Stephanie Laurens: Đavolja nevjesta

Brzo i grubo: još jedan regency ljubić u nizu s tvrdoglavim vojvodom i još tvrdoglavijom odabranicom srca njegova.

Honoria Prudence je djevojka koja radi kao završna guvernanta za bogate obitelji čije kćeri očekuje izlazak u visoko društvo. I sama potječe iz jedne takve, no zbog kompliciranih obiteljskih odnosa radije se odlučila na život neovisan o bilo kome ili o bilo čijem mišljenju. Njezin je plan u dogledno vrijeme putovati po Africi i prešetavati se ispod velikih, egipatskih piramida, no ljudi planiraju, a sudbina se smije. Naime, na njezinom će se putu odjednom naći sva sila problema: naići će na ustrijeljenog, umirućeg mladića i njegova bratića Sylvestra s kojima će biti prisiljena provesti olujnu noć u lugarevoj kolibi. S obzirom da je situacija kompromitirajuća po njezinu čast, Sylvester će joj ponuditi svoju ruku – a riječ je o bračnoj ponudi jednoga vojvode. Sylvester Cynster, vojvoda od St. Ivesa, poznatiji pod nadimkom Đavo, u lijepoj i snalažljivoj Honoriji je smjesta prepoznao materijal za ženu, no jedini je problem što je ona odlučna u tome da se nikada ne uda. Drugi se problem nadvio nad oboma, naime i jedno i drugo žele otkriti ubojicu Sylvestrova bratića Tollya što će, s obzirom na tragove, biti dugotrajan i spor proces. Tu je i velika i šarolika obitelj Cynster: Đavolov mlađi brat Richard (nadimak Skandal), te bratići Spencer (Tašti), Harry (Demon), Rupert (Gabrijel) i Alasdair (Lucifer).

Jedna od prvih stvari koju pročitate kad otvorite Đavolju nevjestu je upravo obiteljsko stablo obitelji Cynster oko čije se važnosti, moći i ugleda zapravo i vrti cijeli ovaj roman, ako izuzmemo romansu u prvom planu. Moram priznati da sam bila skeptična oko cijele te Cynster histerije kroz knjigu, naime, svako toliko je naglašeno kako je ta obitelj neuništiva, kako su njihove supruge hrabre i ponosne te iskovane od nekog posebnog materijala za razliku od običnih smrtnica, kako su svi Cynsteri zgodni, arogantni, dominatni, pametni i jaki te jednostavno savršeni u svakom pogledu. Problem je naime u tome što Stephanie Laurens to stalno piše poput nekakve djetinjaste, nezrele mantre, umjesto da ponekad dozvoli da se samo pokaže. Šlag na torti su (mi) bili i nadimci muških članova obitelji: đavo, pa k tome i Lucifer, te jedan demon, zatim jedan anđeoski Gabrijel (valjda malo za promjenu), jedan smrtni grijeh i jedan skandal koji je uz Đavola jedini objašnjen u knjizi. Valjda ćemo za druge nadimke jednostavno morati pročitati i ostale knjige iz Cynster serijala. 

No žuganje na stranu, Đavolja nevjesta nije loš roman. Nije ni nešto posebno dobar, ali moglo bi se reći da je ok za ubiti vrijeme ili ako jednostavno uživate u regency ljubićima. Što se tiče misterije oko Tollyeva ubojstva, mislim da su svi nakon par prvih poglavlja shvatili tko je ubojica te je po meni taj dio priče bio gotovo pa potpuno suvišan, osim što je služio kao neki katalizator u odnosu Honorie i Đavola - naime, u svakom drugom povijesnom ljubiću neki faktor izvanjske opasnosti natjera junaka i junakinju da napokon shvate kako se i koliko zapravo vole, i nemam ništa protiv toga, ali ne bi bilo zgorega da te izvanjske opasnosti ne budu baš toliko plitke i prozirne. Upravo su ti konstantni klišeji nešto od čega pati ovaj roman: junakinja koja je navodno (i jako kratko) neovisna i samostalna, pretjerano dominantan i samouvjeren vojvoda, obitelj i prezime koji život znače, iskarikiran negativac ... uglavnom ništa novo i ništa osobito vrijedno hvaljenja. Ono, pak, čime ovaj roman obiluje su dosta dugačke senzualne scene koje opet vrve klišejima, vatrometima, ekstazama, vizijama zvijezda i drugim zapaljivim sredstvima. Iako vidim kako većina čitatelja na goodreadsu hvale Stephanie Laurens i njeno pisanje, mene ni tu nije baš usrećila – većinu sam teksta gotovo pa preskakala. Bilo je tu puno prepovršnih opisa nebitnih ni za radnju ni za atmosferu i koji su me prilično zamarali i slabo zanimali.  Doduše, s obzirom na broj goodreads pohvala, ostavljam mogućnost da je to ipak do moga ukusa ili trenutnog raspoloženja, a ne autoričine vještine. S druge strane, prilično sam znatiželjna što će se i kako zaplesti drugim Cynsterima tako da se može reći da je Laurens ipak uradila svoj posao. 

Laura Kinsale: Cvijeće u oluji

Brzo i grubo: neobičan povijesni ljubavni roman u kojem glavne uloge imaju jedan vojvoda koji se oporavlja od moždanog udara i jedna smjerna kvekerica. 

Donekle mrzim blurbove ljubavnih romana jer uvijek zvuče nekako šašavo i klišeizirano do bola i nikad ne biste pogodili da se iza tako predstavljenog zapleta možda skriva sasvim solidna i nimalo luckasta priča. Iznimkom nije bio ni roman Cvijeće u oluji čiji me blurb svojim opisom vojovode od Jervaulxa nasmijao: on je prelijep, briljantan i opasan; u njegovoj blizini dame rumene, a poneka i padne u nesvijest. Eh, da. Kako odoljetit čitati o takvome muškarcu, pogotovo ako autorica obeća da će ga spariti s kvekericom koja se zbog svoje vjere odrekla gotovo svih svjetovnih dobara i koja zapravo prezire našeg rasklašenog, dobrog vojvodu? Nikako, eto kako. I zaista, vojvoda od Jervaulxa, Christian Langland je i zgodan i temperamentan i k tome vrhunski matematičar. Na svojoj teoriji radi s gospodinom Timmsom, slijepim kvekerom, kojemu pomaže njegova kćer Archimedea. I ne radi on samo na teoriji i računanju već potajice i ljubi lady Edith Sutherland što će naprasno biti prekinuti kad ih u pola noći zatekne njezin muž. Za vrijeme dvoboja, Christian će doživjeti moždani udar od čijih će posljedica gotovo posve izgubiti dar govora. Njegova obitelj, predvođena pohlepnim šurjacima i bogobojaznom majkom, će ga poslati u sanatorij misleći da je vojvoda postao malouman, kažnjen zbog svojih grijeha.

No u sanatoriju opet susreće Archimedeu tj. Maddy, djevojku koju je prije toga sreo tek jednom u životu. Pronicljiva i pametna Maddy će odmah shvatiti kako vojvoda nije lud, već u dugotrajnom procesu oporavka od moždanog udara. Ona postaje njegova njegovateljica što će je polako dovesti u sukob sa svima ostalima, pa na kraju i sa samom sobom.

