Vampirska akademija: recap serijala

Znam da sam već napisala tekst o svakom nastavku VA posebno, ali mislim da serijal od šest knjiga zaslužuje i jedan pošten sažetak u kojem bih probala istaknuti najbolje i najgore od onoga što nam je ponudila njegova autorica Richelle Mead. Pa, da krenem ispočetka...

Za serijal sam čula još prije nekog vremena dok je vladalo Twilight ludilo oko prvog filma i ono što sam doznala zvučalo mi je zanimljivo. Dva soja dobrih i zločestih vampira, dhampirski čuvari, plemićki sustav kod moroja, zatvoreni tip akademije... Sve je zvučalo vrlo obećavajuće i mračno, ali istina je ta da Vampirska akademija nažalost i nije vampirski roman. Na mjestu vampira su mogla biti bilo kakva druga nadnaravna bića i priča bi opet funkcionirala posve isto. Npr, moglo se raditi o zločestim i dobrim vilama i njihovim poluljudskim čuvarima, ili naprosto o čarobnjacima ili vanzemaljcima... Za strigoje je gotovo nebitno što su vampiri i što piju krv. Oni su i bez toga bezdušna, nemoralna čudovišta i zato ih treba ubijati. Za moroje je još manje bitna njihova vampirska priroda. U centru su uglavnom njihova magija i dvanaest kraljevskih obitelji, te politika na morojskom dvoru.

Imala sam i veliki problem s glavnom junakinjom i njenom najboljom prijateljicom. Još bih nekako i probavila činjenicu da je Rose najopakija, najbrža, najbolja i najljepša čuvarica na Akademiji da nije bilo njenog konstantnog samohvaljenja o tome i opisa vlastitih oblina, punine dekoltea i slično. Osim toga, nikako mi nije legla romansa s Dimitrijem, kao ni činjenica da je Rose neprestano flertala sa svakim iole zgodnijim muškarcem koji je naišao, osim valjda Christiana. Zapravo, cijela ta afera s vlastitim instruktorom, profesorom, kako god hoćete, mi je bila pomalo creepy, a ne romantična.

Dimitrijev lik mi je bio, pak, komičan. Frajer s dugom smeđom kosom koju nosi u repu i kaubojskom kaputu (dusteru)? To bi trebalo biti seksi? Kad tome dodamo i ruski naglasak, bojovnu nepobjedivost i kaubojske romane, imamo najtrashy muški lik ikad.

Lissa također ide u koš za iritantne likove. Ludilo, samoozlijeđivanje, alkohol, cmizdrenje, emocionalna i posvemašnja ovisnost o drugim ljudima, ljubomora, pa još ljubomore... Naporno.

S druge strane, svi likovi za koje Mead nije zacrtala da moraju biti savršeni i dopadljivi su zapravo ispali puno dopadljiviji od glavnih junaka. Cinični Christian, njegova buntovna teta Tasha, zlikovac Viktor Daškov i njegov poluludi, ali moćni brat Robert, morojke Mia Rinaldi i Jill Mastrano, profesorica Sonja Karp i naravno, divni Adrian kojeg sam obožavala od prvog do zadnjeg slova.

Samo pisanje Richelle Mead je priča sama za sebe. Nemam prigovor na brzinu kojom su se stvari odvijale, ni jasnoću cijele priče – taj je dio odrađen posve solidno, no dočaravanje atmosfere i opisi... Osjećam psihičku bol kad se sjetim tih dijelova, kao i opisa borbi: zar nije mogla naučiti bar nazive nekih osnovnih udaraca (aperkat, kroše, direkt npr) kad već piše o borilačkim vještinama? Zar je tako teško bilo, npr, googlati neke detalje o Rusiji kad već tamo šalje glavnu junakinju? Mislim, što pridjevi kao 'prekrasno' i 'komplicirano' konkretno znače kada opisujete arhitekturu nekog grada?

S druge strane, neke od njenih misterija u priči je bilo lako za predvidjeti, a neke nije. Također, čini mi se da je 'ubila' kraljicu Tatianu i Viktora Daškova jer naprosto nije znala što će s njihovim likovima, dok je Lissi, mislim, svo vrijeme preočito bila namijenjena uloga buduće kraljice.

