Catherine Fisher: Kaznovar

Brzo i grubo: maštovita pustolovina za mlade smještena u neobično društvo budućnosti čija je povijesna kulisa potpuno lažna.

Ako ovaj moj uvod niste razumjeli otprve, ne brinite, radi se zapravo o posve jednostavnoj stvari. Autorica Kaznovara, Catherine Fisher, osmislila je vrli, novi svijet budućnosti nimalo nalik na one o kojima obično čitamo. Iako je radnja Kaznovara smještena u visoko tehnološki naprednu budućnost (tek pod kraj romana ćete zapravo shvatiti koliko je zapravo napredan Fisheričin svijet) društvo se, po naputku vladajuće dinastije Havaarna, ponaša po zastarjelim običajima i načinima određene povijesne epohe (pročitala sam da se radi konkretno o viktorijanskoj epohi, no nisam posve sigurna da je ovo tumačenje točno). Epoha se ne rekonstruira samo feudalnim društvenim uređenjem, već i posve doslovno; npr. posluga ručno obavlja poslove čišćenja i kuhanja, namještaj i jela su pomno odabrani i slično. Cilj tog neobičnog i rigidnog ustroja je bila želja vladajućih da se zaustave promjene koje su svojedobno i dovele do nemirnog razdoblja u zemlji te koje je, iako to nije podrobnije objašnjeno, vjerojatno zamelo društvo u ratove i razaranja. Sloj ondašnjih mudraca, tzv. sapienti, osmislili su tada i Kaznovar. Kaznovar je monstruozno nepregledan zatvor namijenjen za sve kriminalce i prijestupnike i tzv. 'scum of the Earth'. Štoviše, Kaznovar nije samo mjesto ni građevina, Kaznovar je 'živ'. Zatvor je naime donekle autonomna umjetna inteligencija koja po vlastitom nahođenju upravlja sama sobom: razmiče zidove, otvara tunele, te od biološkog otpada stvara čak i nove ljude.

U Kaznovaru upoznajemo Finna, sedamnaestogodišnjeg dečka koji se ne sjeća ničega prije buđenja u jednoj od zatvorskih ćelija. No, Finn na zapešću nosi neobičnu tetovažu, tetovažu koju će prepoznati u čudnom kristalu otetom od jedne kaznovarske zajednice, jer Finn je razbojnik, član otimačke bande kojom vlada izopačeni Jormanric. Ipak, uz njega je njegov pobratim, naočiti i arogantni Keiro, te sapiet Gildas koji vjeruje da je Finn 'zvjezodovid' tj. da će upravo on biti onaj koji će ih izvesti van iz zatvora.

Vani pak upoznajemo Claudiu Arlex, kćerku upravitelja zatvora koja je pred udajom za razmaženog princa. Ipak, prije svadbe, Claudia ima još jednu želju: otkriti gdje je Kaznovar, gdje je zatvor kojem je njezin otac cijeloga života bio posvećen više nego njoj.

Trebala bih još puno prostora i slova da vas pobliže uputim u zatvorski svijet i društvo izvana kako spada, no da skratim: radi se o odličnoj knjizi. Namijenjena je mlađoj publici no vjerujem da je dovoljno kompleksna, intirgantna i originalna da zaokupi pažnju i nas nešto starijih. Fisher je veoma lijepo dočarala dva svijeta koja postoje paralelno jedan uz drugi: onaj zatvorski koji je prljav, mračan i ispunjen nasiljem, te onaj vani kojemu možda sijaju Sunce i Mjesec, no koji je jednako okrutan i lažan. Claudia i Finn su dopadljivi junaci koji, a to je pravo osvježenje, nisu posve 'bijeli'. Finn nosi teret svojih postupaka u Jormanricovoj bandi, a Claudia je naoko ohola i hladna. No sporedni likovi su, usuđujem se reći, još zanimljiviji. Keiro, 'robovsko pseto' Attia, Gildas, John Arlex, pa čak i sam zatvor – ne bih mogla među njima izabrati svoje miljenike. Da zaključim za kraj, Kaznovar ima sve: nepredvidljivu radnju, sjajne likove i dobro izgrađen, unikatan svemir;  jednostavno je jedna od onih knjiga koju ćete pamtiti još dugo, s pošto je najavljeno i snimanje filma s Taylorom Lautnerom u glavnoj ulozi dajte joj šansu prije no što odete u kino. Knjiga se u originalu zove Incarceron (koristim povod da prokomentiram i kako mi se jako sviđa hrvatski prijevod naslova), a njen nastavak Sapphique. 

