudjelovao Duffy) mi je bilo dosta očito da ih piše autsajder – vjerujem da bi opsadu Beča, osvajanje Beograda ili bitku kod Mohača pisac s ovih prostora napisao puno životnije i uvjerljivije, ako bi, naravno, odradio propisno istraživanje. No, napominjem i to da je roman napisan 1979. godine, prije nego što se čitateljstvo upoznalo s vrstom fantasya kakav pišu R. Scott Bakker i George Martin koji je, barem meni, puno više po volji. S tim da ne mislim na prilično očitu činjenicu da je ovo povijesni fantasy, dok Pjesma leda i vatre to sigurno nije.

Ipak, pohvaljujem prijevod knjige i naslovnicu koju je ilustrirao Željko Pahek. Usprkos spoileru u Duffyevoj ruci.   

  

Ray Bradbury: Stablo vještica

Brzo i grubo: fantasy-horor za djecu je stilski savršen Bradburyev rad koji je inspiraciju pronašao u starim mitovima i ljudskom odnosu prema smrti.

Stablo vještica nije ni tipičan horor ni tipična knjiga za djecu. Za početak, radi se o knjizi u kojoj nema jasno određenog glavnog junaka ni antagonista protiv kojeg se djeca uobičajeno bore. Njihova priča počinje prilično bezazleno: ono što je trebala biti obična, ali napeto iščekivana Noć vještica se pretvara u misiju spašavanja jednog od dječaka, omiljenog Pipkina nad čijim se životom nadvila sjena smrti. Njihov 'neprijatelj', smrt, i nije baš pravi neprijatelj već nepoznato s kojim se dječaci na svom putovanju trebaju upoznati i suočiti na samom kraju. Njihov jezivi vodič je gospodin Grobolijes, tajanstveni stanovnik zapuštene viktorijanske kuće na rubu grada i ujedno mentor koji će dječacima održati par lekcija o svetkovinama smrti i tradiciji Noći vještica. Među dječacima se jedini pomalo ističe Tom Skelton kojemu je dodijeljena uloga najhrabrijeg u grupi; on prvi postavlja pitanja i njega prvog pitaju za mišljenje i on je taj koji na kraju shvaća tko je zapravo gospodin Grobolijes.

Strava u knjizi, ako se uopće može nazvati stravom, izvire iz nepoznatog i začuđujećeg, ali uvijek mračnog folklora: mumificiranje tijela pokojnika, druidski bog mrtvih Samhain i šećerne meksičke lubanje za Dan mrtvih vjerojatno bi uplašile samo najmanju djecu, tako da se može mirne duše reći kako Bradburyjeva namjera nije bila utjerati strah u kosti već istkati fantastično okruženje koje bi slavilo sve one mračne pripovijesti i legende iz ljudske povijesti koje su gotovo uvijek povezane sa smrću. Priča je vrlo jednostavna i za odrasle lako moguće i dosadna, no Bradbury piše prekrasno i toliko slikovito da je samo iz tog razloga prava šteta ne pročitati Stablo vještica. Treba još dodati da je za istoimeni crtić Bradbury napisao i scenarij za kojeg je dobio nagradu Emmy i da je njegova prvotna ideja za Stablo vještica upravo i bio animirani film.

Posjedujem ovu knjigu još iz devedesetih kad sam bila klinka i kad je Zagrebačka naklada izdavala svoju Alien SF biblioteku u kojoj su, između ostalih, izašli Dimni prsten, Pod naponom i Heinleinova Vrata u ljeto. Mislim da ZN i dan danas izdaje žanrovski slične knjige, ali ponizno priznajem kako odavno u ruke nisam uzela ništa njihovo iako su prije deset godina bili obavezna lektira. Uglavnom, svakako treba pohvaliti fantastičan prijevod Predraga Raosa i naslovnu ilustraciju Aleksandra Žiljka za koju sam do prije par dana mislila da je otkupljena s knjigom. Izgleda svjetski i praktički sam zbog nje i kupila knjigu. U svoju obranu mogu samo reći da sam tada imala kojih jedanaest, dvanaest godina.