Rade Jarak: Duša od krumpira

Brzo i grubo: kratka povijesna sličica jednog dana buržujske obitelji Bradarić u Dubrovniku 1949. godine.

Mirko ima devetnaest godina i odustao je od studija prava u Zagrebu koji je upisao prije godinu dana. Zapravo, malo što ga zanima osim njegove rođakinje Petrunjele, ljepotice udane za partizanskog admirala Alberta Bolanču. Petrunjela je pripala admiralu odmah po svršetku Drugog svjetskog rata u Dubrovniku iz vrlo jednostavnog razloga: željela je od zatvora i sigurne smrti spasiti Mirkova oca Damira, sina bogatog i sad već mrtvog trgovca koji je sanjao o gradnji mosta do otoka Lokruma. Danas cijela obitelj živi u vili Tekla, koju je i izgradio dotični trgovac za svoju ženu tj. Mirkovu baku, a koju bi definitivno izgubili kao 'klasni neprijatelji' u novom socijalističkom poretku. Štoviše, obitelj Bradarić ima i dvije služavke, a na jelovniku i pravu hranu – onu iz humanitarne pomoći koju je za sve osigurao admiral. No, i nad popom ima pop; miran dan prekida dolazak motorokotača i bivšeg Petrunjelinog dečka, Mile Močiboba za kojeg su svi vjerovali da je negdje zaglavio mrtav pošto je za vrijeme NDH bio u domobranima. Mile je pak bio na preodgoju, a svoju novu ulogu u socijalističkom režimu razotkrit će na samom kraju romana kad na Dubrovnik padne gusta, praiskonska noć.

Iako me dugo odbijala naslovnica i naizgled opterećena tematika romana, jako mi se svidjela Duša od krumpira. Negdje uistinu i jest mrvicu pretenciozna, ali takva pretencioznost prolazi u ovakvoj vrsti stiliziranog, introspektivnog pogleda jednog tinejdžera na svoju obitelj i Grad. Štoviše, možda je čak i potrebna jer svi znaju koliko dramatični tinejdžeri znaju biti. S druge strane, Mirko se ponekad doimao i suviše pametnim s obzirom na svoje godine npr. kada daje neke povijesne informacije o prošlosti Dubrovnika zvuči poput profesora povijesti, ali opet, Mirko je potomak aristokratske obitelji Bona (kao i njegova fatalna Petrunjela) te je možda i vrlo vjerojatno da je kao dijete bio podučen o mnogim stvarima o gradu. A što se tiče same povijesti Jarak je na relativno malo stranica jasno sažeo povijest Drugog svjetskog rata u Dubrovniku tako da je shvate svi, a koja je u zbilji zapravo dosta kaotična no i dosta pogodna kao temelj raznih drama, romana i filmova. Kako bilo, vrijedi napomenuti da se radi o postmodernističkom romanu i da u jednom urnebesnom trenutku Mirkova pijanstva progovara i Stradun, i zatvoreni dućan robom, i miševi u dućanu, i pas lutalica na ulici, narodni milicioner i tako redom. Nekima bi tako i kraj romana mogao izgledati kao nedorečen ili bi možda iz cijele priče očekivali razotkrivanje neke velike misterije ili obiteljske tajne o incestu s početka knjige, ali u principu se radi o vrlo uvjerljivom i čitljivom opisu propadanja. Propada obitelj Bradarić, ali propada i Dubrovnik. Propadaju država za državom, ali što je najgore od svega u nepovrat su se pokvarile i duše kao da su od onog gomolja koji je generacijama hranio Irsku, a kako kaže Mirko: Nema ništa goreg od smrada truloga krumpira.  

A bogme ni od naslovnice koja sugerira monotonu, dosadnu priču. 

Charles Lewinsky: Sudbina obitelji Meijer

Brzo i grubo: impresivan povijesni roman o obitelji švicarskih Židova omeđen je s dva rata i neobično kompleksan u svojoj jednostavnosti.