Kao što rekoh, Cvijeće u oluji je prilično neobičan ljubić u kojem se romansa dvoje junaka svojom važnošću gotovo izjednačava s njihovim pozadinskim pričama. Nije nimalo nevažna činjenica što je Maddy kvekerica kao niti sve osobine Christianova despotskog karaktera i to mi se svidjelo najviše od svega. Kinsale zaista daje lijep primjer kako iskoristiti sve elemente priče, umjesto da oni ostanu pukim ukrasom. Također mi je odlična brzina i ritam radnje – ničega nije premalo, ali ništa ni ne nedostaje. Tako ćemo sasvim dovoljno (a bez opterećivanja bespotrebnim detaljima) doznati o uvjetima života i liječenja u sanatoriju, o kvekerskoj zajednici i njihovim pravilima života, itd, itd ...  Sporedni su likovi također vrijedni spomena, osbito dva Christianova najbolja prijatelja: prepredeni i prevarama sklon svećenik Kit Durham, te gizdavi poručnik Fane. Osim što će svojim komentarima i dijalozima nasmijati čitatelje, vjerojatno će vas i dirnuti svojom prijateljskom odanošću prema progonjenom vojvodi i s time koliko su daleko bili spremni ići da mu pomognu. Naravno, ne smijem zaboraviti ni Christianovu staru tetku Vestu, lady de Merly, koja svima tjera strah u kosti i svako toliko despotski bubne svojim štapom o pod.

I na kraju, tu je i ono što čitatelje najviše zanima: odnos između Maddy i Christiana koji je bio predivan i zapravo daleko od nekog neprijateljstva i nepodnošenja kako bi se moglo pretpostaviti iz blurba. Znam da mnoge čitateljice vole kad su dvoje junaka surpostavljeni jedno drugom i različit kao nebo i zemlja, i ovo dvoje to zaista i jesu, no Maddy je ipak cijelo vrijeme na Christianovoj strani bez obzira na to što ga smatra raskalašenim i previše ponosnim. Moram priznati da sam roman kupila u konzultaciji s goodreadsom gdje ga čitatelji hvale do neba – a te pohvale zaista i stoje. Nadam se da će znanje objaviti još knjiga Laure Kinsale, a ja ću se u međuvremenu baciti na zaostatke koje sam propustila zadnjih mjeseci.

Rachel Gibson: Any man of mine

Brzo i grubo: zasad posljednja po redu knjiga iz Chinooks serijala pokušat će spojiti notornog Sama LeClairea s ni manje ni više nego njegovom bivšom ženom.

Uvijek se nekako iznenadim kad nakon čitanja ljubića otkrijem da svaki pojedini zapravo spada u već davno određenu kategoriju. Neke od njih i nisu kategorije u doslovnom smislu riječi, no to naravno ne sprječava čitatelje da po forumima traže romane s određenom vrstom junaka ili junakinje ( Help! Looking for an old HP where the H has an affair with the h and then leaves to marry someone else, not knowing he fathered a child with the h. – na primjer primjera) koje preferiraju. Tako bi i ovaj roman Rachel Gibson vjerojatno bio klasificiran kao jedan od onih u kojima su junak i junakinja već bili u braku i sada opet započinju nešto novo. Ako vas to živcira već u startu i ne želite čitati o tome kako se i zašto raspao nečiji brak, onda preskočite ovu knjigu. Ako vam pak ne smeta velika porcija teksta koji će otpasti na prepričavanje prošlosti i zlopamćenje iste, onda bi baš mogli i uživati u novim prepirkama i problemima bivšeg ljubavnog para. Doduše, ako ćemo po istini, Sam i Autumn (da, glavna se junakinja zove Jesen) baš i nisu ostavili neki bračni staž iza sebe: vjenčali su se u Las Vegasu gdje su se i upoznali dok su bili na odmoru/u provodu. Sam je već tada bio poznati hokejaš, a Autumn samo anonimna crvenokosa djevojka koja mu je zapela za oko u jednom od vegaških kasina. Nakon nekoliko dana provoda,  a u trenutku ozbiljnog pijanstva, Sam će oženiti Autumn samo da bi već sljedeći dan odmaglio bez pozdrava u pravcu nepoznato. Naravno, poslije će biti podrobno objašnjeno zašto su se oboje naših junaka ponašali tako kako jesu – impulzivno i pomalo neodgovorno, jer instant vjenčanje u Las Vegasu većini Amerikanki vjerojatno ne miriše baš elegancijom i vječnom ljubavlju – no posljedice te kratke zabave su ostale trajne. Autumn je rodila sina Connora, razvela se od Sama i pokrenula vlastiti posao organiziranja vjenčanja. Sam je u međuvremenu izmijenio vojsku žena i zapravo skoro i zaboravio da ima dijete.

Ipak, prilikom vjenčanja Ty Savagea i Faith Duffy, Sam susretne Autumn i stjecajem okolnosti preuzme te večeri brigu za sina. Već sljedećeg jutra shvaća da baš i nije kandidat za oca desetljeća te odlučuje popraviti stvar. No, kako sve češće i češće susreće sina, neminovno dolazi i u kontakt s Autumn koja je još uvijek prilično ogorčena zbog načina na koji ju je ostavio trudnu u Vegasu. Ipak, za oprost i ljubav možda još uvijek nije kasno …

Da sumiram stvar, Any man of mine je po mom mišljenju jedan od boljih romana R. Gibson iako bi se za protagoniste moglo reći svašta. Moglo bi se npr. reći kako Samovo ponašanje zapravo nije imalo izliku, ali je autorica na divan način preobrazila njegov lik iz kretena u pristojnog muškarca. Isto tako, ni Autumn mi nije bila baš po volji tj. njena vegaška epizoda se slabo uklapala u karakterizaciju lika koji je inače bio rezerviran i čak pomalo hladan. Opet, van toga, njena i Samova priča je bila svježa i zaista lijepo napisana (scene u kući na plaži su svakako izvukle maksimum iz romana) i iz nekog razloga kad se sjetim ovog serijala, prvo se sjetim romana Samo nevolje i Any man of mine. A to valjda govori nešto za sebe. 

Rachel Gibson: See Jane Score

Brzo i grubo: nepovjerljivom golmanu Chinooksa će za oko zapeti djevojka za koju je i sam siguran da je bolje zaobići.

Da, službeno sam se navučena na hokej romanse Rachel Gibson i čitam ih na engleskom jer ne mogu dočekati prijevode za koje čak  mislim da neće svi ni biti izdani kod nas. Možda mi je to dobra prilika da budem malo informativna i postam redoslijed Chinooks serijala onako kako ga je autorica pisala. Pa dakle evo:

1. Simply Irresistible
2. See Jane Score (baš bih voljela da vidim kako će ovo prevesti)
3. The Trouble with Valentine's Day
4. True Love and Other Disasters – Prava ljubav i druge katastrofe
5. Nothing But Trouble – Samo nevolje
6. Any man of mine

Ja sam ih nekako birala po privlačnosti blurba pa su tako Simply Irresistible i Valentine's Day izvisili kao zadnje opcije. No da se bacim na osvrt: See Jane Score je veoma dobar ljubić koji kvalitetom ne odskače od ostalih Gibsoničinih romana, ali je isto imao svoje 'trenutke'. Ovdje je uvod u priču svoje junaka dan nešto opširnije: Jane Alcott je novinarka koja za gradske novine piše kolumnu Single girl, a svoj budžet nadopunjuje pišući o veselim pustolovinama izmišljene konobarice zvane Honey Pie. Cijela muška populacija Seattlea čita Honey Pie no nitko ne zna da je autorica zapravo niska i nenametljiva Jane koja ne nosi šminku i uvijek se odijeva u crno. Svoju će priliku za napredovanjem Jane dobiti kada Chinooksi budu zatražili da za promjenu ženski novinar prati momčad. Naravno, ideja je došla iz uprave, a ne od igrača – oni su ipak skloniji vjerovati da žena u avionu nosi nesreću i neće se nimalo libiti dati joj na znanje da u njihovoj svlačionici nije poželjna. Među njima prednjači zgodni golman Luc Martinau, komplicirane prošlosti i otrovnog jezika – ali, hej, čekajte da pročitate opis njegove 'Lucky' tetovaže.

