Elizabeth Miles: Furija

Brzo i grubo: iznenađujuće dobar young adult roman isprepliće tipičnu srednjoškolsku dramu s elementima horora.

Furija je jedna od knjiga koju sam (naknadno) ugrabila na sve po deset kuna sniženju u Tisak media centru (između ostalog, tamo je bila još hrpa knjiga koju sam htjela pokupiti, ali nisam uspjela jer sam sa sobom već nosala četiri druge knjige iz neke sasvim druge priče). Zapravo, ni sama ne znam zašto sam osim Sansoma i Martina uzela u uži izbor baš ovu knjigu, jer kad je izašla pred sad već dosta vremena nije mi djelovala nimalo privlačno. Djelovala mi je kao spoj serije  Pretty Little Liars i Mean Girls te nasumično izabranog antičkog motiva Furija/Erinija - tu je bio blurb koji je najavio glavnu junakinju romana u nimalo laskavom svjetlu: Emily Winters je zaljubljena u dečka svoje najbolje prijateljice, a tu je i megapopularni nogometaš Chase Singer koji se kaje oko nekakve strašne stvari koju je potajno uradio u prošlosti. Oh, oh, još jedna srednjoškolska drama s ljubomornim frendicama, strašnim tajnama u zapećku i drugim glupostima o kojima smo svi već čitali milijun puta. Drago mi je izvijestiti vas da Furije uopće nisu takav roman. Elizabeth Miles, možda nije 'poeta' poput M. Stiefvater ili L. Oliver pa da o ljubavi i krajolicima ispisuje pasuse i pasuse, ali zato napiše sve ono što treba. Stil joj ne bih nazvala minimalističkim, niti je takav potreban da bi young adult roman bio dobar, daleko od toga, već prije kao pitak i sažet. Bez puno prenemaganje i nostalgije dočarava izmišljeni gradić Ascension u državi Maine i društveni poredak u srednjoj školi: Gabby i Emily su najbolje prijateljice i najpopularnije cure u školi, a to im dolazi sasvim prirodno. I dok je Gabby vrckava plavuša puna šašavih ideja, Emily je nešto smireniji i promišljeniji tip, pomalo opsjednut potragom za ljubavlju kakva se dogodila njenim roditeljima. Nažalost, njeno zanimanje privlači Zach, dečko njene prijateljice Gabby, koji joj zapravo i daje povoda za takve ideje. Zachova pak najboljeg prijatelja Chasea mori nešto sasvim drugo: kako uspješno ostati popularnim i natjerati ljude da zaborave kako dolazi iz najsiromašnijeg dijela grada. U noći jednog naizgled sasvim bezazlenog tuluma saznaje se kako se ugnjetavana djevojka iz škole, Sasha, pokušala ubiti, a odjednom se pojavljuju i tri nadprirodno lijepe djevojke od kojih se jedna prilično zagrijala za Chasea. 

Iako mi je Emilyina priča bila zanimljiva i ok, moram priznati da mi je Chaseova polovica bila puno bolje pogođena. Možda je i do toga što je bila i mnogo više tragična i bliža stvarnome životu. Obožavala sam ulaske u njegovu glavu i navijala cijelo vrijeme da on i Emily završe skupa (je li se to dogodilo otkrit ćete sami). Svidjelo mi se i to što je Emily već pri samom kraju postavila neka očigledna pitanja (kao, npr. zašto Furije progone srednjoškolce dok je u isto vrijeme svijet krcat puno većih gadova) što mi pokazuje kako je autorica itekako svjesna da postoji jedna doza realnosti i zdravorazumske logike koja mora funkcionirati da bi priča bila dobra, pa svakako očekujem u nastavcima da se odgovori, između ostalog, i na to pitanje. Koliko vidim, nastavak je već objavljen pod naslovom Envy i priča izgleda obećavajuće (nova djevojka dolazi u grad, a pojavljuju se i neki stari, sporedni likovi, itd.). U svakom slučaju, Furija je po mom mišljenju jedan od najboljih YA romana koje je objavilo znanje, a osim toga je i odlično zimsko štivo sa svojim snježnim, maineskim ugođajem.

James Patterson & Gabrielle Charbonnet: Vještica i čarobnjak

Brzo i grubo: distopijski young adult roman koji se brzo čita i još brže zaboravlja.

Nakon poduže pauze i apstiniranja od tzv. lake književnosti pod ruke mi je došlo jedno Algoritmovo ovogodišnje izdanje koje se na prvi pogled doimalo dosta zanimljivo i zgodno. Naime, radi se o romanu za mlade Vještica i čarobnjak koji uz elemente klasične magije kombinira distopijsku i uznemirujuću budućnost u kojoj dominira Novi poredak. Glavni likovi su brat i sestra Wisteria i Whitford Allgood koji naizmjence 'pričaju' svoju priču u zasebnim poglavljima. Wisty je petnaestogodišnjakinja vatrene crvene kose poznata po svom britkom jeziku i gotovo svakodnevnim kaznama koje dobija u školi, dok je njezin osamnaestogodišnji brat Whit naočit i popularan sportaš čiju je tinejdžersku ljubav prekinuo nestanak njegove djevojke Celie. Radnja počinje veoma naprasito i naglo, upadom specijalne policije novog režima u obiteljski dom Allgoodovih, policije koja je sebi dala u zadatak riješiti se svih 'nenormalnih ' i nepoćudnih građana svijeta, a posebice onih koji imaju veze s magijom i čaranjem. I iako Wisty i Whit nemaju pojma kakva je to točno njihova veza s čarobiranjem bivaju smjesta osuđeni na smrtnu kaznu i boravak u posebnoj Bolnici 'otpornoj' na izvođenje magije. Njihovom je usudu posebno kumovao školski kolega Byron Swain, mlađi doušnik koji je Novom poretku prijavio i vlastitu sestru. Bijeg iz bolnice/ zatvora se pokazuje mogućim na jedini i veoma neočekivan način: skakanjem kroz portal u drugu dimenziju, Zemlju sjena u kojoj hodaju duše mrtvih.

Iako su protagonisti ove knjige tinejdžeri, po stilu i jednostavnosti pisanja bih radije ovu knjigu svrstala u knjige za djecu. Poglavlja su najčešće 'duga' jednu ili dvije stranice, a radnja pojednostavljena do krajnosti. Štoviše, više se toga nabraja i priča, nego što se stvara specifična atmosfera ili ugođaj. Zločesti likovi su mahom ujedno i nakaradno ružni i psihički izopačeni do groteske, što ponekad umije biti pomalo zabavno. No kad se djetinjastost i jednostavnost knjige stave na stranu, opet nažalost ne ostaje puno toga što bi se moglo pohvaliti. Sama je ideja nekako skrpljena od dva različita (pod)žanra, pa je ukupan dojam kao da čitate neku verziju slijepljenih Harrya Pottera i Igara gladi, samo puno manje pametna i originalna, a nedostatak originalnosti zamjeram autorima više od svega (pogotovo stoga jer je blurb na poleđini zvučao tako obećavajuće). Naravno, u sve je umiješano i jedno važno i veliko Proročanstvo s velikim P koje nam daje naznake oko toga što će se događati u sljedećim romanima ovog serijala, jer, da, radi se o serijalu. Dobra je vijest da se Vještica i čarobnjak mogu pročitati u jedno popodne i da bi bili solidno štivo za mlađu djecu koja vole fantastiku i SF. No svi oni koji poput mene u knjigama za djecu i mlade traže nešto više mogu je slobodno preskočiti. 

