C. J. Sansom: Otkrivenje

Brzo i grubo: u četvrtom romanu serijala Shardlake i Barak traže serijskog ubojicu opsjednutog novozavjetnim Otkrivenjem.

Sansom iz romana u roman postaje sve bolji i bolji ili se barem meni tako čini jer sve bolje i bolje upoznajemo njegove likove i period koji je odabrao. Ovoga puta kralj Henrik VIII. je bacio oko na novu ženu, udovicu Catherine Parr koja je sklona reformaciji. No za to i nije baš pravo vrijeme s obzirom na činjenicu da je trenutno u kraljevoj milosti biskup Bonner koji se odlučio obračunati s radikalnim protestantima. Na planu Shardlakeova života se pak promijenilo malo toga, ali nevolje naprasno počinju kad nakon večere kod prijatelja i kolege odvjetnika isti bude pronađen zaklan sljedećeg jutra i bačen u zaleđenu fontanu. Kako je Shardlake blizak prijatelj i s njegovom udovicom Dorothy, obvezuje se pronaći ubojicu te on i Barak započinju sudjelovanje u istrazi koja je naizgled povezana upravo s Catherine Parr. Osim toga, na sklizak teren ga dovodi i novi slučaj kojeg je prihvatio ne bi li pomogao mladiću koji obuzet vjerskim zanosom (ili bolje rečeno, strahom) na ulici izvikuje suluda proročanstva ili barem nešto nalik njima. Taj nas slučaj pak odvodi u poznatu ludnicu Bedlam koju iz moderne pop kulture bolje poznajemo iz viktorijanskog doba, a s kojom nas Sansom upoznaje u vrijeme kada je bila mahom popunjena bolesnicima iz viših društvenih staleža - što ne znači da su isti bili tretirani puno bolje. Priča se također širi i oko bivšeg redovnika Guya kojeg znamo još iz prve knjige i koju u svakom nastavku služi kao vjeran Shardlakeov pomagač i prijatelj. Guy se u Londonu polako afirmira kao liječnik, a u ovom nastavku ima lijepog ali podmuklog naučnika od samog početka naznačenog kao jednog od sumnjivaca. Tu su i bračne trzavice između Baraka i Tamasin koje su svakako obogatile priču, iako nisu bile osobito uvjerljive. U svakom slučaju, pošto volim i Baraka i Tamasin, nisam imala ništa protiv toga da saznamo više i o njima dvoje.

Otkrivenje mi je svakako dosad najbolji nastavak Shardlakeovih istraga koje su izašle iz pera C. J. Sansoma. Dijelom se radi o maštovitom slučaju serijskog ubojice za kojeg do samog kraja nisam mogla ni pretpostaviti tko je, a dijelom i cijelom settingu romana koji je savršeno sjeo na svoje mjesto. Naime, vjerujem da je nakon ovoliko čitanja, istraživanja i uopće spisateljskog iskustva Sansom s vremenom posve 'ovladao' svojim tudorijanskim Londonom i to se odražava kroz njegovo pisanje. I ne samo to, radi se o krimićima iz kojih uvijek naučim nešto novo pa makar to bile i sitnice poput mode nošenja umjetnog zubala skrpanog čak i od mrtvačkih zubiju i slično. Novost je i Shardlakeov ljubavni angažman oko udovice Dorothy kojoj se zakleo da će pronaći mahnitog ubojicu njenog muža, a s kojom je prijateljevao još dok je bio student. Usprkos tome, nadala sam se da će svoju ljubavnu sreću ipak prepoznati u Ellen, ženi koja je zatvorena u Bedlamu i ima svojevrsnu fobiju od izlaska vanu svijet. Ellen je ipak dovoljno prisebna da se, dok god je u Bedlamu, normalno skrbi za ostale pacijente. Naravno, to je i bio razlog da malo pronjuškam oko sljedećeg nastavka nazvanoga Heartstone i doznam da će Barak i Shardlake između ostalog istraživati upravo okolnosti koje su dovele do propasti njezine obitelji prije devetnaest godina. No, vratimo se mi Otkrivenju čiji su aduti političke, zakulisne igre u kojima Shardlake tako loše pliva i kojeg upravo zbog toga toliko volimo i koji je jedan pravi, mračni triler za ove kratke, zimske dane.

Marija Jurić Zagroka: Plameni inkvizitori

Brzo i grubo: intrige, zavjere, romanse, bitke … Sulejeman Veličanstveni? Ne, i mi svoga konja za trku imamo.

Radi se naravno o knjigama Marije Jurić Zagorke koje nikad ne omaše kad je riječ o napetosti i zabavi, a tu je uvijek i pokoja povijesna činjenica za upiti. Ovoga puta ona nas vodi u daleko trinaesto stoljeće: vrijeme templara, inkvizicije, vitezova otimača i drugih krasota srednjega vijeka. Pošto sam uglavnom navikla čitati Zagorkine priče u nekim 'modernijim' vremenima (Gordana junkie & proud) priznajem da mi je trebalo neko vrijeme da se naviknem na ovu promjenu i nekako sam još uvijek pod (pozitivnim) dojmom pročitanoga. Roman prati, moglo bi se reći u grubo, dvije osnovne radnje ili, radije, dvije junakinje: Dorju i Tajanu. Dorja je okićka kneginja, sestra strogog i hrabrog kneza Ivana s kojim donekle i dijeli karakterne osobine. Brat i sestra su prilično ponositi, odvažni i principijelni likovi koji su kroz roman pokazali nevoljku sklonost ka promjenama, što je zapravo bilo prilično uvjerljivo ako imate na umu da žive u trinaestom stoljeću. Ovo spominjem više kao primjer kako Zagorka, usprkos izmaštanim i ponekad sapuničavim radnjama, ipak ostaje taman toliko realna da izvrsno dočara minula vremena. No vratimo se mi našim curama; osim o kneginji Dorji, čitat ćemo o skromnoj i lijepoj Tajani, krvnikovoj kćeri koja stjecajem okolnosti postaje kraljeva srećnonoša.

Za knjigu će vas već na početku i na mjestu zakovati uzbudljiva radnja: Dorju otima loborski vitez Tomo Crni koji je zapravo razbojnički strah i trepet Zagreba i okolice. No lukavošću i hrabrošću, Dorja dobija priliku za spas, što nipošto ne znači da su njeni računi s razbojnikom poravnani. S druge strane, Tajana je pomalo zaljubljena u tajanstvenog viteza Sokola kojemu ne poznaje identitet. Iako srećonoša, Tajana sama baš i nema sreće jer je vitezom opčinjena i kraljica Elizabeta te njena uvijek za izdaju raspoložena sestra Orhida. U isto vrijeme pratimo i borbu kneza Ivana, Dorjina brata, protiv iskvarenog Joakima, hrvatskog bana i kraljičina ljubavnika te vjerski sukob s patarenima koji će u kraljevstvu dozvati jezivog inkvizitora Konrada i njegovu (ne)veselu družinu.

Kao i obično, tu je sva sila sporednih likova, od kojih se ističe stereotipni lik gričkog sedlara, poštenog građanina i svakom loncu poklopca, himbene Orhide, Tomina mudorog Kozaka i razmaženog prijestolonasljednika Ladislava (pošto sam nedavno čitala Kaznovar Catherine Fisher, moram primijetiti kako su likovi princa Ladislava i princa Caspara gotovi sablasno istovjetni, iako Caspar možda ima nešto više mozga u svojoj glavi). Radnja se također porazbacala po cijelom mađarsko-hrvatskom kraljevstvu, od Jadrana i Požege pa do Budima i Lobora, dok su zlikovci ispisani po standardnoj Zagorkinoj špranci pa na njih ne bih trošila mnogo prostora.

Eh sad, kako je Jutarnji list Plamene inkvizitore podijelio u četiri sveska, teško mi je procijeniti kakav bi  moj čitalački ritam bio da je bilo drukčije tj. da sam roman čitala kao jednu kompaktnu cjelinu. Ovako samo mogu reći kako sam pod dojmom da mi je druga knjiga išla najsporije i najteže. Sav onaj zamah s početka (napetost između Dorje i Toma) se gubi gotovo posve, a pažnja se prebacuje na kraljičine spletke i korak-naprijed-natrag-dva s Tajanom i vitezom Sokolom. Štoviše, na tom me mjestu počinju nervirati i kraljica i Tajana i čitam dalje ne bih li dogrebala do bilo čega što sadrži scenu s Tomom i Dorjom zajedno. No, Tajanina priča ipak polako i sigurno počinje sustizati Dorjinu i postaje sve zanimljivija i zanimljivija - vjerojatno stoga jer sada već možete početi spekulirati o tome tko se nalazi ispod zaslona viteza Sokola. Na kraju čak i nisam sigurna koju bih priču preferirala više, možda čak za dlaku upravo Tajaninu jer je obrat sa Sokolom bio upravo po mom ukusu. Sve u svemu, usprkos nebrojenim dijalozima i epizodama koje morate iščitati (a nakon njh sam se ponekad osjećala kao da sam odgledala deset epizoda Sante Barbare zaredom i više ne znam tko je kome što i zašto) zaljubila sam se još jednom u pisanje i svijet Marije Jurić Zagorke i mislim da je vrijeme utrošeno na Plamene inkvizitore vrijedilo svake sekunde.