Ivo Brešan: Astaroth

Brzo i grubo: nešto uoči Noći vještica predstavljamo vam roman o Sotoni i to Sotoni na hrvatski način. Are you scared yet?

Ovo će vjerojatno biti posljednji recenzirani roman u listopadu i kao takav doživjet će Noć vještica ponosno se šepureći na čelu svih ostalih postova. Radi se o romanu Astaroth kojim autor Ivo Brešan koketira s žanrom natprirodnoga i koji se u suštini bavi doživljajem svijeta i povijesti kroz borbu dobra i zla. Naš anti-junak se zove Martin Boras i jednog dana u vlaku za Zagreb prodaju dušu čudnom gospodinu iz svog kupea. Od tog trenutka pa nadalje Martinu zaista sve ide kao podmazano u životu, no kad dođe njegovo vrijeme da umre Astaroth tj. vrag dolazi po svoje. Sad je red na Martinu da do vječnosti služi Astarothu, a prvo tijelo koje dobiva na upotrebu je ono Antuna Maglice, ustaškog simpatizera, ali vrlo vjerojatno i dvostrukog režimskog špijuna oženjenog lijepom Židovkom Rebekom. Martin smjesta otkriva i da Astaroth upravlja nekim njegovim postupcima te mu je svrha pokretati konstantno trvenje među ljudima. Kad padne NDH i Martin mijenja tijelo; ovoga puta je mladi komunist iz Šibenika koji ima osuditi vlastitu obitelj zbog kolaboracionizma s Talijanima. Ipak, nešto se novo događa: upoznaje Luciju i prvi put, zbog akta nesebične ljubavi, Astarothovi okovi na trenutak padaju s njega. Je li Martin iz toga nešto naučio ili će ga ipak nadjačati Sotona i njegove sluge koje imaju svoje prste u svakoj ideologiji i instituciji, što se odnosi čak i na samu crkvu, ostaje na vama za pročitati.

Iskreno, ovaj me roman razočarao iz dva razloga: previše je suhoparan da bi bio žanrovski dobar, a previše površan da bi spadao u neku visoku književnost. Iako ga je napisao Ivo Brešan nekog naročitog humora u njemu nema, što je velika šteta jer se meni cijela Borasova sitacija čini idealnom za začiniti cinizmom ili barem malo više ironije koja je u ovom slučaju bila samo dijelom poučnosti na koju se Brešan svjesno ili nesvjesno koncentrirao. Drugi je razlog upravo ta poučnost koja se non stop ponavlja kroz roman: vrag iskorištava ljude koji se zapravo mogu osloboditi samo prihvaćanjem istinskih vrijednosti koje je propovijedao Isus Krist. Borasovih života i iskustava po razno raznim ratištima i stratištima koja uključuju i Vukovar i Srebrenicu i Ahmiće je jednostavno bilo previše i roman je komotno mogao i trebao biti barem sto stranica kraći. Što se tiče samog čitanja, ono teče prilično glatko jer Brešan ima dosta čitljiv i jednostavan stil, ali gore spomenuto ponavljanje nakon nekog vremena otupi čitatelja i ja sam jedva čekala da se dokopam kraja. Sam kraj mi se svidio i ostavio je naposlijetku dobar dojam na mene. A što se tiče same političnosti romana (ustaše, KPJ, Udba, HVO...) mislim da se u svakom slučaju ne radi o ničemu kontroverznom niti ičemu što se ne bi uklopilo u roman koji ide u tom pravcu da okrzne sve i svakoga jer on zaista pronalazi Sotonino djelo u svakom sukobu, svakom ratu, otimačani, prijevari i mržnji ma koliko ona sitna ili velika bila. Ipak imam dojam da bi mi se priča nešto više svidjela da se koncentrirala na kraće povijesno razdoblje i da je ono bilo obrađeno zaista detaljno i atmosferično, a cijeli roman nešto kraći.   