Sve u svemu, rekla bih da je ovo prosječno zabavan serijal knjiga za mlade koji bi možda najbolje funkcionirao pretvoren u seriju, jer ga teško vidim kao šest filmova ispunjenih Roseinim beskrajnim tučama i Lissinim prenemaganjem. Ja sam svakako očekivala puno i Richelle Mead nije ispunila moja očekivanja, ali sad barem znam što me čeka s Bloodlines knjigama za koje se nadam i vjerujem da će biti bolje.

Vampirska akademija: Posljednja žrtva

Brzo i grubo: očekivani kraj Roseinih i Lissinih pustolovina, nekoliko zaokreta i vrlo obećavajući potencijal za novi serijal Bloodlines.

Pozor, pozor, spoileri na vidiku. Budite upozoreni.

U posljednjoj knjizi serijala Rose i Lissa će se suočiti sa svim demonima svoje prošlosti i opasnostima koje prijete u sadašnjosti. Rose, sada u zatvoru pod optužbom da je počinila ubojstvo kraljice Tatiane, zna da tamo vani postoji još jedan Dragomir koji bi pomogao Lissi oko mjesta u morojskom zakonodavnom vijeću, i uskoro će se naći u ludoj potrazi za njim (ili njom). Saveznici na toj misiji? Oni koji od kojih bi to najmanje očekivali, ali najvažniji od svih: Dimitri. Na dvoru su pak ostali Lissa i Christian, kao i Rosein dečko Adrian Ivaškov, njena majka Janine i otac Abe Mazur, ali i stari poznati likovi kao što su Tasha Ozera, zgodni dhampir Ambrose, Daniella Ivaškov, čuvari Hans i Mikhail, itd. Lissa i ekipa će pokušati sprati ljagu s Roseina imena i otkriti stvarnog ubojicu kraljice Tatiane. U međuvremenu započinje i izbor za novog morojskog vladara koji mora proći tri testa izdržljivosti, inteligencije i sposobnosti.

Posljednja žrtva je uglavnom popravila loš dojam koji su na mene ostavile prethodne dvije knjige. Istina, i ovaj nastavak pati od patetike i jeftinih akcijskih scena, ali usprkos tome, bilo je tu i prilično zabavnih i uzbudljivih stvari pa bih rekla da zatvaranje serijala s ovom knjigom uopće nije bilo loše. Na samom početku knjige je i bilo i par vrckastih fora koje su me nasmijale i žao mi je što takvih stvari u serijalu nije bilo još više, već je Mead najčešće potonula u nekakve 'filozofije' koje su polučitljive i poluprobavljive. No kad stavim na stranu svaki put kad je Rose ustvrdila kako gaji osjećaje sad prema Adrianu, sad prema Dimitriju (inače, stvarno mi se ne sviđaju ovakve 'poligamne' junakinje koje pokušavaju istodobno sjediti na dvije stolice, jer je Rose radila upravo to: iskorištavala je Adriana, a željela Dimitrija) bilo je tu po prvi put nekih scena između nje i Dimitrija kad je kemija između njih bila uvjerljiva, ali nažalost, i to je bilo samo na početku. Kasnije stvari krenu poznatim tokom: red jeftine filozofije, pa red čeznutljivih pogleda i tako unedogled. 

Što mi se još svidjelo? Pa, definitivno likovi braće Daškov i Robertov magijski sukob s još jednom korisnicom duha. To je bila prva 'akcijska' scena za koju sam mislila da je cool, i naravno, nije uključivala Rose i njezino 'ubijam jednog strigoja, pa onda sređujem još dvojicu'. A kad sam već kod akcijskih scena, primijetila sam i ovo: u ovom se nastavku prvi put spominje da čuvari ponekad nose i pištolje. Naravno, pitam se zašto onda i čuvari u Tarasovu nisu nosili vatreno oružje? Zapravo, s obzirom na činjenicu da su ljudi često pomagali strigojima, zašto čuvari uvijek nisu bili propisno naoružani? Nije li pomalo glupo da, dok izumire rasa koju čuvaš, hodaš naokolo ovisan samo o svojim šakama i brzim nogama? Znam da strigojima pištolji nisu mogli ništa, ali u Roseinom svijetu nisu samo strigoji bili opasni po život. To mi jednostavno nema smisla.