Marija Jurić Zagorka: Suparnica Marije Terezije

Brzo i grubo: unutar serijala o Gričkoj vještici, ova dva nastavka o dvorskim spletkama čine uspješnu cjelinu za sebe.

Što je upravo i razlog zbog kojeg se na ove dvije knjige osvrćem u istom postu. Kao što govore i naslovi, nerazdvojive su i isprepletene, a mjesto radnje i likovi ostaju konstantni kroz obje. Fokus je ovoga puta potpuno pomaknut sa naših protagonista Nere i Siniše, a njihova priča, iako ne potpuno zanemarena, gurnuta je sa strane.
Sva sreća, tu izgubljenu dinamiku Zagorka izvrsno nadoknađuje sukobom između austrijske carice Marije Terezije i njene suparnice, careve ljubavnice, lijepe kneginje Vilme Auersperg što je pokretač čitave radnje na sve skupa skoro 800 stranica.

U prvom dijelu Suparnice Nera je na poziv carice prisiljena napustiti tek ostvarenu bračnu sreću i postati dvorska gospođa, kako bi svojom prisutnošću na dvoru odmamila cara Franju Stjepana od koristoljubive Vilme i time caricu riješila opsjednutosti njome. Zbog ucjene vezane za viđanje Siniše, Nera je nazočna svim društvenim događanjima, maskiranim zabavama i balovima na dvoru gdje upoznajemo svu silu novih i zanimljivih likova koji će kroz oba dva dijela preuzeti kormilo radnje. Sinišu, kao smetnju svim kraljičinim planovima, Zagorka je dobro sakrila te se on u obje knjige rijetko i pojavljuje, što je za mene bilo lagano razočarenje jer njegova situacija s Nerom postaje sve više i više neizvjesna, a ne rješava se čak ni na kraju drugog dijela.

Zagorka je majstorica detalja pa je, kao i do sada, atmosfera prošlosti besprijekorno dočarana.

Drugi se dio nastavlja u istom duhu; povuci, potegni, iščupati ne mogu, samo što sada dolazi i do previranja na prijestolju te Nerinog i princezinog propalog pokušaja bijega s dvora što za sobom povlači velike posljedice pa bolje shvaćamo caričinu okrutnost i psihotičnu osobnost.

Ono što mi se jako svidjelo su Zagorkine 'pod-priče' koje fenomenalno vješto upliće u radnju i premješta spotlight na likove iz sjene kao npr. princezu Amaliju i njenu nesretnu udaju u Parmu te kćer kovača lijesova Mimi.
Jedinu zamjerku imam na bezličnost Nere kao lika što će mi možda neki od vas zamjeriti, ali je u odnosu na prvi i drugi nastavak evoluirala u prilično dosadan i predvidljiv lik pa možda i nije toliko loše što su nositelji radnje ovaj put carica i njena obitelj.

Sve u svemu, sva su Zagorkina tajna oružja tu; spletke, neizvjesnost, neočekivani obrati, napetost, trajna dinamika i detalji te sva pridonose užitku čitanja, kao i do sada, tako da mislim da se ni ubuduće neću razočarati u njenim nastavcima.

Marija Jurić Zagorka: Malleus Maleficarum

Brzo i grubo: Nastavak Kontese Nere debelo je nadmašio prethodnika, ne samo po broju stranica nego i po radnji, likovima i atmosferi.

Malleus Maleficarum broji preko petsto stranica s razlogom: situacija na Griču se još više zakuhava, te upoznajemo dvor u Beču i sve njegove stanovnike koji će biti važan dio budućih nastavaka i naposljetku, raskrinkavaju se zlikovci te radnja konačno dolazi do kratkog sretnog predaha.

Moram priznati da sam u ovom nastavku uživala još više nego u prethodnom, neizvjesnost je intenzivnija, a s obzirom da sam već kroz prvi dio izgradila svoje osjećaje prema pojedinim likovima, želja za određenim ishodima me tjerala da što brže čitam i svim srcem navijam za njih. Kada likove iz knjige apsolutno volite, mrzite, želite ih zagrliti ili udariti, onda znate da u ruci imate neizmjerno dobro dočarano djelo.

Po prvi puta Zagorka nam pokazuje famozni "pakao" gdje se vještice i "Luciferi" okupljaju noću, coprnjaju i lete s vragom, što je zaista duhovit i uzbudljiv element u priči, kao i odlazak naših protagonista u Beč na dvor kraljice Marije Terezije gdje se poput zupčanika jedne na druge nadovezuju situacije i likovi koji će pokretati ostatak sljedećih nastavaka.

Zanimljiv je i povijesni aspekt priče jer je utemeljena na mnoštvu povijesnih izvora. Crtica je i više nego puno pa je užasno zanimljivo istraživati po vrelima i čitati tko je doista bila Barica Cindek, istinu o dovođenju vještica pred caricu u Beč i svemu ostalom što pokazuje da je Zagorka provodeći mjesece u arhivima svoje romane povijesno dobro potkovala.

Sam naslov Malleus Maleficarum ( ili malj za vještice ) uzet je od povijesnog dokumenta izdatog po nalogu Inocenta VIII. gdje se detaljno razlaže problem vještica, njihovog prepoznavanja i progona, a to je 'sveto pravo' potkrijepljeno 'dokazima' iz Starog i Novog zavjeta.

Uz Malleus Maleficarum ne samo što ćete naučiti mnoštvo povijesnih činjenica, posvjedočiti ćete i raspletu mnogih situacija čime se zbivanja na Griču i većina starijih antagonista polako napuštaju i žarište se seli na kraljevski dvor gdje se otvara prostor novim likovima i  situacijama. Osim jednog lagano patetičnog i suviše shakespeareovskog segmenta gdje Nera i Siniša planiraju svoje samoubojstvo, djelo me ničim nije razočaralo i čini izvrsnu uvertiru u prvi dio Suparnice Marije Terezije.

Marija Jurić Zagorka: Kontesa Nera

 

Brzo i grubo: Prvi nastavak Gričke vještice uspješna je mješavina ljubića, povijesne fikcije  i krimića s naglaskom na atmosferi.

Prva stvar koju sam primijetila je da je radnja detaljna. Ne toliko detaljna da vam prisjedne sporost događanja i dubina opisa, već dovoljno detaljna da vas prikuje za knjigu super atmosferom i živopisnim događanjima jer iako se prostire na 460 stranica nije ni na trenutak zamorna i dosadna.

U žarištu radnje je mlada šesnaestogodišnja kontesa Nera, prelijepa unuka grofice Ratkay i katkad jedini iritantni lik u ovoj knjizi. Nera je prekrasna, prepametna, spretna, odvažna i nevjerovatna, no ipak, u određenim situacijama često se ponašala kao malo dijete, što je jedino što me i nerviralo u cijeloj knjizi. U sredini koja je zadrta i praznovjerna, a ipak drži svu moć u gradu, Nera se zamjera gradskom sucu Krajačiću i odvjetniku Dvojkoviću narugavši im se kako vještice ne postoje. Skupina mladih velikaša, na čelu s Nerom, se potajno sastaje u lovačkoj kolibici gdje planiraju kako iskorijeniti praznovjerje i glupost puka te spasiti nevine žene od mučenja u zloglasnom tornju pokraj Kamenitih vrata te od smrti na lomači. Nakon što se doznalo da je sakrila siromašnu seljanku Jelicu Kušenku optuženu za čaranje u svoj dvorac, Nera sada i sama završava u tornju pod optužbom da je vještica. Tako u prvom dijelu upoznajemo fatalnog trenkova kapetana, oca Smolea, grofa Vojkffya i svu silu drugih likova koji pasivno pokreću priču, a bitni su i u nastavcima.

Roman obiluje mnoštvom likova, uglavnom grofova i grofica, zbog kojih isprva možete biti zbunjeni ali to se lako nadoknadi kasnije u radnji pošto je svaki od njih živopisan i povezan sa različitim situacijama na ovaj ili onaj način važan za radnju. Sama radnja je dosta detaljna i pomalo kompleksna,  što istovremeno  nimalo ne usporava čitanje. Ono što me zapravo osvojilo je često jeziva, mračna i ozbiljna atmosfera kojom roman odiše. I, dakako, apsolutna 'hrvaština' ispoljena u lokacijama, imenima, dijalozima i kulturnim detljima. Za promjenu je ugodno i neobično čitati roman koji se odvija u Zagrebu, zlikovcima imenom Krajačić, Dvojković i baba Urša, a grički ekvivalent Edwarda Cullena je trenkov pandur, kapetan Siniša.