Jill Mansell: Napokon ljubav

Brzo i grubo: vrckavi britanski chick-lit s tri usporedne priče i puno sretnih krajeva.

Zar ste uopće sumnjali da bi moglo biti drukčije? Radnja se odvija u malom gradiću Channing Hills pokraj Bristola gdje ustaljenim životom živi profesionalna vozačica limuzina Cleo Quinn. Cleo, nakon niza loših veza s raznim bezveznjakovićima, napokon je pronašla idealnog dečka, zgođušnog Willa Newmana. Baš u to vrijeme u grad se na kratko vraća i Johnny LaVenture, jedan od njenih popularnih vršnjaka koji su joj se rugali u školi, a koji je postao svjetski poznat kipar. Uskoro Cleo otkriva Willovu tajnu: on je oženjen, a njegova žena Fia je odlučna da porazgovara s njom. A za divno čudo, Johnny se ovaj put ponaša zaista prijateljski prema njoj. I dok Cleo razvozi razmažene djevojke i ocvale pop zvijezde, njena sestra Abbie se suočava s problemima u braku uzrokovanima činjenicom da je prije osamnaest godina surogat majka njihova budućeg djeteta napustila Englesku i lagala o svojoj trudnoći. Na njena vrata pak stiže Georgia, urbana djevojka iz Londona puna zamisli o novom, zajedničkom životu kojeg se Abbie užasava. A tu je i Ash Perry-Mason, Clein najbolji prijatelj i voditelj radijske emisije u kojoj pršti samopouzdanjem i dovitljivim dosjetkama – koje se istope upravo u trenutku kad Ash upozna neku zgodnu djevojku. 

Nisam neka velika obožavateljica chick-lita, no Napokon ljubav me brzo povukla u priču. Svidio mi se zaplet i činjenica da radnja ide brzo, bez mnogo patetike i suza tj. bar kad je glavna junakinja u pitanju. Cleo i Ash i njihov život u malom gradu su vjerojatno najbolji dio knjige, iako je Cleina priča definitivno ostala neiskorištena do kraja. Bilo je zanimljivo za promjenu čitati kako junakinja ne radi gluposti od sebe da bi se spetljala s tipom koji joj se sviđa; ovaj put je Johnny taj koji mora poduzeti sve korake i pokazati Cleo kako ovaj put to ne radi da dobije okladu vrijednu pet funti. Ash je također nevjerojatno simpatičan lik, no njegova ljubavna priča ima zrnce neuvjerljivosti u svom obratu, ali to je ionako fikcija i nikoga zapravo nije briga. Abbie je pak jedina u pravim problemima i jedna je od onih junakinja čije postupke ne razumijete i idu vam na živce, ali naravno, Jill Mansell se pobrinula da je ne ostavi samu i ucviljenu na kraju.

Kakogod, Napokon ljubav je ponajviše ono što bi Amerikanci nazvali comfort read, knjiga kojoj je svrha da bez puno opterećivanja izmami 'aaaaah' i 'awww' uzdahe i onda uzmete sljedeću s police. Nećete je pamtiti do kraja života i vjerojatno ćete zaboraviti i imena glavnih junaka, no možda u budućnosti ipak budete potražili nešto 'u tom stilu'. Meni je sjela prilično dobro i zgotovila sam je u dva dana. A navodno baš i ne volim chick-lit.