Najveća zamjerka koju imam se definitivno odnosi na glavnu junakinju. Nikako nisam mogla 'doživjeti' Jane i mislim da joj Gibson nije uradila uslugu kad je u njoj pospajala toliko oprečnih osobina. Naime, ne znam ni sama kako bih opisala Jane – posebno kad se sjetim nekih od njenih ispada koje je izvodila kao da ima petnaest godina. No to me nije toliko živciralo koliko njeno trčkaranje za Lucom od samog početka za vrijeme kojeg sama sebi uporno ponavlja kako je on bezobrazni kreten. Čini mi se da dosta ljubića postavlja takve odnose među junacima; u kojima je on superzgodan i posjeduje čitav svijet, a ona je obična mala mišica i obožava ga negdje iz sjene – ali rijetko koji to radi na ovakav gotovo tinejdžerski način. Voljela bih da je Jane imala više kičme i pokazala više karaktera, ovako sam do samog kraja i ja vjerovala da nije dovoljno dobra za Luca. S druge strane, a možda sam ja nešto i propustila, nikako nisam mogla shvatiti što je Luc zapravo vidio u Jane i kada se u njemu dogodio preokret – osim gluposti s crvenom haljinom koja je krajnje banalna i smiješna. Zaplet je, zato, dosta zanimljiv i priča je jedna od originalnijih koje sam čitala. Sve u svemu, zbilja uživam u romanima Rachel Gibson i nadam se da ovih šest knjiga nije kraj serijala o Chinooksima. 

Rachel Gibson: Prava ljubav i ostale katastrofe

Brzo i grubo: još jedan ljubić Rachel Gibson iz Chinooks serije o hokejašima. Simpatičan, ali nažalost i vrlo prosječan.  

U prošlom sam postu spomenula kako me zaplet ovog romana užasno podsjetio na  Ili ti, ili nitko od Susan Elizabeth Philips. Zgodna, mlada žena naslijedi sportski klub i od svih živih muškaraca na svijetu zaljubi se u klupskog trenera/super zvijezdu koji o njoj misli sve najgore. I da, glavna junakinja Prave ljubavi Faith Duffy ima prilično putra na glavi. Bivša je vegaška striptizeta i Playbojeva zečica godine, a za Virgila Duffyja, bogatog vlasnika Chinooksa udala se isključivo radi koristoljublja. Virgil, koji je od Faith stariji nekih pedesetak godina, manje više, tražio je sebi trofejnu ženu ne bi li u javnosti o sebi održao iluziju pravoga muškarca – ma što god to trebalo značiti. No kada Virgil umre, Chinookse će umjesto njegovog ljigavog i opakog sina Landona naslijediti Faith.

Faith, kojoj je Virgil bio najbolji i jedini prijatelj, odjednom će se naći na novoj prekretnici svoga života: već odavno nije Layla, striptizeta koju naizgled nije briga za nikoga i ništa, ali više nije ni ugledna gospođa Duffy koja se bavila humanitarnim radom i odijevala samo u crno i bež. Da stvari budu još gore, za oko će joj zapeti crnokosi kapetan Chinooksa, Ty Savage, muškarac s neobičnim plavim očima i britkim jezikom. Medijski rat između njih dvoje se nije stigao ni rasplamsati, a već su frcnule prve iskre. Ty će zbog sulude privlačnosti prema vlasnici kluba staviti na kocku svoju karijeru, a Faith će morati opet iznova shvatiti što želi od života. 

Pretpostavljam da riječ 'okej' najbolje opisuje ovu knjigu. U njoj, naime, nema ničega pretjerano originalnog ni uzbudljivog. Već sam napisala da se čak ni netrpeljivost između Faith i Tya nije stigla ni razviti kako spada, a oni su već nestali zagrljeni u tami. Dobra stara klišeizirana dvojba se isto ugnjezdila i u ovoj priči: da li me zbilja voli ili se samo dobro zabavlja – pitaju se i Ty i Faith. Kraj također opet spada u kategoriju 'ništa posebno', no usprkos tome svemu bilo je (osrednje) zabavno čitati Pravu ljubav i ostale katastrofe. Možda stoga jer se meni jednostavno sviđa pisanje Rachel Gibson: nema gubljenja vremena, nema dosadnih dijelova, nema ponavljajućih opisa od kojih inače pate autorice ljubavnih romana. Bez obzira koliko osnovna nit radnje bila jednostavna ili neoriginalna, imam osjećaj da se Rachel Gibson uvijek svojski potrudi da udahne nešto novo i svježe svojim likovima. Još jedna stvar koji volim kod nje je to što daje i podosta prostora muškim junacima i njihovim razmišljanjima, sumnjama, nesigurnostima. Obožavam njene Chinookse upravo zbog toga, iako npr. Susan E. Philips definitivno smišlja bolje (i traumatičnije) pozadinske priče iz njihovih djetinjstva.

Svakako još trebam reći i da mi se njen roman Samo nevolje svidio puno više i da mrzim ovakve naslove ljubavnih romana. Zvuče kao neki generički chick lit ili jedan od onih filmova koji pričaju životne i ljubavne priče deset parova odjednom da bi se na kraju ispostavilo da su svi jedna velika obitelj ili ovako nešto... 

Rachel Gibson: Samo nevolje

Brzo i grubo: suvremeni ljubić u stilu Susan Elizabeth Phillips peta je knjiga u Chinooks serijalu o hokejašima i njihovim burnim ljubavnim životima.

Mark Bressler je tridesetosmogodišnji hokejaš Seattle Chinooksa i jedna od njegovih najvećih zvijezda. Ili je barem to nedavno bio. Sada se oporavlja od teške automobilske nesreće koja je uništila njegovu karijeru i cijeloživotni san: osvojiti Stanley kup sa svojom momčadi koja je to uspjela i bez njega. U tako mračnom raspoloženju Mark baš i nema živaca ni volje nositi se s njegovateljicama koje mu Chinooksi neprestano šalju na vrata. A posljednja je, po njegovom mišljenju, i najiritantnija od svih. Njeno je ime Chelsea Ross i ne da se otjerati uobičajenim uvredama i spačkama koje Mark smišlja u hodu. No Mark ne zna da je Chelsea zapravo holivudska glumica u pokušaju koja je tu zato što joj treba bonus od deset tisuća dolara nakon odrađena tri mjeseca sa zahtjevnim sportašem. Kako vrijeme prolazi i par se bolje upoznaje, njihov se odnos vrti iz toplog u hladnog. Jer koliko god da Mark mrzi šefovanje i guranje nosa u njegov život, toliko je svjestan da je vrckava i otkačena Chelsea baš ono što njemu trenutno treba.