Catherine Fisher: Kaznovar

Brzo i grubo: maštovita pustolovina za mlade smještena u neobično društvo budućnosti čija je povijesna kulisa potpuno lažna.

Ako ovaj moj uvod niste razumjeli otprve, ne brinite, radi se zapravo o posve jednostavnoj stvari. Autorica Kaznovara, Catherine Fisher, osmislila je vrli, novi svijet budućnosti nimalo nalik na one o kojima obično čitamo. Iako je radnja Kaznovara smještena u visoko tehnološki naprednu budućnost (tek pod kraj romana ćete zapravo shvatiti koliko je zapravo napredan Fisheričin svijet) društvo se, po naputku vladajuće dinastije Havaarna, ponaša po zastarjelim običajima i načinima određene povijesne epohe (pročitala sam da se radi konkretno o viktorijanskoj epohi, no nisam posve sigurna da je ovo tumačenje točno). Epoha se ne rekonstruira samo feudalnim društvenim uređenjem, već i posve doslovno; npr. posluga ručno obavlja poslove čišćenja i kuhanja, namještaj i jela su pomno odabrani i slično. Cilj tog neobičnog i rigidnog ustroja je bila želja vladajućih da se zaustave promjene koje su svojedobno i dovele do nemirnog razdoblja u zemlji te koje je, iako to nije podrobnije objašnjeno, vjerojatno zamelo društvo u ratove i razaranja. Sloj ondašnjih mudraca, tzv. sapienti, osmislili su tada i Kaznovar. Kaznovar je monstruozno nepregledan zatvor namijenjen za sve kriminalce i prijestupnike i tzv. 'scum of the Earth'. Štoviše, Kaznovar nije samo mjesto ni građevina, Kaznovar je 'živ'. Zatvor je naime donekle autonomna umjetna inteligencija koja po vlastitom nahođenju upravlja sama sobom: razmiče zidove, otvara tunele, te od biološkog otpada stvara čak i nove ljude.

U Kaznovaru upoznajemo Finna, sedamnaestogodišnjeg dečka koji se ne sjeća ničega prije buđenja u jednoj od zatvorskih ćelija. No, Finn na zapešću nosi neobičnu tetovažu, tetovažu koju će prepoznati u čudnom kristalu otetom od jedne kaznovarske zajednice, jer Finn je razbojnik, član otimačke bande kojom vlada izopačeni Jormanric. Ipak, uz njega je njegov pobratim, naočiti i arogantni Keiro, te sapiet Gildas koji vjeruje da je Finn 'zvjezodovid' tj. da će upravo on biti onaj koji će ih izvesti van iz zatvora.

Vani pak upoznajemo Claudiu Arlex, kćerku upravitelja zatvora koja je pred udajom za razmaženog princa. Ipak, prije svadbe, Claudia ima još jednu želju: otkriti gdje je Kaznovar, gdje je zatvor kojem je njezin otac cijeloga života bio posvećen više nego njoj.

Trebala bih još puno prostora i slova da vas pobliže uputim u zatvorski svijet i društvo izvana kako spada, no da skratim: radi se o odličnoj knjizi. Namijenjena je mlađoj publici no vjerujem da je dovoljno kompleksna, intirgantna i originalna da zaokupi pažnju i nas nešto starijih. Fisher je veoma lijepo dočarala dva svijeta koja postoje paralelno jedan uz drugi: onaj zatvorski koji je prljav, mračan i ispunjen nasiljem, te onaj vani kojemu možda sijaju Sunce i Mjesec, no koji je jednako okrutan i lažan. Claudia i Finn su dopadljivi junaci koji, a to je pravo osvježenje, nisu posve 'bijeli'. Finn nosi teret svojih postupaka u Jormanricovoj bandi, a Claudia je naoko ohola i hladna. No sporedni likovi su, usuđujem se reći, još zanimljiviji. Keiro, 'robovsko pseto' Attia, Gildas, John Arlex, pa čak i sam zatvor – ne bih mogla među njima izabrati svoje miljenike. Da zaključim za kraj, Kaznovar ima sve: nepredvidljivu radnju, sjajne likove i dobro izgrađen, unikatan svemir;  jednostavno je jedna od onih knjiga koju ćete pamtiti još dugo, s pošto je najavljeno i snimanje filma s Taylorom Lautnerom u glavnoj ulozi dajte joj šansu prije no što odete u kino. Knjiga se u originalu zove Incarceron (koristim povod da prokomentiram i kako mi se jako sviđa hrvatski prijevod naslova), a njen nastavak Sapphique. 

Maggie Stiefvater: Zauvijek

Brzo i grubo: melankolične knjige imaju melankoličan kraj...

Tako je i moj čudni uvod svojesvrstan poetski pokušaj oproštaja s Vukovima iz Mercy Fallsa i (zasad) Maggie Stiefvater. Tome, valjda služe tri točkice, zar ne? So deep and profound...

No dobro. Sad ozbiljno. Prvo da posložimo svoje činjenice, što bi rekli Amerkanci. S radnjom smo zaglavili – spoiler alert svima koji čitaju ovaj review unaprijed – s Grace koja se upravo pretvorila u vuka i otrčala sumanuto u šumu Boundry, Samom koji se pak više ne pretvara u vuka, ali je zato glavni osumnjičeni za nestanak svoje djevojke, te Isabel i Coleom koji su u nekom svom volim te/mrzim te odnosu. Ovakvo stanje stvari potrajat će relativno dugo, a i kad se nove stvari počnu događati našim junacima, bit će to ništa pretjerano dramatično – ili možda ovisi kako na to gledate. Uglavnom, dosad smo već utvrdili kako je nepredvidljiva, luda i šokantna radnja više Maggiena slabost, nego jača strana, pa možemo mirno zakljčiti kako nam do nje više nije ni stalo. Ono do čega je meni bilo stalo su definitivno krasno opisani likovi oko čijih se života i emocija zapravo vrti ovo knjiga. Još jednom ću napisati kako su Isabel Culpeper i Cole St. Clair (osobito Cole) moji omiljeni likovi ove trilogije i kako, nažalost, njihova priča po meni nije dobila zadovoljavajući kraj. Pri tome ne mislim da to da li su završili sretno ili nesretno u ljubavnom smislu, to bi ipak bio prevelik spoiler čak i za moj ukus, već baš na ono što smo konkretno saznali o tome što će biti sa njih dvoje u budućnosti. Malo bolje od toga su (kao par) prošli Sam i Grace, i iako se ova nedorečenost jako lijepo uklapa u cjelokupni melankolični ton knjige, moram reći da mi se ovakvi krajevi u žanrovskim romanima nimalo ne sviđaju. Nekako sam od uvjerenja da dobra, stara fantastika koja je pisana na klasičan način, treba imati i dobar, klasičan tj. jasan kraj jer to je ono što nas je i vuklo na čitanje otpočetka, zar ne?

