Julie Garwood: Čast

Brzo i grubo: još jedan old school povijesni ljubić s dobrom idejom, ali lošom izvedbom.

Ovoga puta okosnicu priče čini sukob između dvojice kraljevih omiljenih baruna u Engleskoj, ratnika Duncana Wextona zvanog Vuk i okrutnog Louddona koji će svog neprijatelja pokušati namamiti u smrtonosnu zamku svoga dvorca. No Louddonova prekrasna sestra Madelyne će izdati svog brata i pomoći Duncanu da se oslobodi iz klopke, ali samo da bi saznala kako je zapravo sama pala žrtvom Duncanovog plana da je otme iz bratovog dvorca. Naime, Louddon je silovao Duncanovu sestru Adelu, i sada je došlo vrijeme za poravnavanje dugova. Naravno, pošto Duncan nije neurotični sadist kao Louddon, njegov je plan ipak bio manje dijaboličan, no ne treba ni reći kako je vrlo brzo pao u vodu, jer se ispostavilo kako je lijepa Madelyne i sama bila žrtvom bratovih okrutnosti i zlostavljanja.

Zaplet ovako napisan i ne zvuči loše, ali sam roman je zapravo prilično dosadan. Početak je prilično obećavajući, ali nesporazum između Duncana i Madelyne se riješi vrlo brzo te se dobar dio knjige opisuje njihov sretan bračni život u dvorcu Wextonovih. Taj je dio, nažalost, jako razvučan i napisan na veoma opisan način koji nije nimalo privlačan za čitanje osim ako ne tražite svojevrsnu instant pileću juhu za dušu, ali sumnjam da bi Garwoodičin tekst polučio velike iscjeliteljske rezultate.

Osim toga, u dvorcu Wextonovih upoznajemo i Duncanova dva brata, Edmunda i Gilarda, te sestru Adelu koja je uslijed svoje traume došla na rub duševnog zdravlja. Iskreno me isprva iznenadilo uplitanje takve ozbiljne i teške teme u roman koji je prilično površan i bezazlen, ali Julie Garwood je Adelinu priču vrlo brzo također lansirala u neke lepršavije sfere što je dodatno zasapuničavilo roman. Ne tvrdim da je trebala deprimirati čitatelje Adelinom pričom, ali ovako je cijeli postupak ispao neozbiljan i jeftino dramatičan, a uslugu joj nije napravilo ni njeno površno, opisno pisanje kojim svaki problem, pa tako i ovaj riješi u dva, tri poglavlja. Možda pretjerujem, ali sam jednostavno mišljenja da pisac određeni respekt prema takvim stvarima mora imati i da je jadnoj Adeli dugovala malo više ozbiljnosti, a manje karikiranosti cijele priče. 

Što se tiče antagonista, Louddona, on je imao nešto potencijala, ali je nažalost, kao i svi ostali likovi, bio potpuno stereotipan, iako su crte njegove ličnosti bile prilično patološke i nije morao biti tako bezličan. Svakako moram spomenuti i onaj trenutak kada zlikovci na glas raspravljaju svoje opake planove, a glavni junak/junakinja ih slušaju iza ugla. To je valjda taj trenutak kad zloća naprosto izbija iz njih, pa moraju otkriti urbi et orbi sve svoje prljave tajne i bilješke iz rokovnika. Naravno, bilo je tu još pregršt naivnosti, nešto patetike i cijelo mnoštvo klišea (junakinja se iz plahe, nesigurne djevojke pretvara u samopuzdanu ženu i spašava dan) tako da mi je čitanje vrlo brzo postalo naporom. Stvarno ne znam kome bih i kada preporučila ovu knjigu. Možda ako vam je baš jako dosadno i baš jako volite ljubiće, a knjižnica je baš jako daleko, a jedino što doma trenutno imate je baš Čast Julie Garwood.     

Julie Garwood: Nevjesta

Brzo i grubo: još jedan povijesni ljubić, ali ovaj put iz tzv. highland romance žanra, ilitiga, škotsko-gorštačke romanse.

Ovo je prvi ljubavni roman koji sam pročitala, a koji za glavnog junaka ima Škota i koji je, nažalost, po mom mišljenju čisto osrednje djelce, ali o tome malo kasnije. Već odavno znam da među ljubavnim romanima postoji mnogo podžanrova koji imaju svoju vjernu publiku i da je jedan od najpopularnijih nekoć bio upravo ljubić koji tematizira romansu sa škotskim gorštacima. Isti su podrazumijevali brojne kičaste naslovnice u čijim je prvom planu bio razvijeni i preplanuli muški torzo zagrnut tartanskim pledom i vlasnik tog istog torza sa staromodnom fudbalerkom koja mu je resila muževnu glavu. Toj zlatnoj eri škotske romanse pripada i Nevjesta autorice Julie Garwood napisana 1989. A evo i o čemu se, ukratko, radi: lady Jamie je mlada Engleskinja koja se po kraljevskom nalogu mora udati za Aleca Kincaida, poglavara jednog od škotskih klanova o kojem kruže glasine da je ubio svoju prvu ženu Helenu. Ona je ujedno i najmlađa kćer svog poočima baruna Jamisona koja se skrbi za cijelo kućanstvo i svoje neodgovorne starije sestre Alice, Agnes i Mary. Povrh svega toga, ona vlada i zavidnom vještinom rukovanja lukom i strijelom, bodežima, te jahanjem konja kao bilo koji muškarac. No što o ulozi žene misli njezin muž Alec i ostali Škoti se uvelike razlikuje od onog što je Jaime naučila u Engleskoj.

Moram priznati da nisam baš oduševljena ovim romanom iako zapravo ni nemam nekih velikih zamjerki na pisanje Julie Garwwod. Jamie je dosta dopadljiva junakinja, ali i prilično stereotipna u svojoj tvrdoglavosti i plemenitim namjerama koje trebaju omekšati srce glavnog junaka. Alec mi s druge strane baš i nije dobro legao kao lik. Mjestimično je ispadao kao primitivan i priprost, a čini mi se da mu ni pamet nije baš jača strana. Možda je to zato jer sam navikla na regency junake koji su uvijek visoko obrazovani, rafinirani i pomalo misteriozni engleski plemići, pokraj kojih se Alec Kincaid doima kao Tarzanov mlađi brat. Pored njihove ljubavne priče, tu je i misterija koja mora biti riješena te sporedna priča Jamiene sestre Mary koja se udala za Alecova prijatelja Daniela. Nažalost, ta je priča potpuno nerazvijena i riješena u nekoliko rečenica, iako je imala svog potencijala.

Sve u svemu, Nevjesta nije loš roman, iako pomalo stupidno potencira neke stereotipe o škotskom narodu koji i nisu baš za pohvaliti se, i mislim da je pristojno štivo za plažu ili jednostavno za odmoriti mozak. S druge strane, Garwood ne piše jednako dobro kao Judith McNaught ili Susan Elizabeth Phillips koje su nešto maštovitije i razigranije u svojim knjigama i koje uvijek nekako iznenade svoje čitatelje. To ipak ne znači da neću pročitati i ostale romane Julie Garwood.