Što se tiče samog kraja, sve je bilo očekivano i ok, iako su neke stvari ostale nedorečene, a pritom mislim na Lissu i Christiana. Pretpostavljam da će se detalji otkriti u novom serijalu čiji će protagonisti biti, koliko sam čula, alkemičarka Sydney i Adrian. Za Sydney me i nije pretjerano briga, iako me živo zanima kako će Mead napisati knjigu sad kad junakinja više nije obdarena, sangvinična dhampirica koja ubija sve nemrtvo pred sobom. Adrian me itekako zanima, kao i posljednji otkriveni Dragomir čiji identitet vam neću spoilati. 

Živi bili, pa čitali.  

Vampirska akademija: Zov duha

Brzo i grubo: najlošija knjiga serijala rješava neke od zavrzlama na vrlo neatraktivan i neuvjerljiv način.

S obzirom da sad pišem osvrt na već petu i pretposljednju knjigu serijala, nemoguće mi je izbjeći neke od spoilera iz prijašnjih knjiga, tako da preporučujem onima koji ih još nisu pročitali da ne čitaju ovaj tekst. Osim ako na neki čitateljsko mazohističan način ne žele sebi pokvariti velika iznenađenja koja nam je pripremila Richelle Mead. A kad smo već kod mazohizma, pričajmo o iskustvu čitanja Vampirske akademije koja, nevjerojatno, ali istinito, kao da iz nastavka u nastavak postaje sve gora. Tako se u petoj knjizi koncentiralo sve ono loše što se razvlačilo kroz cijeli serijal, a to su teška patetika i traljave akcijske scene. Rose odmah na početku polaže ispit za čuvaricu i naravno, rastura. Ne trebam ni spominjati kako je najbolja na godini i kako su za nju osmislili posebno težak zadatak koji ni sami instruktori s Akademije nisu znali riješiti. Dimitri, još uvijek strigoj i još uvijek iz nekog razloga opsjednut s Rose, je nekako preživio kolac u srce i za petama je ljubavi svog života koju želi ubiti. No ljubav njegova života (ako netko nije shvatio, radi se o Rose) sada hoda s Adrianom Ivaškovim koji je u prošlom nastavku financirao njenu skitnju u skupim haljinama po Rusiji, tako da bi bilo posve legitimno i da ga zovemo njenim sponzorom. Usprkos osiguranom sponzoraju, Rose i dalje traži načina kako vratiti Dimitrija u dhampira, a jedini koji o tome zna više informacija je stari neprijatelj Viktor Daškov, zatočen u dobro čuvanom zatvoru Tarasov na Aljasci. I da, Lissa i Christian se još uvijek nisu pomirili. Mislim da možete naslutiti u kakvu misiju će se Rose i Lissa upustiti u ovoj knjizi.

Jednostavno nisam mogla probaviti akcijske scene u ovom romanu, a bilo ih je relativno mnogo. Većina je opisana jako jednostavno (borim se, ubijam strigoja s lijeva, zatim ubijam još dva s desna) i užasno neuvjerljivo. Znam da VA čitaju uglavnom cure i da većina pretpostavlja da ih takve scene ne zanimaju, ali ovo je jednostavno užasno. Tu su negdje i ljubavne i kvazi ljubavne scene s Adrianom i Dimitrijem u kojima otkrivamo koliko jako plamti tijelo glavne junakinje koja nema nikakav problem da voli jednog, a nudi se drugom... ili je obrnuto, ne znam više ni ja sama. Možda je Mead trebala preimenovat ovaj nastavak u Zov požude.