Jako mi se se svidio ovaj roman Rachel Gibson iako zapravo puno prekasno skačem na vlak Chinooks serijala. Čula sam za njega već jednom i otpisala ga kao pokušaj kopiranja Susan E. Phillips – tako da nisam puno pozornosti obraćala ni kad je Znanje objavilo roman Prava ljubav i ostale katastrofe. Naime, zaplet je zvučao gotovo identično kao Ili ti, ili nitko, a nitko ne voli reprize, pa tako ni ja. No kad sam pročitala zaplet Samo nevolje odlučila sam ipak Gibsonici dati šansu. Ima valjda nešto neobično privlačno kod muškaraca koji trebaju biti spašeni. U svakom slučaju prva stvar koja mi se svidjela i koja možda čini veliku razliku između Gibson i Phillips je ta što Gibson ne okoliša i ne gnjavi s predugačkim uvodima u priču. Također ne smatra da je obavezno da iščitamo cijelu životnu povijest naših junaka – dovoljno je pisati o onome što ih je formiralo kao likove i ja se potpuno slažem s njom. Druga je stvar što Rachel Gibson možda nema tako izoštren smisao za humor kao Phillips, ali se trudi da stvari održi prilično laganima i vrckavima. Chelsea je daleko od naporne i sažaljenja vrijedne junakinje, što inače mrzim u ljubavnim romanima. Funkcionira rijetko kad. Osim toga zahvaljujem Bogu i na autoričinom smislu za modu: iz teksta i opisa se lijepo vidi da su ovi romani pisani nedavno, te ćemo ovaj put biti pošteđeni kapri hlača boje limuna, cvjetastih bluza bez rukava i sličnih predmeta kojima je mjesto u devedesetima. Možda zvučim kao cjepidlaka, ali dojam mi ponekad pokvare ti opisi odjeće koju nisam vidjela da itko nosi već dvadeset godina, a koja bi, kao, trebala biti privlačna ili seksi. 

Između Marka i Chelsea ne mogu odabrati tko mi se svidio više. Vjerojatno Mark, iako mi se na mnogo mjesta činilo da je puno mlađi od trideset i osam, ali to zapravo i nije zamjerka. Roman je razumno dugačak i vjerojatno ćete ga slistiti za jedan ili dva dana. Najslabija karika mu je definitivno kraj. Već se od samog početka dalo nezrijeti što će stvoriti problem između dvoje protagonista. Pomalo klišeizirano, ali čak ni to ne zamjeram Rachel Gibson, zamjerka zapravo ide na nemaštovit način na koji je riješila problem, ako o rješenju uopće možemo razgovarati. No sve u svemu, knjiga je bila toliko dobra i zabavna da slobodno možete zanemariti i neatraktivan kraj. Ako čitate ljubiće, a razmišljali ste o Rachel Gibson, od mene imate veliko zeleno svjetlo. Veliko kao na svjetioniku ili bar tu negdje. 

Marija Jurić Zagorka: Suparnica Marije Terezije

Brzo i grubo: unutar serijala o Gričkoj vještici, ova dva nastavka o dvorskim spletkama čine uspješnu cjelinu za sebe.

Što je upravo i razlog zbog kojeg se na ove dvije knjige osvrćem u istom postu. Kao što govore i naslovi, nerazdvojive su i isprepletene, a mjesto radnje i likovi ostaju konstantni kroz obje. Fokus je ovoga puta potpuno pomaknut sa naših protagonista Nere i Siniše, a njihova priča, iako ne potpuno zanemarena, gurnuta je sa strane.
Sva sreća, tu izgubljenu dinamiku Zagorka izvrsno nadoknađuje sukobom između austrijske carice Marije Terezije i njene suparnice, careve ljubavnice, lijepe kneginje Vilme Auersperg što je pokretač čitave radnje na sve skupa skoro 800 stranica.

U prvom dijelu Suparnice Nera je na poziv carice prisiljena napustiti tek ostvarenu bračnu sreću i postati dvorska gospođa, kako bi svojom prisutnošću na dvoru odmamila cara Franju Stjepana od koristoljubive Vilme i time caricu riješila opsjednutosti njome. Zbog ucjene vezane za viđanje Siniše, Nera je nazočna svim društvenim događanjima, maskiranim zabavama i balovima na dvoru gdje upoznajemo svu silu novih i zanimljivih likova koji će kroz oba dva dijela preuzeti kormilo radnje. Sinišu, kao smetnju svim kraljičinim planovima, Zagorka je dobro sakrila te se on u obje knjige rijetko i pojavljuje, što je za mene bilo lagano razočarenje jer njegova situacija s Nerom postaje sve više i više neizvjesna, a ne rješava se čak ni na kraju drugog dijela.

Zagorka je majstorica detalja pa je, kao i do sada, atmosfera prošlosti besprijekorno dočarana.

Drugi se dio nastavlja u istom duhu; povuci, potegni, iščupati ne mogu, samo što sada dolazi i do previranja na prijestolju te Nerinog i princezinog propalog pokušaja bijega s dvora što za sobom povlači velike posljedice pa bolje shvaćamo caričinu okrutnost i psihotičnu osobnost.

Ono što mi se jako svidjelo su Zagorkine 'pod-priče' koje fenomenalno vješto upliće u radnju i premješta spotlight na likove iz sjene kao npr. princezu Amaliju i njenu nesretnu udaju u Parmu te kćer kovača lijesova Mimi.
Jedinu zamjerku imam na bezličnost Nere kao lika što će mi možda neki od vas zamjeriti, ali je u odnosu na prvi i drugi nastavak evoluirala u prilično dosadan i predvidljiv lik pa možda i nije toliko loše što su nositelji radnje ovaj put carica i njena obitelj.

Sve u svemu, sva su Zagorkina tajna oružja tu; spletke, neizvjesnost, neočekivani obrati, napetost, trajna dinamika i detalji te sva pridonose užitku čitanja, kao i do sada, tako da mislim da se ni ubuduće neću razočarati u njenim nastavcima.

Judith McNaught: Paradise

Brzo i grubo: još jedna priča iz svijeta bogatih i slavnih, ali ovoga puta više na tragu sapunice nego ljubavnog romana kakve piše McNaught.

Vjerojatno mislite da smo Koa i ja namjerno zaredale s istim autoricama ovoga mjeseca, no radi se ipak o slučajnosti. Poslije romana Double standards još sam uvijek bila prilično raspoložena za nekakav suvremeni ljubić iz pera najdraže mi autorice pa sam se smjesta bacila na prvi sljedeći koji mi je zvučao dobro: Paradise. Tako je njegov blurb obećavao priču o ljubavnom paru čija je veza sezala duboko u prošlost. Ona je Meredith Bancroft, bogata nasljednica lanaca robnih kuća, koja se kao tinejdžerica udala za Matta Farella, siromašnog dečka iz Indiane koji se u to vrijeme pokušavao obogatiti radom na naftnim poljima Venezuele. Njihov brak je bio kratak i sladak, no ipak okončan otuđenjem, nesporazumom i nizom tragičnih okolnosti. Jedanaest godina poslije, opet susrećemo Meredith, ali sada kao ozbiljnu, poslovnu ženu koja namjerava uskoro preuzeti vodstvo nad kućom iz ruku svoga posesivnog i strogog oca. Matt Farell je u međuvremenu postao jedan od najutjecajnijih poslovnjaka u cijelom SAD-u i put ga dovodi u Chicago, 'igralište' Bancroftovih koje je naumio pokoriti tome usprkos. Meredith i Matt se uskoro susreću, a stvari se dodatno zakompliciraju kada se otkrije da njihov razvod braka nikad nije ni bio valjan. 