Cijeli serijal Gričke vještice je iznimno kvalitetan i bezvremen, što znači da će ga s jednakim zanimanjem vjerojatno čitati vaše dijete i dijete vašeg djeteta i još uvijek uživati u njegovoj snazi pripovijedanja. Iako su meko uvezani, šest Zagorkinih romana za 150 kn se doista isplati. Preporučujem svima!

C. J. Sansom: Kraljevska krv

Brzo i grubo: C. J. Sansom ovaj put plovi vodama u kojima smo navikli vidjeti Phillipu Gregory, što ipak ne znači da uz dvorske spletke nedostaje zagonetki i misterija.

Kraljevska krv je moj (već) treći pročitani roman C. J. Sansoma, a vjerujem da me mnogi od vas prate u korak. Sansom je jedan od omiljenijih autora iz izdanja Knjiga dostupna svima i to posve opravdano. Tako nekako i ja uvijek kupim njegov krimić jer sam sigurna da njegov grbavi odvjetnik Matthew Shardlake teško može razočarati. Ovoga puta Sansom nas je poveo iz prljavog tudorskog Londona u još gori York na sjeveru zemlje.  Shardlake, iako je ostao bez svog pokrovitelja Cromwella, opet dobiva zadatak u službi krune: kao odvjetnik će sudjelovati u rješavanju i predavanju sudskih sporova kralju i istovremeno paziti da se važan zatvorenik i urotnik živ i zdrav isporuči u londonski Tower. Dio s urotom je ujedno i dio koji me je najviše zaintrigirao i s kojim se, rekla bih, Sansom najbolje i snašao. Naime, radi se opet o svojevrsnom sukobu konzervativaca (što bi zapravo značilo pobornika povratka katoličanstva) i reformatora – no ovaj put urotnici su odlučili ići protiv samoga kralja s dokazima o njegovom nezakonitom porijeklu. Svi koji su čitali Phillipu Gregory vjerojatno se sjećaju njene Bijele kraljice i zgodnog kralja Edwarda, njegove proračunate majke Cecily Neville i brata Richarda koji je uzurpirao tron svojim nećacima. Sve se to sada lijepo i praktično uklapa u Sansomovu priču koja međutim ne staje na tome. Ili bolje rečeno, nevolje ne staju na tome.

Po dolasku velike Kraljevske povorke u York prvi put upoznajemo i Sansomova kralja Henrika čiji je opis prilično vjeran onom povijesnom, te kraljicu Catherine Howard i njenu arogantnu prijateljicu lady Rochford koje Shardlakea uvlače u nove opasnosti. Da ne zaboravimo i Richarda Richa, starog neprijatelja iz Crne Vatre koji također znači još jednu nevolju na vratu našega junaka.

E sada, ono što mi se uvijek osobito sviđalo kod Sansoma je činjenica da njegov junak nije nikakav super brainiac niti super junak koji bi redom rasturio sve i svakoga tko mu stane na put. Shardlake ovoga puta ne uživa ni političku zaštitu koju mu je prije pružao Cromwell, tako da su njegove akcije i djelovanje dosta umjereni i realni. S druge strane, to je veoma razduljilo knjigu jer na većini stranica Shardlake baulja gradom, razmišlja, traži i ne uspijeva u svojim naumima ili ne saznaje ništa novo. No ta zamjerka nije toliko ni važna kao ova: Sansom piše užasno naivne krajeve svojim romanima, a Kraljevska krv nažalost nije iznimka. Već nekih stotinjak stranica prije kraja vrlo vjerojatno ćete shvatiti tko je 'krivac' kojeg tražimo jer je izbor, namjerno ili ne, ionako sužen na dvoje ljudi. Da ne bih nešto spojlala samo ću još reći da me sam kraj tj. Shardlakeov postupak prema urotniku/ci strašno razočarao i da sam ga mrzila u tom trenutku.

Usprkos tome, kad podvučem crtu, čini mi se da je ovo dosad najbolji Sansomov roman od tri objavljena. Uživala sam u opisima i atmosferi, u saznavanju novih priča o Tudorima , u činjenici da se radnja napokon premjestila iz Londona u neki drugi grad, u velikoj uroti protiv kralja Krtice, itd. I iako je roman pravi 'jesenski' ima svaku preporuku za plažu ove godine.   

David Benioff: Grad lopova

Brzo i grubo: nevjerojatna priča o opsadi Petrograda i potrazi za tucetom jaja.

Grad lopova je bez sumnje jedna od najhvaljenijih knjiga koje je znanje izdalo prošle godine i te pohvale itekako drže vodu. Sama je priča nalik na mnoge već ispričane, a donekle podsjeća i na američke komedije u kojima se junaci iznenada nađu u suludoj situaciji ili još luđoj potrazi za predmetom ili ljudima koje je nemoguće naći. Šprancu je preuzeo i David Benioff, afirmirani holividski scenarist koji je npr. pisao scenarij za Troju, no ono što je neobično u ovoj knjizi je uvod koji nas upoznaje s autorovim djedom koji je navodno zaista proživio priču iz romana. On je Lev Beniov, ruski Židov koji se sa sedamnaest godina zatječe u Petrogradu pod dugotrajnom njemačkom opsadom. Njegova sestra i majka napustile su grad kojim sada vlada užasna glad i opća depresija. Lev je pak s prijateljima ostao 'služiti domovini' na krovu stambene zgrade u kojoj žive, zaduženi za alarmiranje prigodom zračnih napada. Njegove prave nevolje ipak tek počinju kad s neba u blizinu padne njemački padobranac, a Lev i prijatelji praktički opljačkaju njegov leš. Taj će ga potez koštati noći provedene u zatvoru, ali i prilike da upozna Nikolaja, dezertera holivudskog izgleda i razoružavajućeg šarma. Nikolaj tj. Kolja tek je nešto stariji od Leva, ali mnogo više snalažljiv, okretan i hrabar. Zapravo, Kolja je lik bez mane kojeg zavolite nakon prve rečenice, jer ni njegove mane zapravo nisu nedostaci već samo upotpunjuju njegov nestašni, dječački karakter. Dvojcu se ipak smiješi sloboda, a nudi je opasni pukovnik Grečko, NKVD-ovac koji uskoro udaje kćer. A gdje ima udaje i svadbe, treba biti i svadbenih torti, a za tortu trebaju svježa jaja. Ali kako pronaći jaja u gradu u kojem su ljudi počeli jesti ljude?

U principu Benioff je ozbiljnu, povijesnu priču pretvorio u lako čitljiv, pustolovan roman i to na način na koji ne može baš svatko. Postoji određena opasnost od pretjeranog cirkusiranja i karikiranja situacija koju je Benioff izbjegao, a koja bi neminovno obezvrijedila patnju ljudi koji su proživjeli užase Drugog svjetskog rata. S tim rečenim, ostaje ipak puno toga komičnog i prpošnog što će vam začiniti čitanje ove priče. I napetosti i opasnosti su također tu: nacistički časnici koji drže u šaci nekolicinu djevojaka za svoju zabavu, ruski partizani nalik bijesnim psima s kojima na scenu ulazi i Vika, djevojka s izuzetnom vještinom gađanja iz puške, te uspjeh same misije za Grečka i njegovu lijepu kćer. Uz sve to pratimo i Levovu transformaciju kao i produbljivanje prijateljstva s Koljom iako je na početku prilično očito kako njih dvojica nemaju puno toga zajedničkog. A kad smo kod Kolje ne mogu a da se ne sjetim genijalnih citata iz romana Dvorišna džukela. Oni koji su već pročitali Grad lopova (a mislim da vas ima prilično) vjerojatno će se složiti sa mnom u žaljenju što ga ne mogu danas pročitati. A oni koji ne znaju zašto ne, nek prionu na Benioffa dok je vani još relativno hladno jer ovo je još jedan pravi winter read mada za dobru knjigu nikad nije kasno.

Emily Brontë: Orkanski visovi

Brzo i grubo: uzbudljiv viktorijanski klasik donosi  jednu od prvih gotičkih romansi, antijunaka u osvetničkom pohodu, mračnu atmosferičnost engleskog sjevera i priče o duhovima.

Kao da sam odlučila poslušati vlastiti savjet iz posta Koje knjige darovati za Božić ove godine prihvatila sam se čitanja ovog viktorijanskog klasika koji se zaista pokazao kao natprosječna knjiga, no o tome za koji redak. Ne sjećam se da sam ikad odgledala do kraja ekranizaciju Orkanskih visova, iako sam Bog zna da ih ima cijela mirijada i da su po tko zna koliko puta prikazani na televiziji. Bila je to zapravo prava sreća, jer sam od uvjerenja kako se knjige trebaju čitati prije gledanja filma; inače završite s tuđom imaginacijom u vlastitoj glavi što donekle oduzima poantu i ljepotu samog čitanja. A ovo je definitivno knjiga koju bi svatko morao doživjeti na vlastiti način.

