Luka Bekavac: Drenje

Brzo i grubo: još jedan post i još jedan domaći horor u kojeg se kunu čak i književni kritičari.

Pa kako ne bih i ja? Drenje Luke Bekavca se pročita za tri, četiri sata, ali dojam kojeg ostavlja trajat će puno duže. Ne radi se o klasičnom hororu, a daleko je i od uobičajenog SF-a u kojeg ga ponekad žanrovski smještaju. Zapravo, pitanje je spada li ovaj roman u žanrovsku književnost ili ne, ali kad se radi o dobroj knjizi važno je samo da je pročitate i uživate u njoj. No dakle, radnja romana se odvija u izmišljenom baranjskom selu Drenje (sela s imenom Drenje ima nekoliko po Hrvatskoj, a ovo Drenje se ne referira ni na jedno od tih) gdje na praksu dolazi apsolventica Marta Vaszary. Njezin je zadatak da pomaže na projektu Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema tj. da snima zvukove u prirodi i donosi ih na analizu profesoru Markoviću koji je i voditelj projekta. Marta odmah po dolasku od njega doznaje da se u blizini Drenja dogodila 'katastrofa' koja je uzrokom poremećaja bioaksutičnog sustava proizašlih iz Domovinskog rata. Rečena je katastrofa nešto poput oštećenja u tkivu prostorvremena koja sada dozvoljava probijanje kriptiranog signala s neke druge strane što Marta odbacuje kao suludu teoriju vječno pijanog i namrgođenog Markovića. Ali kada sama posluša svoje snimke snimljene u okolici Drenja, sve su zaista kontaminirane neobičnim šumom čije porijeklo i svrhu tek treba odrediti. U Drenju se pojavljuju i rašljari iz Habjanovaca, svojevrsni suradnici profesora Markovića koji također mjere čudna zračenja u lokalnim podzemnim vodama. A povrh svega toga u Drenju se vrijeme mijenja svaki dan, ljudi su nezaposleni i anksiozni i uglavnom posvećeni ispijanju alkohola. Vrhunac napetosti i čudnovatosti se događa pri Martinom obilasku Ružina brda, lokaliteta gdje se nalaze ruševine stare utvrde i oko koje kao da su posloženi pojasevi lošeg zračenja u kojima ona osjeća tešku depresiju, mučninu i apatiju.

Iako se ne radi o klasičnom hororu, Drenje je savršeno jeziv roman od početka do kraja. Zaslugu tome se može pripisati i tjeskobnom okolišu sela koje leži u rasjedu nastalom u potresu i kojeg okružuju sjeverni, mrtvi rukavci Drave. Voda također igra značajnu ulogu u postizanju vlažne, bolesne atmosfere: nalazi se svuda, poplavila je sve značajnije gospodarske zgrade koje su ionako nastradale u Domovinskom ratu, a ponegdje i izbija na površinu u obliku jezera čiste, hladne vode tajanstvenog porijekla. Ljudi su poput sjena, ljeto je nalik na zimu, a glavna junakinja još uvijek nosi ožiljke svoje netom preboljene bolesti psihičkoga uzroka. Bekavčevo pisanje pak ima dva lica: dugačke, zgusnute opise koji zahtijevaju visoku koncentraciju čitanja, te jasno, kratko pripovijedanje veoma nalik stripu. Iako sam svo vrijeme očekivala konkretno ili barem konkretnije objašnjenje misterija u Drenju, može se reći da je kraj romana i bez toga veoma zadovoljavajuć, osim što će većina vjerojatno morati guglati neke od pojmova (akvastat, ociloklast, telurske struje itd.) da potpune shvate neke stvari, odnosno, bar ja jesam jer nemam pojma o radioesteziji i bioenergiji. Sve u svemu, sjajan i impresivan roman koji će draškati moždane vijuge i danima poslije čitanja.   

Vesna Gorše: Dar

Brzo i grubo: još domaćeg SF-a, no ovog puta zapakiranog u zbirku priča o svijetu koji se dijeli na Gradove i Sela, na obične ljude i Sanjače, Odgonetače, Žonglere, Krotitelje i Putnike.