Iako u ovoj uvod nisam uspjela utkati sve niti priče, zaplet je zvučao prilično obećavajuće - no zapravo do ovoga zapleta imate pročitati skoro dvije stotine stranica. Da, da, dobro ste pročitali. Baš kao i u svom popularnom romanu Whitney, ljubavi moja, McNaught kreće iz samih pratemelja prapovijesti svojih likova – dobro, pretjerujem, ali recimo ovako: zaista ćemo detaljno čitati o Meredithinom djetinjstvu i prvoj zaljubljenosti u nešto starijeg Parkera Renoldysa koji će kasnije zaista i postati njezin zaručnik, pa do prvog sklapanja prijateljstva s otkačenom Lisom koja također igra važnu sporednu ulogu u budućnosti, nezdravog odnosa sa svojim ocem, itd. Većina toga je bila skoro pa potpuno nepotrebna za kasniju priču, a od toga je još dosadniji bio dio s poslovnim odborima (oboje junaka) u kojima se na dugo i široko raspravlja o kupnji zemljišta, dionica, itd. Sve je to usporilo radnju, koja je čak i nakon što pregrmite svu tu silnu povijest i poslovnost, imala problema da se dobro zahukta. Naime, stvari koje se odvijaju između Meredith i Matta jesu bile prilično neobične i dramatične (upravo suprotno od onoga u romanu Double standards) , no njihovo je ponašanje često imalo malo smisla. Za nekoga tko nije raščistio svoju prošlost i misle sve najgore jednom o drugom, bili su prilično pomirljivo nastrojeni. Čak i kad dvojac otkrije da su bili okrutno izmanipulirani  od strane Meredithinog oca (ovo nije spoiler), njihova reakcija nije vrijedna pamćenja. Moram priznati da me to pomalo razočaralo s obzirom da je izašlo iz pera kraljice drame Judith McNaught, no još više od toga me iznenadila blagost glavne junakinje koja se veoma razlikuje od onih na koje sam navikla. Bez naročitog smisla za humor (osim nebrojenih scena u kojima se Meredith cereka na mjestima gdje bi netko drugi poludio), i bez odlučne hrabrosti koja je gotovo pa signature osobina McNaughtinih junakinja – Meredith je toliko nalik na nekakav namjerni eksperiment autorice čija je namjera vjerojatno bila razbiti kalup svoje dotadašnje glavne junakinje i koja je u tome i uspjela. No pod cijenu čitateljeve blage dosade.  

Marija Jurić Zagorka: Malleus Maleficarum

Brzo i grubo: Nastavak Kontese Nere debelo je nadmašio prethodnika, ne samo po broju stranica nego i po radnji, likovima i atmosferi.

Malleus Maleficarum broji preko petsto stranica s razlogom: situacija na Griču se još više zakuhava, te upoznajemo dvor u Beču i sve njegove stanovnike koji će biti važan dio budućih nastavaka i naposljetku, raskrinkavaju se zlikovci te radnja konačno dolazi do kratkog sretnog predaha.

Moram priznati da sam u ovom nastavku uživala još više nego u prethodnom, neizvjesnost je intenzivnija, a s obzirom da sam već kroz prvi dio izgradila svoje osjećaje prema pojedinim likovima, želja za određenim ishodima me tjerala da što brže čitam i svim srcem navijam za njih. Kada likove iz knjige apsolutno volite, mrzite, želite ih zagrliti ili udariti, onda znate da u ruci imate neizmjerno dobro dočarano djelo.

Po prvi puta Zagorka nam pokazuje famozni "pakao" gdje se vještice i "Luciferi" okupljaju noću, coprnjaju i lete s vragom, što je zaista duhovit i uzbudljiv element u priči, kao i odlazak naših protagonista u Beč na dvor kraljice Marije Terezije gdje se poput zupčanika jedne na druge nadovezuju situacije i likovi koji će pokretati ostatak sljedećih nastavaka.

Zanimljiv je i povijesni aspekt priče jer je utemeljena na mnoštvu povijesnih izvora. Crtica je i više nego puno pa je užasno zanimljivo istraživati po vrelima i čitati tko je doista bila Barica Cindek, istinu o dovođenju vještica pred caricu u Beč i svemu ostalom što pokazuje da je Zagorka provodeći mjesece u arhivima svoje romane povijesno dobro potkovala.

Sam naslov Malleus Maleficarum ( ili malj za vještice ) uzet je od povijesnog dokumenta izdatog po nalogu Inocenta VIII. gdje se detaljno razlaže problem vještica, njihovog prepoznavanja i progona, a to je 'sveto pravo' potkrijepljeno 'dokazima' iz Starog i Novog zavjeta.

Uz Malleus Maleficarum ne samo što ćete naučiti mnoštvo povijesnih činjenica, posvjedočiti ćete i raspletu mnogih situacija čime se zbivanja na Griču i većina starijih antagonista polako napuštaju i žarište se seli na kraljevski dvor gdje se otvara prostor novim likovima i  situacijama. Osim jednog lagano patetičnog i suviše shakespeareovskog segmenta gdje Nera i Siniša planiraju svoje samoubojstvo, djelo me ničim nije razočaralo i čini izvrsnu uvertiru u prvi dio Suparnice Marije Terezije.

Marija Jurić Zagorka: Kontesa Nera

 

Brzo i grubo: Prvi nastavak Gričke vještice uspješna je mješavina ljubića, povijesne fikcije  i krimića s naglaskom na atmosferi.

Prva stvar koju sam primijetila je da je radnja detaljna. Ne toliko detaljna da vam prisjedne sporost događanja i dubina opisa, već dovoljno detaljna da vas prikuje za knjigu super atmosferom i živopisnim događanjima jer iako se prostire na 460 stranica nije ni na trenutak zamorna i dosadna.

U žarištu radnje je mlada šesnaestogodišnja kontesa Nera, prelijepa unuka grofice Ratkay i katkad jedini iritantni lik u ovoj knjizi. Nera je prekrasna, prepametna, spretna, odvažna i nevjerovatna, no ipak, u određenim situacijama često se ponašala kao malo dijete, što je jedino što me i nerviralo u cijeloj knjizi. U sredini koja je zadrta i praznovjerna, a ipak drži svu moć u gradu, Nera se zamjera gradskom sucu Krajačiću i odvjetniku Dvojkoviću narugavši im se kako vještice ne postoje. Skupina mladih velikaša, na čelu s Nerom, se potajno sastaje u lovačkoj kolibici gdje planiraju kako iskorijeniti praznovjerje i glupost puka te spasiti nevine žene od mučenja u zloglasnom tornju pokraj Kamenitih vrata te od smrti na lomači. Nakon što se doznalo da je sakrila siromašnu seljanku Jelicu Kušenku optuženu za čaranje u svoj dvorac, Nera sada i sama završava u tornju pod optužbom da je vještica. Tako u prvom dijelu upoznajemo fatalnog trenkova kapetana, oca Smolea, grofa Vojkffya i svu silu drugih likova koji pasivno pokreću priču, a bitni su i u nastavcima.

Roman obiluje mnoštvom likova, uglavnom grofova i grofica, zbog kojih isprva možete biti zbunjeni ali to se lako nadoknadi kasnije u radnji pošto je svaki od njih živopisan i povezan sa različitim situacijama na ovaj ili onaj način važan za radnju. Sama radnja je dosta detaljna i pomalo kompleksna,  što istovremeno  nimalo ne usporava čitanje. Ono što me zapravo osvojilo je često jeziva, mračna i ozbiljna atmosfera kojom roman odiše. I, dakako, apsolutna 'hrvaština' ispoljena u lokacijama, imenima, dijalozima i kulturnim detljima. Za promjenu je ugodno i neobično čitati roman koji se odvija u Zagrebu, zlikovcima imenom Krajačić, Dvojković i baba Urša, a grički ekvivalent Edwarda Cullena je trenkov pandur, kapetan Siniša.

Cijeli serijal Gričke vještice je iznimno kvalitetan i bezvremen, što znači da će ga s jednakim zanimanjem vjerojatno čitati vaše dijete i dijete vašeg djeteta i još uvijek uživati u njegovoj snazi pripovijedanja. Iako su meko uvezani, šest Zagorkinih romana za 150 kn se doista isplati. Preporučujem svima!

Judith McNaught: Double Standards

Brzo i grubo: suvremeni ljubić s klasičnom pričom kakvih smo pročitale na tone, ali svejedno još uvijek volimo.