Još više razočarava činjenica da se skoro cijeli Zov Duha odvija na morojskom dvoru i da je usprkos tomu atmosfera prilično mlaka. Prisustvo kraljice Tatiane, za koju još nije sigurno da li je prijateljica ili ne, je blijedo i nezanimljivo, a ista je stvar i s Adrianovim roditeljima i drugim morojima koje znamo otprije. Kolutala sam očima i na opise koliko je Rose savršena, opasna, fatalna, divna i najbolja, a ovo su samo neki od primjera:

''Superiornija si od drugih. Da si radila lagane stvari, ne bi bilo fer'' – str. 29.

''Prekrasna si dok se boriš – rekao je Dimitri. – Kao anđeo osvete koji je došao donijeti pravdu raja'' – str. 207.

''Zapovijed me žestoko udarila... Trebao mi je samo trenutak da je se otresem... A i ja sam ionako bila prilično otporna na kompulziju'' – str. 212.

'' Njegov je pogled bio svemoćan, upijao je svaki moj izraz lica i pohranjivao ga. U magli sam se pokušala sjetiti kako izgledam danas. Još uvijek sam na sebi imala haljinu s tajnog sastanka i znala sam da mi dobro stoji'' – str. 265.

''Ti si im bila od glavne koristi: tinejdžer, dhampir koji kolje strigoje na veliko, puno prije diplome'' – 273.

Sakrijte olovke i pisaće strojeve od Richelle Mead.

Vampirska akademija: Krvna zakletva

Brzo i grubo: novi okoliš, novi likovi, ali isti stari problemi s pisanjem Richelle Mead.

Dakle, radi se o jednoj od najslabijih knjiga u serijalu, iako mi se njezin peti nastavak dopao još manje. Svi koji su pročitali prve tri knjige znamo na kakvom je zadatku sada Rose, a vi koji niste: veliki spoiler alert.

Na svojoj potrazi za Dimitrijem u Rusiji, Rose upoznaje nove aspekte morojskog života: tu je Sydney, alkemičarka zadužena za 'nestanak' strigojski leševa koje Rose i ostali nabrijani dhampiri ostavljaju za sobom, Dimitrijeva obitelj koja živi u nekoj vrsti dhampirske komune i Abe Mazur, morojski krimos odjeven poput libanonskog svodnika. Svi ovi likovi imaju samo jedan zadatak: pomoći Rose u njezinoj potrazi za Dimitrijem. Sydney, iako predstavlja novi 'soj čarobnjaka' u knjzi, je ispala jako dosadan i nezanimljiv lik. Dimitrijeva obitelj i komuna su bili donekle zanimljivi, ali je Roseino sentimentalno cmizdrenje upropastilo i taj dio. Za Abea Mazura mi je odmah bilo jasno tko je on zapravo, i skoro kao i sve ostale 'misterije' koje je Mead utkala u priču, i ova je bila predvidljiva i očita.

Najveće razočaranje od svih je bio dugo očekivani susret Rose i Dimtrija. Dimitri, sada jedan od najopasnijih strigoja i svojevrsni alfa svog čopora, zapravo uopće nije toliko opak i mračan koliko je morao biti. Umjesto napetosti, dobijete hrpu gluposti kao npr: strigoj drži na životu djevojku koja ga je došla ubiti (na stranu to što ta djevojka po svemu dosad napisanom nije uopće sposobna da ga ubije, jer je Dimitri uvijek opisivan kao bog borbe, a Rose je ipak samo tinejdžerica koju je on naučio sve trikove koje zna), djevojka odjednom mijenja mišljenje i više ga ne želi ubiti, djevojka opet mijenja mišljenje i ipak ga želi ubiti... Jao. Jao. Jao.

Da stvar bude gora, Lissa je ostala na Akademiji i ima svoju neovisnu priču za koju mi još nije jasno kako se uklapa u cijeli serijal. Problemi su se pojavili s dolaskom kćeri novog ravnatelja, Avery Lazar. Avery je bacila oko na Adriana i smjesta postala Lissina nova najbolja prijateljica. Rose je, naravno, ljubomorna, a od Christiana u ovom nastavku praktički nema skoro ni traga ni glasa. Cijela ideja s paralelnim zapletom nije bila loša, ali razlozi za Lissinu priču i njezin kraj su mi stvarno bili bezveze i samo su doprinijeli dojmu teške, besmislene sapunice gdje je lažna tenzija samoj sebi cilj.

