Elizabeth Miles: Furija

Brzo i grubo: iznenađujuće dobar young adult roman isprepliće tipičnu srednjoškolsku dramu s elementima horora.

Furija je jedna od knjiga koju sam (naknadno) ugrabila na sve po deset kuna sniženju u Tisak media centru (između ostalog, tamo je bila još hrpa knjiga koju sam htjela pokupiti, ali nisam uspjela jer sam sa sobom već nosala četiri druge knjige iz neke sasvim druge priče). Zapravo, ni sama ne znam zašto sam osim Sansoma i Martina uzela u uži izbor baš ovu knjigu, jer kad je izašla pred sad već dosta vremena nije mi djelovala nimalo privlačno. Djelovala mi je kao spoj serije  Pretty Little Liars i Mean Girls te nasumično izabranog antičkog motiva Furija/Erinija - tu je bio blurb koji je najavio glavnu junakinju romana u nimalo laskavom svjetlu: Emily Winters je zaljubljena u dečka svoje najbolje prijateljice, a tu je i megapopularni nogometaš Chase Singer koji se kaje oko nekakve strašne stvari koju je potajno uradio u prošlosti. Oh, oh, još jedna srednjoškolska drama s ljubomornim frendicama, strašnim tajnama u zapećku i drugim glupostima o kojima smo svi već čitali milijun puta. Drago mi je izvijestiti vas da Furije uopće nisu takav roman. Elizabeth Miles, možda nije 'poeta' poput M. Stiefvater ili L. Oliver pa da o ljubavi i krajolicima ispisuje pasuse i pasuse, ali zato napiše sve ono što treba. Stil joj ne bih nazvala minimalističkim, niti je takav potreban da bi young adult roman bio dobar, daleko od toga, već prije kao pitak i sažet. Bez puno prenemaganje i nostalgije dočarava izmišljeni gradić Ascension u državi Maine i društveni poredak u srednjoj školi: Gabby i Emily su najbolje prijateljice i najpopularnije cure u školi, a to im dolazi sasvim prirodno. I dok je Gabby vrckava plavuša puna šašavih ideja, Emily je nešto smireniji i promišljeniji tip, pomalo opsjednut potragom za ljubavlju kakva se dogodila njenim roditeljima. Nažalost, njeno zanimanje privlači Zach, dečko njene prijateljice Gabby, koji joj zapravo i daje povoda za takve ideje. Zachova pak najboljeg prijatelja Chasea mori nešto sasvim drugo: kako uspješno ostati popularnim i natjerati ljude da zaborave kako dolazi iz najsiromašnijeg dijela grada. U noći jednog naizgled sasvim bezazlenog tuluma saznaje se kako se ugnjetavana djevojka iz škole, Sasha, pokušala ubiti, a odjednom se pojavljuju i tri nadprirodno lijepe djevojke od kojih se jedna prilično zagrijala za Chasea. 

Iako mi je Emilyina priča bila zanimljiva i ok, moram priznati da mi je Chaseova polovica bila puno bolje pogođena. Možda je i do toga što je bila i mnogo više tragična i bliža stvarnome životu. Obožavala sam ulaske u njegovu glavu i navijala cijelo vrijeme da on i Emily završe skupa (je li se to dogodilo otkrit ćete sami). Svidjelo mi se i to što je Emily već pri samom kraju postavila neka očigledna pitanja (kao, npr. zašto Furije progone srednjoškolce dok je u isto vrijeme svijet krcat puno većih gadova) što mi pokazuje kako je autorica itekako svjesna da postoji jedna doza realnosti i zdravorazumske logike koja mora funkcionirati da bi priča bila dobra, pa svakako očekujem u nastavcima da se odgovori, između ostalog, i na to pitanje. Koliko vidim, nastavak je već objavljen pod naslovom Envy i priča izgleda obećavajuće (nova djevojka dolazi u grad, a pojavljuju se i neki stari, sporedni likovi, itd.). U svakom slučaju, Furija je po mom mišljenju jedan od najboljih YA romana koje je objavilo znanje, a osim toga je i odlično zimsko štivo sa svojim snježnim, maineskim ugođajem.

Carlos Ruiz Zafón: Princ magle

Brzo i grubo: prvi roman popularnog Zafóna namijenjen je mladima i nije impresivan poput Sjene vjetra – što još uvijek ne znači da je dosadan za čitanje.

Princ magle, osim što je prvi objavljeni Zafónov roman također je i prvi roman iz Trilogije magle napisane za mlađu publiku (Fraktura je najavila i izlazak druga dva dijela: Ponoćna palača i Rujanska svjetla) s čime bih se definitivno složila i dodala da se zapravo radi o knjigama za djecu, a ne young adult romanima kako ih vole reklamirati izdavači. Ako bih npr. Princa magle morala usporediti s nekim sličnim tipom literature za djecu to bi bio serijal Pet prijatelja, osim jedne razlike: pet prijatelja se nikad nisu morali suočiti s nadnaravnim silama zla. Također, naših junaka je samo troje, a oni su trinaestogodišnji Max Carver, njegova dvije godine starija sestra Alicia i Roland, sedamnaestogodišnji dečko kojeg su upoznali u novome selu u koje su se preselili zbog rastuće prijetnje Drugog svjetskog rata. Roland je posvojeni unuk seoskog svjetioničara Victora Kraya koji krije mnoge tajne: tajne o olupini broda Orpheus potopljenog nedaleko od plaže na kojoj se kupaju, ali i tajne zlokobnog vrta cirkuskih figura na rubu obližnje šume. No ni tu jezi nije kraj: Maxova mala sestrica čuje fantomske glasove iz ormara, a tu su i pronađene filmske vrpce koje je snimio Jacob Fleischmann, sin jedinac bivših vlasnika kuće čija je tragična sudbina otjerala njegove roditelje iz sela.

Priča je veoma jednostavna i slatka, čak i pomalo naivna rekla bih – Zafón nas rijetko kada zavodi na krivi trag ili predugo muči neizvjesnošću; sve doznajemo na vrijeme i postupno i to uglavnom prateći Maxa i njegovo istraživanje. Svidjelo mi se što je Zafón u roman uključio brojne klasične horor elemente (potopljeni brod, maglovita engleska obala, demonski kipovi, strašni klaunovi, itd.) i uspješno ih povezao u cjelovitu i smislenu priču, no kako sam već rekla: Princ magle nije ni sjena Sjene vjetra. To je zapravo knjiga koju bih preporučila dvjema skupinama: djeci staroj do deset godina i Zafónovim okorjelim obožavateljima koji baš ne mogu a da ne kupe ili pročitaju sve njegove knjige. A vjerujem da takvih ima. S druge strane, iako Princ nema pretjerano originalan zaplet (a bogme ni kraj) neke od stvari koje ćete pročitati bi mogli pamtiti još dugo – jednostavno zato jer Zafón očito ima neki svoj tajni recept da vam se uvuče u glavu, čak i ako ne možete uperiti prstom u što je to točno. Ja sama ne znam hoću li kupovati i nastavke iako sam zainteresirana da ih pročitam, no ako slučajno tražite poklon za malene obožavatelje jeze, avanture i misterije... znate što vam je raditi. 