Judith McNaught, ako bacite pogled na moju listu najčitanijih postova, je sve popularnija autorica među hrvatskom publikom i moglo bi se reći da je njezin svojevrstan autorski potpis regency ljubavni roman, iako se i u srednjevjekovnom razdoblju snašla jednako dobro. Kako me svojedobno začarala upravo svojim povijesnim romanima, trebalo mi je relativno dugo da se zaputim čitati nešto od njene 'suvremene' proze, pa sam za početak odabrala njezin drugi objavljeni roman Double Standards koji je svjetlo dana ugledao tamo negdje početkom osamdesetih. Dakle, ako uzmete u obzir da je Judith tada bila na početku svoje karijere – jednostavno morate joj oprostiti eventualne nedostake, kojih, ruku na srce, i nema toliko puno. Jedan od njih je definitivno 'uhodanost' priče koju smo u raznim verzijama dosad vjerojatno pročitale pedeset puta: on se zove Nick Sinclair i na čelu je moćne korporacije koja vrijedi milijune dolara. Notorni je osvajač ženskih srca, blaziran, ciničan i pomalo hladan. Ona je pak nevina, ali inteligentna djevojka iz provincije koja se zapetlja u nešto nalik industrijskoj špijunaži zbog obiteljskih financijskih teškoća. Kao što vjerojatno slutite, nesporazumi, izdaje i teška djetinjstva vrebaju iza svakog ugla i obećevaju pregršt zabave. To Judith McNaught dostavlja bez većih poteškoća, iako je tek na tragu svojim genijalnim, humorističnim dijalozima po kakvima je znamo.

Glavna junakinja, Lauren, i njezin dragi Nick, ipak nisu ništa više od prosječnih protagonista ljubića na kakve smo nailazili u malo boljim Glorijinim ljubićima – i iz nekog razloga Double Standards me i po stilu pisanja i tijeku radnje neodoljivo podsjećao upravo na te kratke romane koji su znali varirati od sjajnih pa do ubitačno dosadnih. Ovaj bi naravno bio u gornjem domu spomenutih romančića, iako je znatno duži. Ipak, ima ispod stopedeset stranica što je još nešto netipično za Judith McNaught. Vjerojatno je dio stranica 'pojeo' nedostatak mnoštva opisa i prilično racionalno ispisanih sporednih dijaloga. I što je najbolje od svega, meni se zapravo više sviđa ovaj nešto skromniji opus, jer glavnu priču dvoje junaka ništa ne ometa niti se s njom odugovlači u nedogled. 

Zapravo nemam nijednu ozbiljnu zamjerku na ovaj roman, iako sam se čitajući čudila kako je ista ta autorica napisala izvanprosječnu Whitney, ljubavi moja, jer razlika između ova dva romana je velika, pogotovo ako kao glavno mjerilo uzmemo originalnost priče. Jedina stvar koja me nervirala na početku je bio upravo Nick Sinclair čija me početna proračunatost i hladnoća ostavila prilično ravnodušnom prema njemu kao heroju. Čak sam se ponadala da će se Lauren nekim čudom spetljati s njegovim jednako zgodnim prijateljem Jimom koji se prema njoj ophodio puno ljepše i normalnije, ali poslije me autorica pridobila na Nickovu stranu tj. čim su se stvari o njemu i njegovoj prošlosti malo razjasnile. U svakom slučaju, ako čitate na ljubiće i na engleskom ili ne možete dočekati nove prijevode Judith McNaught, ovaj roman nije uopće loš izbor. Pročitat ćete ga brzo, te vas možda uvuče u mcnaughtizised svemir kojeg nastanjuju cinični muškarci i prkosne, prekrasne žene.   

E. L. James: Pedeset nijansi sive

Brzo i grubo: fan-fiction baziran na priči iz Sumraka – samo papreniji.

Oh da, Fifty Shades of Gray je neka vrsta Sumraka za odrasle, pogotovo one odrasle koji preferiraju malo 'pomaknutije' stvari. Ako vam joj uvijek nije jasno o čemu pričam, bit će uskoro. Naime, zamislite da je Bella, umjesto učenice u novom mjestu, samozatajna apsolventica koja igrom slučaja mora odraditi intervju s mladim poduzetnikom koji je u svojoj dvadeset i sedmoj godini nenormalno uspješan i bogat. I naravno, lijep poput Apolona. Također, zamislite da je taj poduzetnik Edward Cullen i da se sada zove Christian Grey. I da nije vampir, već ljubitelj BDSM-a.

No počnimo od početka. Za knjigu sam prvi put čula na blogu Ja čitam, a ti? i odlučila je pročitati jer se ne događa baš svaki dan da fikcija nekoga od fanova postane svjetski poznat bestseller. A i zato jer sam i sama obožavateljica Sumrak sage i živo me zanimalo kako bi ovakva jedna priča mogla izgledati, a da prati događanje iz originalne knjige. I tako je i zato znatiželja ubila mačku, a mačka sam, naravno, ja.

Gotovo mi se ništa nije svidjelo vezano za ovu knjigu, osim njene naslovnice. Trebalo mi je više od mjesec dana da je pročitam što, kao i uvijek, govori dovoljno za sebe. Glavna junakinja, Anastasia Steel, je poražavajuće plitak i iritantan lik. Ako je netko imao problema s Bellom Swanom jer je pasivna, nezanimljiva i tako dalje, vjerojatno bi eksplodirao od frustracije uz Anastasiu. Njena bolja polovica tj. Christian Grey je napisan još gore. Prvo mi je bilo posve neuvjerljivo da netko od samo dvadeset i sedam godina upravlja poslovnim carstvom koje je stvorio sam samcat. Onda me je smetala i njegova prošlost: Christiana je u svijet 'boli i užitka' kao tinejdžera uvela majčina prijateljica i vršnjakinja o kojoj u ovom prvo dijelu nismo doznali puno više. I tu se posve slažem s Anastasiom koja misli kako se tu zapravo radi o zlostavljanju maloljetnika/djece što cijelu priču s Christianom odvodi u jedan ozbiljni i mračan pravac za kojeg nisam sigurna da je baš prikladno prezentiran na ovaj način. U svakom slučaju, većina se čitateljica ne slaže sa mnom, i misle da je Christian Grey jedan od najhot muški likova ikad – dok sam ga ja doživjela kao veoma istraumatiziranog, bolesno nesigurnog i da, iskarikiranog do bola. Ne znam da bih baš mogla ozbiljno shvatiti njegove zapovjedne tonove i cijelu tu priču s dominantnim poslovnjakom kojeg (nenamjerno) zamišljam kao Roberta Patinnsona.

Osim glupavih i neuvjerljivih likova, radnje gotovo da i nema i ona zaista ne prati tok Sumraka, tako da, ako ste očekivali poput mene, da ćete pročitati staru priču na novi način – e pa ipak nećete. Sve se svodi uglavnom na opisivanje Christianovih i Anastasijinih krevetnih akrobacija, što je isto odrađeno urnebesno loše. Da ne spominjem da me na par mjesta autorica i šokirala, i to ne na dobar način. Sve u svemu, ne znam da li ću čitati nastavke Fifty Shadesa jer mi je i ovaj jedan roman bio i više nego dovoljan, a na polici me čeka i novi Sansom kojeg jedva čekam početi čitati.  

Nora Roberts: Slatka osveta

 
Brzo i grubo: lako probabljiva priča o osveti, ljubavi i nadi kojoj ne manjka ni humora ni akcije.

Kada sam uzimala ovu knjigu u knjižnici, nakon pomalo mračne priče "U sebi", čitalo mi se nešto potpuno bezbrižno i apsolutno lagano, a roman je sa svojom jarko ljubičastom šljokičavom naslovnicom i apsolutno glupim fontom na istoj obećavao upravo to. Za mene nema ništa više opuštajuće od čitanja o "mukama" bogatih i slavnih te ljubavnom prenemaganju. Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen!