S druge strane, već sam se u trećoj knjizi doista saživjela s izmaštanim svijetom Maggie Stiefvater i prilično uživala u čitanju: toliko da mi je bilo žao kad sam okrenula i zadnju stranicu romana. Mislim da je autorica, usprkos manama koje sam istakla u prošlim postovima, stvorila pamtljive likove i slatku priču u kojoj će se sigurno pronaći dio mlađe publike sklon lijepom pisanju i introspektivnim junacima. Njima bih od srca preporučila ovu trilogiju, iako sumnjam da ću sama opet posegnuti za njom. 

Suzanne Collins: Ptica rugalica

Brzo i grubo: treća i posljednja knjiga trilogije je ujedno i najozbiljnija i vrlo vjerojatno jedna od najdepresivnijih young adult knjiga ikad.

Ako ste pročitali Plamen i sada iščekujete hrvatski prijevod da zgotovite priču do kraja, vrlo vjerojatno znate da se pakao stuštio na glave naših junaka. Plutarch Heavensbee, novi glavni tvorac Igara, je izdao Capitol i pomogao da se Katniss i Finnick otmu iz arene prije kraja Igara. Peeta i Johanna su završili na suprotnoj strani: njih su iz arene ugrabili ljudi predsjednika Snowa i sada su službeno zarobljenici Capitola zajedno s Finnickovom neprežaljenom ljubavi, Annie. Okrug 12 je izbrisan s lica zemlje, a Katniss i njena obitelj su sklonište pronašli u podzemnom okrugu 13 koji je obnovio ratni sukob s Capitolom. Tu je, naravno, i Gale sa svojom obitelji, a upoznajemo i predsjednicu okruga, pragmatičnu i antipatičnu Almu Coin. Naravno, nije samo okrug 13 taj koji je ponovno u ratu s glavnim gradom Panema – sukob se proširio i na sve ostale okruge, a ono što pobunjenicima treba je njihov simbol otpora, Ptica rugalica tj. Katniss Everdeen. S druge strane, Katniss je već tjednima u stanju posttraumatskog stresa kojem nimalo ne pomaže strogo organiziran život u podzemlju okruga 13.

Kao što sam već napisala u leadu posta, ovo je zasigurno jedan od najtežih young adult romana koje sam imala prilike pročitati. Dok ni prvi i drugi nisu bili baš pjesma, ipak su u njima postojali dijelovi u kojima ste mogli zaboraviti na Panem i činjenicu da će vaši miljenici uskoro grebati za goli život u areni. Ovoga puta nema fensi vlakova, ekstravagantnih doručaka, capitolskih gozbi i balova, nema fora kostima i haljina, ni televizijskih intervjua – samo pravi, okrutni rat i njegove stvarne posljedice na ljudsku psihu. Katniss tako knjigu otvara kao emocionalna ruina: izgubila je Peetu, Haymitch i Plutarch su je izmanipulirali u vlastitim igrama, polovica ljudi koju je znala iz okruga 12 je sada mrtva, a zemlja je na rubu nuklearnog rata. Nažalost, to stanje potpune upropaštenosti i letargije čeka Katniss i u budućnosti i to nakon što se završi rat u Panemu – neću vam dakako otkriti zašto – što još uvijek ne znači da knjiga nema happy end. Ima, ali na način na koji happy end mogu doživjeti junaci Igara gladi, a koji je sa čitateljskog stajališta vjerojatno pomalo nezadvoljavajući. Što samo znači da je Suzanne Collins odlučila ostati real do kraja.

Neću vam lagati, ja sam se doista nadala kraju koji bi na neki način nadoknadio svu mizeriju koju su proživjeli Katniss, Peeta, Gale, Haymitch, Annie i ostali, no ostala sam praznih ruku. Moja je reakcija na većinu događaja bila: 

 - Aaaaaaah, shit, neeeeeee! 

Ili:

 - Zašto, Bože, zašto? 

 S druge strane, s obzirom da se radi o svijetu u kojem su postojali Panem i Igre gladi, Collins je valjda izvukla maksimum sreće za svoje junake koji je mogla. Iz tih razloga ovaj je zadnji nastavak meni i najmanje omiljen: ozbiljan je i težak, u priču ovaj put upliće mnogo politike i jako malo preživljavanja na koje sam navikla u prva dva dijela, te se ozbiljno suočava s psihičkim traumama nekolicine glavnih likova. Naravno, to ne znači da je i realno lošiji – nije, samo je veoma drukčiji usprkos činjenici da se radi o istim ljudima s istim problemima na istom mjestu na kojem smo ih i ostavili. I naravno da i dalje ima sve moje preporuke i da je cijela trilogija apsolutni must read. Samo se nemojte pretjerano zbedirati kad dođete do kraja. 

Suzanne Collins: Plamen

Brzo i grubo: visoka razina napetosti, akcije i novih problema ne jenjava, a pred nama su i sedamdeset i pete Igre gladi.

Dakle, Katniss i Peeta su se izvukli živi iz arene i sada počivaju na lovorikama zaljubljenih pobjednika koji su zaludjeli cijeli Panem. Ili ne baš. U stvari, nad 'ukletim' ljubavnicima se nadvila sjena još opasnija od nasilne smrti u areni. Predsjednik Panema, Coriolanus Snow, posjetit će Katniss u njenom novom domu u Selu pobjednika gdje otkrivamo da je njeno izigravanje pravila Igara zapalilo vrlo opasne vatre. Glavni dizajner Igara gladi, Seneca Crane, muškarac koji je dozvolio da ona i Peeta ipak živi izađu iz arene pogubljen je zbog te odluke. Stanovnici okruga naime sve manje vjeruju u ljubavnu priču između Peete i Katniss, a sve više u ideju da se Capitol može i nadmudriti i na koncu eventualno i pobijediti. Nemiri izbijaju po međusobno izoliranim okruzima, a Katniss na jednom od svojih lovačkih izleta saznaje da davno sprženi okrug 13 možda još uvijek postoji. Predsjednik Snow će pružiti Katniss još jednu priliku za popravljanje dojma: ona i Peeta imaju odraditi uobičajenu pobjedničku turneju po okruzima. A onda slijede jubilarne sedamdeset i pete Igre gladi koje će premoć Capitola morati dokazati na još svirepiji način nego one uobičajene. No to neka ostane iznenađenjem za čitatelje.