Sama priča je veoma (melo)dramatična, uostalom, što i očekivati od knjige naslovljene Orkanski visovi? I kao što vam je vjerojatno već dobro poznato vrti se oko nesretne ljubavi Catherine Earnshaw i njenog posvojenog brata Heathcliffa. Heathcliff je tamnoputo siroče koje je gospodin Earnshaw (Catherinin otac) pronašao na ulicama Liverpoola i doveo na svoje imanje, Orkanske visove, na sjeveru zemlje. Dječak mu se čak i više sviđao od vlastitog sina Hindleya koji je iz istog razloga i zamrzio posvojenog Heathcliffa, dok je Catherine s njim vrlo brzo pronašla zajednički jezik. Djeca su tako odrastala skupa već odmalena podijeljena između sebe: bijesni i ljubomorni Hindley na jednoj strani, a nestašni i poludivlji Heathcliff i Catherine na drugoj. Naravno, lako je pogoditi u kakvu je nemilost Heathcliff poslije zapao kad je umro gospodin Earnshaw, a Hindley postao gospodarem Visova, no prave nevolje počinju kad u jednoj prilici Catherine upoznaje njihove susjede s obližnjeg imanja: uglađene i lijepe Lintonove. Njihov sin Edgar smjesta će se zaljubiti u ljepoticu s Orkanskih visova koja će morati birati između njega i Heathcliffa koji je u međuvremenu ogrezao od poljskih radova, zapuštenog života i nedostatka formalnog školovanja.

Za početak, ništa vas neće ostaviti ravnodušnim u ovoj knjizi. Likovi su skoro potpuni ekstremi, a odnosi među njima turbulentni i pomalo na granici s patološkim. Za Heathcliffa još kao dijete saznajemo da je introvertiran i strpljiv u čekanju svoje osvete, sposoban za vratiti svaku pakost koju je doživio i to ako treba i dvaputa jače. Njegova polagana preobrazba u nemuštog divljaka i zatim u bogatog gospodina koji se vraća naplatiti emocionalne (i druge) dugove ponešto podsjeća na grofa Monte Christa s tim što je Heahcliff sa svojim povratkom doista postao sposoban za svakava zla. Često je uspoređivan s bajronovskim tipom junaka, no meni se mjestimično doimao poput običnog luđaka čija je osveta odavno izgubila cilj i vezu sa zdravom pameću. Catherine je, s druge strane, počinila razumljivu grešku u svom odabiru no mnogo zanimljivija je bila njena histerija i zdravstveno stanje u koje su je otjerali napadaji bijesa. Iako opisana kao svojedobno neposlušno i tvrdoglavo dijete, pravo je pitanje kakvu bi ličnost razvila da je odrastala pod manje autoritarnim odgojem svoga oca i Hindleya. Svakako trebam još i dodati da Heathcliff i Catherine popunjaju možda polovicu knjige, dok se druga polovica bavi njihovim potomcima i Heathcliffovim pokušajima da uništi Lintone i Earnshawe do kraja.

Pisanje Emily Brontë je naprosto divno. Nema suvišnih opisa ni praznoga hoda, niti velike psihologije, osim jednostavnih komentara naše pripovjedačice, dadilje Ellen Dean zvane Nelly. Naravno, to ujedno i znači kako je cijela priča ispripovjedana donekle pristrano iako bih rekla kako je Nelly bila doista pošteno i normalno čeljade s ispravnim moralnim zasadama i zdravim pogledom na život. Priča ide dosta brzo i laže onaj tko kaže da su viktorijanci bili dosadni kao stare tapete. Moram priznati i da je mjestimično bilo smiješno čitati psovanje i proklinjanje na old school način; sve vrvi bijednim ništarijama, lijenim vješticama, prokletom teladi i slično. Na kraju, znajte da vas ipak čeka sretan završetak koji nakon svih užasa Orkanskih visova ima odgovaraju težinu i čini roman savršenom cjelinom s poukom vrijednom pamćenja.

Knjigu sam čitala u izdanju Večernjakove biblioteke najljepših ljubavnih romana koju sam tada propustila kupiti (no bitno da sam zato kupila Damu s kamelijama), a koju možete kupiti po cijeni od dvadeset kuna u antikvarijatu Zlatarevo zlato u Zagrebu ili je naručiti preko interneta. 

Patrick Süskind: Parfem

Brzo i grubo: cinična, mračna priča o izrađivaču parfema opsjednutom mirisnom esencijom božanskog.

Jean-Baptiste Grenouille se rodio na jednom od najsmrdljivijih mjesta u Parizu, na tržnici ribom, pokraj obližnjeg groblja koje je svojedobno prokuljalo na gradske ulice. Svojim je prvim krikom vlastitu majku poslao na stratište, a zamjensku dojilju na smrt isprepadao potpunim odsustvom tjelesnog mirisa. Grenouille zapravo nikad neće ispustiti vlastiti miris iako se to u osamnaestom stoljeću, vremenu znoja, bolesti, revolucije i rata možda čini kao pravi blagoslov. No baš kako Jean-Baptiste nije imao vlastitoga vonja, tako je  po svoj prilici bio zakinut i za ljudskost, za dušu, za empatiju ili bilo koju drugu emociju svojstvenu čovjeku. Iako nam Süskind odmah daje do znanja da se radi o odvratnom stvorenju, zlobnom i bezdušnom tj. onim što bi danas (kvazi)stručno nazvali sociopatom, ne treba zaboraviti kako je npr. Grenouillova majka planirala po porodu odmah ubiti dijete ili kako ga je dojilja odbila hraniti samo zato što nije mirisao poput njezine djece. Štoviše, prvi stalan dom Grenouille (u prijevodu s francuskog 'žaba' što bi značilo da se lik u malo slobodnijem prijevodu zove Ivan-Krstitelj Žabar) nalazi kod madame Gaillard koja zbog stare ozljede uopće ne ćuti mirise i koja je također u sebi odavno zatomila svaku osjećajnost. Zbog svog nedostatka madame ne tretira Grenouilla ništa drukčije od svojih ostalih štićenika, no drugi ljudi itekako i vjerojatno podsvjesno osjećaju da dječak nije poput njih. Ili ga uopće ne primjećuju ili se gnušaju njegove neobičnosti koje zapravo ni nisu svjesni.

Na svom životnom putu Grenouille će susresti još mnoge likove kojima će zajednička uglavnom biti želja da iskoriste njegov talent za proizvodnju i slaganje parfema. Potplaćen i zanemaren, ipak će slijediti vlastiti san: proizvesti parfem čijom će uporabom mirisati anđeoski i tom olfaktivnom prijevarom sebi priskrbiti poštovanje i ljubav. No za taj plan mu ne treba ni cvijeće ni bilje ni mošus, već mirisna esencija najljepših djevica u gradu.

Kao što vam je dosad vjerojatno jasno, Grenouillov je lik posvema nositelj radnje ovog neobičnog povijesnog trilera i Süskind je zaista genijalno osmislio krpeljasti lik malog, šepavog parfimera koji preživljava vlastiti porod među ribljim iznutricama, bolesti poput bedrenice i kozica, odrastanje u sirotištu i mnoga druga iskorištavanja od strane 'normalnih' ljudi. Što nas dovodi do druge strane romana: licemjerne buržoazije i aristokracije koju je Grenouille definitivno zasjenio svojom (doduše luđačkom, ali ipak smislenom) vizijom i visokom inteligencijom. Nakon razotkrivanja prostih motiva Grenouillovih poslodavaca i skrbnika, nakon nekog vremena počnete navijati za ubojicu jer je njegov cilj, a to je svojevrsno imitiranje Boga, puno zahtjevniji, a bogme i zanimljiviji od njihova. Kraj romana je upravo sjajan i šokantan poput pljuske za dobro jutro, dok me početak potpuno uvukao u svemir olfaktivnih čudesa za koje nisam ni poimala da postoje. Süskind je majstor pripovijedanja koji k tome i divno vlada tematikom o kojoj piše. Zaista ima nešto čarobno i nadnaravno u svijetu parfema (odmah mi na pamet pada i sjajan roman Parfem vječnosti) što je Süskind savršeno zarobio pričom o serijskom ubojici bez morala i društvu čija je moralnost jednako upitna. 

Jedina stvar kojom nisam baš bila oduševljenja je sredina romana koja se posve uspori i koja valjda ima za cilj rasvijetliti nam mračne ponore Grenouillove duše. Usprkos nedvojbenoj uspješnosti autorove namjere, to usporavanje je zapravo i jedina zamjerka, jer mi nije dobro sjela nakon  veoma dinamičnog početka i činjenice da se radnje morala zahuktati opet ispočetka. Sve u svemu, Parfem nije prozvan modernim klasikom bez razloga, dapače, pravi je must read i jedan od najboljih romana koji je izašao u izadnju Knjige dostupne svima. 

Koje knjige darovati za Božić ove godine?

Odgovor na ovo pitanje sigurno je lagan ako već unaprijed poznajete nečije želje ili preferencije, ili ako su vam vaši bližnji već milostivo dali do znanja koje konkretno djelce bi rado listali uz čaj i radijator odvrnut do kraja. No često se dogodi da ni sami ne znamo koji bi knjige voljeli dobiti na poklon, a još manje koje bi kupili za nekog drugog. I otud ova lista koja podilazi širokom ukusu masa i koja, osim što nudi zicere, može poslužiti kao dobar podsjetnik na neke naslove koje bismo rado posjedovali a još nam nije palo na pamet da ih kupimo.