Ipak, uskoro se pokazuje da sam bila potpuno u krivu; priča je napeta, zanimljiva i s dobro dočaranim detaljima, a čini i super ideju za film koji bih svakako gledala da izađe.

Radnja se vrti oko djevojčice Adrianne koja odrasta u haremu u Jaquiru, bliskoistočnoj zemlji u kojoj vlada njezin otac. Njena majka Phoebe Spring je velika bivša hollywoodska zvijezda koja se zaslijepljena mladošću i ljubavi udala u Jaquir i odustala od karijere, a nakon rođenja Adrianne, svoje jedine kćeri, je ostala jalova i time na kraljevsku kuću navukla veliku sramotu i bijes. Kralj Abdu redovno terorizira i siluje Phoebe pa ona prvom mogućom prilikom bježi iz Jaquira i odnosi Adrianne sa sobom u Sjedinjene Države. Tamo započinju novi život koji ipak stiže malo prekasno za Phoebe koja je već obolila od manične depresije te se muči s ovisnošću o tabletama. Adrianne odrasta i gleda kako joj majka propada iz dana u dan te joj obećaje da će im vratiti ponos i čast osvetom, ukrast će svome ocu najvrijednije što posjeduje, slavnu ogrlicu neprocjenjive vrijednosti zvanu Sunce i Mjesec.

Sama preobrazba Adrianne iz mirne, pokorne djevojčice u vrhunskog lopova (znanog samo kao Sjenka) za kojim traga čak i Interpol je dovoljno uzbudljiva sama po sebi - no kada u priču uđe još jedan, šarmantan i beskrajno naočit, imenom Philip Chamberlain, stvari postaju vruće.

Nora doista lijepo barata humorom i dosjetkama, a za svaku pohvalu je i uvjerljivost radnje koja ne ostavlja nikakva pitanja neodgovorenima. Meni su se posebno svidjeli opisi harema sa svojim živim bojama i jakim mirisima te upečatljivi likovi žena koje su osuđene na život u njemu. Scena kada Adrianne prvi put ugleda New York sa svojim prometom, ženama u poslovnim kostimima koje slobodno razgovaraju s muškarcima posebno je pamtljiva. Smatram da bi potencijalni film bio beskrajno zabavan s obzirom na duhovite dijaloge i kriminalne pohode glavnih likova. Možda jednog dana...

Odnos između Adrianne i Philipa je jedan od onih puno puta viđenih 'mrzim te, mrzim te, ah, ipak te volim' sistema, ali unatoč tome nije iritantan.

Sve u svemu, ako smatrate da bi ovo bio vaš cup of tea, definitivno preporučujem.

Jude Deveraux: Stvoreni za ljubav

Brzo i grubo: romantičnoj priči Jude Deveraux, koja se proteže kroz stoljeća, ne fali samo jedan dobar urednik, već i sve ono po čemu smo je mi KDS-ovci zavoljeli.

A ja bih rekla da je to u prvom redu smisao za humor, a u drugom kvaliteta pisanja što je možda još važnije od humora. No zbrzanost priče bi joj i oprostila da me je Jude negdje usput uspjela i nasmijati: prostora i prilike joj nije nedostajalo jer ovaj ljubić broji gotovo četiri stotine stranica i odvija se u tri različite epohe. Započinje u devedestim godinama prošlog stoljeća kada autorica ljubavnih romana, Hayden Lane, shvaća da se iracionalno, ludo i destruktivno zaljubila u svog vlastitog papirnatog junaka Jamiea. Hayden potom traži i nalazi pomoć kod vidovnjakinje Nore koja joj otkriva da Hayden, zbog davne kletve iz elizabetanskog doba, ne može voljeti nikoga osim fatalnog muškarca koju je na nju i bacio kletvu. Uz pomoć hipnoze Hayden će pokušati popraviti stvar: vratit će se prvo u edvardijansko doba kada je bila zloglasna lady de Gray, a potom i dublje u prošlost kada je bila Callasandra, nesretna kćer ćudljivog plemića koji je najviše na svijetu želio zdravog, savršenog sina. 

Cijela konstrukcija priče u priči u priči je bila zanimljiva na početku, toliko priznajem. No kada sam odmakla s čitanjem i shvatila da je glavna priča ona elizabetanska i da ćemo je detaljno, s prologom od kojih stotinjak i kusur stranica, čitati od rođenja naših ukletih ljubavnika do njihove smrti, počele su prve sumnje. Tako smo, valjda zaradi boljeg razumijevanja Callienog i Tallisovog života i kobne kletve, upoznali kućanstvo Johna Hadleya – da, gore spomenutog plemića opsjednutog muškom djecom – i njegove žene Alide osuđene na vječiti neuspjeh da usreći muža. Čitali smo o djetinjstvu i jačini veze između Callie i Tallisa, čitali smo o njihovom obrazovanju, o njihovim navikama i pričama, i da skratim, čitali smo isti taj opisni tempo pisanja do samoga kraja. Ne mogu reći da je iskustvo bilo užasno ili loše, ali meni je nakon Princa na bijelom konju ovo bilo iznenađujuće površno, dosadnjikavo i naporno štivo. Ne razumijem zašto je toliko stranica, umjesto na romansu, protraćeno na uvod koji se mogao sažeti u nekoliko rečenica. Isto tako je bilo razočaravajuće što su se glavni problemi između dvoje junaka gotovo pa sveli na tinejdžersko prepucavanje u kojima su oboje ispali prilično neinteligentni. Naravno, kako je za nesreću para morao ipak biti odgovoran netko drugi tu je i sapuničasti Alidin lik čija se motivacija mijenjala po potrebi svako toliko. Ugh. Nikako da povjerujem da je Jude Deveraux ista autorica koja je napisala Princa na bijelom konju, a da ironije bude veća, mislim da je Stvoreni za ljubav čak u višem cjenovnom rangu od njene prve KDS knjige.

S druge strane, možda je baš u tome i problem – možda su moja očekivanja bila prevelika jer nekako imam osjećaj da će druge čitateljice zanemariti brzinsko prelaženje preko cijele priče, a više uživati u dramatičnoj romansi koja premošćuje vrijeme.

Catherine Anderson: Anniena pjesma

Brzo i grubo: ono što je trebalo biti potresna i dramatična priča, završilo je kao vrlo prosječna knjiga.

Prije svega, ne znam koliko je nas prije čitanja ovog romana znalo da se radi o povijesnom ljubiću. E pa, ja sam bila jedna od tih koja je vjerovala da se radnja događa u naše vrijeme zbog čega mi se cijela premisa sa silovanjem i ugovorenom ženidbom činila jako čudnom i pretjerano dramatičnom. Ali pisci nas ponekad iznenade i ono što na prvu zvuči nemoguće i možda čak i glupo, uspiju nekako iznijeti kao svježe i originalno. Anniena pjesma nažalost nije taj slučaj. Kao što rekoh, radnja se događa krajem devetnaestog stoljeća kada su pojmovi časti, obitelji i dužnosti bili više u skladu s onim što je opisano u blurbu romana. A to ide nekako ovako: razmaženi i pokvareni Douglas Montgomery siluje Annie Trimble, kćer gradskog suca za koju svi vjeruju da je mentalno zaostala otkad je kao dijete preboljela jaku vrućicu. Njegov brat Alex, zgrožen činom, ga otjera iz grada i na vijest o djevojčinoj trudnoći odluči da je oženi i dijete prihvati kao svoje. Vrlo brzo i uz pomoć svoje kućepaziteljice Maddy, Alex otkriva da je Annie zapravo gluha, a ne zaostala. Pred njim je tako vrijeme u kojem će pokušati ispraviti sve nepravde nanešene djevojci koje počinju prvenstveno u njenom roditeljskom domu, kao i doprijeti do Annie u koju se polako ali sigurno zaljubljuje. 