Ozbiljna knjiga na blogu. Mora da će snijeg. Šalim se, ali kad već neće snijeg, izgleda da nam barem dolazi jesen i malo odmora od užasnih vrućina, a Sudbina obitelji Meijer je pravo jesensko štivo ili se bar meni to tako čini. I ne, ne pišem to jer zvuči kao klišeizirana reklama iz novina, zapravo, baš me briga kad ćete i hoćete li uopće čitati ovu knjigu, ali ima nešto u sepija toniranoj naslovnici i povijesnim romanima općenito (pogotovo kad su smještani na prijelazu 19. i 20. stoljeća) što mi neodoljivo vuče na jesensku atmosferu, pa ako mislite tako: pravac knjižnica, jer kiša i lišće već naveliko padaju u Zagrebu. Ovaj put se radi o priči epskih razmjera koja prati nekoliko naraštaja obitelji Meijer. Sve počinje na kraju francusko-pruskog rata 1871. godine kada u švicarsko selo Endingen dolazi ratni dezerter Janki (Jean/Jakauw) Meijer tražeći privremeno sklonište kod svojih rođaka, obitelji Salomona Meijera. Salomon ima dvije kćeri: svoju rođenu kćer Miriam zvanu Mimi, razmaženu ljepoticu koja ne radi ništa osim maštarenja o romansi s dalekim rođakom Jankijem, te usvojenu i skromnu kćer Chanele okarakteriziranu obavljanjem nepreglednih kućanskih poslova i spojenim obrvama koje narušavaju njen izgled. Chanele se također zaljubljuje u Jankija koji planira u gradu otvoriti trgovinu tekstilom u kakvoj je kratko radio u Parizu, te mu je zapravo više potrebna Chanelina razboritost i radišnost, nego Mimina ljepota koja ga definitivno privlači. U isto vrijeme u Mimi je zaljubljen i sin seoskog košer mesara, Pinchas. Spletom okolnosti, sestre se udaju na isti dan, te svaka sa svojim mužem odlazi u različiti grad. 

U priču se zatim uključujemo nakon dvadeset godina i upoznajemo s novim životima i članovima obitelji Meijer. Do kraja knjige bit će još tri ovakva preskoka, što znači da nećemo samo upoznati Chanelinu i Miminu djecu, već i njihove unuke i praunuke s tim da je zaključna godina knjige 1945. Naravno, sve to znači da je i knjiga omašna: ima oko sedam stotina stranica, ali pošto se meni poprilično svidjela ne bih rekla da je ijedno slovo u njoj suvišno. Osim toga, kao što vjerojatno i slutite radi se o poučnom štivu koje iako napisano lijepo (čitanje ide prilično tečno) ne spada baš na područje laganog i zabavnog. U pričama svakog pojednih lika ipak ima dosta (ili barem dovoljno) dramatike da knjiga bude zanimljiva: jedan od Chanelinh sinova se npr. pokrstio u protestantskoj crkvi, drugi proživljava homoseksualnu ljubav s lijepim i površnim mladićem iz hrvačkog društva, Mimina kćer pronalazi i gubi ljubav svog života na veoma tragičan način, Chanele susreće svog pravog oca na zadnjem mjestu na svijetu gdje bi to željela, itd. No svi su ti događaji opisani sporim, prirodnim tempom koji je, najvažnije od svega, posve neusiljen. Neki od najdramatičnijih događaja nisu opisani uopće ili je to učinjeno tek naknadno, nakon što se čitatelj već šokira promjenom koja se najednom dogodila.

Naravno, u knjizi ima i dosta politike koja je neizbježno vezana za židovsku manjinu u Švicarskoj: prvi referendum na koji su Švicarci izašli bio je povodom glasanja za zabranu ritualnog klanja životinja, nešto što će presudno utjecati na gore spomenutog Pinchasa koji je bio košer mesar čime je logično ostao bez posla. Tu su i brojne antisemitske epizode koje su na raznim mjestima i od različitih ljudi Meijerovi doživjeli, ma koliko se neki od njih trudili uklopiti ili čak odbaciti svoju vjeru. Te neugodnosti utjelovljuje lik ujaka Melnitza koji je zapravo neka vrsta makabr prikaze ili možda samo neobično razgovorljivog duha. Melnitz se pojavljuje nepozvan i vječito podsjeća na najmučnije stvari koje Meijerovi najradije ne bi ni slušali ni znali, no on nikad ne prestaje govoriti kao što i nikad zapravo ne odlazi. Bio je to dosta efektan i suvremen dodatak inače klasično ispričanoj priči o jednoj obitelji i cijelu je knjigu podigao na višu razinu.

Ako od knjige tražite da vas dotakne i potakne na razmišljanje, ova je možda za vas. 

Danielle Steel: Odraz u ogledalu

Brzo i grubo: površna i pomalo rastegnuta drama o identičnim blizankama i njihovoj jednoj podvali previše.