Naravno, popis zrcali moj osobni ukus i uopće ideju da za Božić darujem određeni tip knjiga; a to su one koje pored sjajne priče u sebi imaju bar određenu dozu mraka i tajnovitosti. Jer tko želi blagdane provesti čitajući 'plažnu romansu' ili pustolovinu u tropima? Nitko, osim možda Australaca, ali to nije poanta. No dakle... nudim vam puno fantastike (ali nimalo SFa), krimiće i trilere, horore, mračne misterije i viktorijanske klasike. Za čaj i grijanje ćete se pobrinuti sami.

1. Knjige za djecu: Rune, Petar i zvjezdolovci, trilogija Njegove tamne tvari

Ne trebate tražiti dalje od najsvježijih preporuka s bloga. Rune su idealne za malo starije klince koji se mogu uhvatiti u koštac s nordijskom mitologijom, dok Petra ipak preporučujem čitačima početnicima. Ako se želite isprsiti, onda odaberite tri knjige Philipa Pullmana: Polarno svjetlo, Tanki bodež i Jantarni dalekozor. Iako se Pullman angažirao da s ovom trilogijom napravi ateistički odgovor na Narnijske kronike, knjige su totalni winter read i poput Harry Pottera zanimljive i odraslima.

2. Zdenko Bašić: Sjeverozapadni vjetar

Ovo nije klasična zbirka bajki ili priča, a bome ni klasična slikovnica već nešto poput kolaža autorova djetinjstva bogato opremljen ilustracijama i komadićcima teksta. To je stvar koju u isto vrijeme pokazujete najmanjima i koja bi, vjerujem, razbuktala maštu i najsumnjičavijima među njima, a koja jednako tako fascinira i nas odrasle. Sjeverozapadni vjetar je izdan prije možda par mjeseci i vjerojatno će biti popularan među ljubiteljima novotarija. Detaljan osvrt će uskoro osvanuti i na blogu.

3. Viktorijanski klasici: Jane Eyre, Orkanski visovi

O da, sestre Brontë napadaju zajedno. Tko nije odgledao barem jednu ekranizaciju gornjih naslova, taj je magarac. Viktorijanke bi bile dobar poklon za cure, žene, majke i kraljice, mada vas upozoravam da ćete Orkanske visove vrlo vjerojatno morati tražiti po antikvarijatima jer ja ih po internetskim knjižarama nažalost ne nalazim.

Možda se sad ljubomorni obožavatelji Jane Austen pitaju: a što je s Jane? Pa, Jane Austen je ok... ali dok traju magle Jane Eyre je the shit.  

4. Marija Jurić Zagorka: Vitez slavonske ravni

Em Džej Zagorka vrijedi kao sve anemične engleske spisateljice zajedno i zato ovaj put juriša sa samo jednim naslovom. Radi se o povijesnom pustolovnom (i ljubavnom) romanu koji mi je i jedan od njezinih najdražih. Uostalom, treba biti realan. Vrijeme je recesije i kupiti komplet Gričke vještice ili Gordane je de luxe opcija koja je uvijek tu za one dubljega džepa. A složit ćete se i da teglenje paketa od dvanaest knjiga i nije baš najpraktičnija stvar na svijetu.

5. Thomas de Quincey: Ispovijesti engleskog uživatelja opijuma

Još Engleza i malo istinskog mračenja. Ispovijesti su odličan izbor za prave književne gurmane i ljubitelje 'ovisničke proze'. Old school, naravno. Idealno za gospodu i pustolove.

6. Gilbert Adair: Čin Rogera Murgatroyda

Ljubitelji krimića bi s ovim naslovom lako mogli doći na svoje. Radnja je smještena u tridesete godine prošlog stoljeća, a sam roman u isto vrijeme hommage i parodija slavne Agathe Christie i sličnih whodunit-a u britanskom stilu.

7. Carlos Ruiz Zafón: Marina

Za ovo uopće ne treba objašnjenje. Ljudima nikad dosta Zafónove mistične Barcelone napuštenih vila, tragičnih ljubavnih priča i živopisnih likova. Ja je još nisam pročitala, ali svakako planiram.

8. Amelie Nothomb: Higijena ubojice

Higijena ubojice nije klasičan krimić, već dobra stara bizarna misterija koja se vrti oko para dvoje još bizarnije djece zavjetovane na najčudniju moguću stvar na svijetu.

9. Henry James: Okretaj zavrtnja

Jedna od najpoznatijih priča o duhovima je također ekranizirana i nebrojeno puta puštena na malim ekranima. Dvoje djece (opet) i guvernanta koja polako gubi razum – zvuči puno bolje kao knjiga, zar ne?

10. Jo Nesbø: Spasitelj

''Misteriozno ubojstvo na ulicama predbožićnog Osla, gdje je za vrijeme uličnog koncerta orkestra Vojske spasa ubijen njen dužnosnik, inspektora Harryja Holea i njegov tim vode do hrvatskih prognanika koji žive u Norveškoj.''

Što dodati? Ljubitelji skandinavskih krimića ovo vjerojatno već imaju u svojim rukama, a oni koje nemaju sigurno priželjkuju.

11. Nada Gašić: Voda, paučina

Voda, paučina je domaći roman autorice koju nazivaju našom 'najzagrebačkijom književnicom' i 'hrvatskom Agathom Christie', a radnjom je smješten u 1964. godinu kada je Zagreb poharala velika poplava. I naravno, više je od samo krimića koji se vrti oko zločina, iako ni u tome nema ništa loše. Iako jesenje atmosfere, dobro će se snaći i pod nečijim borom ovog prosinca. 

Régine Deforges: Plavi bicikl

Brzo i grubo: francuska verzija Mitchellinog romana Prohujalo s vihorom nije samo iritirajuće neoriginalna već sadrži i rekordnu galeriju antipatičnih, karnalnih likova.

Jep, toliko je loše. Ali to je francuski roman, što ste očekivali? Šalu na stranu, ali ima nešto tipično francuskog u Deforgesinom slavlju proždrljivosti i inih prizemnih strasti koje ne rese samo njenu glavnu junakinju Leu Delmas, nego i mnoge druge likove prema kojima je teško osjećati ikakvu sklonost. Kao i Margaret Mitchell, svoju priču započinje na dobrostojećem imanju ovog puta francuske obitelji Delmas na pragu Drugog svjetskog rata. Leu Delmas, miljenicu svojih roditelja i lokalnu plavokosu ljepoticu, pak više od predstojećeg krvavog sukoba zanima susjed Laurent koji se upravo zaručio sa svojom sestričnom Camille. Na istom, za nju nesretnom balu, upoznaje i Françoisa Taverniera, mračnog i ciničnog lika o kojemu puno toga ostaje nerazjašnjeno do samog kraja romana. Ostatak priče vam je vjerojatno ugrubo poznat, iako Deforges zaista radi izmjene u priči (npr. Lea se pridružuje Pokretu otpora u okupiranoj Francuskoj, iako je njeno zanimanje za politiku vrlo nevjerodstojno nakalemljeno na sam lik), ali te su izmjene, rekla bih, uglavnom sporedne jer je vrlo očito u kojem smjeru maršira glavna priča.

Sam Lein lik je jedva probavljiv zahvaljujući autorici koja ju je uresila osobinama proždrljivosti, dvoličnosti, bezosjećajnosti za sve druge ljude osim sebe same, nekontroliranoj pohoti pa čak i manjkavom pameću. Zapravo, koga lažem, njen lik je posve i beznadežno neprobavljiv. Mnogi će u njoj možda pronaći sličnosti sa Scarlett O'Harom, ali Scarlett sam osobno doživjela kao puno ljudskiji, simpatičniji lik preko čijih se mana moglo doći do normalne osobe koju ne određuje samo pričanje punim ustima i 'pasivno predavanje' muškim likovima. Laurent je u mnogome sličan Lei, iako nam nikad (hvala Bogu) nije u detalje opisano kako proždire slijed jela za dvije osobe po finim pariškim restoranima. Tajanstveni gospon François je pak okarakteriziran kao visok i ogrubio čovjek, jedan od onih koji preživljavaju svaki rat i svaku nevolju i koji je iz bogzna kojeg razloga zaljubljen u Leu. No François može biti zadovoljan što nije prošao kao Camille, žena u potpunosti određena s jednom jedinom osobinom beskrajne dobrote.

