Brzo i grubo: više životna priča nego ljubavni roman koja među čitateljicama izaziva podijeljene dojmove.
Naime, Tobogan za nebo je roman za kojeg najčešće čitam kako je razočarao čitateljice, a jedna od mana mu je i bespotrebna razduljenost. Dok se s ovim drugim još i slažem, ovo prvo baš i ne bih potpisala. Svidjela mi se priča glavne junakinje, Honey Jane Moon koja sa šesnaest godina postaje televizijskom dječjom zvijezdom i usput se brine za svoju obitelj koju čini prekrasna, ali za ništa korisna rođakinja Chantal i njena fobična majka nesposobna napustiti svoju prikolicu u Južnoj Karolini. Naravno, holivudska je zvijezda planirano trebala postati Chantal, no izborom glavnog glumca, Dasha Coogana, ulogu je ipak dobila jezičava i buntovna Honey. Dash je bivši glumac kaubojskih filmova i liječeni alkoholičar koji iza sebe ima propali brak i u novoj seriji glumi Honeyinog oca. Drugi glumac, Eric Dilon, je mlad, popularan i potpuno zloglasan zbog svog plejbojevskog načina života i u njega se Honey isprva zaljubljuje na setu. No i hladni i antipatični Eric ima svoje razloge zašto izbjegava prijateljstvo s Honey, dok kauboj Dash, usprkos vlastitim traumama, odlučuje postati nešto nalik očinskoj figuri djevojci koja nikad nije imala oca. Uskoro shvaća da njegovi osjećaji prema Honey možda baš i nisu toliko očinski koliko bi trebalo biti.
Dakle, radi se o ljubavnom trokutu koji zapravo nikad i nije postojao, pošto je Eric cijelo vrijeme uspješno izbjegavao Honey. I samo da se ne bi krivo shvatilo, priča sa snimanja serije traje godinama i Honey postaje punoljetna, tako da je s te strane sve zakonito i OK. Upravo je taj dio romana koji opisuje situaciju na setu meni bio i najzanimljiviji, pogotovo promjene koje doživljava Honey: iz dječačke (čudan pridjev za ženu, ali ovdje posve pristaje) i bijesne tinejdžerice u ranjivu mladu ženu. Njeni ispadi kojima je mučila cijelu filmsku ekipu su stvarno vrijedni probijanja kroz priču, iako to nažalost ne mogu reći za daljnji tijek priče. Slijedi spoiler: Honey se, naime, udaje za Dasha koji je zaista dovoljno star da joj bude tata. Nisu me smetale njegove godine same po sebi, tj. njihova razlika u godinama, ali bilo je nešto užasno neprikladno u ljubavi prema muškarcu koji joj je i u seriji i u pravom životu bio očinska figura. Nisam to mogla probaviti pa sam taj dio uglavnom – prelistala. Sam Dashov lik mi je bio antipatičan i naporan i jedva sam dočekala da prođe njegova era i da priča krene dalje, jednostavno, bio je jedan izmučeni lik previše a i priču sam otpočetka doživljavala kao Ericovu i Honeyinu. Kad sam već kod Erica, on je bio sjajno napisan lik s vlastitom traumom i vlastitom ljubavnom pričom koja nije naišla na sretan kraj, pa iz svega izlazi naoko tvrđi i hladniji nego što je bio. Zbog svega toga je njegova metamorfoza još veća i interesantnija za čitanje, pogotovo kad se susretne s Honey koja pokušava zaliječiti svoje vlastite emocionalne rane. Njihova zajednička priča dolazi na kraju i doista je vrijedna iščitavanja cijele njihove povijesti i pustih stranica dotad ispisanih. Bili su mi dovoljno uvjerljivi i dopadljivi da Tobogan za nebo proglasim dobrom knjigom koju bih rado jednom opet pročitala. Usprkos Dashu Cooganu.