Eurocon 2012. u deset slika

Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i Eurocon koji se ove godine održao u Zagrebu. Za vas koji ne znate, Eurocon je europska konvencija znanstvene fantastike i fantasya, a ove se godine održao usporedo sa 34. SferaKonom pod objedinjenim nazivom Kontakt na zagrebačkom FER-u. Prema službenim podacima domaćina u Zagreb su tako došli gosti iz dvadeset različitih zemalja. Održana su brojna predavanja i predstavljanja knjiga, a mogli ste upoznati i npr. američkog autora Tima Powersa (njegov roman Kad tamno istekne sam recenzirala prije par mjeseci na blogu) ili Dmitrya Glukhovskog koji je svoj apokaliptični roman Metro 2033 objavio besplatno na internetu i potom stekao ogromnu popularnost i izvan Rusije. Uglavnom, skužili ste, velike face, nego što.

Da vas dalje ne davim, bacite oko na fotke sa konvencije. Možda vam se dovoljno svide da sljedeće godine posjetite naš jednostavni hrvatski, ali ništa manje dobar SFeraKon. 

All on board?

 

Sve po 12 kuna. Dobro, možda je malo skuplje...

Terminator, Furtinger u sjeni i SFera 'pepeljara'

Poruka ukrajinskih fanova: visit Chernobyl!

  - Luke, I am your father too.

.

I na konu se žica za glasove.

Tajne života, svemira, stećaka, vatrenih kugla - dešifrirane!

Povratak u budućnost dalekih rođaka

Mučionica? Nope. Čitaonica domaće produkcije

God save queen Amidala

Zoran Krušvar: Kamov se vraća kući

Brzo i grubo: jedna priča na nekoliko načina ili kako u SF-u funkcionira bosanski lonac.

Nadam se da vas nisam pretjerano zbunila svojim uvodom koji mora biti kratak i sladak, jer ću ionako rastumačiti o čemu se ovdje zapravo radi. Kamov se vraća kući je jedan od onih romana u kojima sami birate tijek priče. Možda je netko od vas već čitao slične romane kao dijete (ili odrasla osoba, zašto ne?). Ja osobno jesam a radili su se o putovanju u prošlost tj. konkretno u prapovijest. Sjećam se da su u knjizi važnu ulogu igrali dinosauri, no ne i više od toga jer bih redovito zalutala u priči ili se našla u 'čitateljskoj petlji' iz koje nikako nisam mogla izaći van. Doduše, tada sam bila klinka, ali ista mi se stvar dogodila i sa Kamovom što više govori o meni, nego o autoru teksta, ali dobro sad... Uglavnom, Zoran Krušvar je iskoristio sličnu ideju za svoj roman koji je teško prepričati, osim njegova uvoda koji glasi ovako: Anđelko je tinejdžer i siroče koji živi u Rijeci sa svojom bakom Isabellom i morskim galebom Perom koji nestaje bez traga jednog jutra. Hrabro se odlučuje na potragu koja će na njegov put dovesti brojne sumnjive i bizarne likove, kao i odvesti ga u mnoge pogibeljne situacije. Preko straže na riječkom groblju, do probijanja kroz kanalizacijski odvod, susreta s morskim čudovištima i istinom o tvornici Torpedo, te tako dalje i tako bliže. Kao da se recimo Kušanov Koko preseli u Rijeku, uđe u pubertet i odjednom ga napadnu duhovi, vanzemaljci, sotonisti, svećenici, knjižničarke, pijani ribari, zombificirano jato riba... shvatili ste, zar ne?

Kamov se vraća kući je ponajprije zabavno i veoma urbano štivo. Žanrovski je veoma šaroliko, ali ta je šarolikost u službi humora, a ne nekavog probijanja žanrovskih granica ili stvaranja novoga žanra. I to je možda problem za prosječnog čitatelja SF&fantasya koji očekuje ozbiljnu, dubokoumnu i do kosti fantastičnu priču od domaćih pisaca. Zapravo, i sama sam donekle imala takva očekivanja jer kad čitam fantastiku najviše volim konkretnost (takozvano 'meso') i začudnost o kojoj bi kontemplirala danima. No s fantastikom i SF-om je moguće sve, tako da možete i proći s romanom u kojem se valjaju dobre fore i nabacuju i izvrću razni klišeji. Zoran Krušvar to radi jako dobro i njegov je roman, ako mu tako pristupite, vrckast i dosjetljiv, no teško da će ući u nekakvih top deset domaćih romana rečenog žanra. S druge strane, ako volite taj tip fantastike i SF-a, kao što je recimo Robert Asprin i Terry Pratchet, ili bolje rečeno važno vam je da vas se uz hrpu nevjerojatnih stvari još oraspoloži i nasmije, ovo bi vrlo lako mogla biti prava knjiga za vas. Također, ako niste poznavatelj lika i djela Janka Polića Kamova, možda se zainteresirate ovim putem. Bit ćete iznenađeni otkrivenim.

Edith Nesbit: Iz mrtvih

Brzo i grubo: zbirka ne baš strašnih, ali veoma atmosferičnih horor priča najvjerojatnije bi ostavila dojam na najmlađe čitatelje.

Napokon, autorica Edith Nesbit i jest svjetski poznata kao spisateljica dječjih romana iako imam osjećaj da ove priče originalno nisu bile namijenjene djeci. Ali ono što moram priznati Nesbit je stilska konzistencija od prve do posljednje priče jer sve nepogrešivo nose pečat njenog prepoznatljivog pisanja, a njeno je pisanje zapravo prilično lijepo. Zapravo, pravi bi pridjev bio, kako za njezin stil tako i za cijelu zbirku: ljupko. Naime, priče su vremenski smještene u  Nesbitino doba kad su se na cestama kočije izmjenivale s pokojim rijetkim automobilom i kad je jedna od zabava među mladima bila prepričavanje priča o duhovima i sklapanje oklada kojima bi testirali svoju hrabrost. I zaista, od ukupno petnaest priča njih osam je o duhovima i za njih bih rekla kako imaju i najslabije obrate jer već unaprijed možete naslutiti što vas čeka na kraju. A kao za vraga prva priča naslovljena Ženidba Johna Charringtona je varijacija na staru temu o paru ljubavnika od kojih jedno pogiba i koju smo prerađenu na razne načine čuli već sto puta. No ne dajte da vas to odbije od čitanja. Na primjer, tu su i dvije priče čiji zaplet pokreće vrlo stvarno i nimalo natprirodno ljudsko ludilo; priča Tri lijeka u kojoj poludjeli liječnik pokušava stvoriti nadčovjeka koketirajući sa smrću jedan je od mojih favorita zbirke.

