Carlos Ruiz Zafón: Princ magle

Brzo i grubo: prvi roman popularnog Zafóna namijenjen je mladima i nije impresivan poput Sjene vjetra – što još uvijek ne znači da je dosadan za čitanje.

Princ magle, osim što je prvi objavljeni Zafónov roman također je i prvi roman iz Trilogije magle napisane za mlađu publiku (Fraktura je najavila i izlazak druga dva dijela: Ponoćna palača i Rujanska svjetla) s čime bih se definitivno složila i dodala da se zapravo radi o knjigama za djecu, a ne young adult romanima kako ih vole reklamirati izdavači. Ako bih npr. Princa magle morala usporediti s nekim sličnim tipom literature za djecu to bi bio serijal Pet prijatelja, osim jedne razlike: pet prijatelja se nikad nisu morali suočiti s nadnaravnim silama zla. Također, naših junaka je samo troje, a oni su trinaestogodišnji Max Carver, njegova dvije godine starija sestra Alicia i Roland, sedamnaestogodišnji dečko kojeg su upoznali u novome selu u koje su se preselili zbog rastuće prijetnje Drugog svjetskog rata. Roland je posvojeni unuk seoskog svjetioničara Victora Kraya koji krije mnoge tajne: tajne o olupini broda Orpheus potopljenog nedaleko od plaže na kojoj se kupaju, ali i tajne zlokobnog vrta cirkuskih figura na rubu obližnje šume. No ni tu jezi nije kraj: Maxova mala sestrica čuje fantomske glasove iz ormara, a tu su i pronađene filmske vrpce koje je snimio Jacob Fleischmann, sin jedinac bivših vlasnika kuće čija je tragična sudbina otjerala njegove roditelje iz sela.

Priča je veoma jednostavna i slatka, čak i pomalo naivna rekla bih – Zafón nas rijetko kada zavodi na krivi trag ili predugo muči neizvjesnošću; sve doznajemo na vrijeme i postupno i to uglavnom prateći Maxa i njegovo istraživanje. Svidjelo mi se što je Zafón u roman uključio brojne klasične horor elemente (potopljeni brod, maglovita engleska obala, demonski kipovi, strašni klaunovi, itd.) i uspješno ih povezao u cjelovitu i smislenu priču, no kako sam već rekla: Princ magle nije ni sjena Sjene vjetra. To je zapravo knjiga koju bih preporučila dvjema skupinama: djeci staroj do deset godina i Zafónovim okorjelim obožavateljima koji baš ne mogu a da ne kupe ili pročitaju sve njegove knjige. A vjerujem da takvih ima. S druge strane, iako Princ nema pretjerano originalan zaplet (a bogme ni kraj) neke od stvari koje ćete pročitati bi mogli pamtiti još dugo – jednostavno zato jer Zafón očito ima neki svoj tajni recept da vam se uvuče u glavu, čak i ako ne možete uperiti prstom u što je to točno. Ja sama ne znam hoću li kupovati i nastavke iako sam zainteresirana da ih pročitam, no ako slučajno tražite poklon za malene obožavatelje jeze, avanture i misterije... znate što vam je raditi. 

Carlos Ruiz Zafón: Sjena vjetra

Brzo i grubo: trileričan, a očaravajući svjetski bestseler o prokletom piscu i njegovim knjigama.

Mislim da ne postoji mjesto na internetu na kojem ćete naći lošu kritiku ili nezadovljan osvrt na Sjenu vjetra. To je knjiga koja je poharala tržište i kritičare, i to sa svakim pravom, jer se radi o stvarno odličnom štivu koje se ne propušta i ne pušta iz ruku. Dobri glasi o knjizi su došli do mene i prije obavljene kupnje pa sam jedva dočekala da uronim u taj razvikani čarobni Zafónov svijet koji nije razočarao, već dapače.

O glavnoj radnji samo ukratko: četrdesete su godine i u Španjolskoj je na vlasti Franco; otac i sin koji drže malu knjižaru odlaze jednog jutra u posjet tajanstvenom Groblju zaboravljenih knjiga gdje dječak (Daniel Sempere) izabire jednu od knjiga za sebe. Knjiga je djelo njihova bivšeg sugrađanina Juliana Caraxa, te Daniel uskoro shvaća važnost same knjige kao i naznake mnogo veće misterije koja će ga proganjati narednih godina.

Priča je klasično pisana i izložena, ali kompleksna i puna obrata, vraćanja u prošlost i uzbudljivih pustolovina koje nisu ni najmanje bezazlene po živu glavu. Ima tu i priča o duhovima, lunjanja po zapuštenim staračkim domovima, anđeoskih i demonskih ukazanja, te, naravno, i nešto politike. Karakterizacija  Zafónovih likova je savršena, i k tome je svaki od njih dobio priliku da ispriča svoju priču, a većina tih priča je nezaboravna. Ovo je definitivno jedna od knjiga u kojoj kao da nema sporednih likova, a to me uvijek obori s nogu. I da, ovo je i jedna od onih knjiga koja u sebi sadrži i kratku povijest jedne obitelji što me uvijek kupi na prvu (o čemu sam pisala u pretprošlom postu), a u ovom se slučaju radi o basnoslovno bogatoj i utjecajnoj obitelji Aldaya. To mi je možda i najdraži dio, a ujedno je i onaj koji razrješava cijelu tajnu i koji ima najviše spooky/nadnaravnih elemenata (vizije Penelopine dadilje i krvava prošlost palače Aldaya). Atmosfera je točno onakva kakvu sugeriraju brojne različite naslovnice svjetskih izdanja Sjene vjetra: nadrealna i ne toliko mračna koliko obavijena mekom maglom neodređenosti i pohabane prošlosti barcelonskih ulica. Mislim da je Zafón obavio odličan posao i da je Sjena vjetra jedan nadprosječno napet i zanimljiv roman koji ima sve moje preporuke.

U isti ovaj svemir gotički čarobne Barcelone Zafón je smjestio i Anđelovu igru koja se, osim što se događa u dvadesetim i tridesetim godinama, opet bavi zlosretnim piscima i mračnim knjiškim prokletstvima.