Brzo i grubo: distopijski roman za mlade kojeg obilježava jednostavna priča i autoričin veoma poetičan stil.
Lena je obična sedamnaestogodišnjakinja koja živi u Portlandu sa svojom tetom Carol i njenom obitelji. Lena također čeka svoj osamnaesti rođendan kada će joj operacijskim zahvatom umrtviti dio mozga zadužen za osjećanje ljubavi: kako one romantične, tako i one prijateljske ili obiteljske ljubavi. No možda Lena i nije tako obična: njena je majka počinila samoubojstvo nakon tri neuspješna zahvata i u svijetu gdje su bliskost i svaka egzaltirana emocija nepoželjni ona je označena kao već oštećena potencijalna prenositeljica 'zaraze'. Konstantan nadzor i propaganda, cenzura, regulatori na ulicama, i česte racije sastavni su dio Leninog svijeta. Zvuči veoma rigidno, sivo i odbojno, zar ne? Zato je još veći kontrast činmjenica da je Lenin Portland budućnosti (u saveznoj državi Maine, ne Oregon) predivno mjesto gdje ocean udara o plaže i litice, sa napuštenim četvrtima gradskih vila i šumarcima koje siječe Ograda, granica s opasnom Divljinom. Oliver je, što se toga tiče, stvorila prilično dobru melankolično-romantičnu atmosferu za zabranjenu ljubav koja će se dogoditi Leni prije njenog zakazanog zahvata. A što se tiče ostalog world buildinga u smislu represivnog sustava/države/institucija, on mi je bio OK. Ništa pretjerano originalno, ali drži vodu i to je najbitnije.
Lena je kao glavna junakinja isto bila prilično dobra i iako cijelo vrijeme boravimo u njenoj glavi, zbog nekog razloga nisam se baš povezala s njom. Možda je ta običnost glavnih ženskih junaknja već pomalo postala izlizana? Ne znam. Ali znam da me glavni junak, fatalni Alex, ostavio vrlo ravnodušnom. O njemu, osim opisa fizičkog izgleda, saznajemo dosta toga, ali mi se učinio jednostavno presavršen da bi bio iole uvjerljiv. I zaista, u cijeloj knjizi ne možete mu pronaćni nijednu manu niti kakav krivi postupak. Lik koji mi se zapravo najviše svidio i koji cijelu knjigu doslovce izgovori jednu riječ je malena Grace. Mislim da bih rado čitala knjigu o njoj, ali knjigu koja ne uključuje pubertet, ljubavnu priču i sve ono što tome neminovno slijedi. Samo djevojčica koja ne govori u svijetu u kojem majke ne smiju voljeti svoju djecu.
A sada malo i o stilu Lauren Oliver jer ne možete a da ne primijetite izrazitu slikovitost Delirija i trud uložen u mnoge detalje, metafore i opise. Koliko god da mi se to inače sviđalo, na nekim je mjestima možda bilo i suvišno. Često mi se događalo da od svih tih boja pomiješanih s osjećajima, mislima, zvukom vjetra i tko zna još čime izgubim nit i vraćam se na vrh stranice. Opet, možda je to više do moje trenutno slabe koncentracije, nego do Lauren Oliver. Drugo, imala sam problem s nekim nelogičnostima u knjizi, konkretno vezane za Kripte i pokret otpora koji se infiltrirao u državne institucije. Mislim da će većina čitatelja primijetiti isto – taj dio je prilično naivan i u jednom trenutku (slučaj bijega iz Kripti) sam imala osjećaj da čitam knjigu za djecu.
Kakogod, Delirij definitvno nije knjiga koju obožavam i zbog koje bih grizla nokte čekajući nastavak, ali je zanimljiva i lijepo napisana i vjerojatno pametnija od svih YA romana koje je znanje dosad izdalo. Svakako joj dajte priliku.