U Moći tame ludilo je pak posljedica neslane šale između dvaju prijatelja, dok u Ljubičastom automobilu nailazimo na vrlo zanimljivu premisu: mladu medicinsku sestru zapošljava postariji bračni par na seoskom imanju u idiličnoj dolini. No dok joj muž sugerira da je zaposlena zbog bolesti njegove žene, žena joj priopćava da sumnja kako joj je muž taj koji je malo skrenuo s pameću. Tko je od njih dvoje u pravu, ili su u krivu možda oboje, saznat ćete na kraju. Priča pak koja se ističe svojom temom i obratom na kraju i koju ću pamtiti i onda kad zaboravim što se događalo u drugima je Kuća tišine. U priči se upoznajemo s napuštenim zdanjem nakrcanim bogatim plijenom koje mami lopove, ali iza čijih brojnih vrata leži tajni uzrok neprirodne tišine. Ova možda i najbolje funkcionira u formi kratke priče dok je za većinu ostalih prava šteta što nisu romani.

Sve u svemu, ova zbrika vas vjerojatno neće raspametiti od oduševljenja niti utjerati strah u kosti, ali je ipak prilično zgodna knjižica pogotovo ako ste ljubitelj horora i volite jezu na taj vintage, šarmantni način. Naravno, sve su priče kratke – stalo ih je petnaest na sto pedeset i jednu stranicu; što također znali kako radnja u njima ide dosta brzo što pak, po mom mišljenju, ne funkcionira baš najbolje kad su u pitanju priče o duhovima. Nekako mi se čini da za razvijanje prave napetosti jednostavno treba puno više mjesta. Osim toga, postoji i određena romantičnost u pisanju Edith Nesbit koja se često odražava u ljubavnom dijelu njenih priča a za što kod mene dobija dodatne bodove. Kao što rekoh, postoje u zbirci jako ljupke priče koje bih najviše voljela čitati kao romane a takva je i naslovna priča Iz mrtvih. 

Frederick Marryat: Ukleti Holandez

Brzo i grubo: folklorni motiv ukletog broda poslužio je kao predložak za gotički horor engleskog pomorca i pisca Fredericka Marryata.

Mislim da se većina čitatelja dosad bar jednom susrela s pričom o ukletom Holandezu ili barem s tim pojmom. Ako ste npr. gledali Pirate s Kariba onda se možda sjećate kapetana Davya Jonesa i njegova broda The Flying Dutchmen kojim je trebao prevoziti duše izgubljene na moru na drugi svijet. Ne dajte da vas prijevod zbuni; The Flying Dutchmen je zapravo Ukleti Holandez, fantomski brod iz brojnih pomorskih legendi, svojevrsna paranormalna pojava na moru koja se danas objašnjava fatamorganom. Brojni su putnici i pomorci na svojim putovanjima ugledali 'brod duhova' na svom horizontu, no ono što daje na jezi tim doživljajima je predskazanje kako takav susret uvijek prethodi velikoj brodskoj nesreći. Za to se zlokobno vjerovanje smatra kako ima korijen u (zdravom) strahu svakog moreplovca od nevremena i drugih vodenih sila i to još od antičkih vremena, pa iako nisam baš pretjerano blisko upoznata s legendom o Ukletom Holandezu moram priznati kako obrada te priča ima strahovitu privlačnost za nekoga tko voli gusarske i pomorske romane poput mene. I koji je još k tome i pravi pravcati vintage horor iz 1839.

Također nije zgorega spomenuti i da je dijelom klasične literature i zato mi i teško pada napisati kako je Ukleti Holandez bio prilično razočaranje za mene. Naravno, očekivala sam jednostavnu i naivnu priču, nisam gajile iluzije da je Marryat Stephen King, ali jesam očekivala da će kao stari morski vuk prenijeti nešto od autentičnog života pomoraca na škripavim, drvenim jedrenjacima kao i možda neke detalje koje mi obični kopnenjaci ne znamo. No to se svelo na par zgodnih crtica o skorbutu i zanimljivu situaciju u kojoj se mornari suočeni sa strašnom olujom namjerno opiju prije no što se uhvate u koštac s istom. 

Samu je legendu o ukletom brodu posložio nekako ovako: Vilim Vanderdecken je mladi nizozemski kapetan osuđen na vječno lutanje morem zbog proklinjanja Boga prilikom razrajuće oluje kod Rta dobre nade. Priliku da ga iskupi od prokletstva ima njegov sin Philip kojemu majka na samrti otkriva očevu tajnu. Philip mora relikviju oko svoga vrata tj. komad svetog križa odnijeti na Ukletog Holandeza pred kojom bi se Vilim onda pokajao i poljubio je tri puta. No zadatak nije nimalo lak jer je svaki brod koji ugleda Ukletog Holandeza (brod je, očito, dobio ime po Philipovom ocu) na horizontu osuđen na skoru propast.

Priča je tragična i ne može se reći kako ima očekivani sretan završetak, zapravo, cijelo je djelo pomalo iritirajuće poučno u onoj staromodnoj, protestantskoj maniri, a ne mogu ni reći kako je klasičan horor kakvog danas smatramo strašnim iako žanrovski definitivno spada u ghost stories*. Tako bih nekako zaključila da knjiga ne oduševljava na nijednom planu: ni kao knjiga mora ni kao gotički roman, a k tome je i Marryatovo spisateljsko umijeće, bar u ovom slučaju, skromno pa se teško može istaknuti ljepota riječi ili stil. U isto vrijeme, neobično mi je drago što sam nabasala na ovaj roman i što sam ga pročitala do kraja. Možda zato jer me i dalje zanima legenda o Ukletom Holandezu i fantomskim brodovima i jer u suštini volim čitati sve što je u kolijevci žanra ma koliko zastarjelo danas izgleda. 

---

* Extra creepiness: svjedočanstva o fantomskom jedrenjaku iz 17. stoljeća datiraju čak iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Vidjeli su ga za vrijeme Drugog svjetskog rata kako britanski mornari, tako i njemački podmorničari koji su izjavili kako je brod plovio punim jedrima iako tada na moru nije bilo ni daška vjetra.

Koje knjige darovati za Božić ove godine?