Malo mi se toga, ako išta, svidjelo u ovoj knjizi. Rusija koju opisuje Rose je izgrađena jako površno i velikim riječima koje zapravo ne znače ništa. Imam dojam da je Richelle Mead Rusiju istraživala petnaest minuta čitajući wikipediju, ali tako je uostalom sa svakim okolišem u kojeg baca svoje likove. Definitivno najgora od svega je zbrka s novim otkrićima o duhu do kojih Rose dolazi na svom putovanju. Ispostavlja se, naime, da Viktor Daškov već otprije poznaje korisnika duha (i to kakvog korisnika!) koji mu je mogao pomoći oko njegove teške bolesti zbog koje je počinio zločine u prvoj knjizi. Tako ispada da je Viktor uzalud oteo i mučio Lissu, jer je pomoć mogao dobiti od vlastitog brata. Izgleda da jedino što Richelle Mead dobro radi jest upadanje u vlastite rupe u priči.

Vampirska akademija: Poljubac sjene

Brzo i grubo: treća knjiga serijala je ujedno i ona u kojoj se Rosein svijet izvrće naglavačke, a zasad ima i najviše akcije.

Mnogo se toga dogodilo u Poljupcu sjene. Rosein prijatelj Mason koji je poginuo u Spokaneu se sada pojavljuje na tlu Akademije kao duh. Čini se kao da pokušava upozoriti Rose na nešto, ali opasnost koja prijeti ostaje do samog kraja za nju tajnom. Morojska kraljica Tatiana nastoji razdvojiti Lissu od njenog dečka Christiana te je spojiti sa svojim nećakom Adrianom. U isto vrijeme se odvija i suđenje Viktoru Daskhovu koji jedini zna za zabranjenu ljubav između Rose i njenog mentora Dimitrija Belikova. Sama Rose polako otkriva što to zapravo znači biti 'od sjenke poljubljena', a povrh svih tih nedaća i čudnovatosti počinje se pitati i o svojoj ulozi buduće Lissine čuvarice.

Što mi se svidjelo u ovoj knjizi? Pa za početak, svidjelo mi se što je Mead u priču ubacila nekoliko horor elemenata i definitivno puno više akcije s kojom je zatvorila knjigu. Svidjela mi se priča o duhovima, jer obožavam takve stvari i bilo je super čitati kako se razvija prijateljstvo između Christiana i Rose, a pogotovo vidjeti kako u borbi funkcionira morojsko-dhampirski par.

Što mi se nije svidjelo u ovoj knjizi? Puno toga. Jednostavno mi ne sjeda način na koji Richelle Mead piše i način na koji je artikulirala Rose. Čini mi se da ima puno bespotrebnih psovki i glumatanja koji bi valjda trebali približiti vampire urbanim klincima za koje Mead pretpostavlja da riječi poput 'kuja' i 'sranje' koriste u svakoj rečenici. Inače nisam neki puritanac što se toga tiče i psovke me ne smetaju ni na filmu ni u knjizi, ali opet mislim da i psovke imaju svoju funkciju u gradnji lika koja se ovdje, nažalost, svela na ' joj što sam cool'. Tu je i stari problem koji Mead ima, a to je pisanje po principu tell, don't show. Mrzim to. Također, priča je često ispresijecanja objašnjenjima i sjećanjima koja smo već dobili u prve dvije knjige i to mi je bilo potpuno suvišno pošto sumnjam da će itko započinjati čitati sagu od treće knjige.

Sada slijedi spoiler pa budite upozoreni: nikako mi se nije svidjela ljubavna scena između Rose i Dimitrija koja, osim što je veoma kratka, upravo pati od tell, don't show simptoma cijelog serijala. Mead je to odradila uistinu bezveze i bilo bi bolje da je unajmila nekavog ghost writera da to odradi za nju.