Mislim da je za pisce prilično teško održati kvalitetu priče u nastavcima, a kad je u pitanju dostopijski, akcijski roman onda je stvar vjerojatno još teža. Suzanne Collins prilično dobro pliva u tim vodama i nastavak prvog romana definitivno nije razočarao. Priča napreduje polako, ali sigurno, ili je možda bolje da kažem kako se ono najveće klupko zapleta polako raspliće u svome pravcu. Pojavljuju se i novi likovi od kojih pažnju plijene osobito zgodni Finnick iz okruga 4 i okrutna Johanna Masen o čijem smo sudjelovanju u Igrama čitali u prvoj knjizi. Polovica knjige se ovaj put odvija u okrugu 12 što će možda čitateljima u usporedbi s događajima u areni djelovati monotono i dosadno, ali mene to nije smetalo. Bar ne s obzirom na činjenicu da Collins ne zamara svojim pisanjem i nije jedna od onih koji prežvakava jedno te isto na deset stranica. Svidjelo mi se što zapravo u cijeloj knjizi nema predaha od opasnosti i svi stari problemi još itekako postoje. Dapače, postaju sve teži, a ulozi u igri sve veći. Mislim da to ujedno odgovara i na najvažnije pitanje koje zanima obožavatelje i čitatelje prvog romana: da,  nastavak je jednako dobar, jednako napet i jednako nepredvidljiv.

Omiljena scena? Na to ne mogu odgovoriti bez huge spoilera pa budite upozoreni jer evo ide jedan: kad prilikom ocijenjivanja kandidata za nove igre Katniss napravi omču, objesi o nju lutku koja služi kao meta i na 'mrtvaca' napiše ime 'Seneca Crane'. To je bilo opako. U stilu: zadnji put kad sam bila u areni, glavni među vama je izgubio glavu. Ovaj put će to biti netko od vas. 

O da, Suzanne Collins uvijek nađe načina da podigne ljestvicu malo više.

Originalni naslov romana je Catching fire, a o trećem romanu Ptica rugalica uskoro.

Igre gladi: detaljni osvrt

Dakle, kao što je i obećano, u ovom ću postu detaljno iskomentirati Igre gladi Suzanne Collins. Kao što je i logično, tekst će biti pun spoilera i namijenjen je više za sve one koji su pročitali knjigu, a možda ih zanima moje mišljenje o knjizi. Počet ću s karakterizacijom likova odnosno načinom na koji je Collins portretirala svoje glavne junake. Svi znamo da se u Igrama gladi u osnovi radi o ubijanju drugih sudionika u velikoj areni dizajniranoj poput prirodnog staništa koja se svake godine mijenja. Od ledene pustoši u kojoj sudionici mahom umiru od zime, pa do opasnih šarenih šuma u kojima je zatrovana čak i voda – nikada ne znate što vas čeka. Naravno, osim što 'priroda' najčešće uzme svoj danak u broju neopreznih igrača, onaj tko preživi Igre osim što je pobjednik ujedno mora biti i ubojica. Katniss i Peeta, predstavnici okruga 12 su kao glavni junaci young adult knjige tako stavljeni u prilično nezavidan položaj. Ako budu hladnokrvno ubijali svoje protivnike, iako se to od njih traži i očekuje, ispast će okrutnima i nedovoljno bliskima prosječnim čitateljima, a ako budu stalno zdvajali nad kletom sudbom, cijela je priča u opasnosti da klizne u neuvjerljivost i patetiku. No Suzanne Collins je glatko izbjegla oba problema – polovica sudionika sedamdeset i četvrtih Igara gladi pogiba na prvi dan kod Kornukopije, roga obilja u kojem su za igrače razbacani oružje i oprema za preživljavanje. Tu je i ekipa istreniranih igrača iz bogatijih okruga koji će u areni preuzeti ulogu glavnih negativaca: oni su ti koji proganjaju druge, slabije igrače među kojima je i Katniss. Oni su ti koji će Katniss i Peetu zapravo razrješiti najgorih zločina u areni, a to je ubijanje predstavnika za koje i mi ostali pomalo navijamo da prežive.

U prvom redu je to Rue, dvanaestogodišnja predstavnica okruga 11 koja u jednom trenutku postaje Katnissina saveznica. U tom istom trenutku možemo naslutiti da Katniss nikako ne može biti ta koja će okrenuti leđa Rue s kojom uspostavlja zaštitnički, sestrinski odnos zbog kojeg je na prvom mjestu i završila u areni. U tom smislu, Ruina smrt je definitivna prekretnica u načinu na koji razmišlja Katniss – odluči prkosti Capitolu i njeno tijelo posuti cvijećem. Pozdravlja je starim izrazom poštovanja iz okruga 12 i pjeva joj pjesmu na samrti. A to nije baš ono što su tvorci Igara zamislili da se vrti na ekranima diljem zemlje, zar ne? To je ujedno i emotivno najsnažnija (i moja omiljena) scena u knjizi u kojoj bez puno autoričinih napomena razumijemo što znači za Katniss, a osobito za ljude u okruzima koji sada možda po prvi put osim straha i srama imaju razloga da se ponose svojom djecom i da pored svega očaja osjete i tračak nade. Ako klinci u areni mogu zadržati svoju čovječnost i posramiti Capitol, tko zna što je još sve moguće?

U svakom slučaju, kad se učini računica, na kraju dobijamo junake prilično čistih ruku. Katniss je da spasi svoj život samo posredno uzrokovala Glimmerinu smrt, dok je Cata zapravo ubila iz samilosti i na njegovu molbu. Jedini koji je namjerno stradao od njene strijele je dečko koji je ubio Rue, s tim da je i to bilo u žaru spašavanja Ruinog života. U tom smislu je bilo i donekle predvidljivo da Katniss i Peeta neće odjednom postati strojevi za ubijanje kad jednom budu bačeni u arenu, iako je bilo i više nego zanimljivo čitati što će se dogoditi u Igrama s njih dvoje. Kad smo kod predvidljivosti, također sam jednostavno znala, i mislim da nisam bila jedina, da će se na kraju ipak ukinuti nova mogućnost da Igre imaju dva pobjednika. Bilo je to očekivano okrutno od Capitola: da daju šansu zaljubljenom paru, a onda gledaju kako se bore na život i smrt. Kakogod, nisam očekivala da će ih prijetnja dvostrukim samoubojstvom prisliti da opozovu svoju odluku. To je bio zgodan obrat, jer je Katniss bila u pravu: Capitolu je trebao pobjednik, a arena u kojoj su i najizgledniji pobjednici prezreli ponuđenu glavnu nagradu nije bila opcija. 