Najgori dio ovog čitalačkog iskustva je što roman prema kraju postaje sve dosadniji i naporniji. Na nekoliko mjesta se detaljno opisuju upute Lei kako da prenosi poštu u slobodnu zonu što ne bi bio problem da dotične upute (a radi se o blokovima teksta) igraju ikakvu ulogu u zapletu, a nisu samo ukras Leinom liku koja je eto u životu napravila bar jednu ispravnu stvar. Još uvijek odbijam povjerovati da je ovaj roman nekakav bestseller i da ga je znanje objavilo u biblioteci evergreen, usporedo s npr. Orianom Fallaci. Štoviše, postoji još šest romana u seriji iako nisam sigurna da se svi bave likom gospođice Delmas – strah me i pomisliti koje je Scile i Haribde dotična prošla u još šest romana, ali iskreno se nadam da bar nije ostala gladna. 

Rade Jarak: Duša od krumpira

Brzo i grubo: kratka povijesna sličica jednog dana buržujske obitelji Bradarić u Dubrovniku 1949. godine.

Mirko ima devetnaest godina i odustao je od studija prava u Zagrebu koji je upisao prije godinu dana. Zapravo, malo što ga zanima osim njegove rođakinje Petrunjele, ljepotice udane za partizanskog admirala Alberta Bolanču. Petrunjela je pripala admiralu odmah po svršetku Drugog svjetskog rata u Dubrovniku iz vrlo jednostavnog razloga: željela je od zatvora i sigurne smrti spasiti Mirkova oca Damira, sina bogatog i sad već mrtvog trgovca koji je sanjao o gradnji mosta do otoka Lokruma. Danas cijela obitelj živi u vili Tekla, koju je i izgradio dotični trgovac za svoju ženu tj. Mirkovu baku, a koju bi definitivno izgubili kao 'klasni neprijatelji' u novom socijalističkom poretku. Štoviše, obitelj Bradarić ima i dvije služavke, a na jelovniku i pravu hranu – onu iz humanitarne pomoći koju je za sve osigurao admiral. No, i nad popom ima pop; miran dan prekida dolazak motorokotača i bivšeg Petrunjelinog dečka, Mile Močiboba za kojeg su svi vjerovali da je negdje zaglavio mrtav pošto je za vrijeme NDH bio u domobranima. Mile je pak bio na preodgoju, a svoju novu ulogu u socijalističkom režimu razotkrit će na samom kraju romana kad na Dubrovnik padne gusta, praiskonska noć.

Iako me dugo odbijala naslovnica i naizgled opterećena tematika romana, jako mi se svidjela Duša od krumpira. Negdje uistinu i jest mrvicu pretenciozna, ali takva pretencioznost prolazi u ovakvoj vrsti stiliziranog, introspektivnog pogleda jednog tinejdžera na svoju obitelj i Grad. Štoviše, možda je čak i potrebna jer svi znaju koliko dramatični tinejdžeri znaju biti. S druge strane, Mirko se ponekad doimao i suviše pametnim s obzirom na svoje godine npr. kada daje neke povijesne informacije o prošlosti Dubrovnika zvuči poput profesora povijesti, ali opet, Mirko je potomak aristokratske obitelji Bona (kao i njegova fatalna Petrunjela) te je možda i vrlo vjerojatno da je kao dijete bio podučen o mnogim stvarima o gradu. A što se tiče same povijesti Jarak je na relativno malo stranica jasno sažeo povijest Drugog svjetskog rata u Dubrovniku tako da je shvate svi, a koja je u zbilji zapravo dosta kaotična no i dosta pogodna kao temelj raznih drama, romana i filmova. Kako bilo, vrijedi napomenuti da se radi o postmodernističkom romanu i da u jednom urnebesnom trenutku Mirkova pijanstva progovara i Stradun, i zatvoreni dućan robom, i miševi u dućanu, i pas lutalica na ulici, narodni milicioner i tako redom. Nekima bi tako i kraj romana mogao izgledati kao nedorečen ili bi možda iz cijele priče očekivali razotkrivanje neke velike misterije ili obiteljske tajne o incestu s početka knjige, ali u principu se radi o vrlo uvjerljivom i čitljivom opisu propadanja. Propada obitelj Bradarić, ali propada i Dubrovnik. Propadaju država za državom, ali što je najgore od svega u nepovrat su se pokvarile i duše kao da su od onog gomolja koji je generacijama hranio Irsku, a kako kaže Mirko: Nema ništa goreg od smrada truloga krumpira.  

A bogme ni od naslovnice koja sugerira monotonu, dosadnu priču. 

Charles Lewinsky: Sudbina obitelji Meijer

Brzo i grubo: impresivan povijesni roman o obitelji švicarskih Židova omeđen je s dva rata i neobično kompleksan u svojoj jednostavnosti.

Ozbiljna knjiga na blogu. Mora da će snijeg. Šalim se, ali kad već neće snijeg, izgleda da nam barem dolazi jesen i malo odmora od užasnih vrućina, a Sudbina obitelji Meijer je pravo jesensko štivo ili se bar meni to tako čini. I ne, ne pišem to jer zvuči kao klišeizirana reklama iz novina, zapravo, baš me briga kad ćete i hoćete li uopće čitati ovu knjigu, ali ima nešto u sepija toniranoj naslovnici i povijesnim romanima općenito (pogotovo kad su smještani na prijelazu 19. i 20. stoljeća) što mi neodoljivo vuče na jesensku atmosferu, pa ako mislite tako: pravac knjižnica, jer kiša i lišće već naveliko padaju u Zagrebu. Ovaj put se radi o priči epskih razmjera koja prati nekoliko naraštaja obitelji Meijer. Sve počinje na kraju francusko-pruskog rata 1871. godine kada u švicarsko selo Endingen dolazi ratni dezerter Janki (Jean/Jakauw) Meijer tražeći privremeno sklonište kod svojih rođaka, obitelji Salomona Meijera. Salomon ima dvije kćeri: svoju rođenu kćer Miriam zvanu Mimi, razmaženu ljepoticu koja ne radi ništa osim maštarenja o romansi s dalekim rođakom Jankijem, te usvojenu i skromnu kćer Chanele okarakteriziranu obavljanjem nepreglednih kućanskih poslova i spojenim obrvama koje narušavaju njen izgled. Chanele se također zaljubljuje u Jankija koji planira u gradu otvoriti trgovinu tekstilom u kakvoj je kratko radio u Parizu, te mu je zapravo više potrebna Chanelina razboritost i radišnost, nego Mimina ljepota koja ga definitivno privlači. U isto vrijeme u Mimi je zaljubljen i sin seoskog košer mesara, Pinchas. Spletom okolnosti, sestre se udaju na isti dan, te svaka sa svojim mužem odlazi u različiti grad. 

U priču se zatim uključujemo nakon dvadeset godina i upoznajemo s novim životima i članovima obitelji Meijer. Do kraja knjige bit će još tri ovakva preskoka, što znači da nećemo samo upoznati Chanelinu i Miminu djecu, već i njihove unuke i praunuke s tim da je zaključna godina knjige 1945. Naravno, sve to znači da je i knjiga omašna: ima oko sedam stotina stranica, ali pošto se meni poprilično svidjela ne bih rekla da je ijedno slovo u njoj suvišno. Osim toga, kao što vjerojatno i slutite radi se o poučnom štivu koje iako napisano lijepo (čitanje ide prilično tečno) ne spada baš na područje laganog i zabavnog. U pričama svakog pojednih lika ipak ima dosta (ili barem dovoljno) dramatike da knjiga bude zanimljiva: jedan od Chanelinh sinova se npr. pokrstio u protestantskoj crkvi, drugi proživljava homoseksualnu ljubav s lijepim i površnim mladićem iz hrvačkog društva, Mimina kćer pronalazi i gubi ljubav svog života na veoma tragičan način, Chanele susreće svog pravog oca na zadnjem mjestu na svijetu gdje bi to željela, itd. No svi su ti događaji opisani sporim, prirodnim tempom koji je, najvažnije od svega, posve neusiljen. Neki od najdramatičnijih događaja nisu opisani uopće ili je to učinjeno tek naknadno, nakon što se čitatelj već šokira promjenom koja se najednom dogodila.

Naravno, u knjizi ima i dosta politike koja je neizbježno vezana za židovsku manjinu u Švicarskoj: prvi referendum na koji su Švicarci izašli bio je povodom glasanja za zabranu ritualnog klanja životinja, nešto što će presudno utjecati na gore spomenutog Pinchasa koji je bio košer mesar čime je logično ostao bez posla. Tu su i brojne antisemitske epizode koje su na raznim mjestima i od različitih ljudi Meijerovi doživjeli, ma koliko se neki od njih trudili uklopiti ili čak odbaciti svoju vjeru. Te neugodnosti utjelovljuje lik ujaka Melnitza koji je zapravo neka vrsta makabr prikaze ili možda samo neobično razgovorljivog duha. Melnitz se pojavljuje nepozvan i vječito podsjeća na najmučnije stvari koje Meijerovi najradije ne bi ni slušali ni znali, no on nikad ne prestaje govoriti kao što i nikad zapravo ne odlazi. Bio je to dosta efektan i suvremen dodatak inače klasično ispričanoj priči o jednoj obitelji i cijelu je knjigu podigao na višu razinu.

Ako od knjige tražite da vas dotakne i potakne na razmišljanje, ova je možda za vas. 