Odgovor na ovo pitanje sigurno je lagan ako već unaprijed poznajete nečije želje ili preferencije, ili ako su vam vaši bližnji već milostivo dali do znanja koje konkretno djelce bi rado listali uz čaj i radijator odvrnut do kraja. No često se dogodi da ni sami ne znamo koji bi knjige voljeli dobiti na poklon, a još manje koje bi kupili za nekog drugog. I otud ova lista koja podilazi širokom ukusu masa i koja, osim što nudi zicere, može poslužiti kao dobar podsjetnik na neke naslove koje bismo rado posjedovali a još nam nije palo na pamet da ih kupimo.

Naravno, popis zrcali moj osobni ukus i uopće ideju da za Božić darujem određeni tip knjiga; a to su one koje pored sjajne priče u sebi imaju bar određenu dozu mraka i tajnovitosti. Jer tko želi blagdane provesti čitajući 'plažnu romansu' ili pustolovinu u tropima? Nitko, osim možda Australaca, ali to nije poanta. No dakle... nudim vam puno fantastike (ali nimalo SFa), krimiće i trilere, horore, mračne misterije i viktorijanske klasike. Za čaj i grijanje ćete se pobrinuti sami.

1. Knjige za djecu: Rune, Petar i zvjezdolovci, trilogija Njegove tamne tvari

Ne trebate tražiti dalje od najsvježijih preporuka s bloga. Rune su idealne za malo starije klince koji se mogu uhvatiti u koštac s nordijskom mitologijom, dok Petra ipak preporučujem čitačima početnicima. Ako se želite isprsiti, onda odaberite tri knjige Philipa Pullmana: Polarno svjetlo, Tanki bodež i Jantarni dalekozor. Iako se Pullman angažirao da s ovom trilogijom napravi ateistički odgovor na Narnijske kronike, knjige su totalni winter read i poput Harry Pottera zanimljive i odraslima.

2. Zdenko Bašić: Sjeverozapadni vjetar

Ovo nije klasična zbirka bajki ili priča, a bome ni klasična slikovnica već nešto poput kolaža autorova djetinjstva bogato opremljen ilustracijama i komadićcima teksta. To je stvar koju u isto vrijeme pokazujete najmanjima i koja bi, vjerujem, razbuktala maštu i najsumnjičavijima među njima, a koja jednako tako fascinira i nas odrasle. Sjeverozapadni vjetar je izdan prije možda par mjeseci i vjerojatno će biti popularan među ljubiteljima novotarija. Detaljan osvrt će uskoro osvanuti i na blogu.

3. Viktorijanski klasici: Jane Eyre, Orkanski visovi

O da, sestre Brontë napadaju zajedno. Tko nije odgledao barem jednu ekranizaciju gornjih naslova, taj je magarac. Viktorijanke bi bile dobar poklon za cure, žene, majke i kraljice, mada vas upozoravam da ćete Orkanske visove vrlo vjerojatno morati tražiti po antikvarijatima jer ja ih po internetskim knjižarama nažalost ne nalazim.

Možda se sad ljubomorni obožavatelji Jane Austen pitaju: a što je s Jane? Pa, Jane Austen je ok... ali dok traju magle Jane Eyre je the shit.  

4. Marija Jurić Zagorka: Vitez slavonske ravni

Em Džej Zagorka vrijedi kao sve anemične engleske spisateljice zajedno i zato ovaj put juriša sa samo jednim naslovom. Radi se o povijesnom pustolovnom (i ljubavnom) romanu koji mi je i jedan od njezinih najdražih. Uostalom, treba biti realan. Vrijeme je recesije i kupiti komplet Gričke vještice ili Gordane je de luxe opcija koja je uvijek tu za one dubljega džepa. A složit ćete se i da teglenje paketa od dvanaest knjiga i nije baš najpraktičnija stvar na svijetu.

5. Thomas de Quincey: Ispovijesti engleskog uživatelja opijuma

Još Engleza i malo istinskog mračenja. Ispovijesti su odličan izbor za prave književne gurmane i ljubitelje 'ovisničke proze'. Old school, naravno. Idealno za gospodu i pustolove.

6. Gilbert Adair: Čin Rogera Murgatroyda

Ljubitelji krimića bi s ovim naslovom lako mogli doći na svoje. Radnja je smještena u tridesete godine prošlog stoljeća, a sam roman u isto vrijeme hommage i parodija slavne Agathe Christie i sličnih whodunit-a u britanskom stilu.

7. Carlos Ruiz Zafón: Marina

Za ovo uopće ne treba objašnjenje. Ljudima nikad dosta Zafónove mistične Barcelone napuštenih vila, tragičnih ljubavnih priča i živopisnih likova. Ja je još nisam pročitala, ali svakako planiram.

8. Amelie Nothomb: Higijena ubojice

Higijena ubojice nije klasičan krimić, već dobra stara bizarna misterija koja se vrti oko para dvoje još bizarnije djece zavjetovane na najčudniju moguću stvar na svijetu.

9. Henry James: Okretaj zavrtnja

Jedna od najpoznatijih priča o duhovima je također ekranizirana i nebrojeno puta puštena na malim ekranima. Dvoje djece (opet) i guvernanta koja polako gubi razum – zvuči puno bolje kao knjiga, zar ne?

10. Jo Nesbø: Spasitelj

''Misteriozno ubojstvo na ulicama predbožićnog Osla, gdje je za vrijeme uličnog koncerta orkestra Vojske spasa ubijen njen dužnosnik, inspektora Harryja Holea i njegov tim vode do hrvatskih prognanika koji žive u Norveškoj.''

Što dodati? Ljubitelji skandinavskih krimića ovo vjerojatno već imaju u svojim rukama, a oni koje nemaju sigurno priželjkuju.

11. Nada Gašić: Voda, paučina

Voda, paučina je domaći roman autorice koju nazivaju našom 'najzagrebačkijom književnicom' i 'hrvatskom Agathom Christie', a radnjom je smješten u 1964. godinu kada je Zagreb poharala velika poplava. I naravno, više je od samo krimića koji se vrti oko zločina, iako ni u tome nema ništa loše. Iako jesenje atmosfere, dobro će se snaći i pod nečijim borom ovog prosinca. 

Luka Bekavac: Drenje

Brzo i grubo: još jedan post i još jedan domaći horor u kojeg se kunu čak i književni kritičari.