Olivia i Victoria Henderson su identične blizanke zapanjujuće ljepote i instant senzacija gdje god da se pojave. Njihov otac Edward je bogati tvorničar koji ih obožava iako ih još uvijek međusobno ne razlikuje. Osim toga, one su sve što mu je ostalo iza pokojne i voljene žene Elizabeth koja je umrla pri porodu. No iako fizički posve istovjetne, dvije sestre su različitije karakterom da ne mogu biti različitije: Oliva je mirna i odgovorna djevojka, puna brige za domaćinstvo i skrbi o ocu, a Victoria je divlja i bezbrižna feministkinja koja misli da je sa svojih dvadeset godina najpametnija na svijetu. Kad obitelj preseli u luksuznu kuću na Petoj aveniji u New Yorku, idila polagano počinje kopniti: Victorija upoznaje opasnog (i oženjenog) ženskara Tobya koji upropaštava njenu reputaciju te je ona prisiljena udati se za očevog odvjetnika, Charlesa Dawsona. No nevolja je u tome što je u Charlesa zapravo zaljubljena njena sestra Olivia. Victorijin brak međutim postaje živa muka za oboje supružnika, te ona predlaže Oliviji privremenu zamjenu. Olivija pristaje, a pustopašna Victoria hrli u Europu u kojoj bukti Prvi svjetski rat.

Ovo je prva knjiga koju sam pročitala od Danielle Steel i na nju sam zapravo nabasala slučajno (čitala ju je kolegica s posla), pa rekoh 'zašto ne'. Moram priznati da sam i malo varala i preskočila nekoliko poglavlja jer se priča rastegla unedogled, a do najavljene zamjene nikako nije dolazilo, i zaista, sestre zamijene mjesta tek negdje na polovici knjige. No počet ću prvo s onim što mi se svidjelo u ovoj knjizi, a to je definitivno atmosfera. Steel nas vodi u svijet američkih industrijskih baruna s početka dvadesetog stoljeća i zaista dobro dočarava njujorško visoko društvo Astorovih, Rockefellerovih i Vanderbiltovih u kojem sve blješti od kristala, porculana i ostalih zamislivih skupoća. Dobro je dočarana i sestrinska veza između Olivije i Victorije koju zapravo ništa od navedenih nedaća nije uspjelo uništiti, ali s obzirom na postavke priče (prekrasne, identične sestre u visokom i turbolentnom društvu ranog 20. st.) knjiga je prilično mlaka. Steel se zapravo dotakla svega, ali onih najzanimljvijih stvari sasvim površno. U knjizi se ujedno izdogađalo svašta i dojam koji se dobije na kraju je da autorica nije imala dovoljno vremena ili papira da napiše sve što nas zanima. Ljubavna priča sa zamijenjenim sestrama je mogla biti stvarno opaka, ali je također ispala nekako površna i na koncu i cmizdrava. Znam da se puno njenih knjiga i ekraniziralo i mislim da ti ljubići/drame vjerojatno bolje funkcioniraju na filmu. Priči u knjizi definitivno fali nekog začina čiji bi nedostatak možda iznijeli dobri glumci, jer kraj je dovoljno dramatičan takav kakav je. Samo tako napisan nije bogzna što.

Naslovnica je sa stranog izdanja, pošto hrvatska nije dostupna na netu. Nikakva šteta jer je stvarno užasna.

Ann Pearlman: Klub božićnih kolačića

Što se kuha u Klubu božićnih kolačića američke književnice Ann Pearlman?

Sastojci: domaći kolačići, hrpa prijateljica, blagdansko razdoblje i povjerljive priče.

Priprema: prvog ponedjeljka u prosincu okupite dvanaest najboljih prijateljica na dan poklanjanja i jedenja domaćih kolačića te mnogo razgovora, plesa i zabave.

Bit ću iskrena i odmah priznati da me je na kupnju ovog romana nagnala velikim dijelom prekrasna naslovnica tipično ženske knjige: mnoštvo zvijezdica, pahuljica i prekrasan font ispod kojeg se prostire kuća iz snova pokrivena snijegom. Tu je pripomogao i crveni uočljivi natpis: 'Savršen recept za ljubav, smijeh i prijateljstvo.'

Radnja započinje neposredno prije samog dana kluba kolačića i tu pobliže upoznajemo glavnu junakinju Marnie koja je za razliku od mlađahne plavuše na naslovnici srednovječna žena i samohrana majka dvaju odraslih djevojaka, Sky i Tare, koje se i same bore sa svojim vlastitim životnim brigama.