Još uvijek plovim na valu raspoloženosti za čitanje znanstvene fantastike i zasad u tome prilično uživam. Izgleda da domaći SF naslovi koji se izdaju van tih par specijaliziranih zbirki zaista imaju i dobar razlog da stoje neovisno ukoričeni. Ovoga puta riječ je o zbirci priča Vesne Gorše o tzv. darovitim ljudima u budućnosti. Svijet kojeg je osmislila je zapravo svijet strojeva koji su naraštajima za ljude obavljali sve radnje, pa čak i one nezamislive kao što su sanjanje. Ljudi su tako zaboravili na mnoge ljudske stvari, no određene skupine su ipak odlučile napustiti Gradove i povući se u okrilje šume gdje su osnovali svoja Sela. U nekim selima tako žive Sanjači, oni koji mogu proizvoditi snove za druge koji su nesposobni sanjati; u nekima žive Odgonetači ili jednostavnije rečeno vidovnjaci, Putnici kojih je na cijelom svijetu ostalo samo šest pak putuju kroz vrijeme, a Žongleri imaju izrazite telekinetičke sposobnosti te su se zapravo specijalizirali za lopovluk. Svaka od šest priča se koncentrira na jedan od ovih darova i sudbinu ljudi u bizarnom svijetu kojim dominira Grad. Gradovi su mjesta velike potrošnje, kako snova, tako i opijata i jeftine zabave (npr. psiho-drame koje su forma reality show-a putem kojeg gledatelji mogu osjetiti sve ono što osjeća i glavni junak drame), ali i tvorničke proizvodnje svega što je neophodno za život. S druge strane, Sela su prilično jednostavna mjesta ako izumemo činjenicu da ih nastanjuju telepati i njima slični.

Prva priča, Raj na Zemlji, se fokusira na prodaju djeteta Sanjača koje će u Gradu sanjati za obitelj zaduženog bračnog para. Zak odmetnik i Belzebub lutkar, lopovski mag sukobljava telepatskog Lovca Zaka s Kompanijom za koju obavlja industrijsku špijunažu. U Lotosovom vrtu tinejdžerica iscjeliteljica imenom Feba pomaže bogatoj matroni koja ne želi biti izliječena. Odgonetači nastupaju na scenu u priči Princeze i vidovnjaci koja pruža uvid u elitni dio aristokratskog društva iz nedodirljivih, utopijskih Tornjeva. U meni najdražoj priči Prava stvar mladi Žongler Bobo se iz zabave upliće u veliku izložbu tetra-umjetnika Hadrijana, dok Nevil Sjajnooki i njegove tri žene u posljednoj priči traže pomoć od ostarjelog Putnika.

Stil kojim piše Gorše je gust i bogat i za čitanje ovih kratkih priča će vam trebati prilično koncentracije. Nema preskakanja i površnosti, jer je svaki detalj značajan i potreban za razumijevanje priče. Slikovitost je nešto na čemu je položeno težište ove zbirke, sve je tako neobično i bizarno, izvrnuto i izrođeno da je poslije teško zaboraviti neobarokne gradske frizure, prstenaste gradove i ideje poput psiho-drame i tetra-umjetnosti (umjetnost koja uključuje četiri osjetila). Zapravo, sve je toliko slikovito da sam ove priče istovremeno u glavi zamišljala poput animiranog filma koji pršti bizarnim oblicima, pretjerivanjem i jakim bojama. Naravno, možda mi se cijela zbirka ne bi toliko svidjela da nisam tip kojemu se i inače sviđaju ovakve stvari. Ponekad su mi originalna slikovitost i mnoštvo razrađenih detalja dovoljni i bez naročito posebne priče, a o kojima je u ovom slučaju i riječ. S obzirom na sve rečeno mislim da bi zbirka privukla više pozornosti da je možda umjesto plavog ženskog lica na naslovnici (moram priznati da mi ta ljudska lica u prvom planu na SF naslovnicama djeluju prilično generički) imala nešto originalnije, pa čak i da je sam naslov nešto maštovitiji, iako Dar prilično dobro odgovara kontekstu cijele zbirke. 