I to je ono što ma najviše zadivljuje kod Igara gladi – da nema rupa u logici radnje i da je apokaliptični svijet Panema u isto vrijeme tako nevjerojatan i tako uvjerljiv. Svi znamo za gladijatore i rimske igre i kako je ljudska osjetljivost na tuđu  patnju nešto vrlo relativno. No Collins grozu odvodi korak dalje ubacujući u arenu djecu, što je samo otvoreni i iskreni prikaz onoga što se i u ovom trenutku događa djeci diljem svijeta. Da učvrsti svoju ideju, sve je izrežirano od strane monstruozne vlade Panema koja je dosad ugušila brojne ustanke i čija je osnovna zadaća uništiti moral svojih radnika u okruzima. A koji je bolji način za to od Igara koje ujedno i demonstriraju svu moć Panema? Odmah mi na pamet pada i distopijski Delirij čiji je svemir zabranjene ljubavi po mom mišljenju na pomalo klimavim nogama. I dok Delirij zahtjeva glavnu junakinju čija je zaljubljenost glavni razlog da prkosi društvu, Igre gladi zahtijevaju junakinju čiji je prioritet preživljavanje pod svaku cijenu, čak i ako to znači glumiti zaljubljenost. Kao što sam već rekla, to je taj momenat realnosti koji ne ustupa niti pred uobičajenim zahtjevom publike da čitaju o istinskoj romansi koja je u ovom slučaju najvećim dijelom lažna i koji čini Igre gladi jednim od najboljih young adult romana napisanih u zadnje vrijeme.

I ovo uopće nije moj najdulji post ikad. 

Suzanne Collins: Igre gladi

Brzo i grubo: uzbudljiv distopijski roman o gladijatorskim igrama u kojima sudjeluju tinejdžeri i djeca.

Napokon se i ja priključujem hypeu koji momentalno vlada oko premijere prvog filma Igara gladi. Ne znam zašto sam čekala toliko dugo da pročitam knjigu za koju pohvale pljušte sa svih strana, ali znala sam da ih u svakom slučaju želim pročitati prije nego što film stigne u hrvatska kina i zaista jesam. I knjiga je zaista opravdala broj svojih obožavatelja i glas koji je bije. No ovaj će osvrt biti malo drukčiji od onakvih kakve inače pišem. Prvi post će se biti moj uobičajeni osvrt u kojemu neću otkriti nikakve spoilere, dok ću u drugom postu prokomentirati radnju vrlo detaljnije kao i sam kraj knjige. Taj je drugi dio namijenjen zapravo svima koji su već pročitali knjigu ili cijelu trilogiju, i meni, naravno, da ovako virtualno izblebećem sve što imam jer sam pod priličnim dojmom.

Dakle, već i ptice rugalice na grani znaju sve o svijetu Igara gladi: o diktatorskoj državi Panem sa glavnim gradom Capitolom protiv kojeg su se pobunili njegovi okruzi i za kaznu bili primorani na sudjelovanje u okrutnim igrama gdje moraju svake godine poslati po dva svoja predstavnika, jednog dečka i jednu curu. Djeca se u posebno dizajniranoj areni bore do smrti, a pobjednik može biti samo jedan. Kad se za predstavnika rudarskog okruga 12 odabere dvanaestogodišnja Primrose Everdeen, kao zamjena za nju se dobrovoljno javlja njena starija sestra Katniss. Uz Katniss je izvučen i dečko kojeg zna iz viđenja, Peeta Mellark, pekarov sin snažne građe. No Katniss je sa svojih šesnaest godina hraniteljica svoje obitelji i uspješna lovkinja koja vlada lukom i strijelom. Ipak, iako se većinu života borila s glađu i opstankom u najsiromašnijem dijelu okruga, ono što je čeka u areni nije baš jednostavno. Bogatiji okruzi imaju dobro uhranjene predstavnike koji čitav život treniraju za Igre, a tu je i mogućnost da će u određenom stadiju Igara Katniss morati ubiti Peetea.

Za početak ću krenuti s pisanjem Suzanne Collins koje je stilom zaista primjereno publici na koju cilja. Zapravo, tekst je prilično jednostavan i brz i vjerujem kako bi Igre gladi bile razumljive i malo starijoj djeci. Znanstveno fantastični elementi također, iako postoje, nisu toliko naglašeni a ni komplicirani da ih klinci ne bi shvatili. S druge strane, već vidim kako se propituje ispravnost ideje da djeca čitaju o ubijanju i okrutnosti, diktatorskim društvima i nenormaluku koje u njemu vladaju. I to je u redu. Razumijem ako netko od roditelja ne želi kupiti ovu knjigu za svoje dijete. Ali na kraju svake ovakve rečenice dolazi jedno 'ali'. Željela bih kao prvo istaknuti da je vrlo uočljivo kako u tekstu izostaju grafički opisi nasilja – ozljeda da, jer su važan dio radnje, ali samoga čina nasilja ne. Na drugom bi mjestu kao jednako važno rekla i kako Igre gladi nisu knjiga o pukom ubijanju, već knjiga koja će propitati ono najvažnije o čovjeku: ljudskost, odgovornost i empatiju. I sve to u društvu i situaciji gdje je ovo troje jednako nepoželjno koliko i neočekivano. Jednostavno ne mislim da su te teme preteške za današnju publiku ma koliko ona bila stara, a ruku na srce, djeca se danas ionako susreću s većim medijskim gadarijama od Igara gladi.

S tim svim rečenim, prebacit ću se na hvalospjeve knjizi. Uzbudljiva je i napeta i radnja zbilja ne zastajkuje, čak ni onda kada mi možda željeli da malo uspori. Pametna je i puna obrata, iako se neke stvari daju predvidjeti jednostavno zbog načina na koje su glavni likovi željeli biti predstavljeni, no o tome u drugom postu. Mjestimično je dirljiva do suza, a mjestimično oduševljava što se posvema ima zahvaliti Katniss. Jer Katniss je savršena glavna junakinja: hladnokrvna, odgovorna, pametna i sposobna. Ne možete ne voljeti Katniss. Osobito sam bila impresionirana njenom zrelošću i hladnom glavom što je dobrodošlo osvježenje od tipičnih young adult junakinja. Mislim da je iz ovoga također jasno da velike patetike i cendranja u ovoj knjizi nema. Romansa je u drugom planu, što je savršeno logično. Da je obrnuto, priča bi bila upropaštena i vjerojatno neviđeno ljigava.

Collins se dobro pobrinula i za druge likove i generalno za detalje koji savršeno upotpunjuju atmosferu kao što je činjenica da smo svako malo podsjećeni kako zapravo pratimo reality show kojeg je i cijeli Panem primoran gledati; među ostalima i Katnissina sestra i majka. Da je arena, iako prirodno stanište, potpuno pod kontrolom tvoraca Igre, i tako dalje, i tako dalje. Što druge reći osim: obavezna lektira. 

Terry Pratchett: Hogfather

 

Brzo i grubo: Božićni duh prožima svijet Diska kao što Pratchettova pronicljivost i briljantan humor prožima ovaj roman. Postoji li išta bolje od toga?