Kroz knjigu upoznajemo i jedanaest preostalih žena od kojih svaka unosi svoju određenu energiju i atmosferu u ovaj roman, a uz njihove životne priče autorica je priložila i svaki od recepata domaćih kolačića koje su donijele kod Marnie. Popratila je to također i zanimljivim povijesnim crticama o začinima i načinu spremanja hrane koji daju cijelom romanu jedan topli štih.

Što se tiče same radnje ona na neki način i ne teče jer je većina stranica posvećena nekoj od žena koja uranja u retrospekciju, sjeća se i pripovijeda svoju priču drugima što je meni osobno nakon nekog vremena postalo zamorno i dosadno, jer je svaka od tih priča već viđeni 'materijal' i u knjizi i na filmu, a uz to je svaki detalj začinjen primjesom patetike kakva nas obično zna zaskočiti iz ovakvih romana.

Prava na ekranizaciju ovog naslova su već rezervirana no teško se vidim kako odlazim potrošiti dva sata na film o Klubu s obzirom da ovakve pričice i nisu baš my cup of tea već bih ih više preporučila osjetljivim dušicama vrlo meka srca koje bi u potpunosti mogle uživati u ovom romanu (i uskoro filmu) uz čašu toplog mlijeka.

Louise Douglas: Ljubav mog života

 Brzo i grubo: za ljubitelje obiteljskih priča, buntovnih žena i nešto melodramatike.

Nisam baš nešto poludjela za ovom knjigom Louise Douglas, iako je nikako ne bih mogla nazvati lošom. Pripovijedanje je i više nego dobro, priča zanimljiva i jedna od onih koje se odmataju prema kraju, a atmosfera istinski turobna, ali ipak ne toliko da vas smori pri čitanju. Inače sam i ja sama jedna od ljubiteljica obiteljskih priča, posebno onih omašnih koje na šest ili sedam stotina stranica pripovijedaju o nekoliko obiteljskih naraštaja i to preferabilno u vrijeme kakvog rata, revolucije, naglog ekonomskog prosperiteta i još naglije propasti, tako da mi se prilično svidjela ideja da se često vraćamo u prošlost i kopamo po sjećanjima glavne junakinje Olivije. Olivijina se obitelj sastojala od stroge i stisnute majke koja je gorjela pretjeranim vjerskim žarom i ljepuškaste sestre Lynnette koja je sve radila savršeno, tako da je Oliviji preostalo da bude zadužena bad girl što je uspješno i brzo i ostvarila. Iskreno, Olivija sama nije pretjerano simpatičan lik: u školi joj nije išlo naročito dobro, odijevala se pretjerano izazovno, cugala poput mornara i na kraju dotjerala do prilično burnog gradskog skandala koji je uključivao starijeg oženjenog muškarca, no usprkos tome Olivia je jako uvjerljiv i dobro napisan lik, i mada možda nećete uvijek odobravati ono što radi, uvijek ćete razumjeti ili barem naslutiti zašto to radi. Druga obitelj iz Ljubavi mog života, Felicone, je obitelj Olivijinog supruga Luce koji je poginuo u automobilskoj nesreći na samom početku knjige. Njihova je priča podjednako zanimljiva, a svi skandalozni dijelovi uvijek nekako uključuju Oliviju.

Da budem potpuno iskrena, ovu sam knjigu kupila očekujući nešto drugo tj. klasičnu ljubavnu priču jer me zaveo obećavajući blurb s pozadine knjige (o slučajnom i fatalnom susretu s Lucinim bratom blizancem Markom), ali na kraju se ipak nisam razočarala. Mislim da Douglas piše dosta solidno, bez bespotrebne patetike i na kraju krajeva, vrlo autentično, iako drama baš i nije moj žanr. Mislim da je to i ujedno razlog zašto se nisam baš obeznanila romanom, iako ga mogu u isto vrijeme mirna srca preporučiti ljubiteljima takvog štiva. Još da dodam da ovo nije tipična knjiga s kronikom jedne ili druge obitelji, već naprosto priča o ljudima kojima je Olivia bila okružena i koje je silno voljela, kao i knjiga koja se ponajprije 'obračunava' s procesom tugovanja koji je nekada posve nepredvidljiv i prilično (auto)destruktivan.