Pa kako ne bih i ja? Drenje Luke Bekavca se pročita za tri, četiri sata, ali dojam kojeg ostavlja trajat će puno duže. Ne radi se o klasičnom hororu, a daleko je i od uobičajenog SF-a u kojeg ga ponekad žanrovski smještaju. Zapravo, pitanje je spada li ovaj roman u žanrovsku književnost ili ne, ali kad se radi o dobroj knjizi važno je samo da je pročitate i uživate u njoj. No dakle, radnja romana se odvija u izmišljenom baranjskom selu Drenje (sela s imenom Drenje ima nekoliko po Hrvatskoj, a ovo Drenje se ne referira ni na jedno od tih) gdje na praksu dolazi apsolventica Marta Vaszary. Njezin je zadatak da pomaže na projektu Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema tj. da snima zvukove u prirodi i donosi ih na analizu profesoru Markoviću koji je i voditelj projekta. Marta odmah po dolasku od njega doznaje da se u blizini Drenja dogodila 'katastrofa' koja je uzrokom poremećaja bioaksutičnog sustava proizašlih iz Domovinskog rata. Rečena je katastrofa nešto poput oštećenja u tkivu prostorvremena koja sada dozvoljava probijanje kriptiranog signala s neke druge strane što Marta odbacuje kao suludu teoriju vječno pijanog i namrgođenog Markovića. Ali kada sama posluša svoje snimke snimljene u okolici Drenja, sve su zaista kontaminirane neobičnim šumom čije porijeklo i svrhu tek treba odrediti. U Drenju se pojavljuju i rašljari iz Habjanovaca, svojevrsni suradnici profesora Markovića koji također mjere čudna zračenja u lokalnim podzemnim vodama. A povrh svega toga u Drenju se vrijeme mijenja svaki dan, ljudi su nezaposleni i anksiozni i uglavnom posvećeni ispijanju alkohola. Vrhunac napetosti i čudnovatosti se događa pri Martinom obilasku Ružina brda, lokaliteta gdje se nalaze ruševine stare utvrde i oko koje kao da su posloženi pojasevi lošeg zračenja u kojima ona osjeća tešku depresiju, mučninu i apatiju.

Iako se ne radi o klasičnom hororu, Drenje je savršeno jeziv roman od početka do kraja. Zaslugu tome se može pripisati i tjeskobnom okolišu sela koje leži u rasjedu nastalom u potresu i kojeg okružuju sjeverni, mrtvi rukavci Drave. Voda također igra značajnu ulogu u postizanju vlažne, bolesne atmosfere: nalazi se svuda, poplavila je sve značajnije gospodarske zgrade koje su ionako nastradale u Domovinskom ratu, a ponegdje i izbija na površinu u obliku jezera čiste, hladne vode tajanstvenog porijekla. Ljudi su poput sjena, ljeto je nalik na zimu, a glavna junakinja još uvijek nosi ožiljke svoje netom preboljene bolesti psihičkoga uzroka. Bekavčevo pisanje pak ima dva lica: dugačke, zgusnute opise koji zahtijevaju visoku koncentraciju čitanja, te jasno, kratko pripovijedanje veoma nalik stripu. Iako sam svo vrijeme očekivala konkretno ili barem konkretnije objašnjenje misterija u Drenju, može se reći da je kraj romana i bez toga veoma zadovoljavajuć, osim što će većina vjerojatno morati guglati neke od pojmova (akvastat, ociloklast, telurske struje itd.) da potpune shvate neke stvari, odnosno, bar ja jesam jer nemam pojma o radioesteziji i bioenergiji. Sve u svemu, sjajan i impresivan roman koji će draškati moždane vijuge i danima poslije čitanja.   

Ivo Brešan: Astaroth

Brzo i grubo: nešto uoči Noći vještica predstavljamo vam roman o Sotoni i to Sotoni na hrvatski način. Are you scared yet?

Ovo će vjerojatno biti posljednji recenzirani roman u listopadu i kao takav doživjet će Noć vještica ponosno se šepureći na čelu svih ostalih postova. Radi se o romanu Astaroth kojim autor Ivo Brešan koketira s žanrom natprirodnoga i koji se u suštini bavi doživljajem svijeta i povijesti kroz borbu dobra i zla. Naš anti-junak se zove Martin Boras i jednog dana u vlaku za Zagreb prodaju dušu čudnom gospodinu iz svog kupea. Od tog trenutka pa nadalje Martinu zaista sve ide kao podmazano u životu, no kad dođe njegovo vrijeme da umre Astaroth tj. vrag dolazi po svoje. Sad je red na Martinu da do vječnosti služi Astarothu, a prvo tijelo koje dobiva na upotrebu je ono Antuna Maglice, ustaškog simpatizera, ali vrlo vjerojatno i dvostrukog režimskog špijuna oženjenog lijepom Židovkom Rebekom. Martin smjesta otkriva i da Astaroth upravlja nekim njegovim postupcima te mu je svrha pokretati konstantno trvenje među ljudima. Kad padne NDH i Martin mijenja tijelo; ovoga puta je mladi komunist iz Šibenika koji ima osuditi vlastitu obitelj zbog kolaboracionizma s Talijanima. Ipak, nešto se novo događa: upoznaje Luciju i prvi put, zbog akta nesebične ljubavi, Astarothovi okovi na trenutak padaju s njega. Je li Martin iz toga nešto naučio ili će ga ipak nadjačati Sotona i njegove sluge koje imaju svoje prste u svakoj ideologiji i instituciji, što se odnosi čak i na samu crkvu, ostaje na vama za pročitati.

Iskreno, ovaj me roman razočarao iz dva razloga: previše je suhoparan da bi bio žanrovski dobar, a previše površan da bi spadao u neku visoku književnost. Iako ga je napisao Ivo Brešan nekog naročitog humora u njemu nema, što je velika šteta jer se meni cijela Borasova sitacija čini idealnom za začiniti cinizmom ili barem malo više ironije koja je u ovom slučaju bila samo dijelom poučnosti na koju se Brešan svjesno ili nesvjesno koncentrirao. Drugi je razlog upravo ta poučnost koja se non stop ponavlja kroz roman: vrag iskorištava ljude koji se zapravo mogu osloboditi samo prihvaćanjem istinskih vrijednosti koje je propovijedao Isus Krist. Borasovih života i iskustava po razno raznim ratištima i stratištima koja uključuju i Vukovar i Srebrenicu i Ahmiće je jednostavno bilo previše i roman je komotno mogao i trebao biti barem sto stranica kraći. Što se tiče samog čitanja, ono teče prilično glatko jer Brešan ima dosta čitljiv i jednostavan stil, ali gore spomenuto ponavljanje nakon nekog vremena otupi čitatelja i ja sam jedva čekala da se dokopam kraja. Sam kraj mi se svidio i ostavio je naposlijetku dobar dojam na mene. A što se tiče same političnosti romana (ustaše, KPJ, Udba, HVO...) mislim da se u svakom slučaju ne radi o ničemu kontroverznom niti ičemu što se ne bi uklopilo u roman koji ide u tom pravcu da okrzne sve i svakoga jer on zaista pronalazi Sotonino djelo u svakom sukobu, svakom ratu, otimačani, prijevari i mržnji ma koliko ona sitna ili velika bila. Ipak imam dojam da bi mi se priča nešto više svidjela da se koncentrirala na kraće povijesno razdoblje i da je ono bilo obrađeno zaista detaljno i atmosferično, a cijeli roman nešto kraći.   