Ne mogu smisliti ništa prikladnije za predstojeće dane nego osvrt na roman Hogfather jedinog i neponovljivog Terry Pratchetta. Počevši od naslovnice koja na Kirbyjev neizbježno napadan način prikazuje srž romana odmah uočavamo noćni krajolik pod snijegom, isto kao i čarobnjake, ubojice, Zubić vilu, kralja te Smrt, i smjesta nam je jasno da je dobra zabava zagarantirana. Pospemo li sve te sastojke Terryjevim genijalnim humorom, zaista se imamo čemu veseliti ove zime. Čak i kada saznamo da je debeli djedica u crvenom netragom nestao, a Smrt se sablasno mota oko dimnjaka i pokušava reći «ho ho ho»… S pravom kažu: You'd better watch out…

Guvernanta Susan, u svijetu Diska poznata također i kao unuka koštunjavog tipa koji hoda okolo s poljoprivrednom alatkom, uzaludno pokušava voditi normalan život i ne obazirati se na nepredividive ludorije svog djeda, no kada Smrt otiđe predaleko u svom nastojanju da održi poredak u svijetu, sve stvari kreću nizbrdo. (Dobrotvornom nastojanju, dakako, valja napomenuti. Pogotovo jer se Crnom Žeteocu nije preporučljivo zamjeriti). Istodobno, doznajemo da skupina prilično sumnjivih tipova ima na umu nešto jako neugodno, a kada im se pridruži i najopakiji član Ceha Ubojica stvari postaju još neugodnije.  Pojavljuje se nesrazmjer u energiji vjerovanja i Djed Božićnjak netragom nestaje, a roman odgovara na pitanja poput gdje odlaze sve izgubljene olovke, kako to da bez obzira koliko ih imate, čarape uvijek nestaju te zašto čika Smrt živi u crnoj, hladnoj zemlji ispunjenoj motivima lubanja i kostiju.

Terry mnogo svojih romana o Disku zasniva na liku Smrti koji, iako nadasve zastrašujuć, samo je još jedan od mnogih umova koji pokušava shvatiti svijet oko nas, a najviše se fascinira ljudskim bićima za koje kaže da su «toliko maštoviti da su izmislili jednoličnost i dosadu.» Njegova opsesija ljudima posebice je istaknuta u ovom romanu te iako na potpuno nespretan i smiješan način, on je naposlijetku jedini koji ipak uspijeva shvatiti bit Hogswatcha. Zanimljiv je i simpatičan način na koji Terry prikazuje Božić svijeta Diska (tj. Hogswatch, ili Noć Prasičina Bdjenja) te Smrt u ulozi Djeda Božićnjaka koji preko ovog ravnog svijeta leti na saonicama u koje su upregnuti veprovi. Kao i uvijek, vrsni humor izvire iz svake rečenice, situacije i dijaloga, dok mu je satira nešto izraženija nego inače. Za Terryja kao da nikada dovoljno riječi hvale: već neko vrijeme pokušavam da nađem manu njegovim romanima ali uzalud.

Još jedna od posebnih čari njegovih mnogobrojnih romana je ponavljanje pojedinih likova koje ste možda već susreli i zavoljeli iz prethodnih knjiga pa tako u Hogfatheru nailazimo na dobrog starog Smrt, Susan, knjižničara Neviđenog Sveučilišta, Alberta, jezičavog i dosadnog gavrana te njegova najboljeg kompanjona Smrt Štakora.

Za ljubitelje filmova, kao i za opsesivne fanove Diska (such as myself) ovaj roman ekraniziran je 2006., no iako je ta informacija za svaku pohvalu, osobno smatram da bi svijet Diska trebao ostati tamo gdje je stvoren, gdje oživljava i pripada, na papiru. Hogfather utjelovljuje i ismijava sve što vežemo uz Božić, no bez doze potcjenjivanja i bezobrazluka što ga čini idealnim štivom za zimske praznike, a posebice krasnim poklonom za sve ljubitelje Sir Terry Pratchetta.

Za kraj malo prikladnih slika. Merry Hogswatch! 

Smrt i njegov pomoćnik Albert (pojavljuju se u nebrojeno mnogo romana o Disku)

  

Susan Sto Helit

Britanci se odjevaju kao Death Hogfather za Noć Vještica. :)

A tu je i nevjerovatno LEGO izdanje Alberta i Smrti.

Sve slike pripadaju odgovarajućim autorima. All photos belong to their respectful owners, we do not claim them as ours. For any questions or problems feel free to email us on: lemonadebooks@gmail.com

Diana Wynne Jones: Howlov putujući dvorac

Brzo i grubo: ponešto bizarna fantastika namijenjena mladima i djeci obogaćena je poukom o tome kako nadmudriti sudbinu.

Sophie Hatter je najstarija od triju klobučarevih kćeri i samim time osuđena na neuspjeh. Njena druga sestra Lettie je krasotica kojoj se u svakom slučaju predviđa sjajna budućnost (udajom), a najmlađoj Marthi puno sreće i bogatstva bez mnogo truda. Pa čak i bez potrebe da ih ostvari dobrom udajom. Tako stvari funkcioniraju u zemlji Ingariji gdje je najveća prijetnja mirnom životu Vještica Pustošnica i začarani, putujući dvorac čarobnjaka Howla koji se iz nepoznatog razloga našao baš u blizini Market Chippinga. Kad spletom okolnosti i zbog Vještičine kletve Sophie napusti sigurnost Market Chippinga, naći će se u unutrašnjosti zloglasnog dvorca i pobliže upoznati njegove stanovnike. Oni nisu mnogobrojni: samo jedan čarobnjački šegrt imena Michael i Calcifer, demon vatre koji čarolijom pokreće dvorac naoko sazdan od ugljena. Naravno, u dvorcu živi i Howl za kojeg se ispostavlja da je gizdavac u kasnim dvadesetim godinama s neobično razvijenom ljubavlju za bojenjem kose, prljavštinom i kućnim paucima. Pred Sophie će se tako naći mnogi zadaci: spasiti sebe od kletve, a sestre od Howla srcolomnog šarma, pomoći demonu vatre da se oslobodi opasnog magijskog saveza s čarobnjakom, te počistiti putujući dvorac od višegodišnjih naslaga prljavštine. A sve to protiv i usprkos lošem usudu. 

Setting priče je pomalo bizaran i na tragu onome (barem meni) iz Čarobnjaka iz Oza. Ne samo zbog čarobnjaka Howla, Vještice koja terorizira zemlju i strašila kojeg susrećemo odmah na početku, već i zbog Sophiene suosjećajne naravi i osobne potrage koja je vodi kroz knjigu. Zbog svega toga Howlov putujući dvorac djeluje veoma djetinjasto (u pozitivnom smislu) pa možda i nije za one ljubitelje fantasya koji od žanra očekuje drukčije tj. ozbiljnije stvari. Pripovijedanje je dosta brzo i površno što knjigu zaista čini bližom djeci nego young adult skupini, iako je Sophie sedamnaestogodišnja djevojka i iako se knjiga posvuda uporno tagira kao young adult – što sve naravno ne znači da ne možete imati i pedeset godina i svejedno uživati u ovoj knjizi. Svakako kao još jedan plus moram dodati i suptilni humor Diane Wynne Jones koji je posebno obilježio odnos mušičavog Howla i ozbiljne Sophie. A treba dodati i kako je Hayao Miyazaki napravio istoimeni crtić po romanu za kojeg ste možda prije čuli nego za knjigu. Trailer možete pogledati ovdje. 