Najzanimljiviji dio ove knjige su upravo Alexovi pokušaji da prokomunicira s Annie, da shvati njeno ponašanje i naravno, razjasni neke stvari poput ideje da će svoje dijete izleći u obliku jajeta. Svi drugi opisi njihova odnosa su bili prilično klišeizirani i svedeni na Alexovo divljenje njenoj dječjoj nevinosti što je nakon nekog vremena postalo ne samo zamorno, nego je i spriječilo razvoj Annienog lika kao i čitateljev doživljaj Annie kao kompletne osobe. Mislim da sam do samog kraja Annie doživljavala kao ženu-dijete što zapravo nije imalo nikakve veze s njenim sluhom, već upravo s Alexovim razmišljanjima. Alex je s druge strane lutao između alfa i beta mužjaka, jedan čas napadajući Annienog oca biranim psovkama, a već drugi sudjelujući na imaginarnoj tavanskoj čajanci sa svojom ženom. Doduše, to mi nije smetalo koliko jednostavna činjenica da su oba glavna lika, usprkos raznim pripisanim tragedijama koje su ih oblikovale,  naprosto dosadna. Usuđujem se čak i reći neinteligentna. Pola njihovih razmišljanja kojima nas Anderson non stop (i pretjerano) obasipa su uglavnom izrazito naivna i utemeljena na premisama koje su sami sebi zacrtali. Iako funkcioniraju u svrhu razvoja radnje, nisu zanimljiva za čitanje. Zapravo, kad bi uzbudljivost i napetost radnje ilustrirali crtom kakvom se prikazuje rad srca, Anniena pjesma bi bila blaga, ravnomjerna oscilacija među krivuljama – ni dobra, ni loša, već naprosto slaba. 

Sa svim tim rečenim još uvijek mislim kako će se mnogima vjerojatno svidjeti ovaj roman, jer zapravo nije loš. U njemu nema nelogičnosti ni loših objašnjenja, već možda samo trun više patetike nego što smo navikli. No međutim nije ni dobar kao nekoliko posljednjih izdanih u KDS kolekciji što je možda i najveći razlog mog nesviđanja. Mislim kako ima i boljih ljubića za skratiti vrijeme od ovog. 

Jennifer Crusie: Iskušenje

Brzo i grubo: još jedan od onih ljubića koji se događaju u malenom gradiću, no s prilično glupom glavnom junakinjom i bezbojnim junakom.

Sjećate se spomenutih osrednjih ljubavnih romana u zadnjem postu? E pa to je između ostalog i Iskušenje Jennifer Crusie. Cure na forumu.hr su inače dosta nahvalile ovaj njen roman, ali meni je bio jednako bezvezan kao i Lažnjak. Možda je stvar u tome što nakon Gospodara grijeha nijedan ljubić ne može biti baš tako zanimljiv, a možda i u chick-litastom pisanju Jennifer Crusie. No krenimo redom. Ako ste čitali Lažnjak iste autorice onda se sjećate i glavnog junaka Davya Dempseya koji u jednom trenutku odlazi u posjet svojoj sestri Sophie. E pa ta je Sophie sada naša glavna junakinja. Možda nije zgorega ni napomenuti da se Iskušenje zapravo kronološki događa prije Lažnjaka i da se u njemu pojavljuje i Amy, treća članica prevarantske obitelji Dempsey. No krenimo redom: Sophie i Amy stižu u maleni, konzervativni gradić znakovitog imena Temptation kao snimateljice dokumentarca o povratku njegove razmetne kćeri Clee Whipple. Film dakako ima svoj scenarij koji je zamišljen kao romantična i erotična priča za žene, no stjecajem okolnosti postaje ni manje ni više nego pornić. Upravo u to vrijeme gradsko vijeće izglasava ćudoredan i možda malkice neustavan zakon o zabrani snimanja 'filmova za odrasle' u Temptationu što njihova gradonačelnika, Phineasa Tuckera, dovodi u nezgodan položaj. Jer mu se, naime, na prvi pogled i do ludila svidi baš Sophie Dempsey, posljednja žena s kojim bi jedan političar trebao imati posla. Osim toga, tu je i Phinova majka Liz: hladna i pragmatična žena kojoj je obiteljsko tradicionalno gradonačelnikovanje Tempatationom najvažnija stvar na svijetu. Tu je i njegova kćer Dillie koja želi novu majku za sebe. A tu je i činjenica da Phin zapravo mrzi svoj posao, kao i slučaj ubojstva koji će protresti gradsku kolotečinu. 

Sve u svemu, puno potencijala za dramu i sukobe, a na kraju i nažalost dobijete  predvidljiv i iritantan roman. Sophie i njena obitelj, kao početna točka svega, su jednostavno glupi. Ili su ipak loši prevaranti s obzirom da u cijelom romanu nisu prevarili ama baš nikoga. Nikada. Što je zbilja otužno ako uzmete u obzir da nisu mogli uvjerljivo slagati ni stanovnike provincije u državi Ohio. Sama Sophie je jedna od onih patetičnih junakinja koja je u dugoj i nezadovoljavajućoj vezi i što je neobično za Crusie, nije baš od britkog jezika ni velike pameti. Zapravo, ako ste se pitali što je u glavi onim likovima u horor filmovima koji odlaze sami u potpuni mrak da provjere skriva li se tamo serijski ubojica sa satarom, onda bi vrlo lako mogli pronaći odgovor čitajući o Sophienom životu. S druge strane, bilo je još gore čitati o Phinu, odraslom muškarcu i gradonačelniku grada koji traži načina kako da se suprostavi svojoj mami. Cherry on the top je razrješenje pokušaja ubojstva jadne Sophie kojeg neću spoilati, ali koji je jedna od naj WTF stvari koje sam pročitala u svom životu. U svakom slučaju, ako znate da je netko ubojica ili se barem probao okušati u tom zanatu, samo mu priprijetite širenjem tračeva preko telefona i dotična će vas osoba ostaviti na miru. To što vi u isto vrijeme znate da po vašem gradu hoda psihopat koji vas je htio ubiti – hej, pa koga zapravo briga. Ako vas na kraju stvarno i ubije, drugi će uvijek moći naknadno tračati ubojicu, a možda čak i završi u zatvoru.

Iskreno ne znam koji je vrag bio Jennifer Crusie dok je pisala ovaj roman, ali Iskušenje je po mom mišljenju lošije od onih nabrzinu napisanih romana Jayne Krentz. Kod Jayne još nikad nisam naišla na toliko neuvjerljivih stvari na jednom mjestu s tim da je i ljubavna priča Jennifer Crusie u ovom slučaju jedna od slabijih karika romana. Naime, Sophie i Phineas gotovo odmah padnu jedno drugome u zagrljaj i do kraja romana uglavnom pratimo njihove čarke koje se vrte oko notornih gluposti i predrasuda u koje ni jedno od njih dvoje zapravo ne vjeruje. Jedina stvar koja mi se sviđa vezano za ovu knjigu je naslovnica. No nažalost, nesmotreno sam ostavila knjigu neko vrijeme na radijatoru pa joj se od topline počeo odvajati onaj gornji zaštitni celofan tako da smo na primjeru Iskušenja naučili još jednu korisnu stvar: ne odlažite knjige na izvore topline. Osim ako niste nacist i volite ih bacati na lomaču. S druge strane, možda je to znak 'odozgo' da prestanem kupovati knjige Jennifer Crusie? Tko bi ga znao...