Darko Macan: Dlakovuk, Jadnorog & Pampiri

Brzo i grubo: jedan post, a tri knjige. I to za djecu.

I nije da diskriminiramo malene, već se jednostavno radi o jako tankim knjigama Darka Macana kojeg možda znate i kao autora stripova iz npr. Modre laste (valjda se netko još sjeća otkačene Borovnice i njene voćne ekipe sa zadnje strane časopisa). E pa na scenu su došli neki novi klinci tj. klinke, a one su Kosjenka, Atena i Josipa, tri najbolje prijateljice koje pohađaju osnovnu školu Neruševac. Moglo bi se reći i kako je glavna protagonistica sva tri romana rečena Kosjenka, niska djevojčica s metar dugačkom pepeljastom kosom koja primjećuje sve, a koju primjećuje malo tko. Zapravo, toliko je neprimjetna da ponekad jednostavno postane doslovno nevidljiva. Otud valjda i zgodna igra s njenim imenom (Kosjenka = kao sjenka ili možda ipak po silnoj kosi koju non stop žvače?). Njena prijateljica Atena je pak krupna rukometašica i za sebe misli da je najpametnija na svijetu. Također obožava kad je u središtu pozornosti i ne preza ni od čega da je zauzme. Treća djevojčica je Josipa Vela i kao što se da naslutiti iz prvog romana daleka rođakinja Velog Jože. Da, da, djevojka je orijašica i za razliku od Atene uglavnom raspolaže korisnim informacijama koje se tiču neobičnog kvarta Neruševac.

U prvom romanu naslovljenom Dlakovuk hrabra trojka će se suočiti s dva neprijatelja: prvi su Osmorka, osam identično izgledajućih i veoma popularnih djevojaka (identično kao isti pramenovi i ista odjeća, a ne kao identični kromosomi) čijoj je užasnoj tajni jedne noći posvjedočila Kosjenka. No Kosjenka je primijetila i još nešto: glavu mrtve mačke u grmu i potom najljepšeg dječaka u OŠ Neruševac kako na privjesku nosi odgovarajuću mačju šapu malčice zaprljanu krvlju. On se zove Hrvoje Lončar i nije običan sociopat kao što možda slutite, već dlakovuk iz naslova. A tko je ili što je dlakovuk i da li je prijatelj ili neprijatelj... pa... mogu vam samo reći da nije vukodlak. 

U Jadnorogu se pojavljuje još jedan dječak, Dražen. Draženov prišt na sred čela također nije ono što se čini, a tamo gdje ima jednoroga koji ispunjavaju želje, mora biti i Djevica čije bi želje Dražen ispunio. No Djevica iz ove priče je nabrušena darkerica čije se želje mogu pratiti tragom ubojstva, nesreće i krađe, a da stvar bude gora, Dražen joj jednostavno ne može reći 'ne'. Uz sve to, Josipa otkriva da mora uskoro stupiti u dogovoreni brak s orijašem koji je zapravo slavni košarkaš, a i Atenu muče ljubavni problemi vezani za njenog dečka – gore spomenutog dlakovuka.

U Pampirima upoznajemo i vampire i pampire i opaku & zlu grupu vampira wannabe. Kosjenka počinje komunicirati s duhovima, te čak i otkriva tajnu svoje nevidljivosti i prezimena Krsnik. A u lovu na pampire pridružuje se i dlakovuk Hrvoje, ali i Krvoje tj. Jasmin, jedan treći dječak koji je silno želio biti pravi vampir. Pomalo spetljano, zar ne?

Pošto mi je najveći dio posta otpao na izlaganje likova i radnje (ipak su to tri romana), bit ću najkonciznija što mogu. Knjižice su super slatke i najjednostavnije bih ih opisala kao 'Kušanov Koko susreće mnoštvo natprirodnih, ali i patetičnih stvorova'. Priče su prepune humora i fora, igara riječima, smiješnim fusnotama i kojekakvim pop referencama koje su svakako razumljive i djeci. Žanrovski je Macan definitivno na terenu horora, no to i čini romane zanimljivijima, a i djecu se odavno prestalo štedjeti kojekavih groza u književnosti. Kao što rekoh, sve tri knjižice su jako kratke i kao takve vjerojatno će biti nezanimljive odraslima na onaj način na koji je recimo bio zanimljiv Harry Potter, ali sam zato uvjerena da ih djeca obožavaju. Spomenuta tri romana su dio tzv. jesenjeg kola, a za zimsko kolo je najavljen roman Sunčevo dvorište koji međutim još nije izašao, već je umjesto njega svjetlo dana ugledao četvrti nastavak Djed Mrz. Ili se možda samo radi o drugom naslovu istog romana? Nisam sigurna. I da citiram natpis s prve strane knjiga: objavljivanje ove knjige poduprlo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Živjelo još tristo godina.

Željama se pridružujem i ja. 

Joe Hill: Kutija u obliku srca

Brzo i grubo: prosječan horor u stilu Stephena Kinga kojeg je zapravo pod pseudonimom i napisao sin Stephena Kinga.

Zapravo, svi čitatelji i obožavatelji Stephena Kinga su čitajući ovaj roman vjerojatno primijetili 'kingovštinu' kojom je isti odisao. Bar je tako bilo sa mnom, iako prilikom čitanja još uvijek nisam znala da je Joe Hill zapravo Joseph Hillstrom King, sin horor kralja Stephena Kinga. No da bi dojam bio jasniji evo i o čemu se radi u Kutiji u obliku srca: glavni lik je Ozzy Osbourne... šalim se, nije, ali bi mogao biti. On se zapravo zove Judas Coyne i trenutno je death metal zvijezda u mirovini s neobičnim hobijem u predokonim rukama. Naime, Judas skuplja razno razne bizarne i makabr stvarčice od kojih se većini ljudi dižu dlačice na rukama. Npr, posjeduje pravi snuff film, crteže poznatog serijskog ubojice i kuharicu za ljudoždere, a uskoro zbirku obogaćuje i pogrebnim odijelom opsjednuto duhom bivšeg vlasnika. Odijelo je stiglo u kutiji u obliku srca (moram priznati da mi je ova referenca na Nirvaninu pjesmu bila pomalo suvišna i besmislena, jer je kutija najmanje bitna u cijeloj priči), a duh iz odijela, ma koliko to glupo zvučalo, se ozbiljno nameračio da Coynea i njegovu mlađahnu djevojku Georgiu (pravo ime Marybeth) skrati za glavu svojom britvom kojom je za ljudskog života hipnotizirao ljude. Zvuči pomalo osobno? I jest, jer duh kojeg je Coyne kupio s odijelom je Craddock McDermott, očuh Judasove bivše djevojke Floride (pravo ime Anna) koje je počinila samoubojstvo nakon što ju je Judas ostavio.