C. J. Sansom: Crna vatra

Brzo i grubo: u drugom romanu o grbavom odvjetniku Matthewu Shardlakeu, Sansom nas vodi u London koji vrvi zavjerama, plaćenicima i luđacima.

Crna vatra mi se svidjela više od Sansomovog prvog Shardlake-romana Raskol, i to uglavnom zbog činjenice da su se u knjizi rješavala dva zločina od kojih je jedan imao i veliku političku težinu. Okružje je ovaj put gradsko: roman se posve odvija u tudorskom Londonu i mogu vam reći: to nije lijepo mjesto. Vječiti smrad, prosjaci, prevaranti, sifilis i boginje, sve to udara prepoznatljivi pečat gradskim ulicama na kojima operira Shardlake i njegov novi pomoćnik Jack Barak. Barak je također Cromwellov čovjek, pučanin koji svom gospodaru služi svojim kršnim stasom i vještinom obijanja brava, a nije zgorega ni to što poznaje svaki prljavi zakutak i svaku bitangu londonskog podzemlja. Moram priznati da je Barak bio pravo osvježenje u Sansomovom svijetu odvjetnika, tajnika, političara i plemića. Mislim da je ovo jedini lik koji je zaista nešto opsovao i bio neodoljivo drzak i bezobrazan prema svakome tko je to (i nije) zaslužio. Naravno, njegov se lik od Cromwellovog zakletog i bahatog sluge lijepo razvija kroz priču što je nekako i bilo za očekivati. Shardlake je pak ostao isti kao i u prvoj knjizi: on je častan i pravedan čovjek, pronicljiv i obrazovan, ali nažalost, nit' smrdi, nit' miriše i nekako nisam njegov obožavatelj. Od starih likova tu je brat Guy koji sada radi kao ljekarnik i zapravo igra ulogu renesansnog CSI-ovca i on je svakako jedan od onih dopadljivih, sporednih likova na koje autor uvijek može računati.

No, da se vratim na dva slučaja oko kojih se Shardlake živ polomio u ovom nastavku. Prvi je super tajni zadatak oko pojave i nestanka crne vatre tj, grčke vatre kojom su Bizantnici uništavali suparničke brodove. Zadatak je, naravno, dao Cromwell koji tri godine nakon Raskola polako pada u kraljevu nemilost zbog nesretnog braka koji mu je namjestio s Anne od Clevesa. No ako za kralja pronađe grčku vatru, možda se nekako i iskupi za tu grešku. Drugi je slučaj Shardlake preuzeo od ujaka djevojke okrivljene za ubojstvo svog dvanaestogodišnjeg bratića Ralpha. Djevojka, Elizabeth, navodno je dječaka bez razloga bacila u stari bunar i sada se odbija izjasniti o svojoj krivici. Meni se, kao ljubitelju malo mračnijih misterija, puno više svidio Elizabethin slučaj koji je podgrijao susret s njenom preuštirkanom obitelji (iz nekog razloga osobito mi je creepy bila scena kada baka Wentworth šalje unuku Sabine da u oči ukapa tinkturu od otrovnog velebilja, jer velebilje širi zjenice, a raširene zjenice su značile ljepše oči). Također, Sansom je podrobno opisao svaki korak istrage, a tragovi su se otkrivali jako sporo ili uopće ne. To me malo smetalo jer usporava čitanje, ali nije ništa što se ne može izdržati. Doduše, možda je to stoga jer mi slučaj s crnom vatrom i nije bio toliko napet, a likovi korumpiranih odvjetnika i političara su nicali na sve strane i svi su bili nalik jedni na druge.  Druga zamjerka je bila blaga predvidljivost u oba slučaja i jedan vrlo naivan potez kojeg Shardlake i Barak naprave na kraju u slučaju Elizabeth Wentworth, ali to ćete ionako sami otkriti.

U svakom slučaju, Sansoma izvlači uvjerljivo pisanje i autentičan okoliš koji gradi bez po' muke, što je danas u svijetu povijesnog romana veliki plus. Sigurno se ne radi o najboljem krimiću kojeg sam ikad pročitala, ali moram priznati da je serijal o Shardlakeu jako svjež, privlačan i dobro napisan. Jedva čekam nastavke.

Michael Crichton: Piratske širine

 

Što se kuha u povijesno-pustolovnom romanu Piratske širine autora Michaela Crichtona?

Sastojci: krvožedni gusari, brodovi krcati blagom, osamljeni otoci i drevne nemani

Priprema: U opasan gusarski pohod pošaljite galeriju zanimljivih likova s divlje i bezakonja pune Jamajke.

Guverner Jamajke sir James Almont pronicljiv je i koristoljubiv čovjek zahvaljujući kojem ulicama Port Royala slobodno šeću gusari, divljaci i razni prijestupnici, a istima haraju i opake tropske bolesti što čini grad nadasve problematičnim.

No, sir James drži sve pod kontrolom dokle god on, kralj i gusari dobivaju svoje udjele iz gusarskih pohoda. Svi žive sretno i bezbrižno do pojave novog tajnika sir Almonta, lukavog gospodina Hackletta koji je smatrao nužnim da na sebe preuzme odgovornost vraćanja zakona i reda na ulice Port Royala i pravilnog postupanja britanske krune po pitanju piratstva kao i u odnošenja prema Španjolcima.

Sve to debelo će pomrsiti planove našim junacima koji su se zaputili ni više ni manje nego na čuveni otok Matanceros gdje je spletom okolnosti trenutno usriden španjolski ratni brod krcat iznimnim blagom.

Ne treba ni spominjati koliko će sve pustolovina posada kapetana Huntera proći na ovom iznimno opasnom pohodu, od drevnih čudovišta, kanibalskih domorodaca pa do nevjerovatnih pomorskih i ratnih manevara što čini djelo svojevrsnom gusarskom verzijom filmova poput Indiane Jonesa, samo za nijansu više uvjerljivijom. Tako su i likovi zanimljivi na taj isti filmski način, iako mrvicu klišeizirani; kapetan Hunter je oličenje sposobnog i hrabrog kapetana broda, Lazue je žena divlja i nesputana duha, Enders je oprezni i savjesni lječnik kao i još oprezniji umjetnik mora, lady Sarah cmizdrava je i razmažena žena plemićkog podrijetla itd.

Izdvojila bih dvije zamjerke koje imam na ovo djelo, a prva je činjenica da dobar dio knjige (pri početku) otpada na dosadnjikav proces okupljanja i opremanja posade te bi nestrpljiv čovjek izgubio živce dok ovi konačno ne isplove. Druga stvar su detaljni i nepotrebni opisi koje ne bih zamjerala da su ključni za djelo ali u ovom slučaju učinak im zna biti odviše zamarajući.

Sve u svemu, Piratske širine su idealno ljetno štivo prepuno uzbuđenja uz koje možete ponešto i naučiti jer obiluje povijesnim činjenicama. Međutim, za potpuno razumijevanje djela ključno je prije čitanja znati razliku između gusara i pirata o kojoj se u romanu vječno vodi riječ. Valja još i spomenuti da je rukopis za Širine pronađen u piščevu računalu nakon njegove smrti tako da je ova mala škrinja s blagom umalo izgubljena, baš poput onih kojih se žele dokopati Hunter i njegova mala posada.

Roman preporučujem svim ljubiteljima pustolovnih i povijesnih romana.

Phillipa Gregory: Kraljičina luda

Brzo i grubo: dinamičan i zanimljiv povijesni roman kojim se Gregory iskupila za Bijelu kraljicu.

Znam da nisam imala puno lijepih riječi za Bijelu kraljicu Phillipe Gregory, ali autoricu sam ipak pustila na ljetni popravni rok. I nisam požalila. Kraljičina luda obrađuje vrlo zanimljiv i rekla bih, prilično zanemaren povijesni period: vladavinu kraljice Mary Tudor, poznatu i kao Bloody Mary. Ovog puta priča nije ispričana iz kraljevske perspektive, već iz kuta židovske djevojke, obične pučanke koja je s ocem izbjegla pred progonom inkvizicije u Španjolskoj. Hannah Verde tako postaje Hannah Green, Židovka koja se pretvara da je protestantica za vrijeme vladavine mladog i boležljivog kralja Edwarda. No Hannah ima poseban dar proricanja budućnosti zbog kojeg postaje sveta luda na kraljevskom dvoru pod pokriviteljstvom moćne i častohlepne obitelji Dudley. U službi obitelji, potaknuta još i svojom djevojačkom zaljubljenošću u Roberta Dudleya, Hannah postaje uhoda na dvoru katoličke princeze Mary s kojom ostvaruje duboko prijateljstvo, a kad Edward umre, a Mary postane kraljicom, dolazi pravo vrijeme iskušenja za Hannu: da li je više vjerna svom gospodaru Robertu ili kraljici koja će u krvi provoditi restauraciju katoličanstva? Da li je njezino proricanje budućnosti dar ili teret zbog kojeg će završiti na lomači? Može li u isto vrijeme biti prijateljicom i hrabroj, časnoj kraljici i njenoj koketnoj, fatalnoj sestri Elizabethi?