Philip Pullman: Satni mehanizam

 Brzo i grubo: podulju i mračnu bajku inspiriranu braćom Grimm izdavač je obogatio prekrasnim ilustracijama Zdenka Bašića.

Satni mehanizam je kratki roman za djecu Philipa Pullmana koji bi žanrovski spadao negdje između fantasya i bajke, i to one 'prave grimmovske' bajke smještene u Njemačku početkom 19. stoljeća. A evo i o čemu se radi (s blurba knjige):

Ova je priča zamršena poput satnog mehanizma u malom njemačkom gradiću, u kojem se svakoga sata pojavljuje druga figura. Dok urarski naučnik Karl smišlja kako izbjeći postavljanje nove figure u gradski sat, i to zato što je nije niti napravio, Fritz, lijeni pripovjedač strašnih priča, započinje priču o kraljevskoj obitelji i jednom drugom satnom mehanizmu koji je spasio život mladom kraljeviću. Hladna je zimska večer, vani pada snijeg, a Fritz opisuje dr. Kalmeniusa, tvorca tog sata, koji upravo ulazi u gostionicu. Ovoga puta donosi figuru za sat, Gvozdenduha, kojeg poklanja mladom urarskom naučniku. Ali Gvozdenduh je vitez s mačem koji ubija svakog tko izgovori riječ vrag.
Izmišljeno i stvarno se isprepliću te napetost raste do samoga kraja.

Naravno, već sam čitala Pullmanovu trilogiju Njegove tamne tvari koja, bez obzira na opadajuću kvalitetu nastavaka, ostavlja dojam koji ne blijedi tako da je moje mišljenje o Philipu Pullmanu kao piscu dosta visoko. Ako mu se nešto ne može osporiti to je onda njegov bogati imaginarij i sposobnost da već poznate stvari izvrne do neprepoznatljive fantastičnosti (ovo mislim i žanrovski i kvalitativno), a isti je slučaj i s ovim romančićem-bajkom koji koketira s clock punkom, jednim od SF/f podžanrova gdje fantastične strojeve u prošlosti pokreću satni mehanizmi. No bez obzira na žanr, priča je zaista napisana jednostavnim jezikom razumljivim mlađoj djeci, a za ilustracije nemam dovoljno riječi pohvale. Zdenko Bašić je fenomenalno dočarao gotički horor ugođaj bajke i njegove ilustracije zaista odišu nekim srednjoeuropskim štihom na kojem inzistira i sam pisac (inače, Bašić je i autor genijalnih ilustracija za roman Luna Roberta Naprte, te animiranog filma Guliver iskorištenog i kao spot za Gibonnijevu pjesmu Žeđam).

Taj povratak 'originalnim' mračnim bajkama se meni osobno jako svidio, pogotovo  Pullmanova tehnika pretapanja priče u priču i mali, sa strane izdvojeni dijelovi u kojima autor detaljnije objašnjava pojmove iz priče ili jednostavno piše svoje humoristične opaske i upozorenja. Ti su izdvojeni dijelovi opremljeni vlastitim malim ilustracijama, pa makar se radilo i o samo jednoj rečenici, te jako podsjećaju na dodatne kvadratiće iz školskih udžbenika namijenjene onima koji žele znati više. Naravno, funkcioniraju i kao već opisani komentar autora koji pojačava dojam da vam sam Pullman na uho šapće svoju priču.

I za kraj malo cjenovnih podataka, jer mi se u ovom slučaju čine zanimljivi. Ja sam Satni mehanizam kupila na Profilovoj rasprodaji knjiga u Tvornici za pet kuna, a trenutno je cijena na netu oko trideset pet kuna, dok je u mom primjerku rukom ispisana i stara cijena knjige od četrdeset devet kuna, što je malo too much za meko uvezenu knjižicu od osamdeset stranica koja je i napola slikovnica, pa sam svojim ulovom i više nego zadovoljna.