U liku Judasa Coynea sam prepoznala mnogo osobina kojima tata King inače okiti svoje protagoniste – koje baš i ne mogu uvijek nazvati junacima. Obično se radi o umjetnicima, najčešće piscima, koji imaju problema s ovisnošću, emocionalnim vezama i uopće dolaženjem k sebi. Takav je i Hillov Judas Coyne. Pretpostavljam da takvi poludepresivni, životom blazirani likovi prilično dobro funkcioniraju u hororima jer dotični uslijed lavine strašnih i prijetećih događaja jako brzo postanu privrženi vlastitoj glavi na ramenima i ostatak knjige se koprcaju u pokušaju da na kraju negdje isplivaju živi. Sve to stoji, ali Hillov uzor u tati Kingu mi je ipak bio malo preočit. Što se tiče same priče, ona uopće nije loša i postignuta napetost je sasvim pristojna, ali na razini S. Kinga ipak nije. Malo tko jest. Da je istu priču pisao tata Stephen, vjerujem da bi knjiga bila jezivija i bolja, iako nipošto ne želim reći kako Joe Hill loše piše. Rekla bih da piše sasvim dobro i da ima dobar osjećaj za detalj što uvijek vrlo cijenim, a posebno u hororu, no dojam da se radi o blijedoj sljedbi izričaja S. Kinga i dalje ostaje prvi kad se sjetim Kutije u obliku srca. Istini za volju, od sve žanrovske književnosti dobar i strašan horor je vjerojatno najteže napisati, a pred Hillom je nemoguća misija da dosegne kvalitetu vlastitog oca, ali da ga ujedno ne kopira. Sve u svemu, roman prvenstveno preporučujem ljubiteljima priča o duhovima i death metal scene jer tekst upravo vrvi rock referencama (npr, svaki dio knjige je nazvan po jednoj rock pjesmi: Black Dog (Led Zeppelin), Ride On (AC/DC), Hurt (Nine Inch Nails) i Alive (Pearl Jam). No pravi kingoljupci i horor sladokusci će vjerojatno ostati blago razočarani ovom knjigom.

Ray Bradbury: Stablo vještica

Brzo i grubo: fantasy-horor za djecu je stilski savršen Bradburyev rad koji je inspiraciju pronašao u starim mitovima i ljudskom odnosu prema smrti.

Stablo vještica nije ni tipičan horor ni tipična knjiga za djecu. Za početak, radi se o knjizi u kojoj nema jasno određenog glavnog junaka ni antagonista protiv kojeg se djeca uobičajeno bore. Njihova priča počinje prilično bezazleno: ono što je trebala biti obična, ali napeto iščekivana Noć vještica se pretvara u misiju spašavanja jednog od dječaka, omiljenog Pipkina nad čijim se životom nadvila sjena smrti. Njihov 'neprijatelj', smrt, i nije baš pravi neprijatelj već nepoznato s kojim se dječaci na svom putovanju trebaju upoznati i suočiti na samom kraju. Njihov jezivi vodič je gospodin Grobolijes, tajanstveni stanovnik zapuštene viktorijanske kuće na rubu grada i ujedno mentor koji će dječacima održati par lekcija o svetkovinama smrti i tradiciji Noći vještica. Među dječacima se jedini pomalo ističe Tom Skelton kojemu je dodijeljena uloga najhrabrijeg u grupi; on prvi postavlja pitanja i njega prvog pitaju za mišljenje i on je taj koji na kraju shvaća tko je zapravo gospodin Grobolijes.

Strava u knjizi, ako se uopće može nazvati stravom, izvire iz nepoznatog i začuđujećeg, ali uvijek mračnog folklora: mumificiranje tijela pokojnika, druidski bog mrtvih Samhain i šećerne meksičke lubanje za Dan mrtvih vjerojatno bi uplašile samo najmanju djecu, tako da se može mirne duše reći kako Bradburyjeva namjera nije bila utjerati strah u kosti već istkati fantastično okruženje koje bi slavilo sve one mračne pripovijesti i legende iz ljudske povijesti koje su gotovo uvijek povezane sa smrću. Priča je vrlo jednostavna i za odrasle lako moguće i dosadna, no Bradbury piše prekrasno i toliko slikovito da je samo iz tog razloga prava šteta ne pročitati Stablo vještica. Treba još dodati da je za istoimeni crtić Bradbury napisao i scenarij za kojeg je dobio nagradu Emmy i da je njegova prvotna ideja za Stablo vještica upravo i bio animirani film.

Posjedujem ovu knjigu još iz devedesetih kad sam bila klinka i kad je Zagrebačka naklada izdavala svoju Alien SF biblioteku u kojoj su, između ostalih, izašli Dimni prsten, Pod naponom i Heinleinova Vrata u ljeto. Mislim da ZN i dan danas izdaje žanrovski slične knjige, ali ponizno priznajem kako odavno u ruke nisam uzela ništa njihovo iako su prije deset godina bili obavezna lektira. Uglavnom, svakako treba pohvaliti fantastičan prijevod Predraga Raosa i naslovnu ilustraciju Aleksandra Žiljka za koju sam do prije par dana mislila da je otkupljena s knjigom. Izgleda svjetski i praktički sam zbog nje i kupila knjigu. U svoju obranu mogu samo reći da sam tada imala kojih jedanaest, dvanaest godina. 

Philip Pullman: Satni mehanizam

 Brzo i grubo: podulju i mračnu bajku inspiriranu braćom Grimm izdavač je obogatio prekrasnim ilustracijama Zdenka Bašića.

Satni mehanizam je kratki roman za djecu Philipa Pullmana koji bi žanrovski spadao negdje između fantasya i bajke, i to one 'prave grimmovske' bajke smještene u Njemačku početkom 19. stoljeća. A evo i o čemu se radi (s blurba knjige):

Ova je priča zamršena poput satnog mehanizma u malom njemačkom gradiću, u kojem se svakoga sata pojavljuje druga figura. Dok urarski naučnik Karl smišlja kako izbjeći postavljanje nove figure u gradski sat, i to zato što je nije niti napravio, Fritz, lijeni pripovjedač strašnih priča, započinje priču o kraljevskoj obitelji i jednom drugom satnom mehanizmu koji je spasio život mladom kraljeviću. Hladna je zimska večer, vani pada snijeg, a Fritz opisuje dr. Kalmeniusa, tvorca tog sata, koji upravo ulazi u gostionicu. Ovoga puta donosi figuru za sat, Gvozdenduha, kojeg poklanja mladom urarskom naučniku. Ali Gvozdenduh je vitez s mačem koji ubija svakog tko izgovori riječ vrag.
Izmišljeno i stvarno se isprepliću te napetost raste do samoga kraja.