Ipak, ipak, ipak – ovo je knjiga koja se pročita za dan, dva i nikako nije dosadna. Možda pisanje Richelle Mead nije bogzna kakvo, ali priča je dobila svoj prvi veliki obrat i vodi u neočekivanom smjeru. Ja bih svakako željela čitati više o morojskom dvoru i svim mastima premazanoj kraljici Tatiani, kao i Adrianu koji je moj junak serijala, dok me Lissin lik ostavio standardno iziritiranom njenim cjelokupnim opusom te joj svečano priznajem da je postala nepodnošljivija od Rose. Naslov na engleskom je Shadow kiss.

Vampirska akademija: Plava krv

Brzo i grubo: vampirski internat seli u Idaho na prinudno, ali luksuzno skijanje, što obećava nove drame starih junakinja Rose i Lisse.

U Americi svi vole Aspen i slična luksuzna skijališta, pa zašto ne bi i vampiri? Kad se dogodi krvav strigojski napad na nekolicinu moroja, osoblje Akademije Sv. Vladimira odlučuje ne pustiti svoje polaznike kući na božićne praznike, već ih okupiti na privatnom skijalištu u Idahou gdje bi trebali biti grupno zaštićeni od potencijalne opasnosti. U priču ulazi i nekoliko novih likova: Christianova teta Natasha Ozera koja je pobornik upotrebe morojske magije u borbi sa strigojima, i Adrian Ivaškov, beta junak koji će u ovom serijalu zaigrati ulogu trećeg kotača u Roseinom ljubavnom životu. Naime Rose je već neko vrijeme zaljubljena u svog učitelja i mentora, Dimitrija koji je također predodređen da bude Lissin čuvar kad izađe s Akademije. Dimitri je stariji od nje, a tu je i njegov posao učitelja koji mu brani da se spetlja s Rose. U pokušaju da zaboravi na dhampirsku Lolitu, okreće se Natashi Ozera, pa Rose odlučuje dati priliku Masonu, svom najboljem prijatelju koji je preko ušiju zaljubljen u nju. Sad se vjerojatno pitate: pa tko nije zaljubljen u tu Rose?! Dobro pitanje, zaista.

Sviđa se i Adrianu Ivaškovu koji pripada najodličnijem morojskom plemstvu i koji je ujedno i njegova najcrnja ovca (bok, Gregore). Dečko pije, puši i drogira se, ali ne bez razloga. Kao i kod Lisse, uzrok je mračno magijsko nešto, samo Adrian to podnosi na svoj autodestruktivan i 'oh, tako šarmantan' način. Moram ovdje napomenuti da obožavam Adriana i navijam za njega bez obzira na kraj (još nisam pročitala zadnje dvije knjige). Između ovih ljubavnih zavrzlama (Natasha hoće Dimitrija – Dimtri, Adrian i Mason hoće Rose – Rose ne zna što više hoće) događa se i nešto akcije koja završava jednom smrću, ali to ćete otkriti sami, ako već niste.

Uglavnom, Rose i Lissa jašu opet: muškarci su na koljenima, žene u suzama, strigoji u bijegu... Mda. Kad se naviknete na njihov neupitni awesomenses, polako se ufurate u priču i onda saga polako postaje podnošljiva. Ono što mi nikako nije leglo je ljubavna priča između Rose i Dimitrija. Osim što mi je malo pedofilna i neprikladna za young adult knjigu, među junacima nema kemije i jedina je prepreka za njihovu ljubav činjenica da je on njezin profesor i Lissin budući čuvar. Između njih dvoje sve je drugo navodno ok, kuže se i bez da progovore i slično, ali problem je kad autorica to ne pokaže, već kaže. Njihova mi romansa nije bila ni najmanje uvjerljiva, već dapače, blago iritantna i odbojna.

Naslov u originalu je Frostbite. 

Vampirska akademija: Sestre po krvi

Brzo i grubo: Mean girls susreću Harry Pottera i onda skupa susreću Sumrak. Upravo loše koliko i zvuči.