Kraljična luda je zaista dinamičan, brz roman, a Gregory piše kao u snu. Likovi su vrlo živopisni i zanimljivi, kao i povijesni period koji je odabran: uvijek me je zanimala kraljica Mary i njeni motivi zbog kojih je danas bije prilično loš glas. U romanu je ona lik s kojim suosjećate od početka do kraja i kojem se divite onako kako je to činila i Hannah. Iza grandiozne titule engleske kraljice i kćerke u svakom smislu impozantnog kralja Henrya VIII., Phillipa Gregory otkriva ženu od krvi i mesa, duboku nesretnu, ali istinsku i gorljivu vjernicu kojoj sreća nimalo nije bila naklonjena. Tu je i fenomenalno ocrtan lik protestantske princeze i buduće kraljice Elizabeth: ona je prelijepa djevojka s kosom boje vatre koja spletkari, zavodi i namiguje, ali uvijek uspješno ispliva na površinu, živa i zdrava, što je za turbolentno vrijeme vladavine Tudora pravi uspjeh. Svidio mi se i prikazani odnos Dudleya i njegove žene Amy koja je njime bila patološki opsjednuta, a tu je i dirljiva ljubavna priča između Hanne i njenog ugovorenog zaručnika Daniela, također konvertiranog Židova koji potajice prakticira svoju pravu vjeru.

Vjerska su pitanja, kao i istinoljubivost i iskrenost, također u žiži romana. Hannah koja je vječito bila primorana na pretvaranje, laži i izbjegavanje istine, je u biti izrazito moralan lik koji će svoje ljudske kvalitete pokazati nebrojeno puta kroz knjigu. Mislim da mi se to i najviše svidjelo u Kraljičinoj ludi, jer se sama priča o dvjema kraljevskim sestrama i napetostima između njih lako mogla svesti na povijesni primjer žutila i tračeraja. Za kraj, ovo je još uvijek prilično ženska knjiga, pisana iz ženske perspektive, o moćnim i bespomoćnim ženama i naravno, rukom još jedne žene. Ne tvrdim da nije za muško čitateljstvo, ali limunadična definitivno jest, bez obzira na inkviziciju, Krvavu Mary and all that jazz. 

Kate Quinn: Ljubavnica Rima

 

Što se kuha u debitantskom romanu Ljubavnica Rima mlade Amerikanke Kate Quinn?

Sastojci: gladijatori, robovi, bahate patricijke, poremećeni carevi i sva moguća raskoš staroga Rima za vrijeme vladavine cara Domicijana.

Priprema: Zlobnoj petnaestogodišnjoj patricijki Lepidi Poliji oduzmite ljubavni uspjeh nad slavnim gladijatorom Arijem zbog njezine osobne robinje, Židovke Tee i pričekajte Lepidin okrutni odgovor na situaciju koji će promijeniti život svih Rimljana.

Po završetku čitanja ovog djela u mom umu se nesuvislo mogla ponavljati samo jedna riječ: Vau! Nakon svoje opsesije s Kćerima Rima očekivala sam puno od Ljubavnice, a knjiga je ta očekivanja i nadmašila. Nisam znala da li da ovaj osvrt počnem hvaleći radnju, pisanje, likove, prekrasnu naslovnicu ili brzo i pohlepno udisanje rečenica koje su sklopljene tako da teku kao mlijeko mom oku. Pa, za sada, mislim da ću početi s kratkim sadržajem.

Tea je Židovka porijeklom iz Judeje, jedna od rijetkih koji su preživjeli strašan pokolj i val samoubojstava židovskih pobunjenika u Masadi, nakon čega joj sudbina dodjeljuje ulogu osobne robinje mladoj i zlobnoj Lepidi Poliji, kćeri jedinici bogatog organizatora igara Kvinta Polija. Nakon što car u areni spletom okolnosti pomiluje jednog od zatvorenika predviđenih za pogubljenje, on se pretvara u slavnog gladijatora Arija, zvanog i Barbarin. Svojim legendarnim pobjedama osvaja naklonost Rima i ljubav svih njegovih stanovnica, uključujući i prekrasnu Lepidu koja je naviknuta da joj život da sve što poželi. Možete i zamisliti njezino iznenađenje kada shvati da Barbarin za kojim uzdišu sve žene Rima ljubi nikog drugog doli njezinu robinju Teu. U svom bijesu smišlja plan koji će potegnuti događaje u koje će se uplesti mnoštvo zanimljivih likova, patricijskih obitelji, politički vrh Rima i naravno, sam gospodar i bog, car Domicijan.

Dok Lepida unosi razdor u svoju novu obitelj, Tea izdržava život prostituke na dokovima, no Fortuna joj se nasmiješila kada je dobila svoju priliku i postala slavna i cijenjena pjevačica. Kada samom Domicijanu zapne za oko, stvari postaju gadne...

Potpisujem kritike Margaret George, Kate Furnivall i John Shorsa na poleđini koje Ljubavnicu opisuju kao 'veličanstveni, očaravajući spektakl snažnih osjećaja'.

Poglavlja su kao i u Kćerima podijeljena tako da prate jedan od likova, a ovdje su to Tea i Lepida, iako su segmenti skoncentrirani i na Arija, Paulina i Juliju što mi se jako sviđa jer je preglednije za čitati, a i stječe se bolji uvid u psihu pojedinog lika. Atmosfera radnje progresira iz relativno bezbrižne u potpuno mračnu, intrigantnu i nadasve napetu do zadnjeg trenutka. Tijekom čitanja stvara se određena privrženost likovima i jednostavno se nisam mogla oduprijeti emocijama koje su divljale sukladno događanjima u knjizi: mrzila sam Lepidu, topila se nad Teom i Arijem, sažaljevala i oplakivala Juliju, te gajila intenzivne ubilačke osjećaje prema Domicijanu nad kojim sam se cijelim bićem zgražala.

Pohvale bih mogla nizati koliko je i sama knjiga debela, pa ću zbog ravnoteže izdvojiti i par zamjerki o djelu.
Osobno, smatram da veza Arija i Tee nije razvijena do punog potencijala; početak je detaljan i obećavajuć, slijedi duga razdvojenost nakon koje čitatelj nestrpljivo odbrojava do njihovog ponovnog sastanka i kada se taj napokon dogodi promatran je očima Paulina Norbana i skrpan u par rečenica. No, s obzirom da se paralelno događaju još mnoge stvari to nipošto nije velika opaska djelu, čitatelj je i dalje prikovan do kraja kada sve 'dođe na svoje'.

Izdvojila bih i lik careve nećakinje Julije koja je jedna od najintrigantnijih likova, a o kojoj je napisano najmanje. Ne znam da li bih to zapravo i mogla nazivati pokudama jer da se mene pita djelo bi imalo kojih tisuću stranica koje bih gutala pohlepno, dok bih Quinn poslala hitni e-mail u kojem je alarmantno požurujem da što prije izda Empress of the seven hills i nastavlja pisati još sjajnih djela.

Onima koji razmišljaju da se bace na čitanje preporučila bih da prvo pročitaju Kćeri Rima jer će tako Ljubavnicu mnogo bolje razumijeti kao i likove koji se u njoj pojavljuju. Zvuči kao da nema smisla, ali činjenica je da su Kćeri zapravo njezin prequel, kao što je i nadolazeća Empress sequel Ljubavnice. Izgubljeni? Evo objašnjenja: knjige su izdavane određenim redosljedom ali kronološki ih je lakše razumijeti i užitak čitanja je veći. Dakle, da zaključimo: prvo Kćeri, zatim Ljubavnica i naposlijetku Empress (koja je najavljena za 2012.), a radi se o vladavini cara Trajana.

Jedva čekam.

NasLOVEnice: Kate Quinn

Kate Quinn je mlada autorica povijesne fikcije koja me i više nego zadivila sa svoje prve dvije (i za sada jedine) knjige. 

No, ono što me zadivilo više od sjajne i maštovite radnje, izvrsnog stila pisanja i zanimljivog osvrta na izmišljene i prave povijesne ličnosti, su naslovnice njezina dva djela.

Ovdje ih donosim i vama na sud, kao i naslovnicu trećeg djela koje će svjetlo dana ugledati tek 2012.

Kate Quinn je sama izabrala naslovnice svojih knjiga, a inače se mogu pronaći u dvije verzije:

I druga, mračnija verzija:

Priznajem, nisam imala pojma tko je Kate Quinn, tko ljubavnica Rima, a tko kćeri istog, ali sam se na prvi pogled zaljubila u njezine knjige koje su me očarale i sadržajem. Sada je jedna od mojih omiljenih autorica, a sve zahvaljujući naslovnicama. :)

Trenutno sam u slatkom iščekivaju vladarice sedam brda čija je naslovnica također atraktivnog i filmskog izgleda kao njene prethodnice:

 

Koja se verzija naslovnica vama više sviđa?  Da li 'padate' na dobre naslovnice? Komentari, dobrodošli!