Naravno, već sam čitala Pullmanovu trilogiju Njegove tamne tvari koja, bez obzira na opadajuću kvalitetu nastavaka, ostavlja dojam koji ne blijedi tako da je moje mišljenje o Philipu Pullmanu kao piscu dosta visoko. Ako mu se nešto ne može osporiti to je onda njegov bogati imaginarij i sposobnost da već poznate stvari izvrne do neprepoznatljive fantastičnosti (ovo mislim i žanrovski i kvalitativno), a isti je slučaj i s ovim romančićem-bajkom koji koketira s clock punkom, jednim od SF/f podžanrova gdje fantastične strojeve u prošlosti pokreću satni mehanizmi. No bez obzira na žanr, priča je zaista napisana jednostavnim jezikom razumljivim mlađoj djeci, a za ilustracije nemam dovoljno riječi pohvale. Zdenko Bašić je fenomenalno dočarao gotički horor ugođaj bajke i njegove ilustracije zaista odišu nekim srednjoeuropskim štihom na kojem inzistira i sam pisac (inače, Bašić je i autor genijalnih ilustracija za roman Luna Roberta Naprte, te animiranog filma Guliver iskorištenog i kao spot za Gibonnijevu pjesmu Žeđam).

Taj povratak 'originalnim' mračnim bajkama se meni osobno jako svidio, pogotovo  Pullmanova tehnika pretapanja priče u priču i mali, sa strane izdvojeni dijelovi u kojima autor detaljnije objašnjava pojmove iz priče ili jednostavno piše svoje humoristične opaske i upozorenja. Ti su izdvojeni dijelovi opremljeni vlastitim malim ilustracijama, pa makar se radilo i o samo jednoj rečenici, te jako podsjećaju na dodatne kvadratiće iz školskih udžbenika namijenjene onima koji žele znati više. Naravno, funkcioniraju i kao već opisani komentar autora koji pojačava dojam da vam sam Pullman na uho šapće svoju priču.

I za kraj malo cjenovnih podataka, jer mi se u ovom slučaju čine zanimljivi. Ja sam Satni mehanizam kupila na Profilovoj rasprodaji knjiga u Tvornici za pet kuna, a trenutno je cijena na netu oko trideset pet kuna, dok je u mom primjerku rukom ispisana i stara cijena knjige od četrdeset devet kuna, što je malo too much za meko uvezenu knjižicu od osamdeset stranica koja je i napola slikovnica, pa sam svojim ulovom i više nego zadovoljna.

Celia Rees: Zlokobna krv

Brzo i grubo: vampirski teen roman iz 1996. u kojem su vampiri još uvijek zalizani rumunjski grofovi ima zanimljiv početak i razočaravajući rasplet.

Zlokobnu krv britanske autorice Celie Rees je u Hrvatskoj izdala izdavačka kuća Sysprint 1997. godine i moguće da je onda koštala sasvim pristojnu cijenu (kao npr. Stablo vještica Raya Bradburya koje je tada koštalo nekih sedamdesetak kuna, a danas ga možete naručiti s neta za dvadeset kuna) ali ja sam se za zadovoljstvo posjedovanja Zlokobne krvi odrekla samo deset kuna. Radi se o džepnom izdanju Biblioteke As u kojoj su izlazili romani s malom oznakom pri vrhu naslovnice u kojima je pisalo o kojem se žanru radi: horor, SF, krimić ili ljubić ( da, baš je pisalo ljubić) – dakle, jasno je da je u pitanju svojevrstan trash vintage biser ispod čijeg naslova 'Zlokobna krv' stoji upozorenje: Proklet bio onaj tko zaviri unutra! Što se meni zapravo na taj vintage trash način i sviđa, kao i ilustracija Aleksandra Žiljka koja upravo priziva one stare šuljajuće vampire iz ormara s dostojanstvenim šarmom istočnoeuropske gospode.

No, dakle, naša junakinja Ellen Forrest boluje od čudne i neobjašnjive bolesti koja ima nekakve veze s njenom krvlju. Svakim je danom sve slabija i slabija, a doktori ne mogu pronaći uzroka njenoj bolesti, te Ellen privremeno seli kod bake, u sumornu viktorijansku kuću pokraj oronulog groblja, bliže sveučilišnoj londonskoj bolnici. Tu se događaju dvije značajne stvari, u kući Ellen pronalazi dnevnik svoje praprabake Ellen Laidlaw te obnavlja prijateljstvo iz djetinjstva s Andyem, dečkom iz susjedstva. Iz dnevnika doznajemo da je starija Ellen bila kćer uglednog doktora za mozak i krv te da su u svoje kućanstvo 1878. godine primili dvoje gostiju i obiteljskih prijatelja iz Rumunjske, groficu Elizabeth Vardalek i njenog rođaka, grofa Franzsa Szekelysa. Naravno, blijedi i lijepi dvojac su vampiri žedni anglosaksonske krvi, te grof Franzs polako razvija opsesiju s mladom Ellen Laidlaw koju iz nerazjašnjanih razloga zdušno podupire i njezin otac.

Priča je otuda mogla krenuti u sto smjerova, ali nije. Celia Rees je izabrala možda najočitiji i na kraju se problem obje Ellen svodi na to da li mogu uz pomoć svojih ljudskih, smrtnih prijatelja pobijediti nadnaravno i moćno zlo utjelovljeno u jednom opsesivnom vampiru. Više od toga je razočarao izostanak nekih jako važnih objašnjenja kao npr. tajanstvene krvne bolesti mlađe Ellen, no s druge strane, Celia Rees se barem može pohvaliti solidno ispečenim zanatom jer tekst zaista klizi, atmosfera je dočarana prilično dobro, te su obje Ellen dopadljive kao likovi što je živo čudo s obzirom na to da se danas žanrovski autori natječu kako stvoriti iritantniju, smotaniju i egocentričniju junakinju.

Na koncu, trebalo mi je svega dvije večeri da pročitam Zlokobnu krv i zaista mi je bilo žao što nije bilo više zaokreta i originalosti u priči, a pogotovo odgovora na neka pitanja koja su očito bila postavljena samo da doprinesu općoj atmosferi mističnosti, čudnih podudarnosti i kao nekakvoj jezi. Ipak, pripisat ću to šarmu old school književnih horora jer mi je iz nekih razloga Zlokobna krv draža i zanimljivija od pojednih novijih teen romana koji se bave vampirima & vukodlacima.