Terry Pratchett: Soul Music

 

Brzo i grubo: još jedan u nizu dragulja na kruni Pratchettovog opusa o svijetu Diska. Duhovito i zabavno.

Nova glazba je u gradu. Glazba koja stvara ovisnost, struji vam kroz kralježnicu i od koje osjetite iznenadan poriv da sobu obojate u crno i prekrijete posterima. Glazba zbog koje su i čarobnjaci Neviđenog Sveučilišta svoje halje ukrasili zakovicama i natpisima te opustošili obližnju trgovinu gitarama (to se donekle može opravdati i činjenicom da čarobnjaci žive u celibatu te razonodu* moraju potražiti na drugim mjestima). Glazba koja je živa i ne kani izblijedjeti. Glazba sa Kamenjem u Sebi. Da stvar bude gora, Smrt je ponovno nestao s dužnosti i opterećen teškim egzistencijalnim pitanjima, zaputio se u predjele pjeskovitog Klatcha i živahnog Ankh-Morporka tražeći zaborav. Drugim riječima, opijao se do besvjesti, družio s prosjacima, pridružio se Klatchanskoj legiji stranaca te u jednom navratu čak bio izbačen kroz stražnja vrata krčme u muljevitu rijeku Ankh. Zadnji put kada je to napravio ljudi su prestali umirati, došlo je do kazina u Univerzumu i mnogih rupa u tkanju Stvarnosti, no ovaj put izgleda da se radi o obiteljskom poslu.

Naime, uloga crnog žeteoca pala je na šesnaestogodišnju Susan, koja je do tada mirno pohađala Quirmsku školu za mlade dame, i koja otkriva da je kostur s kukuljicom i kosom (naravno, glasovitim poljoprivrednim alatom, ne pravom kosom. Jer je kostur, je li? Lubanja i sve to… No, dobro.) zapravo njezin Djed. A ta će se uloga zapravo pokazati iznimno teškom kada dođe trenutak da Susan odnese život mladog glazbenika Impa.

Kao strastveni Pratchettov fan nikako ne mogu pronaći ni jednu zamjerku njegovim romanima o Disku. Soul Music, kao i 39 ostalih romana (o da, 39, dobro ste pročitali) genijalan je spoj satire, fantasyja i briljantnog humora te je jedna od onih knjiga koje se čitaju za dobar smijeh i relaksaciju. Da idem pojašnjavati svijet Diska i zašto je toliko nenadmašiv trebala bih otvoriti poseban blog, a već me je nekoliko uspješnih autora preteklo u tome izbacivši brojne naslove posvećene upravo njemu; «The Science of Discworld» u tri nastavka, «Where's my cow?», «The Wit and Wisdom of Discworld», «The Folklore of Discworld» i još mnoge druge.

Ovaj roman obiluje dobro poznatim elementima i zamaskiranim ličnostima iz povijesti rock glazbe što ga čini još zanimljivijim, a još zabavnije je čitati o fantasy svijetu poput Diska koji se s tom glazbom po prvi puta u povijesti susreće. Tako nailazimo na novorođene pohlepne menadžere, šeprtljave glazbenike, trolove bubnjare, gaže u krčmama gdje se na vas baca povrće i poneka sjekira… Sve ono što prati zdrav uspon u glazbenoj karijeri.

Marjan tisak je iz nekih, samo njima poznatih razloga, prestao prevoditi Pratchettove romane pa sam svoj primjerak Soul Music-a kupila na izvornom engleskom u Algoritmu za 60 kn što je dosta za džepno izdanje, no na poleđini je otisnuta originalna cijena od 8 funti pa pretpostavljam da sam prošla ipak ok. Ja bih osobno dala i duplo za Pratchetta jer me izjeda činjenica da young adult publika radije kupuje gluposti poput Vampirske Akademije i Palog Anđela, a serijal o Disku, prepun originalnih likova, pametnog humora i mnoštva elemenata iz folklorne i moderne kulture, ostaje nepoznat hrvatskim mlađim čitateljima.

Sve u svemu, ako ovo čitate, a tražite zabavnu i pametnu razbibrigu koja vas sigurno neće ostaviti ravnodušnim, bilo što iz serijala o svijetu Diska je za vas. Dobra stvar je da se može početi čitati od bilo koje knjige jer je svaka cjelina za sebe, no sitne detalje ćete bolje prepoznati i produbiti užitak čitanja ako se držite kronološkog redosljeda.

Nakon čitanja, također, možete pogledati neki od animiranih uradaka na YouTube-u koji, iako ni približno ne dočaravaju djelo, ipak su vrlo zabavni.. :)

*koja se do tada sastojala uglavnom od udaranja po koljenima uz vesele povike.

Lauren Kate: Potraga

Brzo i grubo: ako tražite knjigu iz koje nećete saznati ništa novo o likovima, radnji i smislu života, a želite potrošiti nekoliko sati svoga dana, ovo je knjiga za vas.

Ok, ne postoji dovoljno mjesta u uvodu a da se može opisati koliko je ovaj nastavak Palog anđela loš. Mislim da je ovo čak i najlošija knjiga koju sam ikad pročitala, uključujući drugorazredne ljubiće koji svojom jednostavnom, ali smislenom radnjom šutaju dupe Palom anđelu. Radnja je za opisati veoma jednostavna: Luce putuje navjestiteljima kroz svoju prošlost ne bi li saznala razlog njenog i Danielovog prokletstva. U 'sjeni' joj se pridružuje i nepoznati pomagač u obliku kamene vodorige koji se naziva imenom Bill. U isto vrijeme, za petama su joj Daniel, Cameron, Arriane i ostatak posrnule ekipe, uključujući 'dva idiotska nefilima', Shelby i Milesa. No, ako ste mislili da će na kraju knjige biti jasno zašto su Luce i Daniel prokleti – na skliskom ste terenu. Otkrit će se poneki detalj, ali važne činjenice poput odgovora na pitanje što je zapravo Luce, neće. Naravno, na tom putovanju kroz vrijeme Luce će uvijek prisustvovati danu kada umire i kako se ispostavlja, čak ni to nije dosljedno, jer u različitim životima umire iz različitih razloga. I sve to da bi potvrdila sama sebi koliko je Daniel voli i koliko je stvarno duboka njihova ljubav. Mjesta koja će posjetiti su, između ostalog: Moskva, Prusija, Italija, Kinesko carstvo, Tibet, Majansko carstvo, Egipatsko carstvo, Engleska (čak dvaputa), itd.