Vampirska akademija je YA (young adult) fantasy saga američke spisateljice Richelle Mead u kojoj je zbilja nadrobljeno sve što je trenutno in u književnosti namijenjenoj mladima. Tu je glavna junakinja, Rose Hathaway, dhampirka, dijete dhampirske majke i morojskog vampira kojeg Rose još uvijek ne poznaje niti zna tko je. Kao i svi dhampiri, Rose se obučava da postane čuvarica, odnosno da život posveti čuvanju moroja od zločestih vampira koji se zovu strigoi. Dhampiri su izrazito jaki i tjelesno razvijeni, te nemaju potrebu da piju krv, što bi u prijevodu značilo kako je Rose opaka, opasna, punokrvna žena dijete koja bezbrižno klopa fast food dok njena najbolja prijateljica, fragilna plavuša Vasilisa Lissa Dragomir žudi za ljudskom krvlju. Kao što možda već i slutite, Rose je pravi pain in the ass jer ona može sve, zna sve i ljepša je od bilo koje prozirne i mršave morojke. Pored takve savršene i nadobudne heroine, Lissa, morojska princeza, nema drugog izbora nego da bude jednako iritantna, ali više na emo stranu što znači da će većina scena koja uključuje Lissu obavezno sadržati plakanje, kukanje, tužna sjećanja i samoranjavanje. No, kako vampiri ipak moraju biti bar malo opaki, Rose i Lissa će svoju opakost uglavnom pokazivati svađama s drugim djevojkama u školi, tračanjem, glupim osvetama, plitkim odnosima s muškim učenicima i svim ostalim što mladi vole.

A mladi vole i internate, tako da se radnja knjige gotovo u potpunosti odvija u školi Sv. Vladimira gdje mladi moroji i dhampiri bez nadzora roditelja organiziraju tulume i pijanke te pokušavaju prekršiti svako pravilo koje im nameća škola. Da sve ne bi bilo baš već viđeno, Richelle Mead je u jednadžbu ubacila i čaroliju kojom vladaju moroji, a koja se temelji na četiri osnovna elementa: vodi, vatri, zraku i zemlji. No kako bi to zapravo značilo da su onda dhampirski čuvari nepotrebni morojima, iz nekog je razloga zabranjeno koristiti se tom magijom u borbi sa strigojima. Harry Potter, eat your heart out.

S druge strane imamo strigoje, tipične vampire koji su alergični na svjetlo, crvenooki i deprivirani od svakih ljudskih osjećaja, osim onih rušilačkih i sadističkih. Strigoje možemo nazvati nekakvom 'grupnom prijetnjom' jer među njima ne postoji ni jedan protivnik koji bi bio zloglasniji ili poznatiji od ostalih. Mislim da je Mead vjerojatno bila svjesna da bi teško osmislila antagonista dovoljno izvitoperenog i zlog, a koji ne bi podsjećao (u ovakvom školsko-internatskom okolišu) na lorda Voldemorta. No iako mi je na početku ideja o dva suprostavljena vampirska klana zvučala odlično, moram priznati da su mi 'dobri moroji' i 'zločesti strigoji' stvarno bezveze razrađeni i zapravo zapeli na nivou prve i osnovne ideje. Od moroja sam očekivala više ozbiljnosti i neke prave vampirštine, a od strigoja neki zanimljiv twist kojeg u prvoj knjizi nema.

Svijetla točka knjige je lik Christiana Ozere, morojskog plemića čiji su roditelji dobrovoljno postali strigoji i potom bili ubijeni. Christian se sada nosi s tom mračnom roditeljskom ostavštinom i kao zavraga zaljubljuje u Lissu, na glasu kao savršenu i besprijekornu morojku, posljednju iz svoje loze. Christian, kao i ja, ne podnosi Rose, što je kod mene uvijek plus.

I na kraju ukratko o pisanju Richelle Mead: nisam bila impresionirana. Klišeizirani opisi (npr. Akademijine gotičke zgrade), zbrzani dijalozi i neoprostivo iritantna Rose koja je negdje sto puta spomenula veličinu svojih grudi i tijelo u obliku pješčanog sata... teška flopina.