No, saznajemo kako je i zašto Cameron izabrao pridružiti se Luciferu i kako je otprilike izgledao Pad anđela. I dok je prvo klišeizirano, ali ne toliko zbunjujuće, Pad anđela me ostavio s desetak neodgovorenih pitanja. Ne samo da se izvrnula cijela biblijska verzija Pada (što nije ni toliko važano, ako je napisano nešto originalno i dobro) nego uopće nije precizno objašnjeno kako su pali Gabbe, Arriane i Cameron i tisuće drugih anđela. Iz romana ispada da na njih jednostavno nije došao red da se izjasne na čijoj su strani ili se tada zaista nisu ni željeli izjasniti, no kako je to opisano jednom jedinom rečenicom nisam baš sigurna ni u jedno od tih objašnjenja.

Drugo, nije uopće bilo teško pogoditi tko je Bill zapravo nakon nekoliko života koje je Luce posjetila s njim. Kad ste na ovoj razini još jedan klišej u nizu više ni ne može pogoršati stvar. Što se tiče pisanja, ono je ok, ali definitivno nedovoljno informativno. Toliko objašnjenja nedostaje da je to kriminal – ovo je treća knjiga serijala koja vodi nigdje i daje ništa osim tristotinjak stranica papira natiskanih notornim glupostima i teškom patetikom. Sva Luceina putovanja su zapravo ista, iz njih nije naučila ništa korisno, kraj je užasno zbunjujuć, a čak je i naslovnica najlošija od svih dosada: tamnokosa djevojka u viktorijanskoj haljini je trebala ostati okrenuta leđima i pojesti nekoliko pristojnih obroka ako se mene pita. A ako ste mislili da u ruci drži ružu, pa, ne, to bi trebao biti božur. Kao i za sve ostale stvari u ovom romanu, možemo samo nagađati.  

Lauren Oliver: Delirij

Brzo i grubo: distopijski roman za mlade kojeg obilježava jednostavna priča i autoričin veoma poetičan stil.

Lena je obična sedamnaestogodišnjakinja koja živi u Portlandu sa svojom tetom Carol i njenom obitelji. Lena također čeka svoj osamnaesti rođendan kada će joj operacijskim zahvatom umrtviti dio mozga zadužen za osjećanje ljubavi: kako one romantične, tako i one prijateljske ili obiteljske ljubavi. No možda Lena i nije tako obična: njena je majka počinila samoubojstvo nakon tri neuspješna zahvata i u svijetu gdje su bliskost i svaka egzaltirana emocija nepoželjni ona je označena kao već oštećena potencijalna prenositeljica 'zaraze'. Konstantan nadzor i propaganda, cenzura, regulatori na ulicama, i česte racije sastavni su dio Leninog svijeta. Zvuči veoma rigidno, sivo i odbojno, zar ne? Zato je još veći kontrast činmjenica da je Lenin Portland budućnosti (u saveznoj državi Maine, ne Oregon) predivno mjesto gdje ocean udara o plaže i litice, sa napuštenim četvrtima gradskih vila i šumarcima koje siječe Ograda, granica s opasnom Divljinom. Oliver je, što se toga tiče, stvorila prilično dobru melankolično-romantičnu atmosferu za zabranjenu ljubav koja će se dogoditi Leni prije njenog zakazanog zahvata. A što se tiče ostalog world buildinga u smislu represivnog sustava/države/institucija, on mi je bio OK. Ništa pretjerano originalno, ali drži vodu i to je najbitnije. 

Lena je kao glavna junakinja isto bila prilično dobra i iako cijelo vrijeme boravimo u njenoj glavi, zbog nekog razloga nisam se baš povezala s njom. Možda je ta običnost glavnih ženskih junaknja već pomalo postala izlizana? Ne znam. Ali znam da me glavni junak, fatalni Alex, ostavio vrlo ravnodušnom. O njemu, osim opisa fizičkog izgleda, saznajemo dosta toga, ali mi se učinio jednostavno presavršen da bi bio iole uvjerljiv. I zaista, u cijeloj knjizi ne možete mu pronaćni nijednu manu niti kakav krivi postupak. Lik koji mi se zapravo najviše svidio i koji cijelu knjigu doslovce izgovori jednu riječ je malena Grace. Mislim da bih rado čitala knjigu o njoj, ali knjigu koja ne uključuje pubertet, ljubavnu priču i sve ono što tome neminovno slijedi. Samo djevojčica koja ne govori u svijetu u kojem majke ne smiju voljeti svoju djecu.    

A sada malo i o stilu Lauren Oliver jer ne možete a da ne primijetite izrazitu slikovitost Delirija i trud uložen u mnoge detalje, metafore i opise. Koliko god da mi se to inače sviđalo, na nekim je mjestima možda bilo i suvišno. Često mi se događalo da od svih tih boja pomiješanih s osjećajima, mislima, zvukom vjetra i tko zna još čime izgubim nit i vraćam se na vrh stranice. Opet, možda je to više do moje trenutno slabe koncentracije, nego do Lauren Oliver. Drugo, imala sam problem s nekim nelogičnostima u knjizi, konkretno vezane za Kripte i pokret otpora koji se infiltrirao u državne institucije. Mislim da će većina čitatelja primijetiti isto – taj dio je prilično naivan i u jednom trenutku (slučaj bijega iz Kripti) sam imala osjećaj da čitam knjigu za djecu.

Kakogod, Delirij definitvno nije knjiga koju obožavam i zbog koje bih grizla nokte čekajući nastavak, ali je zanimljiva i lijepo napisana i vjerojatno pametnija od svih YA romana koje je znanje dosad izdalo. Svakako joj dajte priliku.  

NasLOVEnice: avatari

 Vrijeme je za totalni geekeraj! Posljednjih sam dana prčkala po photoshopu i odlučila da svekoliko čitateljstvo razveselim novim avatarima. Naravno, avatari (ili icons, kako god) su napravljeni iz naslovnica knjiga koje su trenutačno najpopularnije na blogu i za koje mi se učinilo da imaju avatarnog potencijala. Veličina im je 100x100 px jer znam da za razliku od foruma.hr postoje forumi koji podržavaju i veće avatare, tako da ćete ove avatare možda morati smanjivati sami ako ih budete koristili na forumu.hr. Svi su u jpg formatu osim jednog gif-a koji je u tom formatu samo zato jer zauzima manje prostora. 

Naravno, ja nemam nikakva autorska prava na naslovnice, a avatari su napravljeni iz čiste, nekomercijalne ljubavi prema knjigama i sadržaju istih (ovo pišem samo zato jer smo toliko puta napisale da kupujemo knjige zbog naslovnica da me već strah da ne stječete krivi dojam).
Najlakše ćete ih skinuti ako kliknete na njih da vam se ikone prikažu same, zatim udarite desni klik i odaberete opciju 'save as'. Ne morate me credit-at niti obavještavat da li ih koristite ili ne. Ako imate neke posebne želje, ostavite komentar na ovaj post i vidjet ću ako mogu nešto učiniti po tom pitanju.